Duhovnost na putu prema metamoderni : New Age, svjetska književnost i sveprisutni Castaneda

Korijene razigrane, prevrtljive i fragmentirane postmoderne duhovnosti možemo pronaći u književnim djelima kraja prošlog stoljeća i početka novog milenija. Nove duhovnosti ne samo da proizlaze iz književnosti, već se u njoj ogledavaju, (re)definiraju i razvijaju. Carlos Castaneda, nekada smatran ocem New Age pokreta, autor je brojnih djela koja su značajno utjecala na razvoj općepoznatih motiva postmoderne duhovnosti, osobito u kontekstu kulturoloških percepcija šamanizma.

Postmodernizam se razvija od sredine 20. stoljeća, nakon Drugog svjetskog rata. Karakteriziran je skepticizmom prema velikim metanarativima, odnosno prema apsolutnim, univerzalnim istinama koje nastoje pružiti sveobuhvatna objašnjenja društva, identiteta, pojedinca i međuljudskih odnosa (a među takvim metanarativima svakako je i kršćanstvo, dominantan religijski sustav zapadne civilizacije).

Kultura smrti Bog⁞inje

Umjesto njih, u kulturnoj svijesti postmodernog razdoblja izbijaju relativizam, dekonstrukcija, ironija i odbacivanje apsolutnih istina. Kultura postaje fragmentirana, a pluralizam, subjektivnost i fluidnost identiteta ključne ideje postmodernizma. Danas mnogi smatraju da smo nadrasli postmodernizam, da se ispuhao, što nas vodi prema novim konceptima i pokušajima definiranja doba u kojem živimo i pripadajuće kulture. Pojmovi koji se danas koriste uključuju post-postmodernizam, metamodernizam, hipermodernizam, digitalno doba i informacijsko društvo.

Duhovnost postmoderne obilježena je nizom različitih fenomena koji koegzistiraju i međusobno se isprepliću. Teoretičar Terry Eagleton smatra da su dva ključna obilježja religije sudbonosna za postmodernizam: prvo je pojava fundamentalizama, a drugo - budući da živimo u kulturi smrti Bog⁞inje - pokušaj Njenog oživljavanja. S jedne strane, na Zapadu svjedočimo revitalizaciji tradicionalnih abrahamskih religija – kršćanstva, judaizma i islama – koje postaju utvrde kulturne i ideološke identifikacije. 

One zbijaju svoje redove, jačaju obrambene bedeme i, često koristeći provjerene misionarske metode, kreću u mobilizaciju kako bi pridobile nove generacije sljedbenika/ca. Paralelno, iz njih izrastaju fundamentalistički pokreti čiji je utjecaj sve prisutniji u javnom prostoru kroz angažirane, radikalizirane aktivističke kampanje povratka takozvanim tradicionalnim vrijednostima.

S druge pak strane, u naš duhovni pejzaž trajno se utkao New Age, koji se etablira kao ključni fenomen suvremene spiritualnosti. Ova duhovnost savršeno se uklapa u živahnu kasnokapitalističku društvenu stvarnost. New Age više-manje uspješno kombinira elemente različitih religija i duhovnih tradicija - naročito onih istočnih - s popularnom znanošću, psihologijom i misticizmom. Njegov sinkretizam privlači pojedince/ke koji tragaju za dubljim, osobnijim i autentičnijim duhovnim iskustvom.

Utočište bez akcije

Nove duhovnosti često su fascinirane potragom za "izgubljenim znanjima" prošlosti, nadahnutima istočnom filozofijom, poganskim kulturama i narodnim običajima koji nude drukčiji pogled na Bog⁞inju i božansko, životne vrijednosti ili rituale i obrede. Gotovo potpuno orijentirane na samotransformaciju, rijetko se bave problemima vanjskog svijeta – prije bi bilo da od njega pokušavaju pobjeći. New Age predstavlja utočište od nabrijanog svijeta, ali radije se ne bi uplitao u naporan posao njegove promjene. Zapravo, on je simptom dubokog nezadovoljstva društvom, oblik protesta, putokaz koji usmjerava na problem - iako nikako ne može biti i rješenje.

Slijedeći misli filozofa Jeana-Françoisa Lyotarda, možemo ustvrditi da u suvremenosti više ne postoji zajednički religijski metajezik koji bi bio razumljiv svim vjernicima/cama, niti jedinstveno poimanje duhovnog iskustva. Lyotard objašnjava kako u postmodernizmu metanarative zamjenjuju brojne manje priče, što ilustrira kroz koncept "jezičnih igara", preuzet od filozofa Ludwiga Wittgensteina. 

Naš svijet, tvrdi, sačinjavaju različite jezične igre, od kojih svaka ima svoja vlastita pravila i zakonitosti. Pri tom, pravila igre ne posjeduju legitimitet sama po sebi; ona su definirana izričitim ili prešutnim dogovorom među igračima/cama. No, kakve to veze ima s novim duhovnostima? I Bog⁞inja se fragmentira i raslojava, nastanjujući se u raznim prostorima kulture, poput umjetnosti i književnosti, dokolice i rekreacije, kupovine i turizma.

New Age nekada ulazi i u sferu mainstream religija, nudeći alternativne interpretacije koje odudaraju od klasično teoloških. Na primjer, lik Isusa iz evanđelja može se čitati i reinterpretirati kroz perspektivu koja teži otkrivanju "skrivenih" značenja njegovih riječi i djela. Ovaj trend prisutan je i na društvenim mrežama, gdje raznorazni influenceri/ce populariziraju ideje o tajnama skrivenim u Bibliji ili oživljavaju stare duhovne pokrete, poput gnostičkog, koji su u prošlosti parirali ranom kršćanstvu.

Želja za oslobađanjem autentičnosti

Još ćemo se na trenutak zadržati pri određivanju hirovitog New Agea, odnosno sintagme "novo doba." New Age vjeruje da je povijest podijeljena u više stupnjeva i da će čovječanstvo, promjenom svijesti koja se predviđa u novom mileniju, ući u novi stadij društvene i duhovne evolucije.

Ovo "novo doba" prepoznaje se u eshatološkoj punini vremena – završnici povijesti obilježenoj padom institucionalne religije i oslobođenjem autentične duhovnosti čovjeka. Nove duhovnosti odbacuju pesimizam i apatiju postmodernog "endizma," ističući kako pojedinac/ka ima moć promijeniti svijet mijenjajući sebe. Stoga ne čudi što mnogi u ovom pokretu nalaze utjehu. 

Takve ideje i dalje rezoniraju u popularnim alternativnim medijima, gdje nas naslovi poput ovoga s portala Atma - “Kritična masa probuđenih na Zemlji je dostignuta: Stari program se ruši!” - suočavaju s dramatičnom vizijom osobne i kolektivne transformacije.

U kasnom 19. stoljeću Helena Petrovna Blavatsky, mističarka i spisateljica, među prvima je najavila dolazak "nove ere." Kao suosnivačica Teozofskog društva, vjerovala je da ono ima ključnu ulogu u facilitaciji duhovne evolucije čovječanstva. Svoje ideje o transformaciji svijeta i dolasku novog doba razrađuje u knjizi Razotkrivena Izida (1877.), koja je značajno utjecala na spiritualističke krugove. 

Gdje je Hrvatska? 

Nastavljajući ovu misao u 20. stoljeću, Marilyn Ferguson 1982. godine objavljuje knjigu Zavjera vodenjaka (Aquarian Conspiracy), koja se drži manifestom New Agea. U ovom djelu po prvi puta se jasno artikuliraju temeljni ciljevi nove duhovnosti – stvaranje novog društva kroz promjenu svijesti i uspostavljanje načina života koji nadilazi ideale dominantne kulture, odnosno prelazak iz Ere Riba, koju je obilježilo kršćanstvo, u Eru Vodenjaka. No je li išta od ovoga barem okrznulo stvarni tijek povijesti? Iako je institucionalna religija izgubila dijelić utjecaja, suvremeno društvo ne svjedoči znatnijem padu religioznosti. Prije će biti da promatramo njezinu prilagodbu, uključujući redefiniciju tradicionalnih pojmova kao što su "Bog⁞inja" ili "vjera."

Pitanje je uklapa li se naša tradicionalna Hrvatska u globalnu New Age priču. Danas je hrvatsko društvo duboko polarizirano. Istodobno svjedočimo revitalizaciji Crkve, koja je bila tek djelomično utišana tijekom socijalizma, rastu kršćanskog fundamentalizma, te prihvaćanju mnogih obrazaca zapadne kulture, uključujući elemente mentaliteta koji su svojstveni SAD-u i Zapadnoj Europi. Među te utjecaje svakako ulazi i New Age. U Hrvatskoj je kršćanstvo, odnosno katoličanstvo, najzastupljenija religija – prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine, čak 79% građana/ki izjasnilo se kao rimokatolici. Međutim, pripadnici novih duhovnosti nisu izričito navedeni u tom popisu. 

Odjeke onoga što bi New Age mogao obuhvaćati nalazimo u kategorijama "istočne religije" (0,09%) i "ostale religije, pokreti i svjetonazori" (0,96%). Ipak, eklektična priroda New Agea omogućava kombiniranje različitih vjerskih praksi. Stoga nije isključena mogućnost da se neki pojedinci/ke koji se izjašnjavaju kao kršćani/ke ujedno mogu smatrati sljedbenicima/ama novih duhovnosti.

New Age pokret ne samo da je ostavio dubok trag na svjetsku književnost, već je i književnost odigrala ključnu ulogu u oblikovanju duhovnih praksi njegovih sljedbenika/ca. Za razliku od tradicionalnih religija koje se temelje na nedodirljivim kanonima, nove duhovnosti su mnogo lepršavije. Otvorenost prema raznolikim izvorima spoznaje omogućila je nekim književnim djelima da se pozicioniraju kao vodiči na duhovnom putu zajednice ili pojedinca/ke. U ovom kontekstu, književnost informira, upućuje i inspirira, služeći kao alat za introspekciju i transformaciju. New Age knjige naročito su privlačne u vremenu globalnih kriza (vjerskog) identiteta, kada mnogi tragaju za osobnim smislom izvan tradicionalne religioznosti.

Hibridnost žanra

Literaturu koju vežemo uz posmodernu duhovnost karakterizira prožimanje različitih književnih rodova i žanrova, hibridnost i pristupačnost. Popularno-znanstvena djela, magični realizam, memoari, poezija, vodiči i naročito self-help knjige postaju dominanti oblici književnog izraza New Age pokreta. Pisci i spisateljice poput Paula Coelha, Jamesa Redfielda ili Shirley MacLaine uveli su ogroman broj čitatelja/ica u svijet mističnih znanja, preokrenutih života i tehnika samospoznaje. 

Primjer za navedeno svakako je scientologija, temeljena na knijzi Dijanetika: Moderna znanost o mentalnom zdravlju (1950.) fantasy i SF pisca L. Rona Hubbarda. Djelo kombinira psihoanalizu i duhovnost uz elemente znanstvene fantastike. Utjecaj Dijenetike bio je tolik da je poslužilo kao osnova za nastanak cijelog religijsko-duhovnog pokreta. Unatoč tome, knjiga se, možda i očekivano, našla pod žestokom kritikom zbog svojih pseudoznanstvenih tvrdnji i u njoj opisanih kontroverznih metoda, uključujući tehniku “auditinga”.

Produktivni Castaneda

Carlos Castaneda, peruanski antropolog i pisac, jedan je od najutjecajnijih autora koji su ostavili trajan pečat na ideologiju i prakse postmoderne duhovnosti, zbog čega ga se nekada naziva ocem New Age pokreta. Njegovo stvaralaštvo spaja drevne šamanske tradicije s postmodernim naglaskom na osobni razvoj, što odražava ključne značajke New Age filozofije.

Castanedina prva knjiga, Učenje don Juana: Znanje Yaqui Indijanaca (1968.), koja je izvorno nastala kao magistarski rad iz antropologije na Sveučilištu u Kaliforniji, ubrzo je postigla popularnost izvan akademskih krugova, postavši globalni bestseler. Djelo je izazvalo kontroverze u akademskim krugovima, posebice zbog nedostatka empirijskih dokaza o opisanom, ali je istovremeno otvorila vrata novim interpretacijama duhovnog iskustva. Učenje don Juana približilo je šamanizam širem čitateljstvu, pa tako autor, uz povjesničara religije Mircee Aliade i antropologa Michaela Harnera, u drugoj polovici 20. stoljeća postaje pokretačka snaga razvoja neošamanizma. 

Kroz osobnu naraciju, Castaneda čitateljima/cama otkriva unutarnje svjetove spiritualnog traganja kroz izmijenjena stanja svijesti, uključujući ritualnu uporabu pejotla, halucinogenog kaktusa, te poduke šamana Don Juana Matusa, vrača iz plemena Yaqui. 

Iako je Castanedin rad naišao na brojne kritike, uključujući optužbe za fikcionalizaciju etnografskih opisa, njegova djela ostaju nezaobilazna u raspravama o utjecaju književnosti na postmoderne duhovne prakse, pa i desetljećima nakon izdavanja nadahnjuje rasprave o intersekciji osobnog iskustva, duhovnosti i književne umjetnosti. Nakon prve knjige, Castaneda je napisao njih još jedanaest, u kojima iznosi detaljan opis svog odnosa s Don Juan Matusom. Šamanske poduke Don Juana svojevrsni su duhovni trening, priprema za suočavanje s glavnim životnim izazovom – putovanjem nakon smrti. Don Juan je isticao da su šamani, zahvaljujući nepokolebljivoj disciplini i odlučnosti, sposobni očuvati svijest i svrhu čak i nakon završetka njihove fizičke egzistencije. 

Jedna od Don Juanovih izjava, zabilježena u Castanedinoj knjizi Aktivna strana beskonačnosti (1998.), zato glasi:

"Moram te pripremiti. Ti si kao ja. Ponovit ću ono što sam ti već rekao: u svakom naraštaju vračeva, svaki nagual ili vođa traga za novim muškarcem ili ženom, koji poput njega ima dvostruku energetsku strukturu. Tu sam osobinu vidio kod tebe kad smo se sreli na autobusnoj stanici u Nogalesu. Kad vidim tvoju energiju, vidim dvije svijetleće kugle, jednu iznad druge, i to je osobina koja nas povezuje. Ja ne mogu odbaciti tebe, kao što ni ti ne možeš odbaciti mene."

Energetski oblik naguala prikazuje se kao svijetleće jaje podijeljeno na četiri pregratka - za razliku od prosječnih ljudskih bića koja imaju samo dvije strane, lijevu i desnu - nagual posjeduje dodatnu razdiobu na obje strane, što upućuje na složeniju energetsku i duhovnu prirodu. Prema legendi o Orlovom daru, koja se opisuje u istoimenoj knjizi iz 1981. godine, prvi naguali – muškarac i žena – bili su stvoreni kao vidovnjaci te su odmah smješteni u svijet s posebnom misijom:

“Orao je stvorio prvog naguala muškarca i naguala ženu kao vidovnjake, i odmah ih smjestio u svijet da gledaju. Pribavio im je četiri ratnice koje su bile tragači, tri ratnika i jednog glasnika kojeg su morali njegovati, podići i dovesti do slobode”. 

Navedenim smo citatima tek nespretno zagrebali po površini vrlo kompleksne mitologije koju autor razvija u svojim knjigama. Čitav Castanedin opus gotovo savršeno ilustrira filozofiju New Agea - apostrofrira potragu za dubljim razumijevanjem ljudske prirode kao božanske, poziva na odbacivanje ispraznih vrijednosti suvremenog društva i povratak temeljnim egzistencijalnim pitanjima, poput smisla života. S obzirom na to, nije čudo da Castanedina ostavština nadilazi njegova djela. 

Sljedeća etapa

Njegovi sljedbenici, poznati kao "vještice", djeluju diljem svijeta, prakticirajući i popularizirajući "tensegrity" – sustav šamanskih vježbi temeljenih na opisima pokreta iz njegovih knjiga. Tensegrity ima za cilj naučiti sudionike/ce tehnikama dublje svjesnosti, omogućujući im da transformiraju svoje živote i steknu nove perspektive stvarnosti.

Unatoč kritikama koje dovode u pitanje autentičnost njegovih iskustava i miješanje fikcije s dokumentarističkim stilom, rad Carlosa Castanede ostaje nezaobilazan u proučavanju duhovnosti kasnog 20. stoljeća. Njegove knjige utjecale su na oblikovanje duhovnih praksi, oformljavanje zajednice sljedbenika/ca i postale otvoreni pozivi za dijalog o stvarnosti, svijesti, osobnom razvoju i duhovnom buđenju. Naglasak na subjektivnom iskustvu i odbacivanje univerzalnih istina odražavaju duh postmodernizma, afirmirajući individualnu duhovnu potragu. 

Međutim, svijet se ubrzano mijenja i već kreće prema ponovno drugačijem duhovnom okviru kojeg porađa metamodernizam.

Metamoderna duhovnost, za razliku od postmoderne, reagira na kompleksne krize našeg doba – od ekološke katastrofe, preko sveprisutnog konzumerizma, do filozofske fragmentacije. Donekle zadržava kritički duh postmodernizma, ali ga nadopunjuje optimističnim težnjama, integraciji znanosti i religije, promišljanjem transcendencije unutar imanentnog svijeta te percipiranjem sakralnosti same stvarnosti. Više se ne nudi bezvoljni bijeg od društvenih problema, već se poziva na aktivno suočavanje s njima kroz sintezu unutarnjeg spiritualnog rada i vanjskog angažmana. 

Umjesto dualističkog pogleda na svijet, metamoderna duhovnost prepoznaje participativnu prirodu stvarnosti i prijeku potrebu za kolektivnim iscjeljenjem svijeta. Ovaj novi val duhovnosti poziva na praksu "rekonstrukcije stvarnosti" – odnosno pomak s dekonstrukcije prema aktivnom stvaranju novih značenja i načina življenja. Inspirirana kontemplativnim tradicijama, ali usmjerena na obnovu i regeneraciju, nova duhovnost nudi temelj za duhovni i kulturni preporod koji odgovara izazovima suvremenog svijeta. 

A književnost, kao i u eri New Agea, ostaje ključni medij kroz koji se artikuliraju i transformiraju duhovne težnje, nudeći ne samo osobno već i kolektivno spiritualno ogledalo.