Dizajn za bolji život #8: Osnovna škola. Check. Srednja škola. Check. Ček, a životna škola?

Svi smo jako orijentirani na formalno obrazovanje, bilo osnovno, srednje ili visoko, sakupljamo titule i punimo CV-jeve svojim kvalifikacijama. Ali što je s nekim općim životnim znanjem? Iz školskih sustava izlazimo s hrpom teorijskog znanja i imaginarnih primjera i onda nas ošine život i malo smo izgubljeni. I ima nas još.

Pa krenimo redom. Kad dijete navrši otprilike 13-14 godina treba odabrati srednju školu, koje su u rasponu od vrlo općenitih do izrazito specifičnih. U nekim obiteljima tu odluku u potpunosti preuzmu roditelji, u nekima djeca, a u oba slučaja stoji pitanje: na čemu temelje svoju odluku? Drugi, malo žešći izbor je sa 17-18 godina, kad biraju hoće li uopće ići na fakultet i koji točno.

Znači, dobar dio onog što nas definira, u čemu provodimo ogromnu količinu svog života i osigurava nam egzistenciju, biramo u jeku puberteta kad nas puno više zanimaju neke potpuno (ali potpuno) druge stvari...

Mnogima se iskristalizira što bi htjeli raditi u životu tek nakon prvih nekoliko zaposlenja (dakle, prakse) i često nakon što prvo utvrde što ne bi htjeli raditi u životu.

Muke po tinejdžere

Kao da nezrele godine nisu dovoljna otegotna okolnost, postavlja se još jedno pitanje: na čemu bi djeca/mladi trebali temeljiti svoj izbor karijere? Na nekoj romantičnoj viziji života doktora iz Uvoda u anatomiju? Ili ni s čim povezanim životom odvjetnika iz Ally McBeal? Ili lagodnim životom novinarke jedne jedine kolumne iz Seks i grada? I gdje li su serije o prevoditeljima, knjižničarima, farmaceutima, operaterima u korisničkoj službi, bankarskim djelatnicima, odgojiteljima...?

Izgleda da su neke od najbitnijih odluka u životu jako klimavo utemeljene. Možda bismo tu klimavost mogli malo učvrstiti na način da se organizira nekakva “preliminarna praksa” gdje bi mladi mogli dobiti uvid u posao koji žele i to iz prve ruke. Na umu imamo popriličan upgrade od one jednosatne profesionalne orijentacije na kraju osnovne škole.

Da bi imalo smisla, trebalo bi biti organizirano sustavno, na razini države i možda nagraditi tvrtke koje žele sudjelovati u tom programu (svjesni smo da nije lako biti mentor dok je posla preko glave). Jasno, nije ni ta ideja prakse osuđena na apsolutni uspjeh, i znamo da se i vremena i ljudi mijenjaju, ali neku osnovnu sliku o poslu bi svakako dala. Jer nema ništa goreg od osobe koja 40 godina radi nešto što ne voli - ni za tu osobu, a ni za ljude koji dođu u poslovni kontakt s njome.

Primjerice, nekome tko razmišlja upisati npr. stomatologiju, bilo bi korisno vidjeti koliko će precizan i skoncentriran trebati biti. I koliko će morati znati razgovarati s ljudima i opustiti ih prije nekog zahvata. I koliko ugodni/neugodni ti zahvati mogu biti. Uvidjet će da je to velika odgovornost i da je stomatološki rad s djecom posebna kategorija - ona koju žele izbjeći ili koja ih posebno veseli pa će specijalizirati dječju stomatologiju. Uvidjet će da će se stalno morati educirati, a i znati strane jezike.

Neki mladac zagrijan za dizajn, nakon nekoliko dana u dizajnerskom studiju shvatit će da se ne čeka da ideje padnu same od sebe na pamet već se naporno radi, istražuje, razgovara i skicira da se do njih dođe. Jer ispolirana ideja ti treba do utorka u 11 sati, osjećao se ti inspirirano ili ne.

Muke dvadesetih-tridesetih

Promašiti karijeru zbog krive procjene i nedovoljno znanja o industriji za koju se opredjeljujemo tragično je i trebalo bi se svesti na minimum, tj. trebalo bi se ”opismeniti” u tom području. No, postoje i svakodnevne tragedijice, situacije s kojima se susrećemo potpuno nespremni. (Evo baš danas smo trebale odgovoriti jesmo li prijavljene u registar poreznih obveznika i posramljeno smo priznale da ne znamo. Zvuči kao da jesmo, jer plaćamo porez, ali nemamo jasno sjećanje tog prijavljivanja.)

Kod otvaranja bankovnog računa, treba li nam žiro-račun ili tekući račun? Sada nam se ta dvojba čini bedasta, ali kod prvog susreta s time, znanje je krhko. I ne, ništa nam ne znači objašnjenje “u jedan država ima uvid, a u drugi nema” jer ne znamo što to znači za našu situaciju i treba li država imati uvid u naš račun. I gdje bismo to mogli saznati objašnjeno na strpljiv način ljudskim jezikom?

Na birou također očekuju da sve znamo, kao i na mirovinskom i zdravstvenom. Znanje o PK-kartici bi valjda trebalo biti urođeno, a veo tajni oko porezne prijave se nimalo ne podiže. Radije ćemo se odreći ikakvog povrata poreza, samo da ne prolazimo kroz torturu prijave poreza, jer ionako ne znamo jesmo li kandidati za to. A pogreška bi nas mogla koštati...

Level 2: krediti, kamate, osiguranja. Džizs. Ako pustimo da nas banke i osiguravajuće kuće uče o ovim pojmovima, znamo kako ćemo izaći iz te škole: s kreditom koji si ne možemo priuštiti i životnim osiguranjem s nekim suludim uvjetima.

Za život spremni

S ovim problemima i problemčićima se susrećemo (uglavnom) svi u neko doba života pa zašto ne učiniti nešto po tom pitanju. Pa kvragu, uz padelu dobijemo uputstva za upotrebu, kako da ovakve stvari skužimo sami?!

Brižan građanski odgoj u školama je već ionako na crnoj listi pa mu nećemo još gurati i financijsko opismenjavanje na grbaču, iako bi bilo jako dobro. Već bi u osnovnoj školi trebalo udariti temelje o percepciji vrijednosti i osvijesti mladež koliko taj iPhone 8 zaista košta i koji je odnos njegove cijene i prosječne mjesečne plaće njihovih roditelja. Uz to, upoznati ih s pojmom volonterstva i što znači biti aktivan građanin u zajednici.

Manje invazivna bi mogla biti samo neka služba s tim informacijama, ili makar plavi telefončić s odgovorima na te životne teme. Neki 981 za informacije koje nisu ugoogljive. Da ti netko ljudskim jezikom objektivno rastumači što zaista znače mirovinski stupovi. Kao hitro.hr samo učinkovit(iji). Za život, a ne za biznis. Život bi ionako trebao biti primarniji, zar ne? Da ne moramo povlačiti roditelje za rukav do svoje 40-e i žicati savjete o životu.

Kad sve to naučimo na teži način, na vlastitim pogreškama, prođemo kroz tzv. “životnu školu”, eto nam starosti i polako gubimo volju za životom. Trudnički tečaji uvijek budu prebukirani, za tečaj vožnje u svakom trenutku postoji interes, sigurni smo da bi se i na životnom tečaju tražio savjet više.