"Muzikofilija": intrigantne priče Olivera Sacksa o glazbi i mozgu

Ponekad je lijepo uzeti predah od fiktivnih svjetova, uzburkanih introspekcija i cliffhangera i uroniti u publicistiku koja nam razjasni kako funkcionira jedan komadić svijeta oko nas. „Muzikofilija” Olivera Sacksa je odličan start za one koji tome nisu skloni, ali i zadovaljajuće štivo za izbirljivije čitatelje. 

Knjiga koju je The Washington Post proglasio jednom od najboljih u 2007. godini polazi od premise da ljudi nisu ništa manje glazbena nego što su jezična bića. I premda sadrži i opise recentnih dostignuća u tehnologiji (koja nam primjerice omogućuje da uživo promatramo mozak dok ljudi slušaju glazbu) - a koja ipak više nisu najnovija jer je knjiga objavljena 2007. godine – srž knjige čine iskustva pacijenata i ispitanika neuroznanstvenika Olivera Sacksa. 

Nikada do zadnjeg zareza

Upravo je zato knjiga i dalje aktualna, među ostalome zato što je riječ o temi koja vjerojatno još desetljećima neće biti u potpunosti razjašnjena. Kakav je naš odnos s glazbom, kako ona oblikuje naš identitet, i što se događa unutar nas tijekom slušanja glazbe, pitanja su koja neuroznanost uspijeva objasniti, ali nikada do zadnjeg zareza.

Oliver Sacks (1933.-2015.) je bio po struci liječnik, profesor neurologije i psihijatrije te autor desetak uspješnih knjiga. Bio je dobitnik mnogih počasnih doktorata, a po njemu je čak nazvan i planet otkriven 2003. godine. Glazba je jedno od područja u kojem je pronalazio svoj interes i uspio ga prenijeti široj publici na pitak način, što za većinu znanstvenika predstavlja škakljivi izazov.

Glazba, sugerira Sacks, nije tek kulturni proizvod, nego biološka potreba, emocionalni mehanizam, pa čak i put do očuvanja identiteta kad sve drugo zakaže - kao u slučaju oboljelih od Alzheimerove bolesti koji se kroz glazbu prisjećaju dijelova sebe koje su inače izgubili. 

Od čovjeka koji je nakon udara groma u dobi od 42 godine razvio iznenadnu potrebu da svira klavir i sklada, preko djece s Williamsovim sindromom koja pokazuju gotovo nadljubav prema glazbi, pa sve do onih koji pate od amuzije - nesposobnosti da prepoznaju melodiju i ritam - Sacks u Muzikofiliji iznosi spektar neuroloških stanja i kroz njih propituje što to zapravo znači biti „muzikofilan”. 

Sacks prenošenju iskustava i zaključcima pristupa dinamično, njegov tekst ni u kojem trenutku ne zamara već dobro balansira između priča ljudi, znanstvenih činjenica i filozofskog promišljanja dosega glazbe. Objašnjava našu osjetljivost na glazbeno predočavanje, glazbene halucinacije, opseg muzikalnosti, amuziju, afaziju, distoniju... a mnoge priče Sacksovih pacijenata i ispitanika su uistinu nevjerojatne. 

Primjerice, u poglavlju o glazbenim savantima, iznosi priču o Martinu koji je u djetinjstvu dobio meningitis i nakon toga, izgubivši neke veće sposobnosti, razvio iznimno fonografsko pamćenje. Kad ga je Sacks upoznao, rekao mu je da poznaje više od dvije tisuće opera, što je on i testirao i u to se uvjerio i sam. Martin je slušajući izvedbe naučio i što svira svaki instrument i što pjeva svaki glas, a mogao je i točno odsvirati novu skladbu nakon što ju je prvi put odslušao. Dok je u svemu drugome bio mentalno osiromašen, Martin je u glazbi i pamćenju melodija biriljirao, i teško je objasniti odakle su njegove glazbene sposobnosti potjecale. Vjerojatno je da se pri epileptičnom napadaju kojeg je uzrokovao meningitis dogodilo premještanje dominacije na desnu moždanu polutku, objašnjava Sacks.

Klavir i grom

Zanimljiva je i priča dr. Tonyja Cicorije koji je nakon udara groma dobio iznenadnu navalu žudnje za klavirskom glazbom. Glazba mu se počela javljati i u glavi, te je tri mjeseca nakon udara groma, od čovjeka koji je ravnodušan prema glazbi postao njome opsjednut. Čak ni prometna nesreća ni razvod koje je kasnije doživio nisu ga spriječili da svira i komponira. Sacks je nakon objavljivanja priče dobio pisma ljudi koji nisu doživjeli udar groma, ali su otkrili iznenadne umjetničke talente ili strasti, što postavlja pitanje može li se odrediti neurološka osnova Cicorijine neočekivane muzikofilije. Što je onda uzrokuje?

Osobito je zanimljiv i dio o terapiji glazbom, još jednom području koje se razvija, ali je i dalje obavijeno velom nepoznanica oko razine njene efikasnosti i načina provođenja. Sacks tako piše o terapiji glazbom kod Touretteova sindroma, Parkinsonove bolesti, demencija i Alzheimerove bolesti. Primjerice, osobe mogu izgubiti osnovne aspekte samosvijesti, ali i kod uznapredovale demencije ostaje očuvana reakcija na glazbu. Sacks ovdje dijeli i pisma koja prima od pacijenata, pa mu je jedan čovjek napisao:

Iako moja žena ima Alzheimera – koji joj je dijagnostirican prije više od sedam godina – ona njezina bit čudesno ostaje... Nekoliko sati na dan svira klavir, i to jako dobro. Sada se trudi zapamtiti Schumannov Koncert za klavir u a-molu.

Sacks kroz ovakve primjere dokazuje „neuništivost” glazbe, ostajući vjeran svom pristupačnom znanstveno-opisnom autorskom stilu, ali uz neizbježnu dozu emotivnosti koja proizlazi iz samih priča. 

„Glazba može doprijeti do ljudi na mnogo razina, ući u njih, promijeniti ih – i to je jednako kod dementnih pacijenata kao i kod svih nas. Povezivanje je iskonskije ako plešemo – držati nekoga, činiti plesne korake s njim, može inicirati plesnu reakciju. Na taj se način mogu animirati pacijenti koji su inače nedostupni, oni će se ponovno moći kretati te povratiti, barem na neko vrijeme, osjećaj fizičkog identiteta i svijesti – onog oblika svijesti koji je možda najdublji od svih.”