Marcel Pagnol: U slavu mog oca

Ljetna praznikovanja s obitelji u kamenoj kući na rubu zabačenog zaseoka. Škure koje se škripavo otvaraju prema bujnom krajoliku maslinika i borova. Pustolovna iskradanja iz raščupanog vrta i tumaranja divljinom inspirirana Posljednjim Mohikancem.

Zajednička objedovanja uz prštave rasprave ispod goleme smokve. Fontane na trgovima šarmantnih gradića, šetnje i boćanje pod platanama. Skupljanje puževa po kiši, užinanje na travi, kukci kao vječna inspiracija dječjih okrutnosti. Obilasci staretinarnica s obožavanim ocem, odlasci s odraslima u lov. Večernja ugođajnost podcrtana zaglušnom zrikom pod treptavim plinskim svjetlom. Svake večeri kad bih snen legao u postelju, odlučio bih da se probudim u zoru, kako ne bih izgubio ni jedne minute od divotnoga sutrašnjeg dana. (str. 97)

Kolaž je to provansalske idile osmogodišnjeg Marcela, koji nas nizom anegdotalnih crtica uvodi u obiteljsku faktografiju i simpatično starmalim tonom pripovijeda o tome kako su se upoznali njegovi roditelji, o svome rođenju i daljnjem širenju obitelji i preseljenjima zbog očevih učiteljskih službi. No težište je romana na nezaboravnom ljetu u unajmljenoj staroj vili, kako se mališanu čini, na kraju svijeta. Izašli smo iz sela – i stupili u vilinsku zemlju. Oćutio sam kako se u meni rađa ljubav koja će potrajati do kraja života. (str. 81)

U slavu mog oca (La gloire de mon père, 1957) autobiografski je tekst u kojemu se Marcel Pagnol (1895-1974), omiljeni francuski spisatelj, kazališni i filmski redatelj, producent i član Francuske akademije, u zrelim godinama vedro prisjeća svoga djetinjstva. Nježno je to i humorno svjedočanstvo pisano iz vizure oštroumnog dječačića: o nekom minulom vremenu, o prostoru između Pagnolova rodnog Aubagnea i Marseillea - kraju za koji on ostaje emocionalno i autorski trajno vezan - o toplini i dobrostivosti ondašnjih ljudi. Tako retro, tako mediteranski. Tako obično, a tako magično jer, znamo to svi, upravo dječja znatiželja i neutaživa žudnja za čudima i otkrićima svakodnevici pridaju notu izuzetnosti.

Nepretenciozni zapisi u kratkim poglavljima, jednostavnog, zavodljivo starinskog i duhovitog izričaja, poziv su frankofilnim entuzijastima na čitanje u originalu. U protivnom tu je divan, nadahnut prijevod Zlatka Crnkovića. Ljupka knjižica za svaku dob, pa i priliku, ostavlja za sobom miris provansalskih trava (možda vas potakne da ispečete pogaču s mediteranskim biljem ili pripravite aromatični zečji ragu, za koji nam, nažalost, vesela familija Pagnol nije povjerila recept), a svog čitatelja u dobrom raspoloženju.

Ako vam se dopadne, ne žalostite se, ima još - valja vam pogledati jednako neodoljivu ekranizaciju Yvesa Roberta iz 1990. godine i guštati u partiturama kultnog filmskog skladatelja Vladimira Cosme, jer soundtrack je čisto blaženstvo. Primjerice Love story Borély, jedna od najemocionalnijih Cosminih orkestracija, glazbeno oslikava početak ljubavi Marcelove dražesne tete i njezina budućeg supruga, a sve u scenografiji bajkovitog marsejskog parka. Trojicu umjetnika, od kojih svaki u svome mediju sugestivno kreira arkadijsku atmosferičnost francuskog juga, vole generacije Francuza za koje baš njihova djela simboliziraju ljepotu djetinjstva. Tekstovi, filmski kadrovi i skladbe ovog trojca esencija su mitske sreće čitave jedne nacije.

I to još uvijek nije sve. Čekaju vas i nastavci Pagnolovih romansiranih memoara, daljnje evokacije njegova odrastanja – Dvorac moje majke (Le chateau de ma mère, 1957), Vrijeme tajni (Le temps des secrets, 1960) i Vrijeme ljubavi (Les temps des amours, 1977) – u pismu i na filmskom celuloidu – prvi također u Robertovoj režiji, ostala dva u televizijskoj produkciji.

Pronađite U slavu mog oca na našim policama http://bit.ly/1rzNgk9