"Moja godina odmora i opuštanja" Ottesse Moshfegh: depresija kao "junakinja"

U romanu djevojka nije imenovana pa ću je ovdje nazvati Djevojkom da se ne zapetljam u tumačenja.

Glavna junakinja romana lijepa je, pametna, financijski potpuno zbrinuta naslijeđenim bogatstvom roditelja koji su oboje preminuli kad je ona bila na trećoj godini fakulteta. Savršena podloga za chick lit, ali Djevojka je nesretna, duboko depresivna i sama sebi određuje terapiju – prespavat će jednu godinu života. U realizaciji „terapije“ svesrdno joj pomaže psihijatrica dr. Tuttle kojoj bi dobar psihijatar itekako trebao.

Već je bilo razgovora o ovom romanu na Journal Book clubu 31. svibnja 2021., video možete pogledati na You Tube kanalu, a raspravljalo se i u grupama i u komentarima ispod postova knjiških blogerica. Mišljenja su duboko podijeljena, mnogi su zauzeli stav kako je roman Moja godina odmora i opuštanja tek popis lijekova, Djevojci je toliko dobro u životu da ne zna što bi sama sa sobom pa hajdemo eksperimentirati, glup roman i točka. Kad bi barem bilo tako. Ključ romana nalazi se u rečenici: „Rodila sam se u kolovozu 1973., sedam mjeseci nakon presude u slučaju Roe protiv Wadea, kojom je ozakonjen prekid trudnoće.“

Pažljivi čitatelj pronaći će uzroke „eksperimenta“ i u razmišljanju: „Htjela sam kuću sačuvati, onako kako se čuva ljubavno pismo. Stajala je kao dokaz da nisam oduvijek bila sama, bez igdje ikoga na svijetu. Ali mislim da sam htjela sačuvati i gubitak, prazninu same kuće, kao da želim potvrditi da je bolje biti sam nego s ljudima koji bi te trebali voljeti, a ne mogu.“ Tko bi nas u životu trebao više voljeti od vlastitih roditelja, kako se čitav život osjećaju djeca koja su braku svojih roditelja kamenčić koji ih žulja u cipeli, onaj koji nije iskusio biti kamenčićem, osjećati to od najranije, još nesvjesne, dobi ne može uopće ni približno shvatiti osjećaje Djevojke.

Što je Djevojka htjela postići, čemu se nadala? „Spavanje, buđenje, sve se stapalo u jedan sivi monotoni let kroz oblake. Nisam razgovarala sama sa sobom. Nije se imalo bogzna što reći. Tako sam shvatila da spavanje djeluje: sve sam manje i manje bila vezana za život. Ako nastavim, mislila sam, potpuno ću nestati, a onda se ponovno pojaviti u nekome novom obliku. Tome sam se nadala. O tome sam sanjala.“ Na stranici istrgnutoj iz knjige Dalaj Lame Umijeće sreće „jedna jedina rečenica bila je podcrtana plavom kemijskom: „Nije se to dogodilo preko noći.“

Prije početka godine odmora i opuštanja Djevojka je radila u ekskluzivnoj umjetničkoj galeriji, iako ona kao lik djeluje vrlo ekscentrično, zanimljivo je njezino mišljenje o umjetnosti:

Čitavo vrijeme uz Djevojku je prijateljica Reva koja želi biti kao Djevojka, koja Djevojku smatra savršenom i ne razumije tu potrebu za spavanjem, donekle je optimistične naravi, ali svoje boli rješava bulimijom. Tu je i ekscentrični slikar Ping Xi koji na kraju vrlo diskretno, ali odano pomaže Djevojci da preživi zadnje mjesece eksperimenta sa spavanjem. Oni su jednostavno tu, ponekad ih Djevojka mrzi, ali nisu digli ruke od nje. O slikaru nije bilo puno komentara, djevojke su većini obje iritantne, svatko ima svoje viđenje, ali mislim da je lik psihijatrice dr. Tuttle (ima nas koji uporno čitamo Turttle) književnica namjerno oblikovala kao grotesku, kao predstavnicu dobrog dijela psihijatara ali i farmaceutske industrije.

Čitajući roman pitala sam se koliko je realno da Djevojka funkcionira, preživi, takvi kokteli lijekova ljude obično zakucaju za krevet, ali može se dogoditi da unatoč lijekovima ljudi ne spavaju po nekoliko dana i noći u komadu, u tom stanju jedva mogu do toaleta, nema govora o izlasku iz stana i šopingu. Ono što mnogi sretnici ne znaju je činjenica da depresija i bez lijekova može čovjeka sastaviti s krevetom, dovesti ga u stanje hibernacije, zanemarivanja osnovnih higijenskih potreba, odbijanja hrane.

Reva je u jednom trenutku oduzela Djevojci sve lijekove, naglo skidanje s te vrste lijekova izuzetno je opasno, simptomi su vrlo slični teškoj gripi plus nekontrolirani plač, suicidalnost, voljela bih popričati s autoricom romana o tom dijelu iako je Djevojka nastavila koristiti jedan lijek, nisam provjeravala postoji li lijek zaista ili je fikcija.

Zaključak mnogih je kako je depresivnim osobama jednostavno dosadno u životu, to je bio komentar u jednoj grupi u kojoj smo raspravljali o velikoj američkoj pjesnikinji Sylviji Plath. „Depresivna je bila iz dosade, zato se i ubila“. Druga osoba dodala je : „Bila je tako prosječna, a zavidna mužu“. A dobro, prosječna pjesnikinja dobila je posmrtno Pulitzera, sjetimo se vremena u kojima je pisala, koliko su muškići u samom startu bili u prednosti, kao da smo danas puno dalje odmaknule. Depresija je dana današnjeg teška stigma, kod nas se često govori „uzmi motiku“, ali nemaju svi ni vrt ni polje pa da depresiju rješavaju motikom, neki nemaju ni balkon. Možda da štemamo zidove stana? Samo pitam one savršene, jake, neosjetljive.

Djevojka je privodeći kraju svoju godinu odmora i opuštanja napravila ono što uglavnom savjetuje budizam – prerezala je toksične veze, oslobodila se prošlosti, što je i kako je to napravila piše u romanu. Vrlo je vjerojatno da su ti njezini potezi bili instinktivni, bez veze s religijom.

Posljednje poglavlje romana vrlo je kratko, ali prepuno simbolike. Zadnju rečenicu shvatila bih kao „skači i plivaj kako znaš, ali skoči“.

To je uglavnom moj životni moto iako sam trenutno u stanju hibernacije na minimumu lijekova i s prezauzetom psihijatricom, ali vjerojatno ću opet jednom skočiti pa što bude. Ne znam kako će se s uvijek vrebajućom depresijom nositi oni kojima se depresija neće dogoditi preko noći, oni koji su obezvrijedili ovaj roman, možda ga ponovno pročitaju?