Dizajn za bolji život #7: Transformacija informacije

Kvantiteta

Prvi problem s kojim se svakodnevno susrećemo je kvantiteta informacija. I tu ne mislimo samo na dnevne novosti, nego i serije, filmove, knjige, glazbu, predstave, otkrića, članke pa čak i tračeve (iako se njih nekako najlakše pohvata). Ako ste prikopčani na društvene mreže, uvijek imate otvorenih nekoliko portala, pa još pokoji blog o nekoj temi za dušu, upecani ste u začaranom krugu. Jer dok zadnju pročitate, prva je platforma već spremna za “refresh” i novu dozu informacija. A ako kojim slučajem želite aktivno sudjelovati u komentatorskoj raspravi, opskrbite se hranom i pićem jer se duuugo nećete maknuti od ekrana.

Naravno, više je manje i ne mogu sve informacije biti vrijedne. A u kontekstu dnevnih novosti, ne mogu sve biti ni objektivne. A ni istinite. I to smatramo najopasnijim problemom. Jer ipak, donekle, mediji nam formiraju mišljenje.

Naslov no est omen

U nedostatku vremena, čita se površno, uglavnom samo naslovi. Od naputka “naslov treba odražavati tekst” polako smo došli do “naslov treba privući pažnju”. A izgleda da trenutačno živimo u eri “naslov je samom sebi svrha, i ne treba nužno imati veze s tekstom, glavno da je senzacija”. Jer naslovi su kreirani da priskrbe klikove. Ali čega su klikovi mjerilo? Ničega. Oni su osnova za računicu po kojoj će cijeni portal prodavati oglasni prostor. Dakle, šokantan naslov = više klikova = više razloga za skuplji oglas. Faktor istine, relevantnosti, objektivnosti nije u toj jednadžbi. Nikog ne zanima čitateljeva frustriranost kad u tekstu ne nađe informaciju “obećanu” naslovom.

Kvaliteta

Navodno je (čak ni to nije sigurno!) već Mark Twain primijetio: Ako ne čitaš novine si neinformiran. Ako čitaš novine si dezinformiran. U sridu! Ništa ne opisuje sadašnje stanje bolje nego ta izreka i ne odnosi se samo na novine.

Dakle, kojem se mediju okrenuti ako želimo zdravu dozu istine? GKR je već jednom prilikom izbacio infografiku Kako prepoznati lažnu vijest?, no je li to baš tako lako? Nije uvijek sve tako očito kao News Bar (iako i njih zabrinjavajuće puno ljudi brka s istinom - izgleda da je ljudska duša gladna senzacionalizma). Bilo lako ili ne, svakako zahtijeva vremena, a znamo koliko često čujemo/izgovorimo riječi: Nemam vremena.

Ako i nađemo mali nezavisni medij koji predano radi na objektivnim i relevantnim informacijama, možemo li uopće od njih dobiti sve novosti? Imaju li oni resursa pokriti geografski i tematski sva polja? I mogu li uopće postojati potpuno objektivni izvori informacija? Portal koji će u člancima samo odgovarati na pitanja: Tko? Što? Kad? Gdje? Kako? i Zašto? Je li to moguće s obzirom da je autor ljudsko biće? I bismo li uopće čitali takve vijesti ili bismo ipak tražili nešto s čime se možemo poistovjetiti i stav koji nam je blizak?

Kao što smo vidjeli u filmovima/serijama (Spotlight, Newsroom), u medijskom svijetu vlada utrka tko će prvi objaviti vijest, makar i poluispečenu. Ako se ispostavi da je kriva, tough luck! Nije da će itko snositi odgovornost za to. Ili da će biti dugoročnih posljedica. Ako smo nešto mogli naučiti iz svakodnevne prakse, to je da sve postaje stara vijest za nekoliko dana, koliko god ona isprva bila šokantna. A i naš prag za šok i nevjericu se dobrano povisio. Nekoliko dana u nemilosti mala je cijena za pogrešku pa si je mnogi odluče priuštiti.

Zbog svega navedenog, a i vrtloga obaveza - što poslovnih, što obiteljskih, što odabranih - mi smo jednostavno srezale izloženost medijima. A time i informacijama. Hebi ga, manje znamo. Ne ponosimo se time u potpunosti, ali tako održavamo razum malo zdravijim.

Lako zapaljiva dezinformacija

Uzmimo za primjer slikovnicu Moja dugina obitelj. Svi znate za goruću temu goruće slikovnice. U biti, tko zna što znate jer u medijima je bilo svačega!

Dakle, priča o slikovnici vrlo je jednostavna. Stvorena je s ciljem promicanja tolerancije i poštivanje različitosti. Sufinanciralo ju je Francusko veleposlanstvo u Hrvatskoj te je tako uspješno isproducirano 500 komada koje je svatko tko je želio mogao dobiti besplatno, do isteka zaliha. Zašto smo se onda muž i ja svađali oko naših stavova spram uvođenja te slikovnice kao obavezne lektire? Zato što se priča izvitoperila u svoju mnogo popularniju i šokantniju, ali nimalo istinitu verziju. S obzirom da je senzacionalna, ova druga priča širi se brže od svjetlosti i strasti se razbuktavaju, roditelji se svađaju, lome se koplja oko nečega što je potpuno neutemeljeno.

Nemam ništa protiv povremenih prepiranja i svađa, dinamično je, ali nekako mi je draže kada se prepiremo oko realnih stvari, a ne potpunih izmišljotina.

Izgleda da je to još jedan od recepata za povećanje čitanosti i klikanja po portalima. Kad je vijest “preobična”, ali pokazuje potencijal za hajku, dodaje se malo začina i kreće požar...

YouTube i vjerodostojnost

Svi volimo YouTube, svi koristimo YouTube, svi ga prihvaćamo kao osnovno ljudsko pravo. K tomu i besplatno pravo. Ako se u kontekstu YouTubea roditelji oko nečega brinu i žele zaštititi svoju djecu, to je od nasilnih ili eksplicitnih sadržaja. To je navodno nuspojava inače odličnog edukativnog kanala. Današnji školarci kroz format videa (koji im je puno bliskiji od pisanog sadržaja) mogu učiti o biologiji, kemiji, matematici, mogu slušati kako netko čita poeziju ili prepričava roman.

Ne, nisu problem agresivni sadržaji. Problem su netočne, iskrivljene ili krivo interpretirane informacije. Problem je kad za 5-10 godina imamo generaciju koja je krivo naučila neke detalje o reprodukciji i brojenju plodnih dana, o tome ide li voda u kiselinu ili kiselina u vodu, o tome da AIDS mogu dobiti samo homoseksualci, o tome da je Zemlja ipak ravna, a za povijesne činjenice su prihvatili nečije osobno viđenje npr. Domovinskog rata i slično. A već znamo koliko se brzo širi dezinformacija…

Pitamo se naglas, jesu li informacije bile kvalitetnije kad su se kupovale? Kad se nije očekivalo besplatno naći svaku informaciju, već su se one svakodnevno plaćale na kiosku ili primale pretplatom?

Znači...

Dan ima 24 sata. I to je cca 100 sati premalo za konzumaciju svih informacija koje nam se nude. A u tom plastu informacija teško je naći iglu onih relevantnih, objektivnih i točnih.

Pa što nam je onda činiti? Za početak, imati dovoljno otvoren um da ne uzimamo sve što pročitamo i čujemo kao apsolutnu istinu. Odabrati relativno nezagađen medij, po mogućnosti i nekoliko njih, upotrijebiti sva zrna razboritosti i detekcije senzacionalizma da izvučemo ono relevantno. Tu i tamo baciti oko je li naveden koji izvor i koliko je uvjerljiv, a YouTube koristiti za zabavu. U konačnici, mediji su droga - otrovni po nas, ali trebaju nam da preživimo dan.