Sav taj Hrvojev jazz: "Suština tišine – Razgovori sa jazz glazbenicima" Davora Hrvoja

Kad sam uzeo u ruke knjigu Suštinu tišine – Razgovori sa jazz glazbenicima Davora Hrvoja (Rockmark, 2025.), došao sam na teren gdje sam više naviknut biti promatrač (čitaj: kibic) nego procjenitelj (čitaj: glazbeni kritičar). 

Odrastao na uvjerenju da je jazz paklena dosada bez emocija, u formativnim sam godinama vješto izbjegavao džezicu. Zagrebačka Mladost svojedobno je objavila Ilustriranu rock enciklopediju i Ilustriranu jazz enciklopediju. Nisam imao budžet da kupim nijednu od njih, no nije mi padalo na um da kupim jazzerski sveznadar. Mnogo godina i širokih uvida kasnije, u riječkom antikvarijatu Ex Libris (indikativno, taj je antikvarijat i izdavač, pa je objavio jednu od ranijih Hrvojevih knjiga – Zamrznuta glazba 2022.), uspio sam nabaviti Rock enciklopediju, a one jazzerske, nažalost, nije više bilo. 

U međuvremenu, stidljivo sam zakoračio na jazz scenu, uglavnom preslušavajući glazbu širokog raspona izvođača, od meni dragih Lounge Lizzardsa i Jamesa Chancea do aktualnih gostiju zagrebačkih jazz festivala. Postao sam znatiželjan slušatelj, ponekad promatrač iz prikrajka, svakog dana bogatiji za neka nova glazbena iskustva. 

Jazz kao vezivno tkivo

Zato Hrvojevu zbirku intervjua ne doživljavam kao štivo za jazz-kužere, nego prije svega kao kolekciju izvrsno napravljenih razgovora s ljudima koji s jedne strane razborito, a s druge toplo prenose svoje životne priče. Pritom je jazz samo jedna od dimenzija; doduše, riječ je o vezivnome tkivu među svima njima, ali jezdeći stranicama knjige svjedočimo o gustome glazbenom tkanju uz izvrsnu kuraciju Davora Hrvoja.  

Knjiga sadrži 33 razgovora s jazz glazbenicima različitoga uzrasta i provenijencije i moram priznati da mi većina nije poznata. Hm, pučki i nepravopisno rečeno: velika većina. No nakon ovih razgovora posegao sam za njihovom diskografijom kako bih imao potpuni uvid u ono što pričaju. U redu, ponegdje sam ostao posve ravnodušan ne shvaćajući kako netko tko tako uzbudljivo i zanimljivo priča može kreirati tako zamornu glazbu, no to su izuzeci. 

Srećom, Davor Hrvoj vodi nas terenima gdje osjećaj ima prednost pred teorijom, s obzirom na to da sugovornike izvlači iz sigurnih voda naučenih odgovora i navodi ih da pričaju o tišini, introspekciji i vlastitim slabostima te nečemu što je bliže životnoj mudrosti nego općoj glazbenoj teoriji. A nije self-help! Imam utisak da je Davor Hrvoj mogao razgovarati na posve drukčiji način s tim glazbenicima, no onda bi zacijelo sve bilo skučenije. 

U predgovoru istaknuti hrvatski jazz glazbenik i dramaturg Mate Matišić ističe: "Osobno sam slušao njegove razgovore s Birelijem Lagreneom i Stochelom Rosenbergom, i obojica su mi nakon tih intervjua rekli istu rečenicu: To je tako drag i fin čovjek. No, osim finoće i dragosti te svjetske jazz face su primijetile da on o njihovom radu zna sve. Zna s kim su nastupali, zna koliko su ploča snimili itd."

Upravo to je bio i preduvjet da razgovori budu tako iscrpni i zanimljivi. Imam utisak da je Davor Hrvoj sugovornike pitao ono što on još ne zna o njima, pa je dobio i neke neuobičajene odgovore. Obično ovakav tip knjiga ima određenu žanrovsku ciljanu publiku i namijenjena je fanovima (npr. Branko Kostelnik: Moj život je novi val), no utisak je da je ovoga puta Davor Hrvoj htio napraviti nešto drukčiju priču. Dosad je već objavio četiri knjige razgovora sa jazz-glazbenicima: Jazz Reflections, Jazz Connections, Jazz Vibrations i Zamrznuta glazba, a Suština tišine s jedne strane nastavlja taj niz, ali ima i novu dimenziju.

Lakoća balansiranja

Ta drukčija dimenzija nije, po svemu sudeći, ciljano stvarana no očito je kako je autor dobro razmislio kako i kome će peti put prodati koncepcijski istu priču, bez obzira na činjenicu da su dosadašnja ostvarenja objavljivali različiti izdavači, osim u slučaju knjiga Jazz Connections i Jazz Vibrations koje je objavio Menart. Gotovo svi (ako ne i svi) intervjui već su publicirani negdje, no indikativno je kako dio njih nije uvršten u neka od ranijih izdanja, premda su nastali ranije. Davor Hrvoj ne piše u knjizi kada je nastao koji intervju (premda opisuje kako je nastao), no zabilježeno je kako su razgovori realizirani od kasnih osamdesetih do danas. 

Hrvoj s lakoćom balansira između dobro poznatih priča, odnosno globalnih legendi, pa njihovi portreti pred čitateljem postaju dijelovi veće slike: jazz nije tek glazba, on je način oblikovanja identiteta, zajednice, pa i interpretacije stvarnosti. Zato si utvaram, a nadam se da sam u pravu da Davor Hrvoj ne prodaje priču o jazzu kao o odabranoj disciplini za upućene, nego poziva čitatelje da uđu u svijet jazz glazbenika bez predrasuda. Rezultat: nakon čitanja knjige, dakako, nisam se transformirao u jazzznalca (ali mi novokovanice nisu, očito, nisu strane), no definitivno sam proširio vidike, ne samo žanrovski.

Snažne fotografije

Na svu sreću, ovdje se jazz ne mora razumjeti da bi se mogao voljeti. Uostalom, ovdje nije priča samo i isključivo o jazzu. Pijanistica Hiromi Uehara pričat će kako su na nju ključno utjecali Frank Zappa i Robert Fripp, odnosno King Crimson, kontrabasistica Linda Oh istaknut će kako je na australskoj pub rock sceni svirala električni bas u bendu koji je svirao obrade AC/DC, Guns n'Roses, Rage Against The Machine ili Metallice a bubnjar John Hollenbeck u svoj repertoar stavlja obrade pjesama grupe Queen (indikativno, sedmi album benda zove se Jazz). Dakle, u odabranim razgovorima možemo nazrijeti načine na koji jazzisti upijaju utjecaje i neke druge glazbe, ali isto tako i oni utječu na druge glazbenike. 

Zanimljivo je i koliko autor koristi vlastite fotografije koji služe kao vizualni identitet knjige, a koji dodatno produbljuju razumijevanje atmosfere jazz događanja, mjesta i vremena. On je snimio sve fotografije svih sugovornika u knjizi, što daje dodanu vrijednost njegovome autorstvu. Pritom je razvidno kako Davor Hrvoj nije instagram-fotograf, nego vizualni umjetnik fotografije kojega mogu funkcionirati i nevezano od teksta. 

Uostalom, on i priređuje izložbe s jazz tematikom (izlagao je na više od 50 izložbi), pa je tako u ožujku ove godine uprilične izložba Jazzarella & Zagreb Jazz Festival: Fotografije Davora Hrvoja u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. U njoj se nalaze vizualni zapisi 19 godina vrhunskih jazz nastupa u Zagrebu, uključujući Sonnyja Rollinsa, Waynea Shortera, Dee Dee Bridgewater i drugih. 

Prema je riječ o petom "nastavku" njegovih ukoričenih razgovora s jazz-glazbenicima, Hrvojeva knjiga Suština tišine funkcionira i kao svojevrsni uvod za daljnje istraživanje. U ranije objavljenim knjigama nalaze se poznatija jazz imena, ali to nije kriterij. Kriterij je ono što je autor uspio izvući od svojih sugovornika, a marnome Davoru Hrvoju to uspijeva, reklo bi se, kao po pravilu.  Na neki način je Suština tišine metafora i za Hrvojev novinarski/književni rad: on ostavlja prostor sugovorniku, sluša ga pažljivo, ali i nenametljivo vodi kroz razgovor. No, izvjesno je i kao Davor Hrvoj zna vispreno urediti vlastiti tekst ne dopuštajući da samo prenese razgovor. On definitivno jako misli na svoga čitatelja i ne želi mu podmetnuti sirovinu, što je danas standard dobrog dijela portala koji objavljuju intervjue. 

Davor Hrvoj dobri je duh hrvatske jazz-scene, novinar, organizator, konzultant, ali i karika koja domaću jazz-scenu efektno spaja s onom inozemnom. Stoga je i njegova zasluga što ljubitelji jazza u Hrvatskoj mogu uživati na koncertima istinskih velikana žanra, u mnogo većoj mjeri nego što na ove meridijane dolaze pop i rock-zvijezde u naponu snage. Pa, ako se već Ilustrirana jazz enciklopedija ne može više naći ni u antikvarijatima, Hrvojevih pet knjiga razgovora sa jazz-glazbenicima odličan su ovodobni nadomjestak.