Štorije: priče iz primorsko-goranskog kraja

Ovu smo knjigu predstavili neposredno po njenom izdavanju, tri godine unazad, u Gradskoj vijećnici. I kako to uglavnom biva, odali joj počast i poželjeli svako dobro. No, osvrnimo se malo i razmislimo čemu zapravo takve knjige služe.

Naime, često se na predstavljanjima knjiga govori o trnovitom putu od ideje do realizacije, od autora do izdavača, o teškoćama objavljivanja znamo gotovo sve i najčešće se stječe krivi dojam da su činom objavljivanja knjige njene muke prestale te se slavi njeno rođenje, čestita autoru, zaključuje da je priča time gotova. No kao i s ljudima, tako i knjigama prave muke (i užici) kreću po rođenju. Jer, zašto knjige nastaju? Pretpostavljamo zato da bi bile čitane.

Kome je, za početak, ova knjiga namijenjena? Promotrimo li lice knjige, dojam koji ostavlja na prvi pogled, reći ćemo da je izgledom privlačna i grafički ukusno uređena. Priče prate ilustracije, a one se, osobito obojane, običajno vežu uz mlađu dječju dob. Format knjige također asocira isto. Naslov? Zajedno s podnaslovom upućuje na zavičajnost, isprepletenost književnog jezika i dijalekta. Na poleđini knjige piše: „čitat će je djeca, studenti i ozbiljni ljudi“. Kojim će putem doći do čitatelja? Rekla bih, obrnutim.

Jer, naime, teško da će generacija s fejzbuka samovoljno potražiti ovu knjigu za čitanje. Njen autor nije samohrana majka iz Edinbourgha, njen izdavač neće natjerati knjižare po gradu da u ponoć prodaju knjigu, u njoj nema vampira koji mlade cure grizu za vrat (iako ima nekih drugih horror elemenata! :). Ovu knjigu ne prate skandali (barem ne još :), ekskluzive, spektakli. Sve što (u) društvu danas okreće vrijednosti naopako. Jer djeca uče po modelu svojih roditelja (ma koliko ih rijetko viđali), pa danas i najmlađi traže knjigu koja im se nameće reklamama koje pljušte sa svih strana.

Ovo je knjiga koja će put do čitatelja naći putem posrednika. To je jedna od onih koje se znaju naći na letcima preporuka vrijednih knjižničarki :). Vrijednost takvih knjiga trebaju prije svega spoznati odrasli da bi je prihvatila i djeca. Učitelji, profesori, knjižničari, roditelji – osobe su koje mogu ove Štorije približiti mlađima. Glasnim čitanjima, vježbanim igrokazima, čak i igrama pisanja tipa Paralelnog slaloma, discipline koja nas ponovno dovodi do istoga autora (u ovom slučaju sakupljača priča, Dragana Ogurlića, kao polovice poznatog Paralelnog dvojca), na zadane naslove ovih Štorija mogu nastati neke nove, dječje priče, nakon čega djeca mogu čuti ili sama pročitati pravu legendu, predaju, škerac ili štoriju. Mogu nastati nove ilustracije, po modelu i uzoru na ilustratora ove knjige, Voju Radoičića ili posve drugačije, dajući mašti i kreativnosti vlastita krila.

Možemo ići i dalje. Ove Štorije mogu biti iskorištene u turističkoj promidžbi ovoga kraja, jer u sebi sadrže mnoge elemente koji turistima mogu biti zanimljivi. Ali prije svega kao priče za našu djecu koja uče strane jezike a svoja narječja ne poznaju, koja uče o stranim zemljama a svoj grad i kraj ne upoznaju. I povijesne činjenice koje se tu i tamo pojavljuju, smještene u odgovarajući zemljopisni i socijalni okvir kroz ove priče na djeci primjeren način govore o zavičaju. A saznati odakle potječemo važno je da bismo se uopće mogli uklopiti u druge svjetove.

Postoje nebrojeni načini da ove priče ožive i dopru do ušiju onih kojima će biti od koristi, postoje nebrojeni oblici u kojima se mogu pojaviti. Trud oko ove (kao i svake druge) knjige, dakle, ne prestaje njenim danom rođenja, on zapravo tada tek počinje. Ali, za svaku uspješnu vezu treba izvjestan trud, zašto bi onda veza s knjigom bila drugačija? :)