Mikael Niemi: Pop glazba iz Vittule

Roman Pop glazba iz Vittule (Populaermusik fraan Vittula, 2000.) Mikaela Niemija (1959.) donosi niz duhovitih poglavlja koja mogu funkcionirati i kao samostojne pričalačke cjeline. Briljantne su to pripovijesti o muškom odrastanju na krajnjem sjeveru Švedske, o dječačkom prijateljstvu i jednom seoskom rock sastavu (četiri srca koja tuku u zimskoj tajgi). Vrijeme događanja šezdesete su godine prošlog stoljeća, doba Beatlesa i rock 'n' rolla koji klinci iz seoca Pajala na samoj granici s Finskom otkrivaju fonetski pamteći anglofone riječi (Olju nidiz lav) s teško dobavljivih singlica i mukom pronalazeći frekvenciju radija Luksemburg.

Unatoč paralizirajućoj tremi, navodnom pomanjkanju sluha, dohvatljivih uzora i poticajne publike, dečki i sami osnivaju bend pa na improviziranim instrumentima strastveno i uporno stvaraju glazbu. (Nisam pjevao, urlao sam. Zvuk koji losovi ispuštaju u doba parenja. Samrtni krik lemura. Svirka nalik epileptičnom napadu. Rifovi iz kućne radinosti, zvučalo je strašno, ali je dolazilo iz srca, sirovo i razbarušeno, baš kao i mi sami. (...) Izmislili smo punk godinama prerano, a da to nismo ni znali.)

Vjenčanja i jubilarni rođendani izmjenjuju se sa sprovodima, macho alkoholne bakanalije s obiteljskim opuštanjima u sauni. Cigarete se preko švedsko-finske granice švercaju čak i u ljesovima, u nedostatku prihvatljivijeg goriva vozi se na mješavinu domaće rakije i lijeka za srce, a kad ponestane alkohola špirit se miješa s brašnom i cijedi kroz filter za kavu. Pa zatim – piškenje po snijegu na minus dvadeset kao male bonding, prdež losova u plavičastom sumraku... komično-začudne slike, drskosti i vulgarnosti jednog autentično starinskog svijeta bude čežnju za tim halucinantnim sjevernjačkim tminama, hladnoćama i daljinama.

Pubertetski bunt spram strogoga protestantskog odgoja ogleda se u inovativnim bezobraštinama dječačkih bandi, žvakanju duhana još u osnovnoškolskoj dobi, kolekcioniranju porno časopisa. Surovo odrastanje u siromašnom radničkom naselju gdje su se nove generacije trebale boriti s okoštenom tradicijom i anakronim primitivizmom drvosječa, koji su ekscesivno razmišljanje smatrali opasnim, a čitanje knjiga jednosmjernom kartom za lokalnu umobolnicu, nikakvih trauma nije ostavilo na pripovjedni subjekt, tek žal za dječaštvom i podeblji stručak pikantnih pričica.

Osim evokacija nespretnosti sazrijevanja, s kojima se više ili manje mogu poistovjetiti svi klinci svijeta, urnebesni su prikazi geografskih i mentalitetnih specifičnosti, ali i naglašeno fantastična dimenzija teksta, na koju su se u The New York Timesu osvrnuli ovako: „Niemi pripovijeda s dozom magijskog realizma, kao da su ekstremni klimatski uvjeti malo pomaknuli čula...“ Dodala bih kako ima nešto i u dječjoj mašti koju raspiruje provincijska bezdogađajnost, skandinavskom folkloru, halucinogenim gljivama iz finske tajge...

Zabačen i slabo nastanjen ruralni kraj, zaostao u odnosu na prosperitetni jug Švedske, a čiji stanovnici govore tornedalskim finskim, narječjem jezika susjedne zemlje kojoj ne pripadaju, čak je i za pojmove Nordijaca ekstremno egzotičan. Opisan je ispovjednički iskreno i nostalgičarski dobronamjerno. Istodobno vickasto, tugaljivo i delirično; grohotno smiješno, ali s notom duboke sjete.

Riječ je o odlično napisanoj i sjajno prevedenoj knjižici, ali – čini mi se – jednoj od onih koje nezasluženo prođu ispod radara ovdašnjih čitatelja: hrvatsko je izdanje objavljeno još 2005. godine, a meni ju je, skrušeno priznajem, tek nedavno otkrila kolegica skandinavistica (Hvala ti, Višnjo!). No, vrijeme fascinacije svime što je skandinavsko idealno je za ispravljanje ove nepravde, dok one od mene brže i upućenije na ponovljeno čitanje ne treba podsjećati – oni su zasigurno već poodavno zaljubljeni u knjigu koja je na svome domaćem terenu, posve razumljivo, potukla sve rekorde čitanosti i postigla kultni status. Roman je u međuvremenu preveden na brojne jezike, čak i adaptiran za film.

Na veselo-psihodeličnim koricama AGM-ovog izdanja citira se Sunday Times gdje Niemija efektno, ali ipak prvoloptaški nazivaju Hornbyjem Arktika, a ja u njegovim autofikcionalnim redcima nalazim i natruhe crnohumornosti ingenioznog Adriana Molea, no i štošta još – otkrijte sami. Pop glazba iz Vittule istodobno je ljutkasta, slatkasta i kiselkasta proza, poput šarene vrećice zdravih lakrik bombona pristiglih ravno s dalekog sjevera. Preporuka: neumjereno guštati i podijeliti s prijateljima!

Pronađite Pop glazbu iz Vittule na našim policama http://bit.ly/1vN0j1B