U potrazi za Titovim punkerima nije pronađen urednik

Nema baš mnogo prevedene literature koja bi iz perspektive stranaca detaljizirala neko glazbeno razdoblje u Hrvatskoj ili u regiji, a i domicilna publicistika ne kupa se baš u kvantiteti. Stoga je prijevod knjige Barryja Phillipsa izvrsnog naslova U potrazi za Titovim punkerima (Rockmark, 2024.) dobrodošao uvid u iskop ovdašnje punkerske baštine kroz, kako autor kaže, "pogled jednog autsajdera, zaustavljen iz razgovora i intervjua, stranputica i anegdota, dokumentaraca i stotina glazbenih preporuka." Phillips ispravno detektira kao je posrijedi više kolaž ili, kako ističe, mural.

Motivacija za pisanje knjige uistinu je inspirativna. On je u sedamdesetima bio članom britanskoga punk benda Demob koji se donekle istaknuo skladbom "No Room For You", udarne pjesme njihovoga nastupnog singla iz 1981. Mnogo godina kasnije ostao je preneražen kad mu je preko Facebooka dojavljeno kako je prepjev te pjesme u izvođenju KUD-a Idijoti pod imenom "To nije mjesto za nas" osobito zapažen u njihovom repertoaru, a pjesma je doživjela još neke izvedbe, uključujući i onu Hladnog piva. 

Potaknut tom činjenicom, Phillips je odlučio otići u Jugoslaviju, zemlju koja više ne postoji i upoznati se s važnošću punka i konteksta u kome je pjesma koju je originalno izvodio njegov bend doživjela novu punkost. Pritom baš i nije rovao kako je i zbog čega prepjevana pjesma "No Room For You", više su ga fascinirali razgovori i provodi s novovalnim protagonistima 40 godina nakon objavljivanja singla. Kao i golema većina britanskih punkera, pojma nije imao što se događalo iza željezne zavjese, a kad je shvatio da ta zavjesa i nije u Jugoslaviji bila tako metalna, nego su se vanjski utjecali mogli lako implementirati u glazbeno tkivo, pred njim se otvorio nepregledni horizont u kome su se miješali društveni, politički i glazbeni doživljaji.

Zanimljivo za stranog čitatelja

Upravo ta fascinacija rezultirala je knjigom koja, zapravo, sadrži blogovske zapise, osobni doživljaj jugoslavenskog punka, razgovore s proizvoljno odabranim sugovornicima te kombinaciju sreće i nevjerice koja titra iz svakog poglavlja. Phillips nimalo studiozno ne ide u problematiku, on stvara vlastitu vizuru koja umnogome ne odgovara realitetima sedamdesetih i osamdesetih, no svaka činjenica koju je ispisao je provjerena, a sugovornici su mu relevantni i zanimljivi. Tako, zapravo, strani čitatelj dobiva određenu dojmljivost punka i novog vala u Jugoslaviji, no suvremenici će svakako dizati obrve na takav zbrda-zdola pristup.

Philips opisuje dvotjedno putovanje kroz gradove i mjesta Slovenije, Hrvatske i Srbije uz ubačene razgovore s protagonistima žanra. Pritom, iz neba pa u rebra, ubacuje poglavlje o povijesti Den Haaga u kome obitava, ali i svoj doživljaj sa suđenja Ratku Mladiću kome je prisustvovao na Tribunalu (?). Vrstan je stilist, pa su njegovi opisi krajolika kojima putuje, kao i nedaća s kojima se susreće prilično uvjerljivi, a istodobno i poetski. To je, zapravo, i najbolji dio knjige, upravo njegov doživljaj te zemlje koja više ne postoji danas. 

Odabir sugovornika umnogome je ovisio o njegovim poznanicima, kasnije i prijateljima koje je upoznao online, a oni, dakako, uključuju Saleta Verudu iz KUD-a Idijoti te članove grupe Pogonbgd koja je također obradila skladbu "No Room For You". Od glazbenika sreo se još s Perom Lovšinom (Pankrti) , Matijom Vuicom i pok. Juricom Popovićem (Trotakt projekt), Darkom Rundekom (Haustor), Brankom Rosićem (Urbana gerila), članovima grupe Atheist Rap i Sašom Vujićem (KBO!). Pričao je s novinarima, publicistima, diskografima i protagonistima raznih scena kao što su Aleksandar Dragaš, Zdenko Franjić, Ante Čikara, Marin Rosić, Rujana Jeger, Petar Janjatović i ostali te na taj način dobio kontekst punkerskih zbivanja u Jugoslaviji.

Kombinacija činjenica, sjećanja, vrlo osobnih stavova i pokušaja da se dočara društveni i politički kontekst toga doba rezultirala je miš-mašem koji djeluje poput proizvoljnog listanja pojedinih brojeva omladinskih listova iz doba Jugoslavije. U tom smislu određena nostalgična nota svakako će raznježiti Philipsove vršnjake, pa takav ukoričeni kolaž uistinu daje vrlo široki kontekst zbivanja u tom razdoblju. Istodobno, to je samo jedan od mogućih pogleda na relevantnost scene u to doba. Reklo bi se da je Philips napravio određeni rudarski posao, zahvaćao je gdje je mogao, a onda je sve bacao na istu hrpu. Takvoj nekonzistenciji ne pomaže ni zaključni dio s odabranom diskografijom i bazični pregled zbivanja u jugoslavenskom punku od 1975. do 1983. koji je napravio Vinko Barić.

Uistinu, Barry Phillips je napravio zbirku blogovskih zapisa koja nema namjeru inozemnoj javnosti predočiti turbulentna zbivanja u jugoslavenskoj glazbi krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih; riječ je o iznimno osobnoj vizuri autora (Autora? Hm, gdje je k vragu, bilješka o piscu u knjizi?) koji razbarušeno miješa jučerašnjicu i današnjicu, samo s jednim kriterijem, a on bi možda više odgovarao komentarima na Trip Advisoru i podcastima na Mixcloudu.

Šteta što nema suigrača...

S druge strane, možda je upravo ova knjiga poticaj za upoznavanje s jednim razdobljem koje je krucijalno utjecalo i na razvoj društva i na glazbene preferencije naraštaja koji je kasnije preuzeo glavnu ulogu u formiranju masovnog ukusa (a poslije ga izgubio). Budimo realni, "Titovi punkeri" u ovoj knjizi su djelomični, sporadični. Knjiga ima ogromnu rupetinu, a to je da autor nije stigao do Rijeke gdje je punk uzavreo (premda će se u knjizi naći fotografije Parafa i Termita) i gdje je uloga Vala mnogo veća od uloge Poleta u definiranju takve scene. No, Philipsove silnice očito su išle u drugim smjerovima bez intencije da se definira istinska definicija uloge punka u jugoslavenskom društvu.

Za ovu knjigu, to doduše nije niti bitno. Posrijedi je putopis po ostacima neke čudne zemlje u kojoj je punkerska i novovalna glazba imala prilično veliku ulogu u formiranju mladalačkih stavova koji su se u velikom broju slučajeva razlikovali od britanskih. U nekom post festumu Philips to ispravno detektira navodeći načine na kako su mladi uspijevali doći do potpunih informacija o glazbi koja dolazi sa Zapada. Pritom se iznimno trudi da pojasni sve mijene u iznimno turbulentom društvu toga razdoblja.
Stoga Philipsova potraga za Titovim punkerima nije uzaludna. Ne samo da ih je našao, nego ih je raščlanio i vidno se njima fascinirao. 

Ono što u ovoj knjizi nedostaje jest činjenica da nije imao relevantnog suigrača, odnosno nije imao urednika, koji bi selektirao, složio i usmjerio njegove blogovske zapise kako bi ova knjiga imala posve zaokruženi sadržaj. Drugim riječima, riječ je o vrlo dobro postavljenoj sirovini, koja vapi za definicijom. Čitatelji će, međutim, uživati u visprenome Philipsovom stilu, njegovom entuzijazmu i neskrivenoj fascinaciji nečim što je u ovom krajevima već odavno poznato.

No, koliko god je poznato, tako je uglavnom i zaboravljeno. Pa ako nam neki Englez (a da nije neki nevažan Englez, dokaz su obrade pjesme koju je izvodio i snimio) treba na ukoričen način skretati pozornost na iznimno relevantne kulturne dosege, onda će svako slovo i svaki zaključak potrage za Titovim punkerima imati itekako smisla. Njegova potraga ipak nije završena, u sljedećem pokušaju (drugom, proširenom izdanju?) trebao bi ipak pronaći urednika.