"Gvalup i druge priče" Tamare Bakran i Željke Cupek: djelo bujne mašte i vrckava uma

S nekima nikako se povezati, dapače, ostavljamo ih usred razgovora koji nikamo ne vodi. U druge uranjamo do dna i ronimo punim plućima. Priče su kao ljudi. Ili je duša ili je nema.

A onda još ono zrnce ludosti uz to. Ono perce na vagi koje vas tjera zaklopiti knjigu i uzeti drugu ili napisati koje slovo o njoj.

Gvalup i druge priče naslov je koji obgrljuje petnaest maštovitih pripovijedaka, s jedne strane vješto isprepletene zbilje i magije, s druge raspletene čiste bajkovitosti. I šašavosti, slatke šašavosti. One od koje djetetu (svake dobi) zadrhte vijuge, zatreperi osmijeh, naćule se uši i otvore okice.

Čitajući ih, čujemo priču. Ne vidimo spisateljicu pognutu nad računalom (to nikako!), ne vidimo je čak ni s pisaljkom u ruci (iako priče dobrim svojim dijelom odišu dahom i duhom prošlih vremena), čujemo pripovjedačicu bujne mašte i vrckava uma, vidimo mamu koja priča ove priče svome djetetu izmišljajući ih u hodu, dok radi neke usputne poslove ili dok sjedi posve posvećena priči, svejedno je. Jer čini se, taj um radi neprestano i proizvodi igre riječi, plete čudnovate patchworke misli koji tjeraju na zastajanje i na osmijeh – ono nešto drugo, neočekivan obrat, luckasti umetak u trenucima kad očekujemo očekivano.

Uz Rušu kod bake u kosi vam se ukrste štapići dok se slike ove priče poput haiku prizora nižu pred vašim očima. Uz Posvojenog faunčića Žarka preispitivat ćete vlastite predrasude. Gospon Kip i Gvalup ohrabrit će vas za promjene, Ruža i čempres uvjeriti da prijateljstvo i ljubav ne biraju zemlju u koju će posijati sjeme. S Vatrogascima pred vratima u Idinoj kuhinji kockicama leda gasit ćete vatru iz zmajevih ustiju. Olujka i Lahorku htjet ćete zagrliti jednako kao što oni prigle Dragicu i vrate ju zvijezdama. Uz stihove jednog od Zaljubljenih trolova i vi ćete umirati od ljubomore na vjetar i na sunce. O đoranju zlatnog kukuruza za ratničko pero Iz života purana Jurice da i ne govorimo. Ma sjajno i ćaknuto, baš poput stare vile Rabarabe koja umije pričati mudre priče, ali već odavno s nekim nije plesala pa se sva od tog zarumenila.

Zbog rečenice „(…) obitelj je baš bila zadubljena u svoj posao: tata u kuhanje, mama u čitanje, dijete u igru (…)“ sve skupa poprima i neko više značenje. :)

Eko-niti i pozitivne poruke izviruju na mnogim mjestima. Jezično razigrane, maštovito rasplesane, vješto ispričane, ove priče škakljaju umove i ostaju dugo u nama i nakon čitanja.

Središnja priča po kojoj zbirka s pravom i nosi ime mnogostruko je posebna. Odnos koji djevojčica ne veća od lakta koja jaše na zecu razvija sa ženom koja živi u kamp-prikolici na obali mora ispričan je filigranski nježno. U pozadini priče čuje se glazba. Violine (koje nema u priči), frule koju svira Gvalup, vjetra koji raspetljava Lamarinu punđu i nadimlje njenu haljinu, klavira i saksofona koji stižu iz daljine i koji naše dame na brodu nade vode u novi svijet. I nas zajedno s njima.

Ove priče priča djevojčica. Ne, nije to literarni postupak kojim nas odrasla osoba približava dječjem svijetu. Glas je to djevojčice zauvijek zarobljene u tijelu odrasle osobe i to ovim pričama daje poseban šarm. Onu dozu autentičnosti. Jednostavnost izraza fluidno se prožima s umjetničkim literarnim rješenjima, pa na momente priča iz dječjeg diskursa prelazi u odrasli, iz jednostavnog u umjetničko, kao da pred sobom imamo papir na kojem se konture likova iz bojanke odjednom pretvaraju u raskošna umjetnička djela, i riječju i slikom.

Jer ove priče i ilustrira djevojčica. Vjerojatno s autoricom teksta sprema ista čudovišta u iste staklenke, odvezuje iste teglenice, plovi istim krevetom-splavi istom rijekom međ istim šašem i drvećem.

Magija i čarolija stalno vas prate dok plovite mirno kroz ove raskošne priče.

I vuče vas dalje i dalje. Nije vam dosta jedna prije spavanja. Ne pristajete ni na kompromisni dogovor – jedna poslije doručka, jedna prije ručka, jedna nakon kupanja, jedna… ne. Jedna za drugom ove priče teku prirodno, a opet, bojite se doći do one posljednje jer, poslije nje - što ostaje? Dijete u vama ne postavlja takva pitanja, ono zna i to rješava časkom - vozite unatrag, čitate ponovno, čitate napreskok, radite top listu: od najdraže do najdraže, tražite rečenice koje su vam navukle osmijeh, tražite one ukrasnice, utapate u ilustracijama, radite top listu crteža, prelistavate knjigu na fast forward, pa fast backward, zaklapate, grlite, stavljate na policu licem okrenutim prema naprijed.

Kao ukras i kao preporuku.