Sve što znam o novinarstvu: Ivo Remetin i medijski postulati u Salonu za plakanje

jerujemo li našim novinarima? Pitanje pobuđuje neugodan osjećaj u želudcu koji nagoviješta pomiješane emocije spram novinarske struke u 21. stoljeću. Rijetki mogu uteći nostalgičnim usporedbama te ostvarajima privatnih mitologija u kojima suprotstavljaju Boba Woodwarda ili Veselka Tenžeru s današnjim tabloidnim novinarima. Pokazuju to i istraživanja; ispitna grupa pod budnim okom Igora Kanižaja i Bože Skoka u isti čas podcrtava kako je riječ o cijenjenoj struci (63%), ali i izrazito korumpiranoj profesiji (71%). Štoviše, samo 19% ispitanika tvrdi kako je novinarstvo u Hrvatskoj objektivno, istinito, i autonomno. Prema istraživanju Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagreba iz 2009. godine, građani su tipičnog hrvatskog novinara okarakterizirali kao pismenog, razumljivog, manipulativnog, tendencioznog te sklonog senzacionalizmu. Tek onda slijede opća mjesta: poštenost, objektivnost, nepristranost, uvjerljivost, pravednost…

No, teško je zamjeriti javnosti na tome. Rezultati pokazuju kako mnogi još uvijek nisu zaboravili medijski aparat devedesetih koji je Miljenko Jergović opisao kao kombinaciju rigidnoga socijalističkoga zakonodavstva i prakse i nekih prisvojenih sloboda. Jasno je kako su na percepciju utjecali procesi komercijalizacije, korporizacije tabloidizacije medija pogonjeni ekonomskim potrebama čime se medijska scena postepeno osiromašivala. Unatoč tome što se zadnjih godina situacija počela popravljati u određenim aspektima, hrvatskom novinarstvu predstoji još dug put oporavka.

Ipak, za nas je važniji drugi dio opće jednadžbe; idealni, privatni dio. Zgodnim mi se čini preformulirati izjavu La Rochefoucaulda: Postoje ljudi koji nikad ne bi razmišljali o novinarstvu da nikad nisu čuli priče o novinarima. Slika novinarstva kao poštene, pravedne te neutralne profesije nam nije urođena; ona nam je predana kroz niz kulturnih reprezentacija struke. Mnogi će se prvo sjetiti filmova (All the President’s Men (1976), Network (1976), The Post (2017), itd.), ali sam siguran kako će se nekima na vrhu jezika pronaći i ime jednog od najpoznatijih domaćih, fikcijskih junaka — Ivo Remetin. 

Ponavljanje gradiva

Novinar, a detektiv na literarnu scenu stupio je 1980. godine s kriminalističkim romanom Press u kojem se publika prvi put suočila s — riječima Kristiana Benića — jednim običnim obiteljskim čovjekom bez ikakvih iznimnih talenata i želja. Istina, Pavličićev protagonist će u narednim godinama napredovati do pozicije glavnog urednika crne kronike u jednom zagrebačkom dnevnom listu, kao što će ubrzo postati i otac i djed. Međutim, to mnogima nije važno kada razgovaraju o prozvanom; ono što je njima važno je da Ivo Remetin u slobodno vrijeme zajedno s najboljim prijateljem, inspektorom Vladom Šoštarom, rješava policijske slučajeve. Riječ je o osovini koja će krasiti avanture Pavličićevih junaka narednih četiri desetljeća s nekoliko iznimki o kojima sad neće biti riječ.

O novinarskoj strani Remetinovog literarnog djelovanja prije pet godine raspisao se Kristian Benić u tekstu Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak. Autor je odlučio isključivo pratiti promjene zanata kroz romane s Remetinom u glavnoj ulozi. Redom se dotiče prostornog ambijenta (redakcije), tehnološkog napretka (internet), povijesnih mijena te društvenih promjena koje su utjecale, kako na novinarsku struku, tako i na našeg protagonista. Unatoč tome što Pavličićevi romani nemaju ambiciju opisati ni osuditi najdublje sociološke fenomene, oni u sebi sadrže puno naše svakodnevice, ali na jedan neumišljen, razumljiv i jednostavan način. Zahvaljujući tome su društvene lekcije koje pronalazimo na svakom uglu bliske čitatelju, bio on kritički nastrojen, ili ne.

Poslije Pavla Pavličića i Remetinova (novinskog) poučka, Benić se nije više bavio ostarjelim protagonistom. Problem je što se Pavao Pavličić nastavio družiti sa svojim junakom te je objavio još dva romana — Salon za plakanje (2017) te Štićena osoba (2019). Stoga, slobodni smo reći kako je došlo vrijeme za novu lekciju iz novinarstva.

Nemam namjeru proširivati temelje postavljene u pregledu Pavao Pavličić i Remetinov (novinski) poučak. Međutim, imam ga namjeru produbiti te pokazati u kojoj mjeri Ivo Remetin drži do novinarskih postulata u 21. stoljeću. Zbog toga mi je dovoljan samo jedan roman, u ovome slučaju, Salon za plakanje koji mi se zadnjih nekoliko tjedana mota po policama. U analizi lika i djela Ive Remetina držat ću se sljedeće tipologije vrijednosti novinarstva:

1. Javna usluga — novinari aktivno sakupljaju i šire informacije.
2. Objektivnost — novinari su nepristrani, neutralni, pravedni te vjerodostojni.
3. Autonomnost — novinari su samostalni.
4. Neposrednost — novinari su brzi i aktualni.
5. Etička načela — novinari drže do etičkih načela struke.

Prije nego što se zakopamo u 300 stranica kriminalističkog romana, osjećaja sam kako moram razjasniti zašto ovo radimo. Razlog je poprilično jednostavan; ako gajimo pomiješane osjećaje spram struke, moramo znati s čime ju uspoređujemo te u što želimo da se ista jednog dana pretvori. Jer novinarstvo neće nestati, ono može samo evoluirati. Živimo u tekućim vremenima koja nam samo naoko nude nepregledan katalog opcija. Na kraju dana se uvijek ispostavi kako smo osuđeni na onih nekoliko ostvarivih toga časa. Nije nam teško priznati kako kretanje današnjim svjetovima često zna biti zbunjujuće te zabrinjavajuće. No, u trenutku kada se odlučimo za smjer kretanja, vjerujem da se možemo opustiti i početi pripremati za jedno novo, uzbudljivo razdoblje.

RADNJA ROMANA (poleđina knjiga)

Kada nestanak slavne glumice uznemiri njezinu obitelj i prijatelje, urednika Crne kronike i istražitelja-amatera Ivu Remetina zamolit će njezini prijatelji da pokuša odgonetnuti što se s njom dogodilo. Osim te zamolbe, zamolit će ga i da o cijelom slučaju ne obavještava policiju. A kako to ne učiniti kad je Remetin svoje najveće istražiteljske uspjehe postigao upravo u suradnji s policijskim inspektorom šoštarom? No ta dvojba neće dugo trajati jer će se na zagrebačkoj Trešnjevci zaredati niz otmica žena koje svojim izgledom podsjećaju na nestalu glumicu pa će se niz nesretnih okolnosti početi povezivati u spiralu događaja koji bi za otete žene mogli završiti kobno. Zahvaljujući informacijama koje dobiva od šoštara i zaključcima koje izvlači iz svojega bogatog novinarskog iskustva Remetin će uspjeti pronaći nit koja spaja sve zločine no hoće li ostati vremena i da se otete žene spasi od sigurne smrti… ?

No, krenimo već jednom.

1. Javna usluga

Kada sam radio u Novom listu, jedna od prvih lekcija bila je ta da prvo pišem za neznalice, a tek onda za znalce. Novinar bez svijesti o javnosti je loš novinar. Nije na nama da pretpostavljamo znanje već da prenesemo znanje u formi koja će uspjeti zaintrigirati cjelokupnu javnost. Sakupljanje, širenje te povezivanje činjenica od novinara traži kombinaciju svih (pozitivnih) sposobnosti: pismenost, razumljivost, poštenost, objektivnost, nepristranost… Izvršenje javne usluge osnova je, kako novinarstva, tako i svake rasprave o njemu.

Kada u 15. poglavlju slučaj otmica Zrinke Vrbanac te Nataše Pravdić izađe u medije, naš urednik kreće u realizaciju članka. Njegov pomoćnik — Luka Katić — pripremio je cijelu kronologiju slučaja, i sada ju je trebalo urediti te staviti na papir. Pored analitičnosti te Lukinog storytelling koji kroz roman Ivo hvali, kao najveća odlika članka pred objavljivanje je njegova inkluzivnost:

A moglo se samo nagađati kakvu će lavinu pokrenuti medijski spomen glumičina imena: lako je moguće da javnost, zaokupljena neobičnošću Zrinkine pojave, posve zaboravi na neuglednu profesoricu geografije i njezinu kćer. A to bi bila silna nepravda. Toga je časa Remetin pomislio kako bi i u njegovoj Crnoj kronici trebalo napisati nešto o životu Nataše Pravdić.

Unatoč tome što o Remetinu volimo govoriti kao žurnalistu starog kova, njegova odluka predstavlja srž multikulturalnog novinarstva koje je uvijek u potrazi za perspektivom više. Nećemo ga dizati u nebesa, ali njegova odluka je jasan i glasan otpor senzacionalizmu. Jednostavno — jedini razlog za kupnju novina mora biti kvaliteta pružene usluge.

2. Objektivnost

Odmah se ograđujem od pitanja može li novinar biti objektivan; nije važno. Ono što je važno je da stremi objektivnosti kroz formiranje multiperspektivne priče. S obzirom na to kako se detektivska i novinarska strana nadopunjuju iz poglavlja u poglavlje, Remetin nužno mora ostvariti multiperspektivnu priču ako želi riješiti slučaj, a onda i napisati članak. Tek u trenutku kada izvjestitelj vjeruje da ima više nego dovoljno izjava, dokaza te prostora može zaokružiti cjelinu ključnom perspektivom — svojom. Naravno, ona nije tu da prekrije slučaj, već da ga nadopuni te čitatelju ponudi misaoni okvir.

Najbolje se to vidi u zadnjem razgovoru Remetina i Luke. Urednik javlja svojem pomoćniku kako je cijeli slučaj razriješen te kako može početi s realizacijom ekskluzive. Pred sam kraj razgovora — nakon što su razriješili zadnje detalje — Luka odlučuje pitati urednika može li udariti svoj pečat:

— Eto — cvao je Luka na drugoj strani. — I ćorava koka… Znači, ona ih je mislila neko vrijeme mučiti, a onda…?
— Ne znam.
— Možda i ubiti?
— Ni to ne znam.
— Ali, ja u tekstu smijem nagađati?
— Nagađaj koliko te je volja.

Tek u trenutku kada su svi podaci na mjestu, Luka ima mogućnost nagađanja te davanja vlastitog osvrta o otmicama.

3. Autonomnost

Kao što smo imali prilike vidjeti u uvodnim istraživanjima, domaćem novinaru se najviše spočitava nedostatak samostalnosti. Na tjednoj bazi izlaze relacije moći između medijskih koncerna te političkih ili korporativnih entiteta; uvijek netko ima nešto za reći istraživaču prije nego što krene pisati. Međutim, autonomnost nije uvijek velika riječ. Ona može biti i problem unutar same redakcije gdje isto vladaju relacije moći. Iza istraživačkih ekskluziva stoje timovi ljudi koji nužno moraju surađivati ako žele uokviriti te formirati multiperspektivni narativ.

U Salonu za plakanje imamo jasnu hijerarhiju. Ivo Remetin je urednik, Luka Katić njegov pomoćnik, a Nikolina i Marko novinari koji pišu pod njegovom palicom. Unatoč tome što zadnju riječ uvijek ima i najstariji član redakcije, kroz roman je zamjetna njegova briga za najmlađe članove crne kronike. U šestom poglavlju svjedočimo uplašenim i šeprtljavim reakcijama Nikoline i Marka koji su došli do novosti o slučaju, ali se nisu usudili zvati urednika zbog straha od njegove reakcije:

Remetin ih je gledao i kimao. Bilo mu je pomalo žao djece zbog straha koji su pretrpjela, a bilo ga je i sram što ga se mladi novinari toliko boje. A opet, nije mogao a da i ovaj put ne odglumi ulogu staroga zagrižljivca. Zato je podigao ruku i prekinuo njihovu polemiku, pa kazao:

— Recite vi meni kakvi ste vas dvoje novinari? I, jeste li uopće novinari?

Ukratko — kvragu, Ivo. Razumio si ih, nije ti bilo potrebno iskazivanje moći. Istraživački timovi danas žive od znanja koju mogu njihovi članovi, ali oni će ih iznijeti jedino u trenucima kada osjećaju da imaju potrebnu autonomiju. Nikolina i Marko kao mladi novinari na stol donose nove kutove snimanja do kojih Remetin može doći jedino kroz suradnju. Primjerice, mladi duet pokazuje da zna baratati novim medijima (kao i Luka), dok urednik ne zna. Tijekom romana ćemo uvidjeti kako otmičar cilja jedino žene; legitimno je zapitati se zašto Nikolini nije dano da iznese svoju perspektivu te dopuni ekskluzivu. Nikada nije dovoljno zaokružiti slučaj samo podacima; nužno je iste okružiti odabranim interpretacijama.

4. Neposrednost

U romanu nemamo prilike uvidjeti interakciju između Remetina i cyber-novinarstva. U redu, kroz krimić imamo nekoliko humorističnih trenutaka u kojima autor udara nisko (GPS navigacija = današnje novinarstvo). No, pravu interakciju između digitalnog tiska i urednika nemamo što nam potencijalno govori kako protagonist gaji negativne osjećaje spram mreže. A upravo s njom vežemo pitanje neposrednosti i brzine informacije. Posebice se tijekom zadnjih godinu i pol moglo vidjeti kojom brzinom kolaju informacije, a virusi našom mrežom. Od krivih brojki do krivih izjava; informacija za cilj ima samo doći do korisnika. Kako? To se možemo kasnije pitati, važno da je došla.

Upravo je brzina najveći problem naše tipologije jer ona nužno ugrožava preostale četiri točke. Ona je posebice problematična kada pričamo o istraživačkom novinarstvu, ili općenito o multiperspektivnoj viziji struke. U tom slučaju bi se brzina i neposrednost trebale percipirati tako da istraživanje priče dođu u aktualnom trenutku. Gledajući tako, Remetin radi sve po pravilima struke, odbijajući izaći s pričom dok ista nije kompletirana. Malo priopćenje o slučaju izlazi tek u trenutku kada sama priča iscuri u mainstream medije.

5. Etička načela

Prije nego pređemo na stvar — uvod u kodeks časti hrvatskih novinara:

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara.

Salon za plakanje najbogatiji je primjerima vezanih za etiku novinara. U trećem poglavlju Remetin nema dovoljan broj vijesti te je primoran napuhavati pronađeno:

A to je značilo samo jedno: ako se ubrzo još nešto ne dogodi, trebat će te beznačajne događaje napuhavati do bezumlja, i trebat će od dopisničkih vijesti — gdje se govori kako je netko traktorskom prikolicom srušio biciklista i pri tome ga lakše ozlijedio, a oba su vozača bila pijana — praviti prave članke s mnogo pojedinosti, da bi se nekako napunio prostor. A to je zapravo bilo najmučnije u tome poslu: čovjek se mogao suočiti sa zlom kad bi se ono doista događalo, ali bilo mu je teško od maloga zla praviti veliko, jer je pri tome imao osjećaj da povećava količinu opačine u svijetu.

Hiperbolizacija manjih događaja zagađuje medijski prostor jer često dolazi do nesuglasja između naslova i teksta, jednostranog izvještavanja te potencijalno površnih i loše zaokruženih mišljenja. Remetin je toga svjestan, ali ne može pisati protiv uređivačke politika. Ona njega zahtjeva ispunjavanje norme. Ipak, kroz ostatak romana svjedočimo stamenoj etičkoj figuri koja drži do osnovnih načela izloženih u kodeksu časti. U isti čas svjedočimo o očuvanju ugleda struke, ali i očuvanju prava ljudi u samom slučaju. Kroz cijeli roman imamo prilike pratiti kako Remetin ne pada u iskušenje da neistinito ili jednostrano izvijesti o otmicama jer je svjestan kako jedino on snosi odgovornost za svoj tekst, ali i tekstove drugih s obzirom na to kako je urednik.

Zaključak

Ako želimo razgovarati o Remetinu kao aktualnoj reprezentaciji novinara u književnosti, onda o njemu treba razgovarati kao o mostu. On nije prošlost naše struke, ali ni budućnost. Od hodajućeg kodeksa časti možemo i moramo preuzeti borbu za objektivno, pravedno i neposredno novinarstvo. S druge strane, moramo uvidjeti kako stara, željezna ruka ne može više funkcionirati u novom novinarskom desetljeću; šira i uža autonomija potrebna je ako se želimo uhvatiti ukoštac s novim temama, ali i baciti drugo svjetlo na stare teme. Ujedno, javnost treba biti svjesna kako stare reprezentacije nisu nikada morale zasukati rukave i boriti se s novim pojavama u medijskom svijetu. Remetin to odbija te se nikad ne nalazi u poziciji da mora ući u virtualni medijski prostor; novinari nemaju tu mogućnost više.

Na kraju dana, Ivo Remetin je fikcijski lik. Čini mi se kako se ta činjenica (pre)često preskoči u našim privatnim mitologijama.