IR$ Fiskalni trag i Hagenova strategija: likovi od papira u živoj stvarnosti

Europski je strip u bezbroj navrata posuđivao iz američkog repozitorija simbola, motiva, ikona i svega ostaloga što mu učinilo zgodnim. Posuđeno je gotovo uvijek rekodirao pa se u većini slučajeva može govoriti o nekoj vrsti prevođenja koje je, ovisno već o sklonostima autorâ ili o široj konstelaciji kulturnih odnosa, bilo više ili manje naklonjeno izvorniku. Tako npr. euro-western nema gotovo nikakve mitološke veze s američkim izvornikom, a bezbrojne kriminalističke, špijunske ili akcijske priče rijetko su kad koristile nešto više od planetarno prepoznatljivih agencijskih kratica/akronima. No, već sam čin posezanja za imaginarijem Drugoga govori nešto o prirodi odnosa dviju kultura. Čak se i „ksenofobično“ te brižno čuvano francusko kulturno polje moralo suočiti s prodornošću američke pop-kulturne ikonografije pa priznati da se kriminalistička priča bolje prima ako je pogone agenti FBI-a, a ne recimo agenti Gendarmerie Nationale.

Ipak, od svih mogućih agencija čija smo slova tijekom godina usjekli u pamet, trigram američke porezne službe u europskom se stripu rijetko viđao. IRS se i u Americi tek usputno pojavljivao u kulturno-zabavnim sadržajima (a u skladu sa svetošću biznisa češće smo ga sretali u ulozi „negativca“) pri čemu se ne mogu sjetiti ni jedne prigode u kojoj je ta služba skupa sa svojim agentima bila u ulozi „glavnog junaka“. Razlog je prozaičan. Uza sve moguće CIA-e, FBI-e, Mossade, MI6-e i ostale što postojeće, što nepostojeće agencije čija pojava u pripovijesti jamči potezanje barem jednoga pištolja, činovnici IRS-a, neobično nalik činovnicima FINA-e, negativcima mogu opaliti jedino ovrhu. Desbergu treba dakle priznati otkriće neobičnog i potencijalno zanimljivog aktera špijunsko-kriminalističkog stripa. Koliki bi ludi znanstvenik nagrabusio da su mu se pravovremeno zamrznuli računi?

Ipak, Desberg se nije odlučio na poluzajebantski ton pripovijedanja već je naumio pisati ozbiljno, a kad se pod svaku cijenu nastoji pisati ozbiljno, uvijek se pojavi neki problem. U ovom slučaju, problem je sam IRS (a ne zaostaje puno ni njegov glavni funkcioner Larry B. Max). Desbergu je, naime, jasno zašto mu je za priču potreban baš IRS. Jedino mu nije sasvim jasno kako od IRS napraviti konkretnu agenciju. U Dresbergovoj izvedbi IRS, naime, nije ništa drugo doli još jedna konvencionalna, bezlična agencija, a njen specijalni agent (spomenuti Larry) samo je još jedna u nizu bondolikih kreatura, s nešto manje karaktera od samoga Bonda. Samo po sebi to, naravno, ne smeta. Bilo je i papirnatijih aktera u povijesti stripa, a nitko ni nije rekao da je pred nama dokumentarna drama o životu činovnika američke porezne službe. Smeta tek ako se plošni karakter likova i institucija shvati kao propuštena prilika. Dresbergov tretman američke kulture neodoljivo nalikuje japanskim preuzimanjima zapadnih tropa. I Dresberg, poput dobrog dijela mangi, od Amerike posuđuje samo imena i općenite predodžbe lijepeći na njih vlastita značenja pri čemu ga nimalo ne zanima autentičnost (ili barem prikladnost) nalijepljenoga. Ipak, i IRS i Larryja B. Maxa nisu ništa drugo doli rudimentarni alati za pričanje neke druge pripovijesti. A druga pripovijest tiče se ekonomije i daleko je zanimljivija od prve.

I.R.$. #1 sadrži dva albuma, početak i kraj jedne priče o Drugom svjetskom ratu, Auschwitzu, židovskom zlatu, švicarskim bankama i porijeklu imovine najbogatijih svjetskih pojedinaca. Svi ti elementi složeni su u osrednju cjelinu dopunjenu pravom mjerom pištolja, metaka, sisa, mrkih plaćenika, hirovitih nasljednica i zlih, smežuranih nacista. Na samu priču i njene domete ne treba trošiti riječi. I Fiskalni trag i Hagenova strategija korektni su žanrovski stripovi koji će naći svoju publiku. Neobavezno štivo pomalo nalik kriminalističkim filmovima sedamdesetih (što je podjednako posljedica Desbergovog odrastanja u okruženju američkih filmova tog razdoblja i Vranckenovog dizajna likova i kadrova) brzo bi utonulo u bezličnu masu goleme frankofone produkcije da u njemu nema nekoliko sitnica koje nagone na razmišljanje.

Upitamo li se, naime, zašto belgijski strip s kraja prošlog milenija ima potrebu pričati o Drugom svjetskom ratu te zašto, ako već smjera na mainstream, to čini izvan uobičajenih šablona, možda i dođemo do nekih zanimljivih odgovora. Niti jedan rat u povijesti čovječanstva nije toliko iskorišten kao Drugi svjetski rat. Ne računajući brojne propagandne (ratne i poslijeratne) primjere, desetljećima se nakon rata, u svim rodovima umjetnosti, njegova sjena pojavljivala kao vezivno tkivo bez kojega nije bilo moguće razumjeti ponuđene fragmente. Onkraj dječačkih priča o vojnicima, ratovanju, časti, domovini, junacima, zlikovcima, akcijama, žrtvovanjima i kojekakvim tričarijama kojima se uvijek nastojao opravdati uvezani ili projicirani spektakl ratovanja, stajao je stvarnosni temelj koji ih je omogućivao.

Da bi niz „slučajnih“ elemenata (od odjeće likova do njihovih međusobnih odnosa, replika i ideoloških pozicija) koji čine strip bio razumljiv svaki njegov član mora biti dio živuće kulture, a Drugi svjetski rat, njegovi uzroci, kratkoročne i dugoročne posljedice još uvijek spadaju u tu kategoriju za razliku od, primjerice, petrarkističke poezije za čije nam je razumijevanje uglavnom potreban posrednik u obliku tumača. Ni pedeset godina nakon rata Europa nije uspjela zaliječiti sve iz njega proizašle traume. Hrvatski nam je primjer možda najpoznatiji, no naša potreba za rekapitulacijom događaja, svođenjem računa i skupljanjem političkih bodova nipošto nije izolirani slučaj. Ako je, dakle, Drugi svjetski rat još uvijek relevantna tema i ako još uvijek živimo njegove posljedice, tada je još uvijek legitimno raditi stripove na tu temu, ma koliko se to možda činilo ako već ne zastarjelim, a ono lijenim.

Tijekom desetljećâ u Europi se promijenilo nekoliko paradigmi govora o Drugom svjetskom ratu. Početna potreba za prikazivanjem tragičnih ili herojskih sudbina zahvaćenih vihorom rata nakon nekog vremena je potrošila zalihe prometnuvši se u redundantni narativ kojemu je konkretni rat od sekundarne važnosti. Na njihovo mjesto stupile su nijansiranije i „pametnije“ priče koje su rat razumjele kao kompleksni sustav sivih zona u kojima se isprepliće globalno i idnividualno. Na tu liniju stao je i I.R.$. Desbergu je, naime, prilično jasno kako se priča o Drugom svjetskom ratu danas ne može pričati slikama bojišnice. Ratova nam, 'fala bogu, ne nedostaje, a moderno naoružanje i razni tehnički izumi daleko su bliži i primamljiviji suvremenom čitatelju od svega što se koristilo u ratu prije pola stoljeća. Uz to, dežurnu ulogu jednodimenzionalnih negativaca kakvu su desetljećima igrali nacisti i njihove izvedenice, sasvim su lijepo preuzeli radikalni islamisti pa se uobičajeni ciklus patosom ispunjenih narativa o palim borcima bez većih problema, i bez ikakvog gubitka, može preseliti na druge lokacije.

Da bi uopće mogao pričati o Drugom svjetskom ratu Desberg ga mora kontekstualizirati. I on, doduše, mora imati super-agenta s pištoljem, kao i super-bezlične zlikovce cijepljene od preciznosti jer ne piše geopolitički pregled recentne europske povijesti već politički triler, ali to su tek usputne retoričke instance koje nas (publiku) nagone da ga slušamo i pratimo dva albuma dugo putovanje. Kako bi kontekstualizirao rat, Desberg odbacuje retoriku pijetetea i herojstva (proviruju one tu i tamo, jer je još uvijek nemoguće pričati o Auschwitzu u nekom bitno drugačijem registru), gurajući nas ravno u suvremenost u kojoj su herojski (i zločinački) akteri Drugog svjetskog rata smežurani starci na korak ili dva do groba. O njima su prošla deseteljća ispričala dovoljno priča. Umjesto njih, Desberg se fokusira na ekonomiju, pogonski motor rata kojemu je ideološka dimenzija bila tek neobično uspješna krinka.

Upravo mu je zbog ekonomije potreban agent IRS-a, a ne neka konvencionalnija figura jer bondovski zlikovci s kojima su se ovi naganjali uglavnom nisu prijetili nečim prozaičnim poput destabilizacije američkih mirovinskih fondova, a to je prijetnja koja se ne rješava lako ni metkom u čelo. Umjesto poslovičnih agencija zaokupljenih (ne)radničkim kriminalom i raznim utjelovljenjima lokalnih i globalnih psihopatologija, porezna služba usmjerena je na istraživanje tokova novca i kontrolu ekonomskog motora tj. na kontrolu sustava umjesto na redukciju posljedica. Stavljajući ekonomiju u središte svoga stripa Desberg nanovo aktualizira Drugi svjetski rat „argumentirajući“ kako nije riječ o nečemu što se dogodilo drugima, već o nečemu što se, neovisno o političkom prebrajanju žrtava i osobnim tragedijama, nastavlja događati i danas. Desbergova Europa ne može izliječiti traume rata zato što se isti nije ni završio.

Upravo ta rekontekstualizacija čini od I. R. $.-a zanimljiv i aktualan strip, mada se služi „zastarjelim“ akterima i kulisama. Upravo zbog toga što ih i shvaća kao aktere i kulise; kao promjenjive atribute jedinstvene ekonomske funkcije, Desberg će pod krinkom političkoga trilera, bez većih problema nastaviti svoj cinični „obračun s njima“ i u drugim albumima (koristeći kulise narkokartela, naftnih magnata, trgovaca oružjem, itd...). Iako mu je većina likova od papira, stvarnost iza njih živa je i prodorna i, kako stvari stoje, ne ide nikamo.