Imperativ vremena: Branimir Janković i Marko Medved o izazovima javne povijesti, poticajnom nezadovoljstvu te izgubljenom nedje...

“Kako se prezivao sovjetski admiral flote Ivan?“

I tako otpočinje karijera povjesničara. Ujutro, pred roditeljima, s kavom u desnoj, neznanjem u lijevoj.

“Prezime ima isti broj slova koliko ti godina studija. Drugo slovo je S, četvrto K.“

Ni nakon šest godina nisam uspio naučiti kako se ne smijem približavati križaljkama.

“Pa ti ništa ne znaš. Isakov, našla.“

Zaboravite na objašnjenja: ne znate odgovor, ne znate povijest, hvala, doviđenja. Križaljke tako postaju prvi dodiri s javnom poviješću, kao i očekivanjima drugih. Očekuje se jasnoća, brzina i – najvažnije – samo jedan odgovor, dovoljno britak da presiječe gordijski čvor, dovoljno pitak za uzeti naiskap. Da, život svakog povjesničara započinje u 19. stoljeću i onda se postepeno dovlači do sadašnjosti. Jedni kolumnama i podcastima, drugi argumentima i rundama ostvaruju nastojanja javne povijesti, sintagme koja se ovoga puta našla u centru razmatranja ciklusa OK knjižnica, OK zajednica. U njenoj dekonstrukciji pomogli su nam povjesničari Branimir Janković, inače docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu i urednik portala Historiografija.hr, te Marko Medved, stalni domaćin ciklusa Sat za povijest. Njihove odgovore u moderatorsku mrežu je hvatao Kristian Benić, a prvi koji je trebalo uhvatiti bila je sama definicija javne povijesti.

Janković je istaknuo kako hrvatska sintagma proizlazi iz angloameričke (public history) pri čemu se posebice ističe interdisciplinarni moment, kao i onaj radnički. Pritom prvi nužno stoji na drugome jer studenti povijesti neće isključivo raditi u znanosti ili nastavi, već im se, posebice danas, otvaraju mjesta u muzejima, interpretacijskim centrima, turističkim zajednicama itd. Unutar tih sfera povijesnoj perspektivi potrebno je pridodati baštinska, muzeološka te medijska saznanja. U tome se potencijalno krije razlog zašto neki povjesničari s odmakom gledaju na javnu povijest koja “traži izlazak iz našeg svijeta u jednu javnost gdje vrijede druga pravila.”

Sigurno kako prilasku osjetljivostima i specifičnostima javne povijesti ne pomaže činjenica kako su široj javnosti prvenstveno zanimljive teme neposredne povijesti ili barem one koje zajednica interpretira kao nedavne (primjer Američkog građanskog rata). Tako nas javna povijest odvodi u smjeru identiteta, kako osobnog, tako i kolektivnog. Kada govori o tome, urednik Historiografije.hr sigurno prolazi svojim rečenicama:

Kako bi izbjegli iluziju, povjesničari moraju nastojati, posebice u školstvu, razvijati, kako alate, tako i svijest da niz činjenica ili interpretacija mogu postati objektima propagande.

“Povijest je, čini mi se, mjesto gdje radimo razlikovanja ideoloških i drugih pogleda. Na povijesti se dobivaju ili gube izbori. Stranke se razlikuju prema tome kako gledaju na povijest. Da postavimo pitanje na povijesnom kvizu s odgovorima da/ne, vrlo lako bismo se mogli ideološki i vrijednosno svrstati prema njima.”

Zaključak? Povijest je jedno od ključnih društvenih pitanja, kako u Hrvatskoj, tako i u ostatku svijeta koji nije prošao neokrznuto kroz doba ekstrema.

________

Kada se govori o javnoj povijesti, čini se kako se prvenstveno govori o medijima. Kao što Janković brzo zaključuje, “ako članak s povijesnom tematikom izaziva najviše komentara ili klikova, naravno da će se takvi sadržaji producirati.” Pored mekdonaldizacije popularno-znanstvenih sadržaja, mediji otvaraju prostor i kvalitetnim kolumnama, podcastima itd. Ipak, Janković naglašava, “nije jednostavno doći u javnost s obzirom na to kako mediji vole igrati na sigurno“. U tom trokutu (medij – povjesničar – gledatelj) problem može stvoriti i sam primatelj informacije jer nije dalek put do frustracija shvate kako povijest ne nudi jedan odgovor. Pridodamo li tome dolazak fake news doba, pred sobom imamo web prostranstva pred kojima povjesničarska struka ostaje naoko bespomoćna.

Ipak, digitalne revolucije učinile su virtualni prostor nužnim prostorom obitavanja svakog povjesničara. Nesumnjivo kako današnje generacije “ne gledaju Dnevnik“. Uostalom, Janković ukazuje na činjenicu kako svaki medij donosi pregršt izazova u svojim početcima i kako “pitanje manipulacije postoji otkad je svijeta i vijeka.“ Sanjati o svijetu bez teorija zavjere bilo bi živjeti u lemovskoj iluziji. Kako bi izbjegli iluziju, povjesničari moraju nastojati, posebice u školstvu, razvijati, kako alate, tako i svijest da niz činjenica ili interpretacija mogu postati objektima propagande. Prateći otvoreni rukavac, Janković upućuje i na nužnost osvješćivanja limita povjesničarske struke:

Uostalom, Janković ukazuje na činjenicu kako svaki medij donosi pregršt izazova u svojim početcima i kako “pitanje manipulacije postoji otkad je svijeta i vijeka

“Povijest nam pokazuje da postoje različita iskustva i različite perspektiva. Kad se od povjesničara očekuje jedna istinu koja će prelomiti… Mi možemo reći što je laž ili povijesna neistina (primjer Holokausta). Međutim, povijest je također interpretativna stvar i tu smo na terenu gdje dajemo različite poglede.”

Pored same znanstvene liminalnosti, Janković upućuje i na potrebu preskakanja samih granica kada pričamo o povijesti. Ona nije samo vojna ili politička, ona nadaleko prevazilazi naše križaljke, kao i zaokružene (društveno važne, ali…) obljetnice. Jednostavno, “puno povijesnih priča ostaje (zasad) neispričano“. Sam urednik ističe i kako portal Historiografija.hr tek otkriva puni potencijal digitalnih medija, ali entuzijazam kao gorivo je oduvijek bio na visokoj cijeni. Unatoč tome što trenutno nisu u mogućnosti isporučiti željenu količinu sadržaja, ukidanje trenutno nije u razmatranju, posebice kada se pogleda kako stručna zajednica polako uviđa važnost digitalnog prostora unutar kojeg mogu dobiti uvid, kako u tekuće polemike, tako i aktualnu znanstvenu proizvodnju u vidu konferencija, naslova i seminara.

________

Zagrebačkog gosta dopunio je Marko Medved koji se prvenstveno osvrnuo na vlastita iskustva u javnom prostoru. Od starta bilo je važno označiti kako svaki povjesničar postavlja vlastiti prag tolerancije te kako je njegov već odavno prekoračen. Iz arhive je izvukao užarenu atmosferu izazvanu podizanjem spomenika D’Annunziju u Trstu na dan ulaska i otpočinjanja višemjesečne opsade Rijeke od strane, kako su ga predstavile ondašnje gradske vlasti, književnika:

“U tom momentu svojeg života shvatio sam koliko može biti opasno baviti se poviješću u javnom prostoru. Tog popodneva se u Zajednici Talijana Rijeka predstavljala jedna knjiga o D’Annunziju te sam odlazeći u Zagreb pred zajednicom vidio kordon policije što me uistinu pogodilo.

Tada sam shvatio da neodgovorno ponašanje pojedinaca ili skupina može u roku od nekoliko sati uništiti – bez pretjerivanja – desetljeća truda nekoga u vidu tolerancije, suživota i mirenja s Talijanima.”

Kako danas pisati o D’Annunziju ako se ne odredim spram nacionalizma ili liberalne demokracije koju je rušio?

Osvrnuo se i na svoj angažman kada su se vodile i burne rasprave po pitanju serije Fiume crno – crveno Rijeka:

“Niz ovih tribina smo započeli taman prošle godine kada je završila serija Fiume crno – crveno Rijeka koja je također bila u žiži javnosti, više lokalne nego nacionalne. Uključio sam se u tu raspravu kada sam shvatio da je tu riječ o vrijeđanju struke. Nemam pretenziju niti bih smio imati da negiram pravo drugih i drugih struka da se izjašnjavaju u javnosti o povijesnim temama, ali kada javna televizija emitira ili producira seriju kojoj daje razinu dokumentarne povijesne serije onda se očekuje od javne televizije da poštuje određene kriterije.“

Ako želimo iskreno govoriti o javnoj povijesti, Medved ukazuje na to kako onda moramo govoriti o vrijednostima koje zastupamo:

“Čini mi se da public history ima misiju u smislu građanskog sazrijevanja, da nastoji pomoći sazrijevanju društva unutar kojeg djeluješ. Primjeri koje sam naveo bili su primjeri kada se je politika pokušala te možda uspjela manipulirati. I sada se povjesničar javlja i reagira pokušavajući zaštiti istinu ili struku. Govorio sam da je povjesničar pozvan istraživati i objavljivati, dok je političar pozvan djelovati za javno dobro. Međutim, mislim da i jedan i drugi moraju promicati vrijednosti (npr. europske vrijednosti). Kako danas pisati o D’Annunziju ako se ne odredim spram nacionalizma ili liberalne demokracije koju je rušio?“

Zaključak? Takva javna povijest nije privlačna, ali je potrebna.