"Plave pilule" Frederika Peetersa: prelazak granica

Dogodilo se, eto, da su me jedan za drugim zaskočila dva emotivna stripa. Prvi je bio Tri sjene Cyrila Pedrose, a drugi memoarski album Frederika Peetersa Plave pilule. Premda i jedan i drugi dijele svojevrsnu zajedničku crtu u nastojanju da crtežom prikažu kompleksne emocije (što im, usput budi rečeno, savršeno polazi za rukom), ova se dva stripa dijametralno razlikuju. Uopćeno rečeno (uz terminologiju posuđenu iz književne teorije) Pedrosin album pripada prozi, a Peetersov poeziji.

Ovakvom se, pomalo nasilnom, razgraničavanju može pronaći tisuću i jedna zamjerka i stoga ga treba razumjeti tek kao pomoćni alat za razumijevanje načela na kojem počivaju Peetersove „Plave pilule“. Osnovna razlika između proznog i poetskog teksta (strip se, slikama unatoč, može razumjeti kao tekst – ukoliko se tekst razumije kao bilo koji skup znakova i simbola podložan interpretaciji) leži u načinu komunikacije.

Prozni tekst komunicira pripovijedanjem (usmjeren je prema van), a poetski introspekcijom (usmjeren je prema unutra). Prozni tekst konstruira pripovjedni univerzum unutar kojega se odvija priča.

Priča je autorova apstrakcija (generalizacija tj. poopćavanje iskustva) iznešena u čitatelju razumljivom (više ili manje poznatom) kodu iz koje se deduktivnim metodama može doći do polazišnih premisa ili analogijom do daljnjih generalizacija o izvantekstualnom univerzumu (Pedrosine „Tri sjene“ počivaju na prepoznavanju odnosa između elemenata bajkovitog narativa i analognih elemenata svijeta izvan teksta).

Zanemarimo li estetsku komponentu proznog teksta (formalna očuđavanja, intertekstualna i metatekstualna igra, jezični/grafički ludizam itd.), ostaje nam njegova komunikacijska komponenta koja ili poučava o nekom aspektu svijeta i života ili podržava spoznajni status quo unutar čitateljske zajednice koja dijeli isti interpretacijski kod. Utoliko se može reći da je svaka priča, pa tako i svaki prozni tekst, u svojoj biti didaktičke ili barem konsenzualne naravi.

Za razliku od proznog teksta, poetski je tekst usmjeren prema samom sebi pri čemu može biti više ili manje hermetičan. Poetski je tekst fokusiran na eksperiment, bilo formalni bilo epistemološki pri čemu je sam predmet (tema) s kojim se eksperimentira gurnut u drugi plan. U poetskom diskursu autor se nalazi u prvom planu, a komunikacija između autora i čitatelja ostvaruje se tek ako čitatelj pristane na hermeneutičku igru (ako „blagoslovi“ izbor teme i pristane na dekodiranje autorovog koda).

Plave pilule Frederika Peetersa razmatraju život samog autora, njegovu vezu s Cati – djevojkom zaraženom HIV-om i njegovu vezu s Catinim sinom, također zaraženim HIV-om. Lišen narativne logike (ili barem, s narativnom logikom potisnutom u drugi plan) Peetersov strip se ostvaruje kao niz zaokruženih isječaka čiji slijed otvara pristup nekim aspektima autorovog života. Izbor prikazanih sekvenci nije posve arbitraran i donekle se vodi pripovjednom logikom (pa se tako „Plave pilule“ mogu podijeliti u etape tipa: upoznavanje – otkrivanje – suočavanje – prihvaćanje – nadrastanje) no njihov je sadržaj posve „slobodan“ (utoliko što ne slijedi uzročno-posljedičnu logiku pripovjedne strukture već se formira iz više ili manje jednako vrijednih fenomena).

Problem s recepcijom poetskog diskursa proizlazi iz modernističke tradicije koja je poetsko lišila svakog pravila i svake forme. Poetsko – shvaćeno kao samodostatno, tj. kao integralna manifestacija samog autora – otvorilo je vrata svakojakom diletantizmu (i najobičnijim provokacijama) što je rezultiralo apatijom od strane publike koja se radije priklonila stabilnijim i prepoznatljivijim proznim oblicima.

Ono što nas ovdje zanima, odgovor je na pitanje zaslužuje li Peetersov „egocentrični“ strip ikakvu pozornost – je li i ovdje riječ o još jednom diletantu koji je pokušao zajahati na valu popularnosti biografsko-memoarskog stripa?

Da bi se odgovorilo na to potrebno je promotriti kako Peeters tretira nenormalno. Pojam nenormalnog ima dvije različite vizure. Jedna vizura promatra nenormalno u moralnom kontekstu (pri čemu je ideja morala nužno vezana uz neki etički sistem, bilo religijski bilo sekularni). Iz te perspektive 'nenormalno' je destruktivna transgresija koja narušava ispravni poredak te je kao takva podložna osudi društva ili zajednice.

Namjerna trasngresija („devijantno“ ponašanje poput incesta, pedofilije, sadizma, lijenosti itd...) zaslužuje goru kaznu od slučajne, sudbinom ili božanstvom prouzročene transgresije (npr. teži i lakši psihički poremećaji). U ovom kontekstu 'nenormalno' je relativna kategorija čiji se parametri mijenjaju ovisno o etičkom sistemu, kulturi i tradiciji neke zajednice.

Druga vizura promatra nenormalno kao pozitivno ili negativno odstupanje od statističkog prosjeka. Ovako zamišljeno nenormalno nema vrijednosnu komponentu, a neka 'nenormalna' pojava može biti češća ili rjeđa, te shodno tome (iz istraživačke perspektive) zanimljiva ili manje zanimljiva.

Otkad se pojavio na kulturnom horizontu kao nov i zanimljiv medij, strip je inzistirao na prvoj vizuri. Pretežno proznog karaktera s izraženom didaktičkom komponentom prilagođenom maloljetnoj populaciji diskurs stripa je priču o 'nenormalnom' ili 'čudovišnom' pričao iz perspektive etičkog diskursa dominantnog u određenom prostor-vremenu.

S razvojem stripa kao medija (i s razvojem mišljenja o ontološkom statusu nenormalnog), 'nenormalno' se prometnulo u područje eksploatacije (ta je tendencija korespondirala s razvojem filmskog horora koji je tijekom '30-ih bio tek ekstrapolacija popularnih cirkuskih atrakcija s 'nakazama'), da bi zatim postalo predmet dekonstrukcije u politički angažiranijim stripovima (s tim da je granica između političkog aktivizma i eksploatacije ostala zamagljena), ne bi li se u konačnici polako pretočilo u 'nepoznato'.

Prijelaz iz 'nenormalnog' u 'nepoznato' označio je prekretnicu utoliko što je 'nenormalno' u diskurzivnom svijetu stripa proglašeno jednakopravnim oblikom egzistencije kojemu se napokon moglo pristupati bez moralnih predrasuda, iznova ga otkrivati i istraživati. Prvu vizuru (koja još uvijek postoji u šablonskim pripovjednim oblicima) zamjenila je druga, a njeno „objektivnije“ oko omogućilo je autorima da se s 'nenormalnim' suoče na razini sociološkog fenomena i egzistencijalne zagonetke.

U „Plavim pilulama“ Frederika Peetersa 'nenormalno' zadobiva konkretniju oznaku – HIV. Svijet osoba zaraženih HIV-om za samog je autora, kao i za veliku većinu njegovih čitatelja apsolutna nepoznanica. Peeters je jezikom stripa ispisao svojevrsni putopis – opis prelaska (tj. stapanja) iz svijeta statistički normalnih u svijet statistički nenormalnih.

U tom putovanju Cati (samohrana majka zaražena HIV-om, čija bi figura iz moralističke perspektive o 'nenormalnom' zahtijevala nedvosmisleno moralno pozicioniranje, što Peeters izbjegava učiniti) funkcionira kao svojevrsni Haron – vođa puta preko rijeke Styx nakon čijeg prelaska više ništa neće biti isto. Moralna (ili – bolje rečeno – moralistička) komponenta – sukob dviju vizura – ovdje će biti dotaknuta tek u obliku isfrustriranog i nemoćnog uzvika protesta u oniričkoj sceni dijaloga između racionalistički nastrojenog mamuta („znanost imenuje, društvo uređuje“) i samog Frederika kojemu racionalistički objektivizam ne pomaže nositi se sa svijetom kojim dominira moralistička retorika.

Ta rasprava s mamutom bit će jedini dio stripa koji će na direktan način progovoriti o položaju 'nenormalnih' u društvu (nekoliko godina kasnije, u serijalu Koma, ova će problematika ponovno nakratko uskrsnuti). Ostatak će funkcionirati kao dnevnik putovanja u nepoznati svijet. Putovanja na koje se krenulo bez kompasa, bez mapa i sa senzacionalistički nastrojenim vodičima. Treba li, makar putem stripa kao posrednika, krenuti na putovanje s Peetersom? Mišljenja sam da treba.

Nakon epohe velikih otkrića, nakon kolonijalnog doba, nakon fasciniranosti usponom znanosti i nakon što je jeftina tehnologija omogućila stvaranje virtualnih svjetova unutar četiri zida vlastitog doma, ostao nam je samo svemir kao posljednja granica. Tako su barem tvrdili tvorci Star Treka. Granice su ipak posvuda i uglavnom nemaju veze s geografijom. „Plave pilule“ su prikaz prelaska jedne od njih. To bi već samo po sebi trebalo biti dovoljno.