7 inspirativnih naslova o oblikovanju i urbanizmu gradova: od parkinga koji objašnjava sve do važnosti postolara

Uređenje gradova i planiranje njihova razvoja možda nije na građanima u smislu provođenja istraživanja i donošenja konačnih odluka, ali bi itekako trebalo spadati u domene naših interesa. Urbanizam i urbanističko planiranje zahvaćaju i planiranje ekonomskog razvoja, socijalno planiranje zajednice i planiranje okoline – aspekte koji utječu na naše živote i mi utječemo na njih, bez obzira na to jesmo li toga svjesni. 

Uzmimo samo za primjer koliko građanskih inicijativa radi promjene sitnim, ali bitnim koracima, pritom uljepšavajući mjesta za lokalno stanovništvo, uspostavljajući koheziju i motivaciju za građanskom participacijom. Svaka intervencija u prostoru trebala bi biti putokaz urbanom planeru da istraži ima li razloga da obuhvati i tu potrebu u svom radu. Zanimljivo je da su se neki susreli s idejom težine ove struke putem video igrica. 

Naime, strateške video igre poput Tropica - simulacije izgradnje i menadžmenta grada – izvrsna su vizualizacija koliko različitih aspekata treba imati na umu prilikom planiranja grada. Također, odlično je prikazan period tranzicije, odnosno modernizacije pa je tako u igrici moguće da izbije pobuna u narodu zbog nezadovoljstva manjkom zabavnog i duhovnog sadržaja, a kina, lunaparka i crkvi nema jer se sav novac stavio u najmoderniju luku za izvoz banana i nuklearnu elektranu.

O urbanizmu i urbanom planiranju literature ima mnogo, no uglavnom je na engleskom i nije prevedena. Svejedno, za one kojima je ova tema već interesantna ili pak za one kojima će to tek postati, istražila sam kojih to 7 knjiga bi bilo uputno prevesti čim prije. Knjige je, u njihovom originalu na engleskom jeziku, moguće pronaći na netu i YouTubeu, što će za sada morati biti dostojne alternative.

Ray Oldenburg – The Great Good Place

Knjiga američkog autora izašla je 1989. godine i zaslužna je za pojam trećeg prostora. Naime, ljudi najčešće obitavaju na dve do tri lokacije: prva i osnovna je dom, druga je mjesto posla, a treća su informalna mjesta okupljanja; tzv. treća mjesta. Ona su mjesto zajednice, cirkulacije velikog broja raznovrsnih ljudi, izjednačenih neovisno o pripadnosti određenoj rasi, klasi ili statusu. 

To su ugodna mjesta otvorena za svih gdje ljudi navraćaju i sudjeluju u neobaveznim razgovorima, razmjeni ideja, promišljanju rješenja za lokalne probleme i uživanju u društvenosti. U našoj kulturi sjedenje u kafiću zaista nije strano, ali autor pokazuje da je diljem svijeta ova praksa povijesno bila veoma važna jer je dovela mjesta začeća političkih i društvenih pokreta. Među ostalim primjerima, podsjeća na nastanak prosvjetiteljstva u britanskim kućama kave te na prva okupljanja revolucionara u SAD-u i Francuskoj upravo u krčmama i kafićima.

Opstanak trećih mjesta uvelike ovisi o urbanom planiranju, a bez njih ulazi se u rizik osiromašivanja društvenog života lokalnog stanovništva. Primjerice, otvaranjem Dječje kuće i Gradske knjižnice, Brajda je neupitno oživjela i time postaje atraktivan prostor za daljnji razvitak trećih mjesta. Nedostatak sadržaja posebno je osjetan na rubnim područjima centra grada, prvo mi pada na pamet Strossmayerova ulica, dom HKD-a Sušak i galerije Kortil, koja je najčešće poprište onih koji su tamo došli s jasnom namjerom kulturnog uzdizanja ili pak zalutalih turista. Manjak trećih mjesta čini tu ulicu mjestom kratkotrajnog zadržavanja i naposlijetku, zapuštenosti. 

Autor ističe da su treći prostori sidra društvenog života te mjesta šire i kreativnije interakcije. To ne moraju biti samo kafići ili slični ugostiteljski objekti, već i lokalni brijači, postolari, frizerski saloni, trgovi, igrališta, crkve ili čak šoping centri. 

Širina ovog koncepta ostvarena je upravo odlikama trećih mjesta, njihovom inkluzivnošću i opuštenošću te osjećaju pripadnosti koji proizlazi iz sudjelovanja u grupnim društvenim aktivnostima. Zbog nepobitne važnosti ovih mjesta, ova knjiga je izvrsno štivo za sve koji osjećaju da u njihovim lokalnim zajednicama nešto nedostaje i traže inspiraciju za nešto poduzeti po tom pitanju.

Kevin Lynch – Good City Form

Teorija Kevina Lyncha o zdravom i funkcionalnom gradu inspiraciju crpi iz biologije i ekologije. Pritom su mu ključni pojmovi forma i svrha jer tvrdi da iz njihovog međuodnosa nastaje dugotrajan i otporan grad. Naime, naselje ili grad uspoređuje s ekosustavom koji je također u procesu konstantne modifikacije i reinvencije. Njegova mogućnost da fleksibilno odgovara na sve mijene u tijeku čini ga beskrajno zanimljivim fokusom istraživanja.

Stoga, za analizu važna mu je performativna dimenzija grada koju dijeli na 5 sastavnih kriterija: vitalnost, smisao, prikladnost, pristup i kontrola, a nadodaje i dva meta kriterija koja su nadgradnja: učinkovitost i pravednost. U smislu, grad bi trebao odražavati sklad i harmoniju sa svojom okolinom, biti sigurno i korisno mjesto za svoje stanovnike, živući dokaz njihove kulture (ili kultura), običaja i navika, odnosno uzoraka ponašanja te prilagođen u svakom smislu. 

Učinkovitost i pravednost očituju se iz momenata u kojima elementi petoro kriterija pokušavaju uspostaviti interni balans, primjerice u konfliktu između mogućnosti pristupa za svih i lokalne kontrole nad teritorijem ili prikladnosti forme i kapaciteta i smislenog smještanja u kontekst okoliša, senzoričkih i mentalnih mogućnosti i kulturnih konstrukata.

Posebnost njegovih radova očituje se u pristupu koji zauzima, gdje se zanima za odnos između ljudskih vrijednosti i fizičkog grada. Tako je ova knjiga pristup problematici 'što čini dobar grad?' iz antropološke perspektive. Autor je u svojoj dugoj karijeri napisao brojna važna djela za urbano planiranje od kojih valja istaknuti i njegovu prvu knjigu izdanu 1960. godine The image of the city (Slika grada).

Peter Hall – Cities of Tomorrow

Iz podnaslova ova knjige koji glasi Intelektualna povijest urbanog planiranja i dizajna u 20.-om stoljeću jasno je kako se radi o detaljnom pregledu i to globalne povijesti urbanog planiranja i dizajna. Zanimljiv aspekt ovog djela nalazi se u tome da je autor odabrao raditi pregled ideja, umjesto specifičnih perioda, pokreta ili ljudi, čime je zapravo uspostavio mogućnost praćenja urbanog planiranja kroz sve okolnosti koje su ga zadesile. Referira se na brojne urbaniste koji su obilježili 20. stoljeće i objašnjava ekonomske, političke, društvene i kulturne probleme koji su svaki na svoj način se manifestirali u raznim gradovima diljem svijeta. Jedan od primjera su sirotinjske četvrti naspram urbanih poduzetničkih zona, termina kojeg je skovao i razvio te se koristi u prostornom planiranju industrije u nedovoljno razvijenim područjima.

Autor vješto barata ekonomskim pojmovima koji produbljuju shvaćanje važnosti koordinacije urbanog planiranja i vječno transformirajućih okolnosti u društvu. Komentira i brojne probleme s kojima se susreće struka kao što je činjenica da su planeri postali svojevrsni sluge poduzetništvu čije velike potrebe u razvoju i širenju utječu na pravljenje daljnjeg raskoraka između poslovnih potreba korporacija i životnih potreba građanstva. 

Ovo djelo kritički je pregled teorije i prakse urbanog planiranja s posebnim naglaskom na socio-ekonomske poteškoće koje se ne smiju ignorirati. Gradovi su mjesta na kojima se iskazuje ljudska inteligencija kroz generiranje i dijeljenje ideja i njihova uspješnost ovisi o vanjskim i unutarnjim faktorima. 

Zlatno doba nekog grada lako se prepoznaje, no što se zbiva kada grad izađe iz te ere i to postaje obilježje nekih drugih gradova u državi? Usporedbe između Londona i drugih, nekad iznimno važnih industrijskih gradova u Velikoj Britaniji, moguće je prevesti i u kontekst Hrvatske gdje je Rijeka, nekoć poznata po svojoj industriji i relevantnosti među lučkim gradovima te kulturnom značaju zbog uloge grada rocka i alternativnih supkultura danas blijeda sjena same sebe.

Allan Jacobs – Great Streets 

Ova knjiga posvećena je primjerima ulica diljem svijeta i detaljnoj analizi dobrih i loših elemenata putem skaliranih ilustracija. Preciznost u skiciranju zahtjeva kombiniranje prostornih planova i vizualnog doživljaja kako bi vizija prerasla u stvarnost. Autor potiče na refleksiju bivanja u prostorima i usporedbu novog i starog kako bi se jasno izrazilo što čini dobre ulice dobrima. Pritom se služi primjerima ulica koje su se gradile kroz povijest podijeljenim u kategorije prema sličnim obilježjima paralelno s vlastitim anegdotama iskustva kretanja na takvim mjestima.

Neke od najupečatljivijih ulica svijeta poput Champs-Elysees u Parizu, peta avenija u New Yorku, Piccadilly Circus u Londonu ili pak čitav sustav venecijanskih kanala koji omeđuju skrivene zakutke i veličanstvene trgove svjedoče o svojstvima i karakteristikama koje dizajneri i kreatori politika moraju poznavati. Statistički podaci također su veoma važan aspekt ove knjige i Jacobs ih predstavlja na način razumljiv svakome tko gaji interes prema proučavanju društvenih zajednica i načinima odvijanja međusobnih interakcija.

Važnost prostornosti ulica očituje se u brojnim aktivnostima koje pješaci, odnosno stanovnici grada i turisti, mogu vršiti na tom području. Austro-ugarski stil gradnje koji je vidljiv u brojnim kontinentalnim gradovima Hrvatske (i drugim europskim zemljama) prepoznatljiv je po širokim ulicama, dok je talijanski pitoreskni stil malih ulica utabanih ponekad još i od rimskog doba očit u primorskim krajevima. Prohodnost i zaštićenost različito se manifestiraju na takvim mjestima. 

Primjeri tipova drvoreda u gradovima zanimljiv su pokazatelj načina prostornog planiranja – pariške ulice tako su pravocrtno strukturirane uredno podšišanim stablima, dok su ulice Barcelone zakrivene prekrasnim krošnjama koje mjestimično propuštaju tople zrake sunca.  

Ovo je samo jedan od pokazatelja kako planiranje zahtjeva istraživanje trodimenzionalnosti, dakle i prostora koji je iznad same ulice. Riječki Korzo krase stidljive vaze okačene na javnu rasvjetu i manjak hlada, što je posebno bilo vidljivo ovoga ljeta kada su se grupice ljudi mimoilazile u tankim trakama sjene koje su zgrade nudile u nastojanju da se maknu s direktnog sunca. Ovo je jedan od mnogih interesantnih aspekata o kojima govori ova knjiga koja, od izdavanja 1993. godine, ostaje relevantna za urbaniste, dizajnere, ali i svakog tko želi znati više o ulicama.

Alain Bertaud – Order without Design

Ovaj autor zauzima specifičnu poziciju u svom djelu; smatra da je urbana ekonomija put do produktivnijih gradova i većeg stupnja socijalne skrbi. Glavna ideja knjige je da je grad tržište rada i to je ono što ga čini privlačnim za život. Tržište rada u smislu da nudi mogućnosti višestrukih izbora u poslovima i jednostavan prijevozni pristup istima. To sačinjava jedan metropolitanski grad poput New Yorka ili Šangaja. Ako je prijevozni sustav u gradu prespor i ne funkcionira dobro, ljudi gube previše vremena na transport i kvaliteta života i produktivnost opadaju. Grad mora biti inovativan jer je ljudsko ponašanje nepredvidljivo.

Kako se gustoća ljudi povećava i grad se širi, dizajn mora unaprijed računati s tim da je ljudima potrebna infrastruktura koja omogućava kontakt iz kojeg slijedi produktivnost i razmjena dobara i usluga.  Grad sam od sebe ukazuje na formu koja odgovara njegovom spontanom razvoju i spontanom kretanju ljudi i upravo tome dizajn mora služiti. Autor iz vlastitog iskustva tvrdi da dizajn može riješiti samo određene probleme u određenoj mjeri, stoga u djelu daje specifične preporuke za urbane planere koji se bave dizajnom postojećih ili novih gradova.

U ovom presjeku između kvalitativnog i kvantitativnog načina koncipiranja gradskih planova, Bertaud se poziva na svoju 50 godina dugu karijeru kako bi ukazao na važnost istraživanja prostorne distribucije cijena i gustoće, mobilnosti i pristupačnosti te propisa koji, umjesto da pokušaju ublažiti postojeće negativne eksternalije, za cilj uzimaju redizajn grada. Važno mjerilo uspješnosti planiranja za njega je utjecaj koji će ono ostaviti na zajednicu. 

Aspekti utjecaja su input – novac poreznih obveznika koji gradska uprava ulaže u nešto, output – ono u što će novac biti uložen, npr. nabava dodatnih autobusa i ishod  – što će gradska uprava napraviti s tim autobusima. 

Upravo ovaj primjer, kojeg autor sam uzima, jako je primjenjiv na trenutnu situaciju u Rijeci gdje su neke gradske linije svedene praktički na prigradske po broju polazaka u danu, stanje postojećih buseva je nerijetko derutno, a atmosfera napeta zbog nezadovoljstva radnika i korisnika.

Taras Grescoe – The Straphanger

Naziv ove knjige neobičan je za jednostavan prijevod u naš jezik; Straphanger označava nekoga tko se oslanja na javni prijevoz iz želje ili potrebe, a u doslovnom prijevodu to su ljudi koji u javnom prijevozu stoje i drže se za trake (straps) na rukohvatima. Pomalo utopijski, autor se okreće iscrpnoj analizi javnog prijevoza diljem svijeta u namjeri da pokaže koliko je autoindustrija problematična, posebice u SAD-u gdje je na 4 vozača 5 auta, a ljudi u autu sveukupno provedu 9 godina svog života. 

Za većinu gradova oslanjanje na javni prijevoz sastavni je dio svakodnevice i njegova kvaliteta direktno utječe na kvalitetu života. U laganom proznom stilu, autor nas vodi na putovanje kroz nekolicinu gradova čiji je javni prijevoz iskušavao u određenom vremenskom periodu. Posebno drag mu je pariški sustav metroa za kojeg smatra da bi trebao služiti kao primjer drugima. Naime, pariški metro nevjerojatno je dobro umrežen zbog čega je stanovnicima dostupan sadržaj u cijelom gradu i u bilo koje vrijeme. 

Knjiga je izašla 2011. godine i u njoj autor je točno predvidio jedan važan događaj –  da će Pariz u skorašnjoj budućnosti zabraniti aute u određenim ulicama. I doista, određeni dijelovi grada zatvoreni su za aute, a zamijenili su ih biciklisti što je svakako zdravija alternativa.

Usporedbe radi, smatra da New York mora još poraditi na svojoj umreženosti jer, iako što vlakovi idu svake dvije minute, gužve u vagonima su ogromne što je pokazatelj da linije nisu dovoljno rasterećene. Opterećenje proizlazi iz toga što određene rute nisu intuitivno pozicionirane, već zahtjevaju presjedanja putnika ili pak vožnju u krug. Tako što lako je zamisliti ako uzmemo u obzir istočni dio grada Rijeke gdje je dolazak s Vežice ili Trsata do Tower centra javnim prijevozom pravi pothvat koji često ovisi o raspoloženju šofera taj dan ili nenajavljenim raskopanim ulicama. 

Još jedan primjer su busevi broj 4 i 8 koji tehnički prolaze određenim trasama, ali samo u jednom smjeru što definitivno uvelike otežava život osobama s poteškoćama u kretanju ili bilo kome tko se vraća iz trgovine s 3 pune vrećice (i nedaj Bože po kiši). I dok je po busevima oblijepljena reklama za već 5. sezonu prikazivanja predstave Autotrolej i mi jasno je kako je tematika ove knjige – kako iskoristiti različite vrste transporta na različitim mjestima kako bi gradovi bili bolja mjesta za život – pogodak u sridu.

Henry Grabar – Paved Paradise: How Parking Explains The World 

U ovoj knjizi autor postavlja jedno zanimljivo pitanje: kolika je cijena naših parkinga? Koliki kompromisi su počinjeni u prostornom planiranju s obzirom na porast broja auta i time mjesta kojeg oni zahtijevaju? Grabar će reći da je počinjena užasna nepravda – izgradnja parkinga postala je važnija od izgradnje stanova. Poučen iskustvom života u SAD-u, primjećuje kako se u kulturi normalizirala ideja da ako nešto nije dostupno autom, nije praktično, a time ni vrijedno gubitka vremena. Hoće li ljudi voziti ovisi o tome da li će naći parking, a čini se kako neki gradovi jednostavno nisu prilagođeni šetnji ni alternativnim načinima prijevoza. 

Za primjer uzima Los Angeles kojeg preplavljuju trgovine i njihova predviđena parkirališta koja zauzimaju takve površine da je lakše ići od jedne do druge trgovine autom nego pješke. Posebice kada temperature prijeđu 30 stupnjeva, a česta je to pojava. Ovisnost o automobilu pripisuje popularizaciji Fordovog modela T u 20. stoljeću čime je američka automobilska industrija doživjela nevjerojatan boom – izumili su stroj čija je proizvodnja pojednostavljena, cijena pristupačna i kvaliteta zagarantirana, dakle čija je potražnja nepresušna.

Rijetki su gradovi u kojima stanovnicima kupnja auta ne pada ni na pamet, možda najočitiji primjer je New York. Ipak, ako mogu birati, ljudi žele besplatan, prikladan i dostupan parking pa ne čudi da kada to i pronađu upadnu u mentalitet oskudice i ostanu neobično sebični. Ponekad je parking toliko teško pronaći da ljudi imaju strategije čuvanja mjesta, skrivaju jedni od drugih najbolju lokaciju ili pak odu toliko daleko da oštećuju vozila i sami sprovode neke vlastite ideje pravde. Ovaj problem posebno je očit na Rastočinama čiji je parkirni kapacitet odgovarao ljudskim potrebama možda prvih 10 godina od izgradnje eševa 70.-ih godina prošlog stoljeća. Još jedan primjer je parking na Kampusu na Trsatu. 

Čini se da, koliko god je velik, mjesta je svaki put sve manje. I na Rastočinama i na Kampusu moguće je primijetiti uzorak vozila koja na svojim mjestima stoje već neko vrijeme. Možda su to oni koji su, kada im je za vrijeme pandemije ponuđeno da rade od doma, odlučiti prolongirati tu opciju za stalno samo da zadrže ono super mjesto jako blizu zgrade. U svakom slučaju, što se više ljudi useli u susjedstvo to je parking vrjedniji. Autor pokazuje kako ogroman trošak izgradnje parkinga posljedično uzrokuje rast cijena nekretnina (npr. u Chicagu zabilježen porast od 10-20%).

Postavlja se pitanje jesmo li zaista spremni plaćati unaprijed veće cijene za stambene objekte ako nam to daje olakšanje jer znamo da će naš limeni ljubimac biti sigurno zbrinut? Ili je pak vrijeme za alternativna rješenja, poput poboljšanja infrastrukture za bicikliste? A u našoj brdovitoj Rijeci, ispada da to znači da nam ipak preostaje samo javni prijevoz auto.