Dobar par za plažu ili hlad: Godina zeca i Knjiga o ljetu

Arto Paasilinna: Godina zeca : čudesna novinarova lutanja s njegovim zecom po Finskoj

Naša preporuka za nastupajuće ljetovanje uključuje puno skitnje, nešto fizičkih aktivnosti i – čitanje bez mjere. Tako se otprilike odvijalo i ljeto protagonista romančića koji vam predlažemo kao lektiru za ovogodišnje ferije. Vatanenova odiseja započet će njegovim očajničkim bijegom od kuće na Ivanje, no ona se neće posve funkcionalno odvijati - od trovanja alkoholom, zatvora, ilegalnog prelaska finsko-ruske granice do sumnje na špijunažu. Stoga, umjesto da ga slijedite, odlučite se za manje pogibeljan vid praznikovanja čituckajući o njegovim putešestvijama u komično-pustolovnom romanu Godina zeca (Janiksen vuosi), iz pera popularnog finskog autora Arta Paasilinne.

Ad hoc asocijacija na kineski horoskop po pitanju naslova romana ne može biti lošije pogođena. Zato podnaslov Čudesna novinarova lutanja s njegovim zecom po Finskojpromptno razrješava nesporazum. Na krajnjem smo sjeveru, u zemlji kolovoških snjegova. Glavni junak ove pikareskne pripovijesti sit će nezadovoljavajućeg braka i jalove novinarske karijere iz Helsinkija odglavinjati ravno u finsku šumu. Trag zečića slomljene šape odvest će ga sve do Laponije i SSSR-a. Sa spomenutim zecom Vatanen će ostvariti toplo prijateljstvo, jer će se ovaj pokazati intuitivnim suputnikom i pažljivim slušačem. Putem novinar spašava i druge životinje i upoznaje vozače pogrebnih kola, lokalne pijance, laponske drvosječe, pomahnitale instruktore skijanja. Na svojim će avanturama pomagati gasiteljima šumskog požara, krčiti šumu, noćiti s mrtvacem, piti medvjeđu krv. A zeko, svugdje srdačno dočekivan, prisustvovat će neobičnom crkvenom vjenčanju, svjedočiti dolasku na svijet jednog teleta, ali i izmaći pogibelji puškaranja u maniri divljeg zapada u nekoj crkvi.

Apsurdne, šašavo groteskne i mjestimice morbidne epizode u dvadeset i četiri kratka poglavlja čitat ćete hihoćući i iščuđavajući se. Humoran, razbibrižan roman za dokoličarenje na ladanju ili plaži ujedno je i podosta cinična kritika svega i svačega: vlasti, birokracije, vojne hijerarhije, diplomatske administracije, površnosti međuljudskih odnosa i urbanog življenja, bagatelizirajućeg odnosa prema životinjama. Ova oda nordijskom krajoliku, autobiografsko je pismo finskog skribomana (piše po jedan roman godišnje, po čemu je nalik Belgijanki Amélie Nothomb), nekadašnjeg drvosječe, a potom lokalnog novinara, ne toliko hvaljenog od kritike, ali tim više rado čitanog i prevođenog na mnoge jezike. U svakom slučaju, ova proza, poodavno (1999. godine) prevedena kod nas u maloj nakladi slabo poznata izdavača (A3 data), osvježavajuć je komadićak egzotike s europskog sjevera.

Tove Jansson: Knjiga o ljetu

Samozatajna, no beskrajno lijepa Knjiga o ljetu (Sommarboken) u izdanju naklade Pelago, a iz pera kultne finske spisateljice Tove Jansson, spomenar je sjevernjačkih ljeta malene Sophie i njezine mudre bake. Ljeta su to skrovita i samotna, daleko od graje i jeftinog šarenila komercijalnih ljetovališta, vizualizirana hladnjikavim, slabo zasićenim, plavičasto-zelenkastim tonovima i hrapavim teksturama izglodanog drveta, samožive paprati, tamnog stijenja. Na vjetrometnom i nenastanjenom skandinavskom otočiću ready-made sadržaja nema, pa se djevojčica maštovito uživljava u introspektivne igre u kojima joj se nerijetko pridružuje i domišljata baka.

Štivo razdijeljeno u kratke cjeline na razmeđi romanesknih poglavlja i kratkih priča, simplističke i pritajeno profinjene estetike, donosi snop ljetnih prisjećanja, nostalgičnih fragmenata odrastanja izmiješane kronologije. Tugaljiva su to ljeta, gdje je sve osjenčano melankolijom, ljeta sa zadrškom vedra u odnosu na bezbrižni, koloritni Mediteran. Baltičko je more kobaltno i ohladno, sunce ne prži nesmiljeno kao na jugu. Tako su i bezbrižne ferije, ali i čitavo odrastanje djevojčice u sjeni smrti njezine majke koje se u knjizi tek konstatira, bez imalo patetike. Kratki, poetični, ponegdje i filozofski pasaži uobličeni skandinavski jednostavno, navode i čitatelja na povlačenje od vreve, sanjarenje i reminiscencije. Odnos djevojčice i starice čvrsto povezanih s prirodom, utisnutih u surov krajobraz, oscilira u ritmu meteroloških mijena. Kako je tekst Tove Jansson sadržajno na granici proze za djecu i one za odrasle, tako se i razmišljanja bake i njezine unuke prepliću i nadopunjuju – nerijetko se upravo Sophijine djetinje naivnosti pokažu esencijom životne mudrosti, a baka ih kao takve s uvažavanjem prihvaća.

Sophie i njezina baka poručuju nam kako je životno ispunjenje u sitnicama koje svatko mora iznaći za sebe, izoštriti, osvijestiti; u malim trenutcima čija je vrijednost upravo u prolaznosti, kao što su tek trenutačni i ljetni smiraji kojima kad-tad mora doći kraj, a s njim će stići i doba da se drvena kućica na vrh minijaturnog otoka zakračuna i prepusti sjevernim vjetrovima. Do sljedećeg ljeta.