Biblijski apokrifi: priče iz sjene

Prije više od dvije tisuće godina, na području današnje Palestine, a nekadašnje Judeje, počeo se razvijati duhovno-politički pokret koji će se s vremenom iskristalizirati u jednu od najmoćnijih religija svijeta. Nakon početnog kaosa, previranja i žestokih rasprava među prvim generacijama sljedbenika i sljedbenica, uslijedila je postupna, dugotrajna institucionalizacija. 

Što je sve utjecalo na odabir 'ispravnog' nauka koji ćemo možda i danas prepoznavati kao kršćanski? U redcima koji slijede istražujemo jedan od aspekata ranog kršćanstva - književnost - i njezino prožimanje s pokretom, kao i ulogu u formiranju kanona i doktrine.

Od usmenog do pismenog

Od samih početaka, zajednice i pojedin⁞ke koje su slijedile učenja jednog od najpoznatijih proroka staroga svijeta oblikuju vlastitu književnost. Isprva usmena, ona se formirala kroz prepričavanje sjećanja na čudesne događaje i ponavljanje zapamćenih izreka, zrcaleći kolektivno pamćenje i duhovne aspiracije prve generacije kršćan⁞ki. Rane kršćanske zajednice bile su prožete apokaliptičnom atmosferom, iščekujući skori kraj svijeta, paruziju i zajedničko uznesenje. To uvjerenje oblikovalo je njihov svakodnevni život i praksu, usmjeravajući ih prema gotovo pa paničnim pripremama za neposredni eshatološki događaj, umjesto na dokumentiranje iskustava. Tek nakon nekoliko desetljeća, kada postepeno slabi fatalizam i jenjava čežnja za dolaskom novoga svijeta, počinje se zapisivati i sistematizirati u nedogled prepričavan materijal.

Kako je vrijeme prolazilo, suočena sa razočaranjem, zajednica je počela preispitivati svoja uvjerenja i prilagođavati se novim okolnostima. Ova tranzicija potaknula je potrebu za očuvanjem usmene predaje i iskustava prve generacije vjerni⁞ca. Odnosno, pojavila se svijest o važnosti pisanih izvora za očuvanje kolektivnog sjećanja te prijenos nauka i vrijednosti na buduće generacije. Tako nastaje pisana književnost. 

Napisana djela čitaju se na redovnim okupljanjima. Neke pripovijesti odmah postaju favoritima - dok se druge drži kontroverznima, netočnima, dosadnima ili nebitnima. Njih se odbacuje ili prepravlja. Da, za uspjeh bilo kojeg bestsellera (pa i onog biblijskog) važnu ulogu, uz spisateljice, pisce i uredni⁞ce ima čitateljstvo, prema kojem se modelira književnost. Bez čitatelj⁞ica, odnosno u ovom sluačaju slušatelj⁞ica - nema niti književnosti, a bome ni religije!

Nedostižna istina

Negdje sredinom i krajem prvog stoljeća nastaju tako jedinstveni književni oblici i žanrovi, bez izravnih paralela u drugim tradicijama. Među najznačajnijima ističu se evanđelja – pripovijesti o "dobroj vijesti". Neke od njih naći ćemo i u današnjim primjercima Bibije. 

No imajmo na umu nekoliko stvari - prvo, ti su tekstovi stvarani, prepričavani, zapisivani, prepisivani i uređivani mnogo, mnogo puta. Drugo, iako su se oslanjali na određeni povijeni moment, editirani su svaki puta s određenom publikom, vrijednostima i društveno-religijskim okolnostima na umu. Odnosno, kome se književnost obraća, utječe na njezinu formu - ali i na poruku! Navedena raznolikost otežava preciznu rekonstrukciju povijesnih događaja, no apsolutna povijesna istina ionako uvijek ostaje nedostižna – već unaprijed je satkana od mnoštva sjećanja, perspektiva i interpretacija.

Zastanimo na trenutak i obratimo pažnju na taj često zanemaren fenomen - usmena se predaja neprestano prenosi, preoblikuje i prilagođava prije nego što bude zapisana - a i tada se prepisuje, prevodi, komentira i mijenja. U današnjem Novom Zavjetu nalazimo Markovo evanđelje, najstarije među kanonskim evanđeljima – iako se još uvijek često pogrešno smatra da prvenstvo pripada Mateju. 

No znamo da je baš Markovo evanđelje poslužilo kao temelj za ono Matejevo i Lukino, koji su ga gotovo u potpunosti “prepisali”. Ova međusobna povezanost književnih djela u biblijskim se znanostima naziva sinoptičkim problemom – složenom književnopovijesnom zagonetkom koja podsjeća na matematičku jednadžbu s više nepoznanica.

Q izvor

Autor⁞ica Markova evanđelja oslanja⁞la se pri pisanju na različite usmene izvore koje su vjerni⁞ce zdušno prepričavale. Od njih sigurno možemo rekonstruirati priče o pasiji, o čudesnim djelima i apokaliptične naracije. A Matej i Luka su, osim čitavog Marka, svojim djelima pridodali i vlastite izvore – usmenu predaju koja je kolala unutar specifičnih zajednica u kojima su njehova evanđelja nastajala. Matejevo evanđelje, napisano za kršćansku zajednicu židovskog podrijetla, prikazuje Isusa kao Mesiju najavljenog kroz starozavjetna proročanstva. Luka, s druge strane, piše za poganske obraćenice i obraćenike, što se očituje u naglašenoj brizi za siromašne i one na marginama društva.

Je li to sve? Prema vodećoj teoriji, postoji još jedan krucijalni izvor koji su koristili Matej i Luka – zagonetni "Q izvor", hipotetska zbirka Isusovih izreka, nazvana prema njemačkoj riječi Quelle (izvor). Premda Q nikada nije pronađen, mnogi bibličari i bibličarke drže da proučavanje apokrifnih evanđelja i drugih nekanonskih spisa može pomoći u njegovom rekonstruiranju. 

I doista, ideja o zbirci Isusovih izreka nije ostala pukom hipotezom! U jednom trenutku otkriveno je evanđelje koje se sastoji isključivo od uzrečica i prispodoba, bez naracije o Isusovom rođenju, životu, čudima ili propovijedima. Ako biste očekivali priču o rođenju u štalici, zeznuli biste se posuđujući u knjižnici Tomino evanđelje - jer će vas umjesto pripovijesti dočekati niz enigmatičnih i izazovnih izreka, koje pozivaju na dublje promišljanje i otvaraju prostor za sasvim drugačije razumijevanje Isusovog učenja.

Svakako, nama poznata evanđelja nisu jedina koja su kolala starim svijetom. Rano kršćanstvo bilo je fragmentirano – sastojalo se od mnoštva manjih, heterogenih zajednica, koje su možda i dijelile neke temeljne ideje, ali su često imale različite vizije hijerarhije, budućnosti pokreta, vjerovanja o Isusovoj prirodi i nauku. Različite su zajednice, ovisno o svom obrazovanju, socijalnom statusu i kulturnom naslijeđu, različito tumačile i sjećanje na početke pokreta. 

Te su se interpretacije odražavale u njihovim spisima, pridonoseći nevjerojatnoj raznolikosti rane kršćanske literature. Pa dok su neka od ovih djela sačuvana u dobro nam znanom posjetitelju svih bolničkih ormarića i brojnih domova, druga, koja nisu postala dijelom službenog kanona, izgubljena su ili zaboravljena u kakvom drevnom arhivu.

Pravovjerno i krivovjerno

Kako se pokret institucionalizirao, a Crkva postupno formirala, jedna je struja nadvladala ostale. Književnost onih koji su izgubili u ideološkoj borbi s vremenom je potisnuta, prestala se koristiti, bila zaboravljena ili zabranjena - proglašena heretičkom. Upravo su ti tekstovi – marginalizirani i izgubljeni – predmet našeg interesa. I dok popularna kultura, kroz autor⁞ice poput Dana Browna i njegove uspješnice Da Vincijev kod (2003.), povremeno na zabavan način podsjeća na njihovu intrigantnu prošlost, stvarni im značaj leži u mogućnosti da nam pruže dublje razumijevanje povijesti, raznih praksi i teoloških sporova ranokršćanskog pokreta.

Izvankanonske tekstove danas neki dijele na pravovjerne i krivovjerne, no važno je istaknuti da u najranijem kršćanstvu takve granice nisu bile jasno definirane. Različite su zajednice oblikovale i promicale vlastita tumačenja vjere putem knjiga koje su pisane u skladu s njihovim uvjerenjima i kolektivnim sjećanjima. Neki od tih spisa uživali su velik ugled prije nego što je Novi Zavjet poprimio svoju konačnu formu. Tek kada je rana Crkva definirala kanon, tekstovi koji su ostali izvan službenog popisa postupno su diskreditirani, a mnogi su s vremenom pali u zaborav.

Izvankanonsku knjževnost možemo podijeliti u tri distinktivne skupine. Novozavjetni apokrifi su tekstovi, slični kanonskim evanđeljima po žanru i sadržaju, koji iz raznih razloga nisu uvršteni u Bibliju. Unatoč tome, pružaju autentičnu alternativu i dopunu poznatim pričama. Drugu skupinu naziva se Apostolskim ocima, što su djela ranokršćanskih autora i autorica koji su se družili s apostolima. Po svojoj naravi ova je književnost pragmatičnija od optimističnih evanđelja, fokusirana na teologiju i tumačenje nauka, pružajući uvid u rasprave, filozofske bitke i druge izazove s kojima su se suočavale prve kršćanske zajednice. 

Posljednja skupina vankanonskih spisa su Agrafa, izreke Isusa koje nisu zabilježene u kanonskim evanđeljima, već se nalaze u drugim novozavjetnim knjigama ili apokrifnim spisima. Agrafa otkrivaju neke previđene aspekte učenja, često pružajući dublje razumijevanje poruka pripisanih Isusu iz Nazareta.

Ezoterično značenje

Pojam apokrif potječe od grčke riječi apókruphos, što znači "skriveno" ili "tajanstveno", sugerirajući da su ovi tekstovi možda čuvani za one upućene, posebne sljedbeni⁞ce. Jedna od najintrigantnijih skupina povezanih s apokrifnim evanđeljima svakako su kršćanski gnostici. Radi se o eklektičnoj frakciji ranog kršćanstva, koja je kroz svoju duhovnost spajala elemente grčke filozofije, židovske mistike, zoroastrizma i drugih vjerskih tradicija. Na određeni način, mogli bismo ih usporediti s modernim New Age pokretima, jer su slobodno kombinirali različite utjecaje, naglašavajući osobno iskustvo božanskog. Krucijalna značajka gnosticizma otkrivena nam je upravo u samoj etimologiji riječi gnosis, koja znači "znanje". 

Gnostici su vjerovali da posjeduju dublje, ezoterično znanje o božanskoj stvarnosti, skriveno od većine ostalih. Druga temeljna karakteristika gnostičkog svjetonazora je dualistička kozmologija. Smatrali su da materijalni svijet nije djelo vrhovne Bog⁞inje, već inferiornog božanstva – Demiurga, koji je odgovoran za nesavršenost i patnju unutar stvorenog svijeta. S druge strane, pravo Božanstvo, Stvoritelj⁞ica, posve je transcendentno. Ovaj možebitno pesimističan pogled na materijalni svijet često ih je dovodio u sukob s proto-ortodoksnim kršćan⁞kama. 

Nažalost, mnogo toga o gnosticima danas znamo samo iz polemičkih spisa njihovih ideoloških protivnika – teologa poput Ireneja Lionskog, Hipolita i Epifanija. Njihovi opisi, premda donekle korisni, iskrivljeni su i negativno obojeni. No 1945. godine dogodila se prekretnica, kada su u egipatskom arhivu u Nag Hammadiju pronađeni originalni gnostički tekstovi, među kojima i apokrifna evanđelja poput već spomenuta Tomina ili Evanđelja po Mariji. Ovi rukopisi pružili su nam novi, neoskvrnuti uvid u autentične gnostičke perspektive, omogućivši nam bolje razumijevanje njihove filozofsko-duhovne potke.

Apokrifna evanđelja također se mogu raslojiti i podijeliti u više kategorija. Možda očekivano, prava skupina predstavljat će prerade ili dopune poznatih nam sinoptičkih evanđelja. Ovi tekstovi šire ili modificiraju sadržaj kanonskih evanđelja, često dodajući detalje koji nisu prisutni u njima. Primjer takvog djela je Petrovo evanđelje, koje pred čitatelj⁞icu iznosi preradu priče, odnosno mnogo detaljniji prikaz o Isusovom kraju na križu. Još jedna zanimljivost ovog evanđelja jest što Poncija Pilata prikazuje kao mnogo pozitivniju figuru od kanonskih evanđalja, dok svu odgovornost svaljuje na Heroda i židovske vlasti.

Posebna Marija Magdalena

U drugu skupinu svrstavamo upravo gnostička evanđelja, prožeta mističnim i ezoteričnim književno-filozofskim elementima. Ova djela naglašavaju tajna otkrivenja i duhovnu spoznaju, pružajući uvid u drugačija shvaćanja nauka koja su se razvijala paralelno s mejnstrim kršćanstvom. ​Primjerice, Evanđelje po Mariji djelomični je produkt gnostičkog svjetonatora. Tekst ističe Mariju Magdalenu kao posebnu učenicu koja prima jedinstvena znanja od učitelja. Ona tješi učenike nakon Isusove smrti te dijeli s njima vizije i učenja koja je primila, naglašavajući važnost unutarnje spoznaje za duhovno spasenje. ​

Jedan od važnih aspekata ovog evanđelja je narativ o sukobu između Marije Magdalene i drugih učenika, posebice Petra, koji dovodi u pitanje njezin autoritet i tvrdnje o posebnim objavama, što odražava napetosti unutar dvije frakcije kršćanstva, a koje su postojale od samih početaka. Drugim riječima, ovo nam evanđelje kroz naraciju pruža uvid u polemiku o vodstvu žena u ranokršćanskom pokretu.

Konačno, u treću skupinu ubrajamo takozvane pobožne priče, evanđelja koja nastoje popuniti praznine u kanonskim izvještajima. ​Djetinjstvo Isusovo po Tomi, primjerice, apokrifni je spis koji opisuje događaje Isusa-djeteta, od njegove pete do dvanaeste godine. Ovo evanđelje pripada i široj skupini apokrifnih spisa poznatih kao "evanđelja djetinjstva". 

Za razliku od kanonskih evanđelja, koja pružaju ograničene informacije o tom razdoblju, apokrifna evanđelja djetinjstva nastoje popuniti te praznine, često koristeći legende i povijesne tračeve. ​Evanđelje iz djetinjstva po Tomi, kao i druga djela ovog žanra, nastaju s ciljem zadovoljenja znatiželje vjerni⁞ca o Isusovom ranom životu.

Zanemareni pluralizam

Evanđelja koja nisu uvrštena u kanon pružaju dojmljiv uvid u raznolikost ranokršćanskih tradicija i teoloških promišljanja. Egertonovo evanđelje, Tajno Markovo evanđelje i Evanđelje po Hebrejima samo su neka od apokrifnih djela koje bi vrijedilo proučiti. Svaki od ovih tekstova donosi jedinstvenu perspektivu i postavlja pitanje o često zanemarenom pluralizmu unutar prvih kršćanskih zajednica, interpretacijama Isusova lika i razvoju ranokršćanske misli. 

Za znatiželjne čitatelj⁞ice koje žele dublje zaroniti u ovu temu, preporučuje se istraživanje i drugih apokrifnih spisa, poput gnostičkih evanđelja pronađenih u Nag Hammadiju, kao i djela crkvenih otaca koji su ih komentirali ili osporavali. Knjižnice, akademski izvori i recentna istraživanja biblijskih znanstveni⁞ca mogu biti polazišta za šire razumijevanje bogate i često zaboravljene književne baštine ranog kršćanstva.