Europsko tipkanje po budućnosti: razgovor o oblikovanju europske digitalne vizije danas i sutra

Neka od najvažnijih pitanja naše svakidašnjice skrivaju se u obzoru europske digitalne budućnosti. Ima li Europa šansu pored SAD-a i Kine? Gdje smo uopće sada? I možemo li zadržati naša humanistička načela u toj nemilosrdnoj utrci za globalnu, digitalnu prevlast? To su samo neka od pitanja koja su se našla pred gostima okruglog stola „Digitalna slobodna Europa“ u sklopu Festivala znanosti u Rijeci te obilježavanja 80. obljetnice oslobođenja Europe. 

Moderator Kristian Benić redom je ugostio prof. dr. sc. Sašu Zeleniku, direktora Riječke razvojne agencije Porin Nenada Antolovića, IT stručnjaka i poduzetnika Renea Brakusa te novinara i urednika Bojana Mušćeta. Potonjem je prva pripala uvodna riječ kada je riječ o razlikama između europskog, sjevernoameričkog i azijskog tržišta, ukazujući kako cijela digitalna priča na ubrzanju počinje dobivati osamdesetih godina, godinama „kada svi postaju mali genijalci“:

„Ovdje počinje nastajati ključna neravnoteža gdje isključivo Silicijska dolina i Sjedinjene Američke Države postaju ključan faktor u proizvodnji, prodaji i implementaciji različitih tehnoloških rješenja.“ 

Bojan Mušćet

Tijekom devedesetih godina ubrzanje postaje nezaustavljivo gdje svi glavni tehnološki igrači postaju isključivo Amerikanci. Danas, podcrtava Mušćet, „imamo situaciju da u Top 30 tehnoloških tvrtki na svijetu su samo tri iz Europe.“ Razloge posustajanja razlažu na strukturalne, investicijske i regulatorne. Za europski kontinent je regulatorno pitanje ključno, dok, primjerice u Aziji ili SAD-u ono biva „lagodnije“:

„U Europi su stvari sporije, zakočenije, treba vremena. U Americi imaš easy fail - easy go. Dakle, ako sada popušim milijardu dolara, nema veze, dobit ću ih preksutra. Dakle, ljudi se ne boje neuspjeha. U Europi se ljudi boje neuspjeha.“

Bojan Mušćet

Pritom regulacija nije upitna; Nenad Antolović će istaknuti kako „nije toliko loše to što je EU trenutno kaska“ jer, za razliku od svojih konkurenata, ipak brani prava potrošača. Za Sašu Zeleniku, također, nema dvojbe: 

„Pitanje koje uvijek postavljam jest možemo li imati njihovu razinu inovacija ako ne želimo plati cijenu, i ako ne želimo socijalni darvinizam koji vlada Americi ili autokratski sustav i plansku ekonomiju Kine? Može li jedno bez drugog funkcionirati? Teško.“

Saša Zelenika

Ipak, to ne znači da ne možemo naučiti od drugih. Primjerice, Rene Brakus istaknut će „ta kultura dosta pogoduje razvoju tvrtke u Americi“, ukazujući da bi svaki nadobudni IT-evac trebao iskušati svoju ruku na drugom tržištu, uviđajući kako stvari izgledaju u praksi. Iako će kazati kako, što si stariji, više vapiš za europskim načinom poslovanja, istaknut će kako „ima duboko poštovanje za ono koji želi gurati naprijed progres pa šta god“:

„Jako je važno u globalnom svijetu, kao u familiji, imati onoga tko je proaktivan, gura stvari i nekoga tko ih, recimo, povlači nazad.  Mislim da je to dobro u društvu i možda se to u procesu globalizacije sada i događa.“

Rene Brakus

Ipak, cijela globalna i digitalna priča ponajviše ovisi o radnom kadru kojeg, ponajviše, proizvodi sveučilišna ekonomija. Zelenika će prvi istaknuti kako smo „znanstveno i istraživački jaki“, ali i da naše znanje „ne pretvaramo u proizvode“:

„Pitanje je kako na pametan način to raditi bez da dovedemo u pitanje sve drugo.“

Saša Zelenika

Unatoč tome što se trenutno nalazimo iza američkog i azijskog tržišta, Zelenika je ukazao da je „ogroman doprinos koji europska tehnologija, pamet daju razvoju inovacija“. Ujedno, pred Europom je sada velika prilika zbog trenutnih političkih turbulencija u SAD-u zbog kojih mnogobrojni znanstvenici traže izlaz van.

Istovremeno, Zelenika ukazuje, postavlja se i potreba za strukturalnim rješavanjem problema domaćeg znanstvenog svijeta. Prema njemu, „iako smo više inertni, time smo i manje podložni većim političkim peturbacijama.“ Konačno, taj efekt se ogleda samo u znanstvenom svijetu, već i u ekonomiji gdje Europa počinje kupovati europsko.

A gdje se kupuje to „europsko“? Za razliku od SAD-a i Kine, koje imaju prepoznatljiva tehnološka središta, Europa „ih zapravo nema“ ističe Bojan Mušćet:

„U Europi ne postoji mjesto koje će biti Palo Alto. Možda je to i zato što u Europi ima i puno drugih stvari, a i zato jer nije stemocentrična.“

Bojan Mušćet

I Bojan Mušćet i Saša Zelenika ukazuju kako je glavna prednost Europe njezina umreženost, mogućnost da se sve zemlje međusobno povežu te da imaju zajedničke resurse. Za njih je idealna usporedba organizacija europskih prvenstava u nogometu koja idealno pokazuju kako je moguće iskorištavati i ispunjavati zajedničke potencijale i kapitale. 

A svaki od tih potencijala i kapitala povezuju humanistička načela, svojevrsna etika koja europski pristup čini „dugoročnijim i promišljenijim“ od američkog za Zeleniku. 

A čime će on rezultirati je i pitanje s kojim je okrugli stol završio. Za europskog optimista Bojana Mušćeta nema dileme. On vjeruje i nada se kako će buduće tehnologije težiti pojednostavljenju svakodnevice, a ne suprotnome jer „tehnologija treba služiti nama, ne mi njoj.“ 

S druge strane, Nenad Antolović, umjesto pogleda u daleku, globalnu budućnost, uputio je pogled u nešto bliže, konkretnije. Gledajući da se u narednih pet godina razvije i prošire inkubatori u Industrijskoj ulici, Antolić vjeruje da će Riječani imati odličnu podlogu, kako za osobni razvoj, tako i za društveni razvoj. Rene Brakus reći će da se ne trebamo libiti razmišljanja nadaleko i naširoko: 

„Smijemo li mi lokalno razmišljati o projektu koji bi povezao Pulu i Zagreb s nekim ultra brzim vlakom?“

Rene Brakus

Prema njemu nam se bliži Star Trek budućnost, više nego Expanse budućnost. Konačno, Saša će primiriti optimizam, ukazujući koliko se dugo čekalo na rezultate projekta CEKOM (Centar kompetencija za pametne gradove) zbog čega su mnogobrojne njihove inovacije zastarjele. 

A mi se nadamo da ovaj razgovor neće tako brzo zastarjeti.