Hrvatski antifašistički strip

Za razliku od ove, najnovije, ona prethodna je u svojih pedesetak godina postojanja uspjela proizvesti i formativnu ideologiju i njenu dekonstrukciju. Stripaši su doprinijeli na oba polja, preuzimajući uloge i apologeta i kritičara. Antologija „Hrvatski antifašistički strip“ nije, doduše, ni apologija partizanštine, ni Jugoslavije, ni NOB-a iako bi se iz letimičnog pogleda na nju takvo što dalo zaključiti.

Kad je prije četiri godine na Hrvatskoj radioteleviziji krenuo ciklus hrvatskog antifašističkog filma, mnogi su (a opet rijetki) uočili taj dubiozni pridjev koji je, iz očišta povijesti filmske umjetnosti, sasvim neopravdano zamijenio onaj prethodni - „partizanski“. Pišući o tom, sad već mirne duše možemo kazati, fenomenu prekrajanja svakojakog nazivlja Jurica Pavičić s pravom ističe kako je pojam 'anitifašistički' daleko širi od pojma 'partizanski'.

U tekstu objavljenom u Jutarnjem listu tako, između ostaloga, stoji: „Chaplinov Veliki diktator je antifašistički film. Benignijev Život je lijep je antifašistički film. Sutjeska ili Neretva, međutim, naprosto su partizanski filmovi - tipični primjerci jednoga specifičnog filmskog žanra, štoviše, jedinog autohtonog filmskog žanra koji su proizveli ovi prostori (...) Zvati partizanske filmove antifašističkima naprosto je aseptičko političko čistunstvo, slično kao kad se ciganska muzika zove romskom glazbom ili kad bismo u westernu umjesto kauboja i Indijanaca imali nativne Amerikance i lokalne stočare”.

Da je vrijeme ozbiljnih, konstruktivnih i utjecajnih novinskih polemika već odavno iza nas i da onu uzrečicu o trešnji brda i miševima u našem slučaju doista ne treba olako odbaciti pokazuje i najnoviji primjer „političkog čistunstva“ u kojem je ovaj put umjesto filma nastradao strip. Prošle je godine u nakladi StripForuma objavljena antologija radova velikana hrvatskog stripa prve i druge generacije nazvana Hrvatski antifašistički strip. Sve što je prije par godina bilo rečeno povodom ciklusa filmova na HRT-u, moglo bi se bez bitnijih preinaka ispisati i povodom spomenutog zbornika.

Nekritička zamjena pojmova, vođena vođena dubioznom idejom političke korektnosti ima barem dvije posljedice. Jedna od njih je terminološka zbrka i ta je relativno benigna i na nju pozornost obraćaju uglavnom neizlječivi taksonomi. Druga je posljedica svojevrsni revizionizam povijesti koji nužno nastaje iz neobuzdane potrebe za neutralizacijom „opasnog“ diskursa.

Dok se u slučaju filma takvo lingvističko taktiziranje još i može razumjeti (televizija je još uvijek moćan i gotovo svima pristupačan medij), u slučaju stripa i kontekstu današnjeg utjecaja hrvatskog stripa na bilo što takvo taktiziranje nije moguće razumjeti kao išta drugo osim kao „puhanje na hladno“ (dijelom, vjerojatno, prouzročeno sudjelovanjem predsjednika Ive Josipovića u cijelom projektu). Cijela ta priča nije posebno nova i već smo bezbroj puta vidjeli njene inačice - svaka generacija, naime, reinterpretira tekstove svojih prethodnika – štoviše, na tom principu umjetnička kritika, pa i sama umjetnost funkcioniraju već stoljećima. Ipak, s reinterpretacijom treba biti pažliv.

Parafrazirajući Pavičića možemo reći kako je Oesterheldov Eternaut antifašistički strip, kao što su to i Kirby/Simonov Captain America, Spiegelmanov Maus i većina tomova Prattovog Corta Maltesea. Stripovi okupljeni u ovoj antologiji, od Radilovićevih Diverzanata, preko Bekerovog Demonje, Maurovićevog Protiv smrti i Vrijeme odvažnih, Dovnikovićeve Propasti ofenzive Braun, pa sve do Bednjančeve Mećave također su antifašistički stripovi no ta odrednica blijedi pred onom partizanskom koja se nameće kao ključna i iz kunsthistoričke i iz fenomenološke perspektive.

Baš kao što je klasični western bio autohtoni američki žanr koji je u svojim najboljim i najreprezentativnijim primjerima simbolički utjelovljivao rođenje američke nacije, tako je i partizanski strip (skupa s partizanskim filmom) bio autohtoni žanr jugoslavenske (pop)kulture koji je, kako mu se i pristoji, funkcionirao služeći se mitološkim diskursom. Dok je na jednoj strani Atlantika bijeli kauboj/šerif otimao zemlju razularenim divljacima/odmetnicima uvodeći zakon i red (ili, terminima političke filozofije - suverenitet, silu i legalitet) u heterogeno polje plemenskih zakona i kaotičnih odnosa neprilagođenih pojedinaca, s druge se strane, u nešto modernijem okruženju i s nešto drugačijim kostimima, odvijala slična priča s obično neznatno izmijenjenim jezikom manihejskog dualizma.

Umjesto binarne opozicije Bog/Sotona na djelu je bila opozicija partizan/okupator. Iako su i jedan i drugi žanr barem u teoriji bili utemeljeni na događajima iz povijesti, pred očima čitatelja/gledatelja događala se, ponekad i ne sasvim suptilna, prilagodba „suhih“ povijesnih činjeničnosti u dinamične narative obilježene žanrovskim zakonitostima i ideološkim didakticizmom.

Partizanski žanr nije bio prva sinteza ideologije i kulture (dovoljno je sjetiti se Šenonih Povjestica kao uostalom i cjelokupnog Šenoinog književnog djelovanja), no bio je definitivno posljednja takve vrste i te magnitude (Sedlarovi filmski projekti iz devedesetih nastojali su napraviti nešto slično, no rezultat, unatoč potpori onodobnog državnog vrha, nije bio ni približan rezlutatima prethodnikâ). Hrvatski strip (a zajedno s njime i hrvatska književnost te film), što zbog promjene konteksta, što zbog promjene utjecaja samog medija, nikada kasnije nije uspio proizvesti takvo što.

Iako postoji tendencija da se cjelokupna ostavština partizanskog stripa diskreditira na račun povijesne nevjerodostojnosti, otvorene ideologičnosti i „zagovaranja“ jednog propalog projekta čiji je raspad prouzročio brojne žrtve i bezbrojne traume, čini mi se da se inzistiranjem na takvom čitanju zanemaruje jedan od ključnih elementa stripova okupljenih u ovom zborniku, element koji je s dolaskom postmoderne i pratećom dekonstrukcijom svih Velikih narativa, iščezao iz korpusa hrvatskog stripa – element junaka.

Ideja junaka u osnovi je lišena svake konkretne ideologije (iako je u pop-kulturnim proizvodima junak redovito vezan uz neku), a potraga za odgovorom na pitanje kako i zašto je iz hrvatskog stripa nestao junak čini mi se daleko plodonosnija i u konačnici bitnija od prilično jalovih rasprava o ulozi stripova poput Bednjančeve Šume smrti u apologiji i glorifikaciji partizana i partizanskih zločina.

O problematici junaka iz ove perspektive pisao sam u predgovoru reizdanja Bekerovog Demonje (koje tek treba ugledati svjetlo dana) pa ovom prigodom nemam namjeru nastaviti tom linijom. Antologiji hrvatskog partizanskog stripa može se pristupiti iz više pravaca. Lišimo li se političke dimenzije (iako je takvo što gotovo neizvedivo, stripovi, kao i sve ostalo, postoje isključivo u kontekstu, a fašizam i antifašizam su još uvijek dovoljno relevantni da ih se ne može tek tako izbaciti iz rasprave, posebno uzme li se u obzir osnaživanje političke desnice kako na europskom planu tako i kod nas), pred nama ostaju samo goli stripovi koje je, kad se pogleda istini u oči, vrijeme nemilosrdno izgazilo. Jasno, treba biti oprezan s takvom ocjenom.

Ova antologija još uvijek donosi vrhunce likovnog izražaja u stripu (malo se koji kasniji autor u tom smislu uspio približiti „starim majstorima“), no onaj drugi aspekt umjetnosti stripa, čak i ako mu „oprostimo“ česte momente ideološke retoričnosti (nije to samo jugoslavenska boljka, svaki „državni žanr“ diljem svijeta pati, patio je i patit će od istih problema), nije ni blizu likovne razine. Ogoljeni od kasnijih iščitavanja i analiza, promotreni u svom izvornom obliku, stripovi koje okuplja „Hrvatski antifašistički strip“ najobičniji su ratni stripovi u kojima domaća vojska i pridruženi članovi, uz velika odricanja, redovito poraze mrskog, uglavnom nesposobnog, okupatora. Partizanski je strip ostao zamrznut u vremenu jer, za razliku od američkog westerna, nije imao priliku razviti modernističku fazu.

U vrijeme stripovskog modernizma u Hrvatskoj, strip je praktički prestao biti masovni medij zbog čega nikada nije došlo do temeljite i sveobuhvatne rekonfiguracije partizanskog žanra koja bi se vodila novim duhom vremena, kritički nastrojenim kako prema tadašnjoj jugoslavenskoj svakodnevnici, tako i prema tekovinama NOB-a. Jednodimenzionalnim pričama ispričanima jezikom i metodama starima pola stoljeća danas možemo pristupiti tek kao povijesnim dokumentima. No, povijesni dokumenti, pogotovo kad je riječ o reizdanjima, zahtijevaju poseban tretman.

„Hrvatski antifašistički strip“ je, bez ikakve sumnje, važna antologija. Svaki izdavački pothvat koji na jednom mjestu okuplja najrelevantnije primjere jedinog autohtonog jugoslavenskog žanra važan je sam po sebi. Za žaliti je stoga što se urednička ideja o antologiji partizanskih stripova zaustavila samo na pretisku istih. Bez relevantnog kritičkog uvodnika (uvodnik predsjednika Ive Josipovića zgodan je PR-ovski potez kojega valja čitati u dnevnopolitičkom ključu, iako je iz perspektive struke sasvim trivijalan i, u onom obliku u kojem je objavljen, uglavnom nepotreban), bez ikakvog popratnog teksta (ne iskoristiti još uvijek živuće autore za reminiscnenciju, kritičku analizu ili bilo kakav komentar greška je koja se, kako vrijeme bude odmicalo, više neće moći ispraviti) ova je antologija propustila priliku postati referentnim izdanjem od kojega bi započinjalo svako buduće istraživanje tog dijela hrvatske kulturne povijesti (naklada i poslovni model fokusiran na knjižnički otkup ionako praktički odgovaraju nakladama sveučilišnih udžbenika i pripadajućim poslovnim modelima). Stripovi iz „Hrvatskog antifašističkog stripa“ nisu bitni stoga što pokazuju ulogu Hrvatske u izgradnji suvremene Europe i kontinuitet otpora fašizmu, kako se to otprilike kaže na stražnjoj korici izdanja.

Stripovi iz HAS-a bitni su stoga što pokazuju ulogu popularne kulture u izgradnji i očuvanju kolektivnog identiteta što je poučak koji će se, u kontekstu totalitarne, nadnacionalne vladavine kapitala, u nadolazećim godinama morati izvući iz naftalina. Iako se taj poučak vjerojatno više nikad neće primjeniti u mediju stripa koji iz godine u godinu postaje sve manje popularan, a sve više „elitistički“.

U kontekstu potpune heterogenosti pop-kulturnih diskursa i potpune neorganiziranosti lijevih strategija otpora novim totalitarizmima upitno je hoće li takva sinteza uopće moći biti ostvarena. No, to je već neka sasvim druga priča koja je od periferne važnosti za sam strip. Ipak, dokle god se ruše spomenici žrtvama fašizma da bi se umjesto njih podigle crkve postojat će potreba za izdanjima poput ovoga koja kondenziraju snove i nadanja prošlih generacija. Iako su jezik i retorika tih snova već odavno prevladani, sami snovi su još uvijek relevantni.

Totalitarizma se riješili nismo. Ako smo se ičega riješili, riješili smo se uniformi. No, između crne mantila kože i kapice s totenkopfom nabite na oči te dizajnerskog odijela od par tisuća eura i nema neke razlike. Jedino što su puške i tenkove zamijenile valutne klauzule i neregulirane financijske špekulacije. Ovo, doduše, predstavlja svojevrstan problem za strip. Strip koji bi se odvijao na bojnom polju londonske burze bio bi, naime, smrtno dosadan. Tome se, doduše, može pristupiti kao svojevrsnom umjetničkom izazovu. Izazovu čije ćemo rezultate u nadolazećim godinama nestrpljivo iščekivati.