"Imači kada" za knjigu: u životu nepravilne strukture rada čitanje lako odlazi na rub...

Prije više od 10 godina mostarski bend Zoster objavio je album "Imači kada". Kako naziv sugerira, centralna tema albuma je vrijeme, a upravo tekst njihove istoimene pjesme glasi: Ne zanima me prošlost/Zamara budućnost/Samo ovdje i sada/Jer imači smo kada. Glasoviti "Imači kada", priznao je frontmen Knezović u jednom intervjuu, i oni su sami, upravo jer su (barem tada) imali vremena za rad na albumu svojim tempom. "Imač kada" prema tome bi bio i svatko tko ima kada pročitati knjigu, ako mu je to po volji. Ovim su albumom također poručili da je vrijeme nešto najskuplje i najvrijednije što čovjek može imati, pa stoga njihov album uzimam kao soundtrack za ovaj tekst.

Tekst je nastao kao dio projekta "Radno čitanje" Gradske knjižnice Rijeka, projekta razvoja publike u kulturi koji nastaje uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i partnerstvo Obrtničke komore Primorsko-goranske županije. Detalje o projektu pronađite ovdje.

Čvrsto vjerujem da postoje različite vrste "Imača kada" u kontekstu čitanja, naročito otkada mi je Instagram algoritam servirao razne videe natjecanja performativnih muškaraca koji su često kao rekvizit koristili knjigu (da, natjecanja su stvarna, u New Yorku, dobili su i nagrade). Da pojasnim, performativni muškarac je internetski arhetip koji se odnosi na muškarca koji glumi progresivne vrijednosti i senzibilitet kako bi izgledao privlačnije, a što često uključuje specifične estetske odabire, poput nošenja platnenih torbi (totebag) ili držanja knjige u ruci, ispijanja matcha lattea i usvajanja naizgled feminističke persone. Isto tako, performativno čitanje odnosi se na čin čitanja knjige, obično u javnosti, a radi stvaranja specifične javne slike osobe. Dakle, neki "Imači kada" svoje "kada" koriste za čitanje, a drugi za glumljenje čitanja.

Tekst "Što čitati" je postalo "kada čitati" pročitajte ovdje.

Starter pack svakog wannabe "Imača kada" zasigurno su liste – silne, nepregledne liste, u jednoj-dvije-tri aplikacije ili nekoliko bilježnica ili na zadnjim stranicama knjiga i novina i razglednica – liste svega što želimo pročitati, onda kada napokon budemo imali vremena. A kada će to biti, uglavnom je teško procijeniti. Kada si međusobno preporučujemo knjige ("obavezno pročitaj!", "to moraš pročitati"), uz to gotovo uvijek dolazi i napomena, ("mislim, kada stigneš…") koja istovremeno pokazuje razumijevanje i izražava žaljenje za maltene kolektivnim nedostatkom vremena.

Neki pak uspiju obrnuti život, ili im se to dogodi neplanski, pa se promijene i čitalačke navike. Kako nam govori Daria Morosin, obrtnica koja se bavi radom u kulturi, a najviše filmskom produkcijom, u posljednjih nekoliko mjeseci pročitala je onoliko knjiga koliko je ukupno u zadnjih par godina. 

-    Moje su se čitalačke navike promijenile početkom ove godine, isključivo jer sam radila manje nego prošlih godina. Inače, radni dan na snimanju traje minimalno 12 sati, nekad i šest dana u tjednu, tako da nisam imala vremena ni prati robu, a kamoli čitati. Na svu sreću, kada radite intenzivno par mjeseci uglavnom imate jedan do dva mjeseca bez puno posla pa tada krenete čitati, ali teško je udubiti se. Kako ove godine nije bilo posla, nisam više ni radila tim tempom, nego sam radila neke kraće projekte. U to sam se vrijeme učlanila u knjižnicu u mjestu u kojem sam živjela, tako da sam napokon stekla naviku odlaska u knjižnicu i čitanja. Pomoglo je i to da je to mali gradić koji ne pruža puno drugih aktivnosti i događanja, tako da sam se zabavljala uz knjige – ispričala nam je Daria.

Za nju je čitanje i opuštanje i učenje zabava, a trenutno najviše čita autobiografije, romane i znanstvenu fantastiku, kao i stripove i poeziju. Trenutno knjige najviše posuđuje iz knjižnice ili od prijatelja, a često i kupuje, naročito one naslove koji još nisu stigli do nas i koji nisu prevedeni. Iako nije protiv e-readera, definitivno preferira fizičke primjerke, a knjige često dobiva i na poklon. Ispričala nam je i kako je za nju knjižnica vrlo posebno mjesto. 

-    Za vrijeme studentskih dana radila sam kao knjižničarka i to mi je možda jedan od dražih studentskih poslova. Puno čitate, pričate o knjigama, okruženi ste knjigama, uglavnom, knjigu ne možete izbjeći, a najdraže mi je bilo pečatirati nove knjige i onda zavirit u njih, pročitati nekoliko stranica, biti prva koji će knjigu i posuditi – prisjeća se Daria. 

Premda se nedavno zaposlila na ugovor o radu, još uvijek preko obrta radi kada stigne, no prije svega se trudi svoje slobodno vrijeme koristiti za čitanje. Najčešće je to pred spavanje, kako nam kaže, Netflix je zamijenila knjigom, i to funkcionira dok god se drži osmosatnog radnog vremena za koje kaže da joj je unijelo neki red u svakodnevni život, no, čim počne raditi vikendom ili nakon svog primarnog posla, za čitanje više nema snage. Ipak ne posustaje, jer kako kaže, važno je samo krenuti. 

-    Bilo mi je teško vratiti se čitanju, jer nisam osim vijesti, nekih kolumni i nečijih osvrta, uopće čitala. Mislim da je samo važno krenuti, za početak pronaći naslove koji su lagani i zabavni. Ja sam krenula sa stripovima i tako sam stekla naviku i ponovno počela guštati, a tek sam onda krenula na prozu, i sad na poeziju – ističe Daria. 

Naš drugi sugovornik vlasnik je obrta koji se bavi marketingom i komunikacijama, s naglaskom na angažmane u društveno odgovornim projektima i kampanjama. Ivan Tominac obrt je otvorio iz potrebe da spoji sve ono što ga pokreće: pisanje, komunikaciju, društveni angažman i kreativnost, a shvatio je da teško može sve te interese obuhvatiti jednim poslom, što mu je naposlijetku otvaranje obrta omogućilo. Također je i predsjednik Udruge AYES gdje radi na projektima destigmatizacije osoba s invaliditetom te prevenciji nasilnog ponašanja među djecom i mladima. Ivan voli čitati, no priznaje da u posljednje dvije godine čita znatno manje nego prije. 

-    Primjećujem veliku razliku, čitam znatno manje nego prije, što je posljedica intenzivnog rada i širenja poslovanja. Ipak, svjestan sam da mi čitanje donosi mir i inspiraciju, pa planiram to promijeniti. Kako sam u poslu nešto više od godinu dana, vjerujem da će se s vremenom, kada se posao stabilizira i skalira, otvoriti više prostora za čitanje. Plan mi je vratiti se prozi i poeziji, dijelom i kako bih ohrabrio samog sebe da na kraju objavim i vlastitu. Zanimljivo je da mi posao često utječe na odabir literature. U posljednje vrijeme biram knjige koje se bave ljudskom psihologijom, međuljudskim odnosima i osobnim razvojem, jer mi pomažu bolje razumjeti i svoj rad i ljude s kojima surađujem – govori Ivan te dodaje kako sve češće osjeća da nema kapaciteta za čitanje.

-    Dogodi se da započnem čitati i shvatim da jednostavno nemam dovoljno fokusa ni unutarnjeg mira za to. U takvim trenucima ne forsiram čitanje jer vjerujem da se knjige trebaju proživjeti, a ne samo „pročitati“. Kada osjetim umor, jednostavno odložim knjigu i vratim joj se kad osjetim da mogu u potpunosti uživati u tekstu – objašnjava.

Preferira fizičke knjige te iako posjeduje Kindle, još uvijek nije uspio premostiti taj osjećaj razlike, miris papira, težinu knjige u rukama i samu rutina listanja stranica, stvari koje za njega imaju posebnu čar. Knjige najčešće kupuje spontano – dogodi se da u prolazu svrati u knjižaru i osjeti da bi trebao nešto novo pročitati – i tada jednostavno posluša taj impuls. Kao i naši dosadašnji sugovornici, naglašava da knjižnice za njega imaju velik značaj, upravo jer ih vidi kao prostore jednakosti, mjesta gdje svi imaju pristup znanju bez obzira na financijske mogućnosti.

-    Čitanje za mene ostaje jedan od najvažnijih načina samorazvoja i introspekcije. Ono mi pomaže razumjeti svijet i ljude, ali i samoga sebe. U posljednje vrijeme pročitao sam knjige "Kako uspjeti zahvaljujući vlastitim pogreškama" i "Umijeće mirovanja". Inače volim knjige koje propituju obrasce prihvaćanja i razumijevanja različitosti, pogotovo kada se dotiču osoba s invaliditetom ili drugih marginaliziranih skupina. Knjiga "Specijalna potreba" Lade Vukić ostavila je snažan dojam na mene upravo zbog svoje autentičnosti i topline. Najviše volim društveno angažirane romane i realističnu prozu, ali u posljednje vrijeme čitam i literaturu koja mi pomaže usvojiti nove životne obrasce, knjige koje ne nude instant rješenja, nego potiču promišljanje i unutarnji rast – zaključuje Ivan.

Kao i u prošlom tekstu, i ovoga puta donosimo svojevrsne preporuke naših sugovornika. 

Dariju Morosin u posljednje su vrijeme osvojile autobiografska "Missitalia" Claudije Durastanti, roman u fragmentima "Četiri lakta unutra" Eve Simčić, roman "One stvari" Jasne Žmak, zbirka eseja "Knjiga mojih života" Aleksandra Hemona te roman "Bolla" Pajtim Statovci. 

Ivan je posljednje pročitao "Umijeće mirovanja" Pico Iyer te "Kako uspjeti zahvaljujući vlastitim pogreškama" Saše Petra, a posebno bi izdvojio i knjigu "Veliki Panda i Sićušni Zmaj" Jamesa Norburyja za koju kaže da se može čitati u kratkim odlomcima od kojih svaki redom donosi podsjetnik na ono ljudsko u nama, što često zaboravljamo u svakodnevnoj brzini.