Iznenada u dubini šume s Amosom Ozom

Jedno malo selo na kraju svijeta. Gomilica seljana, jedna bučna rijeka i … ništa više. Sve su životinje napustile selo. Otišle su za dječakom koji je odlučio saznati čega sve ima u svijetu izvan sela. Neemal, kako se dječak zvao, u očima seljana postao je Nehi, zli duh iz dubine šume. Dijagnosticirana mu je njištalica, bolest koja ne postoji. Jednostavno se usudio biti drugačiji. Autor nam objašnjava: “... Jer svatko tko nije spreman prilagoditi se i biti kao svi ostali znači da boluje od njištalice, cvilice ili nečeg drugog, i ne smije nam se približavati, neka drži rastojanje, molim, da se ne bi zarazio.” (str. 38/39).

Seljani se prave da ne primjećuju nedostatak životinja. Čak i oni koji su bili jako vezani uz svoju životinju, kao (bivši ribar, sad zemljoradnik) Almon za svoga psa, hinili su da se ništa ne događa. Samo Maja i Mati, koji su se detaljno zagledavali, mogli su primijetiti da ljudima ipak nešto nedostaje: Almon je u svome vrtu napravio strašilo, za čim nije bilo osnovane potrebe; Majina je majka pekarica svaku večer po dvorištu bacala mrvice kruha, a nije ih imao tko pojesti …U šumu ljudi nisu zalazili, jer su se bojali Nehija. Jednoga dana dječak Nimi pobjegao je u dubinu šume. Istraživački duh nije mu dao mira. Kad se vratio, dijagnosticirana mu je njištalica. Nikad više nije bio onaj stari, otišao je živjeti u pećinu, neshvaćen od ostatka sela … Maja i Mati nisu se mirili sa sudbinom sela. Nisu poznavali životinje, ali znali su da nešto nije u redu. Imali su osjećaj da to što trenutno imaju nije sve što im život može pružiti. Mirenje sa sudbinom nije bila njihova opcija. I oni su se drznuli zaći u dubinu šume. Prvo su sreli Nimija, a zatim krenuli dalje. Padao je sumrak i Mati se poželio vratiti u selo. Maja je išla dalje, i dalje, i dalje … Mati je hodao za njom, upozoravajući je da bi bilo dobro vratiti se. Ona ga nije željela slušati. Htjela je vidjeti što je to tamo iza brda čeka... i našli su ih. I Nehija i sve životinje. Svi su zajedno živjeli u jednoj velikoj harmoniji: i psi i mačke i slonovi i tigrovi … jeli su mesnate bobice koje je Nehi posadio po cijeloj šumi pa nije bilo potrebe da jedu jedni druge. Maja je bila uvjerena da će moći uvjeriti selo da ne pati od njištalice i da je ono što je vidjela u dubini šume nešto što cijelom selu može biti od koristi. Spoznala je nešto novo, a istovremeno joj je nedostatak ljudi koje voli učinio novu prazninu te je imala silnu želju spojiti ovo sadašnje iskustvo sa svojim dosadašnjim, ipak lijepim životom. Nije se željela osjećati neshvaćenom, željela je da je shvate i uvaže, drugačiju kakva je. Hoće li se to i dogoditi po povratku u selo, ostaje u romanu otvoreno pitanje ...

Angažiranim, a opet toplim, koeljovskim izrazom, autor nas podsjeća na to da smo svi isti: svih boja, veličina, vjera i nacija, različitih orjentacija, ambicija, žudnji: “I svi mi, kukci, gmazovi i ribe, svi spavamo i budimo se, i svi se istom mjerom trudimo da nam bude dobro, ni prevruće ni prehladno ...” (Str. 42/43).

Dječak Mati neprestano se, na tom putu kroz šumu, propituje treba li ostati ili ići dalje. Čovjek se, zauzdan formalnostima i očekivanjima koja se pred njega stavljaju, neprestano propituje bi li se bilo pametnije vratiti u svoj siguran, ne tako loš ukalupljeni svijet ili bi trebalo ići dalje, što je to što nas tamo iza brda očekuje i isplati li se zbog toga prevaliti toliki put. Samo su rijetki pojedinci, poput djevojčice Maje, koji bespredmetno srljaju u ono bez čega ne mogu dalje, ma kakvo to “nešto” bilo. Takav životni stav ne mora nužno biti privilegij, jer takvi najčešće završavaju poput Neemala i Nimija, neshvaćeni, u šumi, u pećini, osamljeni, oboljeli od njištalice.

Ponižavanje “drugih” ili “drugačijih” za Oza nije opcija. U trenutku kad Mati i Maja pronađu Nehija i sve životinje, upoznaju se s jezikom životinja: “... U tim jezicima postoji samo sadašnje vrijeme, nema prošlog ni budućeg vremena i postoje samo glagoli, imenice i usklici, bez ostalih jezičnih oblika.” (Str. 101). “... No u jezicima živih stvorenja ne postoje riječi čiji je cilj poniziti ili izrugivati se. To ne.” (Str. 102). Teško se suočiti sa svim istinama naše ljudskosti: “Samo su nas navikli, od najmanjih nogu, sramiti se svega što je stvarno, a ponositi se svime onime što je lažno. Navikli su nas ne radovati se zbog onoga što imamo već jedino zbog onoga što mi imamo, a drugi nemaju.” (Str.104). Pa ipak, Oz ne oduzima čovjeku sve ono dobro u njemu, sve ono što nazivamo ljudskim (iako se, kad koristimo ovaj pridjev, uglavnom osvrćemo na svoje pozitivne osobine). Nehi je nesretan u šumi jer mu nedostaje ono dobro u ljudima. Jer ove silne spoznaje o ljudskosti, raznolikosti i toleranciji mogu oživjeti samo onda, kad ih čovječanstvo kao takvo prihvati, a ne u trenutku kad ih samo pojedinci postaju svjesni.

Oz svoju kritičnu, samokritičnu i pacifističku alegoriju završava jednim manifestom mira upućenim novim generacijama: ”… možda ćete s vremenom uspjeti odvratiti svoje prijatelje, ili bar neke od njih od poruge i zadirkivanja. Razgovarajte s njima. Razgovarajte i s onima koji vrijeđaju i s onima koji zlostavljaju, i s onima koji uživaju u tuđoj nesreći. Govorite vas dvoje svakome tko vas je spreman saslušati. Pokušajte razgovarati s onima koji će vam se rugati i prezirati vas. Nećete to primijetiti, ako nastavite govoriti još i još.” (Str. 131).

Jednostavna alegorija primjenjiva je na svako vrijeme i svaki prostor. Danas je vrlo lako možemo “prevesti” kao kritiku vremena u kojem imamo sve, a ipak ne živimo kvalitetno. Život je brz, a izostaju one istinske kvalitete: ljubavi, druženja, šetnje prirodom, sve se manje istinski sprijateljujemo, a sve više se povezujemo korišću, sve se više okrećemo sebi, a sve manje drugim ljudima, zavidni smo, neskloni različitostima… Rijetki su u našem svijetu Maja i Mati, Neemal i Nimi, umjetnici, književnici, čuđenje u svijetu, ljudi koji pate od njištalice, angažirani pojedinci koji se usuđuju “tražiti životinje u dubini šume”.