„Ono što tražiš, u knjižnici je” Michiko Aoyame: savjetuje, ali ne docira, tješi, ali ne pretjeruje

A čak je i onima sklonijim „zahtjevnim” knjigama ponekad lijepo razbiti dinamiku nekim mekanijim štivom.

Opisan kao roman „o moći knjiga i trajnosti snova”, japanski bestseler „Ono što tražiš, u knjižnici je” autorice Michiko Aoyame naizgled je vrlo jednostavan - pisan je pristupačno i čitljivo, a radnja je lagana za praćenje. Strukturirana je kao niz labavo povezanih epizoda u kojima su centralni likovi u različitim fazama egzistencijalne neizvjesnosti: profesionalne stagnacije, identitetske krize ili suptilnog osjećaja promašenosti. Od mlade prodavačice koja sanja o promjeni karijere i nezadovoljnog uredskog radnika do mlade majke u potrazi za onim smislenim dijelom sebe, likovi nailaze na promjene u svom životu uz pomoć knjiga koje im preporučuje knjižničarka Sayuri Komachi.

Ugodna predvidljivost

Samozatajna, mudra, ali i pomalo vrckavo komična gđa. Komachi ima sposobnost naslutiti što svaki posjetitelj njezine knjižnice traži i preporučiti knjigu koja će mu pomoći da to i pronađe. To ponekad ne čini izravno, već kroz naputke ili zagonetne darove. Njezin lik i njeno donekle intuitivno razumijevanje potreba pojedinaca s kojima razgovara zajednička su crta svih priča, kao i konačno razriješenje koje vodi preokretu, shvaćanju ili sretnim slučajnostima koje naglo mijenjaju smjer svakodnevice likova. 

U tom smislu knjiga nakon nekoliko priča postane relativno predvidljiva, shvatimo njezin obrazac i cilj, međutim to ne stvori nikakvu prepreku da u njoj i dalje uživamo. Upravo suprotno – kao filmovi iz ranih 90tih ili sezone feelgood serija u kojima znamo da smo sigurno uljuljani, i da nas iz te sanjive opuštenosti neće trgnuti nenadana scena ili obrat, a opet nismo izloženi usiljenom optimizmu ili loše napisanim dijalozima.

Premda priče nisu isprepletene, u svakoj od njih prisutan je pokušaj razumijevanja uloge u vlastitom životu. Knjižničarka Komachi služi kao svojevrsni „vodič kroz život”, ponekad se okreće i savjetima koji zvuče kao da ih je izgovorio Norburyjev Veliki panda - možda su lako razumljivi i pojednostavljeni, ali nisu nikad nespretno sročeni, i neupitno su univerzalni.

Osim smirenosti i nenametljive vedrine, „Ono što tražiš, u knjižnici je” pruža i zgodno shvaćanje knjižnice koja ovdje nije samo kulisa, nego treći prostor i aktivni sudionik priče. Pojam trećeg prostora već se desetljećima koristi za opis mjesta koja nisu dom ili radno okruženje, ali imaju ključnu ulogu u oblikovanju društvenog i osobnog života. 

U kontekstu digitalizacije i brze, fragmentirane pažnje, knjižnica se kontinuirano izdvaja kao jedan od rijetkih preostalih takvih prostora koji je dostupan, inkluzivan, kvalitetan i - ako ćemo se voditi filozofijom Sayuri Komachi – moćan i nepredvidljiv. U njenom se svijetu vrednuje sporost, simbolika, znatiželja i promišljanje. Knjige ovdje oblikuju mogućnosti, daju refleksiju ili otvorenost interpretaciji, ovisno o tome što osoba u tom trenutku treba. I tu nema astrološkog nagađanja i tumačenja teksta prema vlastitim okolnostima - pa će istina uvijek na ovaj ili način odgovarati - već čistog igranja sa spoznajom da drugačije priče i perspektive od one naše postoje i da u njih svatko od likova lako može uskočiti i podsjetiti ih na smisao koji toliko traže.

Mjesto koje nije rigidno

Knjižnica je u ovom romanu mjesto koje je tiho i uredno, ali nije rigidno, i na gotovo dječji način pruža šareno skladište ideja. Knjižnice nisu uvjetovane potrošnjom, samo utroškom vremena, pažnje i odabirom svijeta u kojem se sljedeće želimo naći. One također stvaraju i mikrozajednice, pa se gđa. Komachi povezuje sa svojim posjetiteljima i prema njihovim interesima i hobijima, stvarajući dojam pripadnosti naspram sveopćoj izgubljenosti i kaotičnosti vanjskog svijeta. Njena je knjižnica i utočište i orijentir, i u tom je smislu odlični odraz svega što knjižnice u suvremenom kontekstu zaista jesu ili mogu biti.

Roman je s razlogom postao bestseler, ne nudi ništa više od onog što obećava, kao što ni u jednom trenutku ne nastoji biti nešto više od toga. Savjetuje, ali ne docira, tješi, ali ne pretjeruje, i istovremeno čitavo vrijeme podsjeća na moć priče, i ponekad je upravo to ono što nam treba od novih knjiških stranica. Likovi možda nisu razrađeni do mjere duge pamtljivosti, iako se razlikuju po karakterima i pozadinama, svi su sa sličnog spektra moralnih vrijednosti. 

U tom smislu odgovaraju atmosferi knjige koja nije romantizirana ili naročito optimistična nego jednostavno – ugodna. Čak i kad ih snađu neželjene okolnosti ili beznađe, prostor knjižnice se tu pojavi kao podsjetnik kakav roman zapravo čitamo. I zato je, od svega, taj dojam knjižnice možda najupečatljiviji i pamtljiviji, zajedno s likom Sayuri Komachi – što dođe na isto.