How to Blow Up a Pipeline: Nikada nismo bili pacifisti

Sve je to samo intelektualno onaniranje!

Zaderao se student Ernstu Blochu 1968. godine na Korčuli. Odjeknulo je i ostalo zapisano poslije rasula koje je uslijedilo u sedamdesetim i osamdesetim godinama. Odjek se osjeti i danas, samo što isti nama donosi vibracije nemogućnosti samog intelektualnog onaniranja koje — kao u Kunderinom romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja — staje korak od džungle Kambodže, tik pod pravim kutem za fotografiju dana. Čitajući publicistiku danas teško je otresti se sjećanja na Kunderu koji roman zaokružuje sljedećim rečenicama:

“Što je ostalo od umirućih u Kambodži? Jedna velika fotografija američke glumice kako drži u naručju žuto dijete. Što je ostalo od Tomaša? Natpis Htio je kraljevstvo Božje na zemlji. Što je ostalo od Beethovena? Smrknuti muškarac s bujnom grivom koji mračnim glasom izgovara: Es muss sein! Što je ostalo od Franza? Natpis Povratak poslije dugog lutanja. I tako dalje i tako dalje. Prije nego što budemo zaboravljeni, bit ćemo pretvoreni u kič. Kič je prijelazna stanica između postojanja i zaborava.“

Ipak, razmišljanje o svijetu danas nužno vuče sa sobom anksioznost, sumnju, i u konačnici — strah. Najnovija knjiga Andreasa Malma, unatoč odstojanju koje izazivaju povici današnje publicistike, ističe se svojom konciznošću, preglednošću te oštrinom rasprave koju nužno oštri naslovno pitanje — How to Blow Up a Pipeline (Verso, 2021).

Unatoč naslovu koji upućuje na to kako se prije radi o priručniku doli polemici, nova Malmova knjiga u centar pažnje stavlja pitanje zašto trebamo početi uništavati plinovode. U predgovoru knjizi, pisanom u Berlinu tijekom ožujka 2020. godine, Malm se osvrće na svijet podvrgnut nasilnoj hibernaciji od strane virusa Covid-19 koji je u isti čas zaustavio i mase i vladajuće; ožujska kriza pokazala je kako je moguće, barem nakratko, zalediti tekuću modernost te doći do pitanja s druge strane oceana:

“If a pandemic can induce governments to take emergency actions, why can’t a climate breakdown that threatens to kill off the very life-support systems of the planet do the same?“

Autor ne očekuje kako će dobiti suvisao odgovor na pitanje; kroz predgovor jasno daje do znanja kako možemo očekivati samo povratak, toliko zazivanog, normalnog života u trenutku kada se ukaže šansa za istim. Unatoč tome što je pisan u ožujku, još uvijek obavijen tadašnjim neznanjem o toku pandemije, Malm kao razlog knjizi stavlja vrlo jednostavan razlog:

“A pandemic may course through the world for a couple of years. It could peter out. It might be combatted with a vaccine. But global heating will only become progressively worse until the moment greenhouse gas emissions cease and drawdown of CO 2 from the atmosphere commences. Nothing indicates that this will happen by itself – that fossil capital will die a natural death – which means that the climate movement will be in even greater historical demand one or two or five years from now.”

Upravo zato — How to Blow Up a Pipeline. Pažljivo ovijajući svoje aktivističko iskustvo oko akademskog detoniranja odnosa zaslužnih za ekološku kataklizmu, Andreas Malm kroz tri poglavlja razvija raspravu po pitanju korištenja nasilnih mjera od strane pokreta. Vodeći se znatiželjnom mišlju Johna Lancastera (“It is strange and striking that climate change activists have not committed any acts of terrorism“), Andreas Malm u prvom poglavlju, Learning from Past Struggles, opisuje tijek odrastanja klimatskog pokreta kroz tri faze:

1. Sjevernoeuropska faza između 2006. i 2009. godine koju su obilježili klimatski kampovi, a ugasila ju je financijska kriza
2. Američka faza između 2011. i 2016. godine izazvana katastrofalnom klimatskom politikom Baracka Obame koju je obilježilo odobrenje izgradnje Keystone XL plinovoda. Unatoč aktivističkim naporima koji su svoj vrhunac imali u velikom maršu kroz New York, faza dolazi svojem kraju dolaskom Donalda Trumpa i ponovnim pokretanjem izgradnje plinovoda.
3. Studentska faza započinje 2018. godine prosvjedom Grete Thunberg na stubama švedskog parlamenta; studentski prosvjedi izbijaju diljem svijeta kroz 2018. i 2019. godinu

No, što je zajedničko svim fazama? Pacifizam koji Malm uvezuje s tvrdoglavom tvrdnjom koju, čini se, pokret još uvijek odbija prihvatiti:”The ruling classes really will not be talked into action.” Od tog trenutka nadalje, započinje Malmova polemika s nizom pacifističkih te fatalističkih klimatskih pogleda ukazujući na neadekvatnu, konformističku te zastarjelu narav odabranih mjera pred ulazak u novo desetljeće borbe.

Vodeći se Mandelinom izjavom o napuštanju nenasilnih protesta u trenutku kada oni više nisu u mogućnost postići zacrtane ciljeve, Malm se obračunava s dvjema strategijama pacifizma: moralnom i strateškom. Prva stoji na tvrdnji kako nasilje u nijednom slučaju nije opravdano, dok se drugi vodi povijesnom analogijom kako su prošli događaji pokazali da nasilje nikada nije rezultiralo uspjehom (“…violence committed by social movements always takes them further from their goal.”). Autor prvu strategiju kroz samo nekoliko stranica dekonstruira ukazujući na apsurdnost iste u realnom svijetu. Naravno, moguće je polemizirati s odabranim primjerom Mohammeda Rafiqa koji je 2019. godine nasilno spriječio naoružanog napadača na džamiju, ali njegov naslov za cilj ima ples na rubu oštrice kojim samo ukazuje u koju smo se klimatsku poziciju doveli.

Drugi tip pacifizma pokazuje se znatno složenijim i slojevitijom. Fokusirajući se primarno na dekonstrukciju studije Erice Chenoweth te Marie J. Stephan Why Civil Resistance Works, autor polemizira s pacifističkim pogledima koji, naoko, stoje čvrsto na povijesnim primjerima od sufražetskog pokreta do Nelsona Mandele i Mahatme Gandhija. Jednu po jednu, Malm dekonstruira utopiju pacifističkog pogleda na svaku od odabranih situacija, posebice se fokusirajući na Gandhija zbog isticanja istoga od strane Billa McKibbena, neformalnog klimatskog lidera američke faze:

“Over his life, Gandhi’s political compass gyrated wildly, the steady magnet being his view of himself as ‘the pre-ordained and potentially divine world saviour’, in Tidrick’s summary. The fact that this man can emerge as an icon of the climate movement – not to mention ‘our scientist of the human spirit’ – attests to the depth of the regression in political consciousness between the twentieth and the twenty-first century. If the movement needs a lodestar from the past, it might as well choose the Sudanese Mahdi, Nostradamus, Rasputin or Sabbatai Zevi.”

Ostavimo li po strani rušenje niza najvažnijih pacifističkih kula od karata, Andreas Malm se, zajedno s čitateljem, pita kako su se drugi oslobodili tijekom 20. stoljeća? Poglavlje, i sudar s bikovima pacifizma autor završava suvereno, postavljenim pitanjem za sve one koji su zaboravili na Gandhijeve vojne početke, Lutherove riječi iz zatvora, Mandeline riječi na rubu sječiva te u konačnici dugi niz povijesnih događaja koji nisu, i nisu mogli izbjeći nasilje:

“The remaining question is whether it is possible to locate even one minimally relevant analogue to the climate struggle that has not contained some violence.”

Sama potraga za odgovorom je nepotrebna i neproduktivna u ovome trenutku jer, u konačnici, svaki pokušaj povijesne analogije nasukat će se zbog izostanka najvažnije komponente trenutne krize — vremenskog ograničenja:

“When the suffragettes took to the streets, they had had enough of women being excluded from the state for centuries. From his Birmingham jail, Martin Luther King pointed out that ‘we have waited for more than 340 years for our constitutional and God-given rights’ and explained to his white addressees that ‘there comes a time when the cup of endurance runs over’. Many if not most struggles in the past have obeyed such a temporality of exasperation – enough is enough, ¡Ya basta! , etc. – but in this case, it is subordinate to prognostication. The worst has not happened; it is on the way, at speed.“

S drugim — znakovito nazvanim Breaking the Spell — poglavljem u četiri oka se suočavamo s pitanjem nasilja. Za Andreasa Malma odgovor je, na prvu ruku, poprilično jednostavan:

“So here is what this movement of millions should do, for a start: announce and enforce the prohibition. Damage and destroy new CO 2-emitting devices. Put them out of commission, pick them apart, demolish them, burn them, blow them up. Let the capitalists who keep on investing in the fire know that their properties will be trashed.“

U skladu s naslovom. Međutim, Malm uviđa faktore koji paraliziraju klimatski pokret te iz odlomka u odlomak provlači misao o nepostojanju pacifizma u svijetu u kojem je samo pitanje imamo li ili ne sposobnost razabiranja između formi nasilja. Kroz poglavlje ukazuje na simboličnost nasilja prema materijalnim dobrima stavljajući u centar bušenje guma terencima u Švedskoj tijekom 2007. godine. Štoviše, Malm veći dio poglavlja posvećuje pitanju tko više troši? na koje već i vrapci, naši mali, novoobučeni epidemiolozi interneta, znaju odgovor. Negativna simbolična vrijednost proizlazi iz luksuza najviših klasa:

“They are supremely demoralising for mitigation efforts. Merely catching sight of a superyacht gliding through the estuary, or hearing about the latest record in private tower construction, or reading about the still-soaring sales figures for the most gas-guzzling cars on the market is enough to break anyone’s hope that we will ever bend the curve. If we cannot even get rid of the most preposterously unnecessary emissions, how are we going to begin moving towards zero?“

Ako je nasilje uvijek s nama, pitanje je sljedeće: zašto ga ne prihvatimo dok još možemo? Ponovo se vodeći Mandelinim riječima (“violence would begin whether we initiated it or not. Would it not be better to guide this violence ourselves, according to principles where we saved lives by attacking symbols of oppression…“), Malm ukazuje na snagu i moć revolucionarnog nasilja koje se — i to treba naglasiti — uvijek treba ogledati kroz nasilje prema objektima; nikad subjektima. Strateško uništavanje privatne imovine, a ne terorizam; Malm to više puta ponavlja i sam svjestan činjenice kako je nasilje u 21. stoljeću monopolizirano od strane radikalne desnice te je isto usmjereno prema subjektima. Malmova ideja sabotaže za cilj ima obeshrabrivanje industrije od daljnjih projekata te demonstriranje moći klimatskog pokreta; kao što su sufražetkinje kroz uništavanje imovine (ovdje ispuštamo pridjev strateški) pokazale koliko vrijedi jedan glas, tako i sada pokret mora pokazati koliko vrijedi zaustavljanje jedne tvornice. Intelektualna sabotaža temeljni je pojam kojim barata Malm u ostvaraju okvira borbe protiv globalnog zatopljenja, ali i industrijskih elita koje su svjesne opasnosti. Cilj nije nasilje per se, već nasilje protiv izvora i simbola zatopljenja, kao i regresivnih trendova koji nemaju namjeru stati; ili ako imaju, trebat će im vremena koje tržište nikada nije ni imalo:

“A plant or a pipeline built in 2020 should, from the standpoint of the investor, preferably still be in operation by 2060. Swedegas planned to pump gas into Sweden from the terminals under construction until that date. Coal-fired power plants often run even longer, for sixty years or more; the world’s largest coal exporter, Australia, continues to open mines, notably the giant Adani mine in Queensland, to feed new-born plants in India and elsewhere, topped by a four-timeslarger mine another company wants to build. The globe is wrapped in schemes of this kind.”

Upravo zato kritika klimatskog pokreta danas koji u novo desetljeće ne može i ne smije ući s pacifističkim fetišem. Autor je svjestan strahova, ali i komfora u kojem se trenutno nalazi pokret kojem sada više nisu potrebne male pobjede za nekoliko tjedana duševnog mira. Autor vješto isprepliće povijesne primjere intelektualne sabotaže te kritiku pokreta koja u nijednom trenutku ne ide po tankom ledu, svjestan razdora koju knjiga može uvesti. Ipak, pisac ne dvoji od najveće boljke pokreta — izostanak jasne i glasne političke pozicije zbog koje nastaje naoko utopijski vakuum političke neutralnosti. No, kao što sam autor u intervjuu kaže, to je tema nadolazeće knjige.

U punkerskom stripu, a modernom autobiografskom epu, Danas je posljednji dan ostatka tvog života, Ulli Lust u razgovoru sa suputnicom Edi obrazlaže naslovnu ideju:

To je to; činili bi samo ono što bi nas zabavljalo. Zaboravili bi na svijet, zar ne? U zadnjem poglavlju, Fighting Despair, Malm se okreće protiv zaljubljenog para, hedonizma i fatalizma. Ponajviše se baveći stavovima i pozadinama Roya Scrantona, autora naslova Learning to Die in the Anthropocene te We’re Doomed. Now What?, posljednje poglavlje otkriva egocentričnu poziciju autora koji su se popeli dovoljno visoko da se mogu opisati na sljedeći način:

“‘I’m a bad environmentalist’, he writes, by which he means that he cannot control his own acts of pollution. Scranton drives for hours on end, flies ‘all the time’, throws cups away, binges on beef and tuna from ‘the worst places’. ‘I know it’s wrong, but I do it anyway.’ Scranton treats himself as a source of information about the alterability of the ruling order. The odds are zero that ‘I, personally, will ever be able to do anything to stop or even slow down global climate change’, and it follows that ‘you’re heating up the planet. We do it every day. We can’t stop. We won’t stop.’ Presumably a white man who can’t stop using the N-word for black people while seeing his own face in the mirror of the world would be unable to envision racism rooted out of society.“

Drugi važniji autor koji stoji uz stavove pomirbe s krajem kraja Zemlje jest Jonathan Franzen. Njegova ideja pomirbe s krajem koji neumitno dolazi za Malma je — jednostavno — nepodnošljiva. Uistinu, poziciju odustajanja radi uživanja predstavlja se kao jedna iznimno gentrificirana, malograđanska, i u konačnici, konformistička ideja okretanja leđa svijetu. Međutim, iza odustajanja se nalazi ideja adaptacije; Franzen vjeruje kako će se čovječanstvo adaptirati. Problem je što je riječ o adaptaciji koja košta, i koja je svoje mjesto već našla u nizu distopijskih ekranizacija. Riječ je lako napisati, i objasniti, ali gledati ju kako dobiva na snazi i ulazi u praksu preko leđa drugih postaje zadatak koji će se moći raditi jedino zatvorenih očiju.

Klimatski fatalizam temelji se na nemogućnosti pojedinca da postigne društvenu promjenu; jedan let manje izjednačuje se s jednim zrncem pijeska manje. Gdje je razlika? Razlika je u moći mašte; za njih je lakše zamisliti kraj svijeta, doli kraj njihovog kratkog, slatkog užitka. Franzen i Scranton svoju nesigurnost nužno zrcale na društvo koje za njih više nije u poziciji da se promijeni. Samo adaptira.

Vratimo se Ulli Lust. Izjava danas je posljednji dan ostatka tvog života na prvi pogled se odaje za hedonističku fantaziju ili fatalističku supatnicu. No, što ako je ona čitana kao potreba za pitanjem naše ostavštine u ovome svijetu? Izjava ne počiva na kraju života, već na kraju ostatka života. Sutra više nećemo biti u poziciji uraditi ono što smo mogli danas. Ako je danas posljednji dan ostatka naših života, hoćemo li reći kako imamo vremena, kako je vrijeme isteklo ili kako vrijeme istječe?

Lustina misao prožima djelo How to Blow Up a Pipeline koje ukazuje kako je došlo vrijeme da ponovo razmotrimo kako želimo ostati zapamćeni. Iako Malm piše pred kraj knjige kako je bolje umrijeti raznoseći plinovod doli izgorjeti u vlastitoj neosjetljivosti i nepristranosti, svjestan je kako ne želi doći do mjesta gdje nas već čekaju klimatski fatalisti. Zbog toga se moramo zapitati sada kako dalje jer vrijeme malih pobjeda iza nas. Kao Bariccov Herve Joncour, trebamo težnju za proživljavanjem života zamijeniti težnjom za prisustvom u istom. Jedino tako možemo se naći u poziciji promjene.

How to Blow Up a Pipeline pred javnost dolazi s temom koja će jedne uplašiti, a druge otrijezniti. Unatoč naslovnom nagovještaju poduljeg manifesta, Andreas Malm čitatelju nudi moralističku studiju željnu miniranja konformističkog građanskog sloja permafrosta za koji nemamo vremena čekati da se otopi.