"Glagoljski misterij" Sanje Ždralović: kriminalistički i fantastični elementi uz puno intrigantne povijesti

Jednog dana Misal netragom nestaje iz strogo čuvanih i nadziranih uvjeta, za pronalazak su zainteresirani mnogi – mogući kneževi nasljednici, tajanstvena Glagoljska akademija koje članovi i nisu u jako složnim odnosima, osobe dvojnih identiteta, mnogo likova i puno nedoumica. Roman je podijeljen na 4 poglavlja: Aleja glagoljaša, Bečka filharmonija, Nehaj te Grand finale – Istra, svako poglavlje otkriva nam komadiće slagalice o nestanku Misala, glavnu potragu vodi Vida Hellman, lingvistica i spisateljica, samo u drugom poglavlju dio istrage u Beču vodi novinar Goran Vidiček. Tijekom romana upoznajemo sve više likova, većinom čudaka, ponekog smutljivca, a gotovo svi se okupljaju pri velikom raspletu u Ičićima.

Prvi tragovi odvode Vidu do Aleje glagoljaša koja je osebujan spomenički kompleks od jedanaest spomen-obilježja uz cestu između Roča i Huma. Spomen je na veličanstveno djelo Ćirila i Metoda, njihovih učenika te posveta kulturnim djelatnicima i prosvjetiteljima, hrvatskim popovima glagoljašima koji su gradili našu uljudbu sela i grada. Označava razvojni put i povijesnu ukorijenjenost glagoljice među Hrvatima, posebice u Istri. Aleja je smještena uz cestu što u duljini od sedam kilometara vodi od Roča do Huma.

Nepoznata osoba ostavlja Vidi tragove pisane glagoljicom porukama na mobitelu ili tajanstveno umetnutim ceduljicama. Glagoljska slova mogu označavati i brojke, Vidi je potrebno puno mašte i kombinatorike kako bi shvatila što znače i kamo će je odvesti tragovi. Istovremeno, Vida proučava jedan od dokumenata, „dnevnik iz jedne istaknute obitelji u vrijeme nastanka Misala Kneza Novaka, koja je bila povezana s mnogim glagoljašima i vjerojatno pomagala u opismenjavanju stanovništva“.

Nakon čitanja dijelova dnevnika Vidi se u snovima počinje javljati djevojka Frana, autorica dnevnika, koja je upućuje u zbivanja s kraja 14. stoljeća te navodi na nove tragove i drugačije poglede u razmišljanjima o ostavljenim tragovima. Za to vrijeme novinar Goran istražuje u Beču provjeravajući osoblje i tragove u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici, putevi im se spajaju u Senju gdje upoznaju dio članova tajanstvene Glagoljske akademije.

Priča romana završava povratkom u Istru, Vida i Goran zaprepašteni su raspletom, ali pitanje je da li su otkrili baš sve... roman završava rečenicom „Nije sve kako se čini“. (Ⱀⰻⰼⰵ ⱄⰲⰵ ⰽⰰⰽⱁ ⱄⰵ ⱍⰻⱀⰻ - ovo je neka verzija glagoljice prilagođena za računalo, čini mi se mješavina uglate i kurzivne, ako ima bolji znalac molim popravni.) I kaj bumo sad, vjerojatno bi se upitao novinar Goran. Možda jednom ponoviti gradivo? I da se zna, budućim čitateljima nisam otkrila gotovo ništa o tijeku potrage.

Osim kriminalističkih i fantastičnih elemenata, dobar dio romana obuhvaća povijesne činjenice, bilješke na glagoljici, transkripte na staroslavenski i taj dio romana bio mi je posebno fascinantan iako me usporio u čitanju.

Zabavljalo me otkrivati što piše na glagoljici pomoću onih slova koja zasigurno znam kako se pišu latinicom, a ono što nisam prepoznala išlo je metodom eliminacije i pokušaja mogu li spoznati značenje. Staroslavenski je nešto lakši, zahtijeva ponešto truda, ali najveći dio tekstova „preveden“ je na suvremeni hrvatski jezik, tako da roman bez straha i nelagode mogu čitati svi.

Uostalom, čitajući prijevode stranih romana slične tematike mučimo se i s imenima i s pojmovima, ali ništa nam ne umanjuje zanimanje i užitak čitanja.

Da je ovaj roman napisao netko s drugog govornog područja, pogotovo španjolskog, ovaj roman već bi bio svjetski hit, nakladnici bi se otimali za prevođenje. Ovako, Sanji Ždralović mogu samo poželjeti da je prepoznaju i da ne posustane.

Jedina opaska koju imam – zapetljala sam se u (pre)mnoga rjeđa imena. Akademik Pavličić je u knjizi Tajne zanata objasnio kako bira imena likova i zašto nekim likovima bira rjeđa imena/prezimena. Sve to stoji, ali u Senju sam se izgubila u imenima, svako za sebe možda i nije tako neobično i rijetko, ali svi na okupu ... ajme meni, tek sam u posljednjem poglavlju povezala lik s imenom.

O GLAGOLJICI

Prevladava uvjerenje kako je to najstarije pismo slavenskog jezika, te kako ju je sred. IX. st. sastavio Konstantin Filozof kao pismo slavenskog prijevoda grčkih liturgijskih tekstova, za potrebe širenja kršćanstva među moravskim Slavenima, dakle prije 863., zacijelo u Carigradu. Stariji su nazivi slavensko pismo, Littera Hieronymiana, littera slava, hrvatske knjige… Naziv glagoljica prvi je put zasvjedočen u tal. pismu Franje Glavinića rim. Propagandi 11. I. 1626., a koristi se učestalije tek od XIX. st; izveden je prema glagolu glagoljati, koji, osim svojeg izvornog značenja govoriti, označuje i obavljanje službe Božje na starosl. jeziku. Pridjev pak glagoljski za oznaku toga slavenskog pisma sreće se od XVI. st., a tako je i u lat. tekstovima: glagoliticus, alphabetum glagoliticum, scriptura glagolitica. Hrvati su počeli pisati glagoljicom u drugoj polovini IX. st. Od kraja XII. st. jedini su narod (uz kratke češke i poljske epizode u XIV. st., no opet hrvatskim posredovanjem) koji upotrebljava i razvija glagoljicu. Bila je glavnim pismom za hrvatskostaroslavenski jezik, hrv. idiome te za hibridne inačice sve do poč. XVI. st., kada latinica konačno prevladava. Otad se njezina uporaba neprestano smanjuje. Najdulje se zadržala u liturgiji (posljednji je glagoljski misal otisnut 1893. u Rimu, u pripremi i organizaciji D. A. Parčića, ponovno i 1905., no i u toj primjeni, pri hrvatsko staroslavenskoj liturgiji, istisnula ju je latinica (isti je misal 1927. otisnut latinicom). Znate li koliko vrsta glagoljice ima? Puno. Trokutasta, obla, uglata, kurzivna za birokrate i kurzivna za velika djela. Kad gledam tekstove pisane na kurzivnoj glagoljici ne mogu se načuditi kad su to uopće stigli napisati. Tinta, pero, svakojake krivine i još ih povežu pa misli što piše.

O MISALU KNEZA NOVAKA

Misal kneza Novaka iz 1368. godine jedna je od naših najljepših i najvrjednijih rukopisnih knjiga koja predstavlja najvišu razinu kaligrafskog, iluminatorskog i uopće knjiškog umijeća naših glagoljaša. Vlastoručno ga je ispisao knez Novak Disislavić kao zavjetni dar crkvi u kojoj će biti pokopan. Koliko su ovu knjigu smatrali lijepom i dragocjenom njezini suvremenici, najbolje svjedoči činjenica da je poslužila kao jedan od glavnih predložaka za našu prvu hrvatsku tiskanu knjigu – Misal po zakonu rimskog dvora iz 1483. godine. Kako bi se današnjim čitateljima približila jedna od najvažnijih knjiga u povijesti Hrvatske, u izdavačkom pothvatu godine te u suradnji Katedre Čakavskoga sabora Roč, Staroslavenskog instituta i Mozaika knjiga pripremljeno je ovo veličanstveno izdanje. Nakon više od 650 godina tako je Misal kneza Novaka prvi put tiskan 2020. i dostupan široj hrvatskoj javnosti.