Fantazija: nekoliko misli o jednom žanru koji (ni)je tako fantastičan

Hoćemo malo o književnim žanrovima? Hajdemo. Evo, ja ću prva. Ja volim sve žanrove. Neke malo više, neke malo manje, ali pročitat ću sve što mi se učini kvalitetnim i zanimljivim. Recimo, nisam baš neka kuharica (zato sam vrsna jedačica), ali ako mi tri osobe kažu da je ona knjiga specijaliteta gruzijske kuhinje pravo remek-djelo svog žanra u kojem će uživati i ljubitelji kuhanja i oni koji to nisu, tako mi svega, pročitat ću je da vidim u čemu je stvar.

Njihove su me priče uspjele iznenaditi u trenucima kad sam već mislila da ne postoji taj krimić u kojem neću dokučiti tko je ubojica prije svih ostalih.

Kad sam bila mala, voljela sam, očekivano, dječje knjige. Ivana Kušana najviše. I Zlatka Krilića. Onda sam kao srednjoškolka otkrila trilere i kriminalističke romane. Došao mi je u ruke roman „Nikom ni riječi“ Harlana Cobena i imala sam osjećaj da je to nešto najbolje što sam ikada pročitala (u tom trenutku je vjerojatno tako i bilo). Ti neočekivani preokreti, tajanstvena ubojstva i otmice, napeta i brza radnja, stranice koje se praktički same okreću i knjiga koja se gotovo sama čita – htjela sam još takvih romana! Pa sam pročitala sve živo što je Coben dotad bio napisao. Već dugo nisam čitala ništa njegovo i ne mogu procijeniti je li mu se kvaliteta s godinama srozala, ali i dalje tvrdim da je nekoć bio majstor svog zanata. Ako nemate baš nikakvih iskustava s ovim žanrom, predlažem da krenete s njim.

Kasnije sam prešla na Skandinavce. Larsson, Nesbo, Kepler i ostala ekipa unijeli su u žanr koji sam već bila dobrano apsolvirala neku novu svježinu. Njihove su me priče uspjele iznenaditi u trenucima kad sam već mislila da ne postoji taj krimić u kojem neću dokučiti tko je ubojica prije svih ostalih. Ne, stvarno, toliko sam dobra u rješavanju fikcijskih zločina da ozbiljno razmišljam o prekvalifikaciji. Detektivka Ifka (DetektIfka?), prevoditelj i privatni istražitelj, na vašoj usluzi.

Još jedna velika ljubav javila se u srednjoškolskim danima, a to je ona prema jednoj i neponovljivoj Jane Austen. Njezini duhoviti i britki dijalozi, inteligentne i jedinstvene heroine, prikazi položaja žena i kritika ondašnjeg društva dokaz su da ljubavne romane ne treba olako odbaciti kao nešto što čitaju samo očajne kućanice kako bi pobjegle od razočaravajuće stvarnosti. Naravno, ne možemo ne spomenuti markantne i šarmantne muške likove kao što je legendarni gospodin Darcy i ostala ekipa koja je uzrok previsokih očekivanja od muškaraca mnogih žena i jedan od glavnih razloga zašto ću umrijeti sama okružena knjigama (što zapravo, kada malo bolje razmislim, uopće nije loša smrt).

Ča je život vengo fantažija

Bila sam šesti razred kad sam s prijateljicama išla u Teatro Fenice jer je u Novom listu pisalo da igra „Vjenčanje iz vedra neba“, a Jennifer Lopez nam je bila najdraža glumica (nemojte mi se smijati, imala sam 12 godina). Došle smo tamo i uočile luđački red za karte, da bismo odmah nakon toga shvatile da ne igra film koji smo htjele gledati nego tamo neki „Gospodar prstenova“. Bo. Nikad čula. Ništa od J.Lo, tuga i žalost. Jedva došle do karata (otkud takva navala?), dobile treći red partera i uslijedilo je najbolje kino iskustvo u mom životu. Trenutak u kojem Aragorn pobjedonosno obezglavljuje zastrašujućeg Uruk-haija popraćen je gromoglasnim aplauzom i uzvicima oduševljenja dupkom pune kinodvorane te je zauvijek ostao urezan u moje pamćenje.

Došla sam doma i ushićeno ukućanima pripovijedala što sam doživjela i kako je taj „Gospodar prstenova“ super film i kako će se sigurno biti neki nastavak jer nije završilo baš kao da je završilo. U tom mi je trenutku stariji brat svečano priopćio da je film snimljen po vrlo poznatim knjigama snebivajući se kako to nikad nisam čula za Tolkiena (možda zato što sam u tom trenutku bila živa malo više od desetljeća i za puno toga nisam čula). Naravno da sam odmah krenula u nabavku trilogije, pročitala sve tri knjige manijakalno brzo i godinu dana kasnije, kao što priliči jednom fanu, ponovno stajala u dugačkom redu ispred Teatra Fenice kako bih kupila karte za ponoćnu premijeru filma „Dvije kule“. Eto, to je topla ljudska priča o mom prvom susretu sa žanrom koji se naziva fantasy.

Budući da je naša svakodnevica u posljednje dvije godine postala dosta turobna i beznadna, a na trenutke se čini kao da živimo u lošem distopijskom romanu u kojem nas planet sve želi ubiti jer mu je dosta ljudskog roda (razumljivo), i moja malenkost u zadnje vrijeme nekako najviše voli otputovati umom u neke druge magične svjetove.

S godinama sam na vlastito zaprepaštenje zaključila da je to jedan od onih žanrova koji mnogi kategorički odbijaju. Jednostavno preferiraju realističnije štivo, a fantasy je svakako žanr koji se najviše udaljava od stvarnosti. Onima sa suprotnim mišljenjem upravo je to najveći plus. Budući da je naša svakodnevica u posljednje dvije godine postala dosta turobna i beznadna, a na trenutke se čini kao da živimo u lošem distopijskom romanu u kojem nas planet sve želi ubiti jer mu je dosta ljudskog roda (razumljivo), i moja malenkost u zadnje vrijeme nekako najviše voli otputovati umom u neke druge magične svjetove.

Još jedan nedostatak (ili prednost, ovisi kojem kampu čitatelja pripadate) leži u činjenici da fantastični romani obično traju i traju i traju, pa imaju dva, tri, četiri, jedanaest nastavaka koji isto traju i traju i traju, pa se po njima snime filmovi koji traju tri i pol sata ne računajući pauzu za WC u Cinestaru ili pak serije čije se cijele sezone pogledaju u jedan vikend, a onda čekamo tri i pol godine da se snime nove epizode. Uostalom, likova je cijela hrpa i zašto se zaboga ne mogu zvati Ivica i Marica da ih lakše upamtimo, nego je sve puno ikseva i ipsilona, dvostrukih slova i neizgovorivih suglasničkih skupina. Daenerys Targaryen. Kwisatz Haderach. Hizdahr Zo Loraq. Meriadoc Brandybuck. Cahir Mawr Dyffryn aep Ceallach (nisam izmislila ovo, kunem se). Benedict Cumberbatch (urnebesna sam, znam). Neki ljudi jednostavno nemaju volje ni živaca za takvu predanost i koncentraciju. I znate što ću vam reći? Njihov gubitak. Tko nije bar jednom u životu doživio da se mora vratiti sto stranica unazad u knjizi kako bi se prisjetio gdje je zadnji put ostavio nekog lika čije ime ne zna izgovoriti i za kojeg više nije siguran tko je točno i kako se uklapa u radnju, taj nije ni živio!

Riječi kao nepresušan izvor magije

Cilj cijelog ovog dugog uvoda s mojim kvazi-suvislim lupetanjima o fantastičnom žanru zapravo je bio otvoriti put raspravi o nekim fantasy romanima kojima bi mooožda mogli dati priliku i oni koji ne žele imati veze s tim žanrom. Ne morate odmah kretati s epskim djelima od 1000 stranica po knjizi. Štoviše, ne morate uopće jer postoji velik broj serijala s pristojnim brojem stranica i poluizgovorivim imenima glavnih likova. Harry Potter. Eto, normalno ime. Bez brige, neću vas pokušati nagovoriti da čitate sagu o malom čarobnjaku jer oni koji su to htjeli učiniti dosad već jesu, a oni koji nisu niti neće. Isto vrijedi i za „Gospodara prstenova“, „Igru prijestolja“, „Sagu o vješcu“ i slične fantastične veličine o kojima već sve znaju i ptice na grani, pa ćemo njih malo ostaviti po strani.

Radnja se odvija u izmišljenoj kraljevini Ravki koja je već stoljećima podijeljena na dva dijela Sjenovitim Rasjedom kojeg je gotovo nemoguće prijeći jer u njemu žive opasna čudovišta, tzv. volkri.

Krenimo radije s nečim novijim, laganijim i manje razvikanim. Pazi sad ovo: radnja se odvija u izmišljenoj kraljevini Ravki koja je već stoljećima podijeljena na dva dijela Sjenovitim Rasjedom kojeg je gotovo nemoguće prijeći jer u njemu žive opasna čudovišta, tzv. volkri. Među stanovnicima Ravke postoje posebni ljudi koje imaju različite sposobnosti i nazivaju se grišama, a svoje moći doživljavaju kao „proširenja“ prirodnog svijeta, zbog čega se njihova moć ne smatra „magijom“, već Malom znanošću – umijećem manipuliranja materijom u njezinom najosnovnijem obliku. Većina griša stječe svoje sposobnosti u djetinjstvu. U Ravki djecu testiraju u ranoj dobi i ako se utvrdi da su griše, šalje ih se na obuku u Malu palaču. Međutim, spletom okolnosti glavna junakinja, koja se zove Alina Starkov (svaka sličnost s vladajućom kućom iz Oštrozimlja sasvim je slučajna), uspije prevariti ispitivače, a njezine sposobnosti (za koje ni sama nije svjesna da postoje) prođu nezapaženo. Tek u šesnaestoj godini života njezina se sposobnost manifestira u neočekivanom trenutku, otkrivajući svima da je upravo ona možda ta griša koju su svi čekali – jedina koja prema proročanstvu može uništiti Rasjed i ujediniti Ravku.

Prvi dio fantastične trilogije o grišama autorice Leigh Bardugo zove se „Sjena i kost“, nakon čega slijede „Opsada i oluja“ te „Propast i uspon“. Glavni likovi zovu se Alina, Mal i Aleksander odnosno Mračnjak – dakle, sasvim nekomplicirano i pamtljivo. Priča o Alini i ekipi odvija se u tri knjige, od kojih svaka ima tristotinjak stranica – ništa strašno. A ako vam se svidi trilogija o grišama, autorica Leigh Bardugo širi svoj grišaverzum u duologiji „Šest vrana“ i „Izopačeno kraljevstvo“, za koje mnogi tvrde da je superiornija u odnosu na originalnu trilogiju. Budući da se odvija u istom svijetu, ali nije radnjom vezana za prve tri knjige, možete slobodno početi i od nje.

Autoričin svijet griša ove je godine prenesen i na male ekrane u Netflixovoj seriji „Sjena i kost“. Iako se zove po prvoj knjizi trilogije, prva sezona zapravo simultano obuhvaća i radnju duologije „Šest vrana“, a dvije su različite priče spojene u jednu te se susreću likovi koji se zapravo u knjigama nisu nikad sreli. Zbog toga je bilo potrebno uvesti i određene preinake u radnju, što je okorjele fanove knjiga dosta razljutilo i razočaralo. Osobno sam u grišaverzum ušla „naopako“, najprije gledajući seriju koja me potom potakla da posegnem i za knjigama. Zahvaljujući tome, vjerojatno sam objektivnije doživjela seriju, neopterećena knjigama, a samim time i više uživala u njoj.

Zima dolazi

Još je jedna fantastična trilogija nezaobilazno štivo upravo sada u mjesecima koji nam slijede. Riječ je o „Zimskoj trilogiji“ mlade autorice Katherine Arden. Prva knjiga u trilogiji, „Medvjed i slavuj“, savršen je uvod u čarobnu bajku o djevojci Vasilisi Petrovnoj, zvanoj Vasja. U ruskom selu na rubu divljine gdje surova zima traje većinu godine Vasja je odrastala stisnuta oko vatre sa svojom braćom i sestrama slušajući svake večeri priče svoje dadilje Dunje. Priče o rusalkama, domovojima, upirima, vazilama, lešima i brojnim drugim bićima iz ruske i slavenske mitologije. Za većinu su to praznovjerne bapske priče, ali Vasja vidi stvari koje drugi ne vide i zna stvari koje drugi ne znaju.

U svijetu u kojem su žene imale samo dva izbora, udati se ili otići u samostan, naša junakinja izrasta u mladu djevojku koja je odlučna pronaći treći put. Zbog toga, a i zbog činjenice da je uvijek bila neobična i drugačija, cijelo je selo proglašava vješticom, predvođeni njezinom vlastitom pomajkom i karizmatičnim novim svećenikom Konstantinom koji je odlučan u svojoj namjeri da iskorijeni poganska vjerovanja. S umiranjem starih običaja i rituala, u šumi se budi drevno zlo koje želi zavladati svijetom. Na putu mu stoji samo Vasja kojoj u pomoć priskaču neka druga dobro nam poznata slavenska bića i demoni.

Zaista se lako zaljubiti u ovu prekrasnu priču koja govori o sukobu tradicije i modernosti, o ljubavi i strahu, o opasnostima svakog oblika fanatizma i o nedaćama kroz koje su žene nekoć prolazile.

Zaista se lako zaljubiti u ovu prekrasnu priču koja govori o sukobu tradicije i modernosti, o ljubavi i strahu, o opasnostima svakog oblika fanatizma i o nedaćama kroz koje su žene nekoć prolazile. Romani su to za sve ljubitelje mitologije, ali i one koji će to tek postati, za one koji vole čudesne događaje i likove, a nadasve za one koji vole zimu. Unatoč tome što se kroz romane provlače motivi studeni, snijega i hladnoće, autoričino vješto baratanje riječima u srcima čitatelja stvara nevjerojatan osjećaj topline. Čak sam i ja, notorna mrziteljica zime, postala blagonaklonija tom nepopularnom godišnjem dobu čitajući ovu trilogiju. Kad se naleti orkanske bure silovito obruše na naše kuće, zamišljam da to Morozko, zimski demon, kralj mraza i smrti, kuca na naše prozore podsjećajući nas na svoju snagu i moć kako ga ne bismo zaboravili.

Osim već spomenutog „Medvjeda i slavuja“, trilogiju upotpunjuju „Djevojka u tornju“ i „Zima za vješticu“. Imena likova prava su slavenska i ne stvaraju nikakve probleme, a svaki nastavak ima između tristotinjak i četiristotinjak stranica. Što je to za jednog iskusnog čitatelja? Valja spomenuti i prekrasne naslovnice hrvatskog izdanja trilogije koje je oduševilo i samu autoricu pa je u svojim zahvalama na kraju trećeg romana zahvalila Vladimiru Cvetkoviću Severu i njegovom timu koji su izradili, prema njezinim riječima, najdivnije izdanje „Medvjeda i slavuja“ koje je vidjela. Sada cijeli svijet zna da je hrvatsko izdanje ujedno i najljepše, a vama ne preostaje ništa drugo nego da pohitate u knjižnicu i uvjerite se sami u to.