3%: serija o distopijskoj budućnosti koja klizi prema stvarnosti

Sa sedamdeset i pet milijuna pretplatnika, Netflix se danas nametnuo kao najdominantniji, najutjecajniji i najpopularniji streaming servis u svijetu, koji korijenito mijenja narav ne samo televizijske nego i filmske produkcije, a posebice načine distribucije i konzumacije medijskih sadržaja.

Postoje i drugi poput Amazona i Hulua, no malo koji se popularnošću može mjeriti s Netflixom i revolucijom koju je prouzročio. Ovaj servis istodobno je postavio izazove pred kablovsku i satelitsku televiziju, kao i pred komercijalnu filmsku produkciju.

Revolucija je dvostruke naravi. Upućuje na temeljite promjene u distribuciji s kojom se filmska i televizijska industrija trebaju naučiti nositi. Posrijedi je zamjena statičnoga modela dinamičnim, koji više odgovara ukusu, duhu i svjetonazoru subjekata u frenetičnom društvu spektakla. Primjerice, prilikom odlaska u kino morate voditi brigu oko vremena i dana prikazivanja filma, čime se jednim dijelom trebate pokoravati rasporedu prikazivača. Slična je situacija sa satelitskim i kablovskim televizijskim programima.

Televizijski kanali nesumnjivo mogu nuditi mnoštvo raznolikih sadržaja, no gledatelj redovito ovisi o unaprijed postavljenom i određenom rasporedu. Pojedini kanali također znaju biti specijalizirani za pojedine vrste programa ili (pod)žanrove. Servisi poput Netflixa omogućuju neovisnost o rasporedu jer on kao takav ne postoji: sadržaj se može gledati kada to gledatelj odluči, kada mu to odgovara ili u bilo kojem trenutku kada ima slobodnoga vremena ili je za to raspoložen.

Time konzument sadržaj prilagođava svojoj dokolici umjesto da se podvrgava logici televizijskoga rasporeda pa može slobodnije raspolagati vremenom. Također ne mora čekati iz tjedna u tjedan na nove nastavke televizijske serije, nego cijelu sezonu može odmah odgledati. Iznim odabira vremena gledanja, bitna stavka je i sloboda u odabiru sadržaja jer on ovisi od korisnika do korisnika te njihovih preferencija. Navedeno je u dosluhu s generacijom koja je filmove naučila gledati na računalima i mobilnim uređajima. Ne smijemo s uma smetnuti niti financijske čimbenike: cijena dviju prosječnih kinoulaznica košta koliko i mjesečna pretplata za Netflix, koji nudi toliko sadržaja da ih se u mjesec dana sve ne stigne odgledati. Oni su raznolikiji i bogatiji od onoga što nudi mainstream film, a to ih stavlja u veliku prednost pred komercijalnim kinematografijama.

Drugi segment odnosi se na problematiku kreativnosti i inovativnosti jer dolazi do kreiranja subverzivnih i poticajnih televizijskih serija, iako se i tu osjeća zamor zbog neprestanoga štancanja novih sezona. Time se stvara konkurencija umornoj komercijalnoj kinematografiji, koja se iscrpljuje u beskonačnom štancanju nastavaka, praznih ekranizacija stripovskih predložaka i nepotrebnih remakeova, dok se sve bitne stvari istodobno događaju na televiziji.

Iskorak izvan engleskog jezika

Unazad nekoliko godina Netflix je odlučio proširiti svoje producentske ambicije pa je napravio iskorak iz strogo američkoga i anglofonoga konteksta. Prvo je to činio kroz otkup prava na prikazivanje hvaljenih serija mahom iz europskih produkcija poput odlične islandske kriminalističke serije Trapped te solidne finske također kriminalističke serije Bordertown. Nakon što se to pokazao kao uspjeh, Netflixu se zgodnom učinila ideja da započne program producentske potpore televizijskim produkcijama u raznim dijelovima svijeta, koje bi svojom idejom te pristupom problematici mogle biti zanimljive za šire slojeve (svjetskoga) gledateljstva. Prvo takvo ostvarenje je meksički Club de Cuerovs (2015), a jedna od uspješnica je njemačka serija Dark, koja je izazvala oduševljenja gledatelja te stekla status novoga Stranger Thingsa. Na istome je tragu i brazilska serija 3%, o kojoj će u nastavku biti više riječi. Ima nešto od kapitalističke gramzivosti u Netflixovu pokušaju svjetske ekspanzije. Prvo se pokušava zaraditi na neameričkim produkcijama koje imaju dozu atraktivnosti i egzotičnosti za širu publiku, a onda se takve priče i financijski potpomažu. Tržišna komponenta tako slijedi interesnu u nastojanju za postizanjem globalne streaming dominacije.

A kada već govorimo o problematici dominacije, brazilska televizijska serija 3% nam pokušava štošta reći o tome.

Radnja se odvija u bliskoj i očito distopijskoj budućnosti te u neimenovanoj zemlji koju razdiru kriminal, prenapučenost te nedostatak temeljnih životnih resursa poput hrane i vode. Društvo je prostorno i društveno podijeljeno u dvije hijerarhijski postavljene domene: distopijski Inland, odnosno siromašni kontinentalni predio u kojem živi većina obespravljene populacije, te Offshore, utopijski otok na kojem obitava manjina privilegiranoga i odabranoga stanovništva. Svake godine mladi ljudi, koji su napunili dvadesetu godinu života, imaju pravo sudjelovati u pomaknutom inicijacijskom obredu koji se zove Proces, čime se upućuje na njegovu procesualnost, postepenost, gradiranost usmjerenu na postizanje cilja. Posrijedi je igra preživljavanja, isključivanja konkurencije, brižno motrena i nadgledana u svrhu stvaranja savršene populacije, odnosno besprijekornoga građanina privilegiranoga društva lišenoga siromaštva, kriminala i nepravdi. Stoga se prilikom Procesa proučavaju psihološke, moralne, etičke, fizičke i druge kvalitete kandidata. Prva i za sada jedina sezona isključivo je usmjerena na grupu mladih ljudi koji prolaze kroz Proces, koji u konačnici uspijeva završiti tek tri posto kandidata. Izloženi različitim pritiscima i iskušenjima, koji se ukrštavaju s njihovom ambicijama te psihološkim agensima, kandidati pokazuje različite reakcije te otkrivaju svoje karaktere i kapacitete.

3 % se nastavlja na suvremeni distopijski trend primjetan u televizijskim (Sluškinjina priča) i filmskim produkcijama (Igre gladi, Labirint smrti, Divergent), potaknut zabrinjavajućim, populističkim i totalitarnim praksama te neokonzervativnim revolucijama uočljivima u svijetu koji je izgubio svoj kompas. Serije time kao i svaka spekulativna fikcija reagiraju na pokazatelje iz društveno-političko-ekonomske stvarnosti pa je ovdje zamjetan niz poticaja iz situacija u današnjem svijetu, ali i autohtonih brazilskih problema.

Djelo oblikuje mogući svijet budućnosti u kojem osobne slobode dolaze pod znak upitnika i u kojem privilegirana manjina uživa nad opresiranom većinom te, proizlazi, vrši teror nad njom. Posrijedi je problematiziranje niza čimbenika u zamišljenoj budućnosti, koju obilježavaju negativni, odnosno antiutopijski elementi. U ovom slučaju oni imaju temelj u trima procesima: političko-društvenim, ekološkim i ekonomskim.

Posveta i parodija utopija

Serija reagira na nadiruću ksenofobiju, strah od stranaca te drugih i drugačijih, time što kroz detaljan i pedantan proces praćenja i nadgledanja dolazi do odabira genetski i psihološki najboljega materijala kako bi se očuvala čistoća društva i zaštitile njegove tradicije i način života. Utopijska zemlja ispunjenja je otok: nešto što ima prirodnu zaštitu pred najezdom nepoželjnih ljudi i skupina. Voda predstavlja zid, branu, odnosno fizičku prepreku neželjenim namjernicima. Postavljanje Offshorea kao otoka predstavlja istodobno posvetu i parodiju utopijskih djela u kojima su idealne pretpostavljene zajednice upravo obitavale na tim geografski izdvojenim područjima. U rasponu od antičkih djela poput Jambulosova Otoka Sunca, preko Utopije (1516) Thomasa Morea (inače je autor za ovo djelo skovao popularni termin, no utopijska literatura poznata je još od antike) do dvadesetostoljetnih ostvarenja poput Otoka mudrosti (1922) Alexandera Moszkowskoga, Islandije (1942) Austina Tappana Wrighta i Otoka (1962) Aldousa Huxleyja, autori utopijskih djela voljeli su ih smještati na izdvojena područja, što upućuje da nemaju svi pravo uživati u njihovim blagodatima.

Strahovi i anksioznosti od intruzije, kojima populistički političari često vole mamiti svoje potencijalne birače, u brazilskoj seriji poprimaju i ekonomske konotacije, koje upućuju na veliki i sve veći jaz između bogatih i siromašnih. Većina svjetskoga bogatstva nalazi se u posjedu zaista maloga postotka ljudi pa govorimo o potrebi za pravednijom distribucijom dobara. Navedeno je osobito znakovito za brazilski kontekst pa odnos Inlanda i Offshorea nije bez razloga postavljen ovako kako je postavljen. U velikim urbanim sredinama Brazila Inland i Offshore koegzistiraju u stvarnosti jedan pored drugoga, često odijeljeni velikim zidovima i drugim preprekama. Luksuzni dijelovi grada tako se često doslovno naslanjaju na favele, koje je realistički izravno portretirao Frenando Meirelles u kultnom Božjem gradu (Cidade de Deus, 2002) te Paulo Lins u svom testimoniju na temelju kojega je film i nastao. Ekonomski odnosi stoga uvjetuju odnose društvene podređenosti i nadređenosti.

Utopijskom svijetu Offshorea odgovara većinski siromašna populacija Inlanda jer time lakše može njome manipulirati te je koristiti za vlastite potrebe, a ujedno je držati i mirnom jer joj nudi mogućnost da trudom i sposobnošću prođe inicijaciju te si osigura bolju i sretniju budućnost. Ima nešto od kršćanske simbolike u tom odnosu. Inlanđani su prikazani kao svojevrsni grješnici, koji ispaštaju za svoje i grijehe predaka tako što žive u tegobnom i nepravednom svijetu ako budu dovoljno dobri. No u maniri religijskoga vjerovanja obećana im je mogućnost onoga drugoga, boljega i pravednijega svijeta. Proces i sterilni prostor u kojem se odvija čistilište su na putu prema raju. Samo što u taj raj ne dospijevaju svi, niti je put prema njemu pravedan. Djelo vrvi religijskim referencama. Na osnivateljski par u priči često se referira u religijskoj maniri bogova koji su stvoritelji zajednice. Voditelj procesa zove se Ezekiel, prema proročkoj figuri iz Biblije, što isto priziva religijske konotacije, no kontroliranjem inicijacije ujedno preuzima funkciju svirepoga, okrutnoga boga.

Ekološki pokazati upućuju na problematiku prenapučenosti i pretjeranoga iskorištavanja resursa, koji potencijalno dovode do nedostatka vode i hrane, a oskudica u primarnim životnim agensima posljedično može dovesti do urušavanja društvenih i općenito civilizacijskih struktura. Ograničavanje resursa i manipuliranje njihovom dostupnošću, sugerira serija, također može predstavljati moćno oružje u kontroli pučanstva. Osim navedenoga kao autohtoni brazilski motivi mogu se navesti i rasna problematika, koja je također zastupljena te kroz međurasni ljubavni podzaplet sugerira mogućnost i potrebu prevladavanja rasnih podjela.

Žanrovska odstupanja

Kao što se može vidjeti, ostvarenje je usmjereno na seciranje problematike moći te odnosa privilegiranih i neprivilegiranih. „Stvarnost“ koju 3% prikazuje stoga nije neprepoznatljiva, nego je tek lagano pomaknuta u odnosu na svijet u kojem živimo. Kako je društveno utemeljeno na represivnim postulatima, ono je izrazito statično pa tek radi očuvanja mira i stabilnosti nudi iluziju mogućnosti promjene, premda se svim silama njima opire te žive u neprestanom strahu od budućnosti. Ovakvi distopijski svjetovi izrazito su ideološki podijeljeni pa se u skladu s tim javljaju likovi koji su strogo dijadno, crno-bijelo posloženi: s jedne strane su oni koji zastupaju represivan sustav i status quo, a s druge strane su buntovnici, koji se ne žele pomiriti s postojećim stanjem, što ih posljedično dovodi u kontakt s raznim subverzivnim grupama otpora, koje nastoje potkopati režim. Režim pak nastoji ukalupiti pojedince, suzbiti njihove individualne potrebe i želje nauštrb zahtijeva društva, što je očito i u brazilskoj seriji, upravo kroz davanje mogućnosti za boljim životom. Manje ili više 3 % djeluje unutar navedenih žanrovskih konvencija pa seriju možemo smatrati čistokrvnim distopijskim žanrovskim izdankom.

Međutim, djelo je zanimljivo ponajviše zbog svojih žanrovskih odstupanja. Polarizacija likova je umanjena pa oni mijenjaju pozicije i stavove, ovisno na koji način Proces ili drugi kandidati njima manipuliraju. U svakoj se od epizoda kroz serije analepsi upoznajemo s pretpovijestima pojedinih likova, što je bitno za njihovu karakterizaciju te motivaciju, iako su flashbackovi često izvedeni u podosta konvencionalnoj maniri te katkada previše retardiju primarnu radnju i usporavaju ritam serije. Javljaju se i sukobi moći unutar političkoga sustava i hijerarhije Offshorea, što upućuje na zaključak da niti utopijsko društvo nije lišeno igara moći, častohleplja i opasnih te destruktivnih političkih ambicija.

U strukturi priče serije nije teško uočiti utjecaje romaneskne trilogije Igre gladi Susanne Collins te njezinih komercijalno uspješnih visokobudžetnih filmskih ekranizacija. Odnos Inlanda i Offshorea paralelan je odnosu Kapitola i preostalih dvanaest okruga koji djeluju njemu u korist. Dok se u Kapitolu živi hedonistički i dekadentno na temelju rada siromašnih okruga, potonji se drže u položaju podređenosti i pokornosti kako im ne bi na pamet padale subverzivne i opasne ideje. Stanovnicima okruga također je dana mogućnost da poboljšaju svoje životne uvjete tako što sudjeluju i eventualno pobijede na nasilnim i opasnim Igrama gladi, svojevrsnom također inicijacijskom procesu, kojim pobjednik biva integriran u vladajuću kastu.

Igre pritom bivaju u maniri reality showa prikazivane u cijelom Panamu, državi koja je nastala raspadom Sjedinjenim Američkih Država. Collins u predlošku, kao i njegove filmske ekranizacije, distopijske elemente dovodi u kontekst suvremene kulture spektakla i intenziteta pa medijsku produkciju takvih sadržaja sagledavaju kroz prizmu stvaranja submisivne i pasivne publike, dok istodobno upućuju na koji način proizvodnjom takvih medijskih sadržaja kultura srlja u novi barbarizam. Proces je u 3% nalik Igrama gladi, samo što je lišen medijskoga elementa, a upućuje i na sličan odnos centra i periferije. Brazilska serija ipak veći naglasak stavlja na likove i njihovo profiliranje, a umanjen je udio publici podilazećih sadržaja poput sladunjavoga ljubavnoga trokuta. Serija doduše ima ljubavni podzaplet, no on je vezan, kako sam naveo, uz propitivanje rasne problematike.

Serija je idejno mnogo zanimljivija i poticajnija, nego što je to stilski i režijski. Manjkavost je napose vidljiva u produkcijskom sloju. Gledatelju neće biti teško uočiti da projekt nije izdašno budžetiran, što se vidi po scenografskim i kostimografskim rješenjima, posebice onima vezanima uz Inland. On je prikazan derutno, prenapučeno, a kostimografija je očigledno jeftina: likovi su odjeveni u dronjke, porasparane i izobličene, napadno šarene odjevne predmete, čime se neuvjerljivo i odveć naglašeno upućuje na njihovo siromaštvo. U ovome su segmentu kostimografska rješenja trebala biti promišljenija i suptilnija. Prostor u kojem se vrši Proces kostimografijom i scenografijom je distopijski pa ga karakterizira jednoličnost, jednostavnost i uniformiranost, što sugerira hijerarhiziranost te organiziranost. Za razliku od šarenoga Inlanda, ovdje je sve transparentno, bijelo, prozračno te za razliku od prljavštine i prenapučenosti, upućuje na čistoću i red.

Ofshore je istodobno predmet žudnje protagonista, ali i same naracije – nakon procesa inicijacije sugerira se da će tri posto prijavljenih stupiti na utopijski otok. Međutim, u prvoj sezoni nikada ne dolazimo do njega pa on ostaje predmetom spekulacije. Ništa ne saznajemo o njemu, njegovim stanovnicima, strukturi, osim da nema zločina iznim jednoga ubojstva i jednoga samoubojstva. Offshore tako motivira i pokreće naraciju, likove te odnose među njima pa ima status lakanovskoga objekta malo a, odnosno fantazijskoga predmeta žudnje koji tražimo u drugome. Zato značenje otoka nikada ne biva jasno definirano pa on neprestano izmiče interpretaciji, odnosno otvara nebrojene mogućnosti interpretacija te spekulacija, čime je od iznimne važnosti za sudbine i proživaljavanja likova. Navedeno upućuje i na fantazmatski karakter same utopije.

Inkubator

Osim što postoje, kako sam naznačio, borbe za moć unutar same elite, serija zanimljivo sagledava individualnu i grupnu psihologiju u kontekstu ljudske sebičnosti. Kada im se daju odrješite ruke, ljudi se grupiraju u interesne skupine, koje nastoje eliminirati konkurenciju, što posljedično pokreće nasilje. Prilikom njegova iskazivanja jači redovito tlače slabije pa se postavlja pitanje nužnosti društvenih institucija, ali i samokontrole pojedinaca. Serija zanimljivo potkopava očekivanja gledatelja kroz promjene u ponašanju i stavovima likova. Najoportunističkiji likovi na kraju odustaju od svojih nauma suočeni s nedostatcima Procesa te moralnim vakuumom njegova vodstva. Iskazujući osjećaj za moralno i etičko, sugeriraju da bi u budućim sezonama mogli postati motor pobune i otpora. Članovi pobunjeničkih skupina pak pristaju uz konformizam te individualnom (obiteljskom) daju prednost nad kolektivnim.

Najznačajniji događaj u seriji zbiva se na kraju prve sezone te se javlja kao posljednje iskušenje ili prepreka sudionicima Procesa. Od njih se traži dobrovoljna sterilizacija. Ljudi se u Offshoreu ne razmnožavaju, nego se populacija utopijskoga mjesta obnavlja mladim ljudima iz Inlanda koji se pokažu dovoljno vrijednima da budu primljeni u njegovo društvo. Offshore time očito nastoji spriječiti niz potencijalnih opasnosti: ljudi koji su odrasli u siromašnim uvjetima osjećat će veću zahvalnost prema „dobročiniteljima“ iz Offshorea jer su ih primili u svoje okrilje pa će time biti pokorniji i poslušniji; odbacivanjem razmnožavanja uklanja se podmladak koji će svoj privilegirani status u Offshoreu uzimati zdravo za gotovo, kao nešto što im pripada po rođenju; sprečavaju se stranputice obiteljskoga odgoja te se on premješta u ingerenciju Procesa i države; otklanja se mogućnost križanja lošega genetskoga materijala.

Drugim riječima, Inland je jedan veliki inkubator za Offshore iz kojega potonji može birati najbolji ljudski materijal te pritom vršiti sveopći nadzor nad svojom populacijom te njezinim procesima. Time serija dolazi u domenu fukoovskih koncepata biomoći i biopolitike jer pokazuje potencijalno opasne i nepravedne načine nadgledanja stanovništva te usmjeravanja kretanja njihovih demografskih i bioloških trendova. Tijela stanovnika Inlanda postaju time puki instrument politike. Nije samo Proces inicijacijski obred, nego i svih prethodnih dvadeset godina života jer pripremaju pojedinca za usvajanje vrijednosti Offshorea kao žuđenoga mjesta, a tako što politički centari moći formiraju odnose središta i periferije. Oduzimanjem mogućnosti razmnožavanja Offshore izravno regulira vlastito stanovništvo time što nameće ograničenja tijelu. Time politika izravno utječe na društvene i biološke procese, što predstavlja najpoticajnije segmente serije pa ostaje vidjeti kako se to razvijati u narednim sezonama.