Između državnog i digitalnog detoxa

Kako kaže James Bond: 'prvi put je slučajnost, drugi put je koincidencija, a treći put je neprijateljska akcija!', pa kad naletite negdje na pojam digitalne detoksikacije, sjetite se da ćete 'treći put' dio budžeta morati izdvajati kako biste išli kod stručnjaka koji će vas osloboditi potrebe da u svakoj sekundi kad niste na računalu prste vučete po zaslonu smartfona. ili tako nekako.

Premda se može činiti da u Hrvatskoj, kao i sve iz naprednog svijeta, digitalna detoksikacija nema izgleda u sljedećih nekoliko desetljeća, jer se nismo stigli ni digitalno toksirati, ipak to nije baš tako. Koliko god se država trudila da zanemari ili uništi napore privatnog sektora da se zdrava pamet materijalizira ako ne u stvarnom, a ono u virtualnom svijetu, naraštaji koji dolaze sasvim sigurno imaju drukčije prioritete od onih o kojima pričaju mumljajući saborski zastupnici, udruge koje su prisvojile pravo da diktiraju moralne standarde i ostali glasnoneartikulanci gena kamenih.

Konkretno, dok oni smatraju da se znanje treba širiti galamom i dogmom, digitalna detoksikacija podrazumijevala bi predah od zaslona i korištenje onoga što se danas kolokvijalno zove hard copy, a u ovim krajevima uvriježeno je kao knjiga.

Kad CES kaže da je tako...

Na ovogodišnjem sajmu CES u Las Vegasu, najvećem sajmu potrošačke tehnologije na svijetu, kao jedan od tehnoloških trendova uz 5G, umjetnu inteligenciju, AR/VR i samovozeća prijevozna sredstva bila je i digitalna detoksikacija. Trend se počeo nazirati prije tri godine (to je ona slučajnost), a sad je definiran ne samo kao trend, nego i kao problem koji umanjuje upravo efekte digitalnih transformacija. Za tri godine, uvjeren sam, otvarat će se klinike i ambulante za digitalnu detoksikaciju.

Naime, više nije sporno jeste li digitalno zatrovani, nego koliko brzo se možete odviknuti od onoga što je danas standard. I može li vam država u tome pomoći? Na primjer, prije 50 godina bilo je posve normalno da se puši u uredima, na sastancima, za vrijeme fakultetskih predavanja, u restoranima, toaletima… Dim cigarete bio je društveno prihvatljiv, a oni koji nisu pušili gotovo su bili osobe drugog reda ili bolesnici. Danas je pušenje zdravstveno i društveno neprihvatljivo. I zabranjeno na javnim mjestima u razvijenim državama.

No, korištenje smartfona u uredima, na sastancima, za vrijeme fakultetskih predavanja, u restoranima i u toaletima posve je socijalno poželjno.
Istraživanja po tom pitanju je mnogo, a jedno, koje se odnosi na pučanstvo Velike Britanije kaže kako će 77 posto korisnika mobilnog uređaja prestati jesti da odgovori na rington sa smartfona, bez obzira je li riječ o poruci ili o pozivu. Njih 60 posto prestat će raditi, a njih 58 posto prekinut će san ne bi li odgovorilo na zvrndanje! Među korisnicima mobilnog uređaja između 18 i 25 godina, njih 16 posto koristi blagodati društvenih mreža na sprovodima. Prosječno vrijeme provedeno u društvu s tim gadgetom u aktivnom stanju je 135 minuta dnevno.

Koraci do gluposti

Dakle, problem je detektiran, a sad se za digitalnu detoksikaciju počinju javljati, dakako, digitalna rješenja: aplikacija PhoneAddict koja signalizira kad bi bilo dosta druženja s mobilnim uređajem, zatim online meditacija ili pak kupnja NoPhonea: komada plastike u obliku smartfona koji će ovisnici držati u ruci dok sasvim ne otklone realno besmislene komunikacijske potrebe.

Zapravo, zaglupljuje li nas tehnologija? Potvrdan odgovor već se sedam godina može iščitati iz knjige "Plitko" Nicolasa Carra. On je u toj knjizi ozbiljno artikulirao bojazan da nas internet mijenja, i pritom je pogodio u sridu. Istodobno je uobličio i jednu od najvažnijih pitanja našeg doba: uživajući u obiljima interneta, žrtvujemo li svoju sposobnost dubinskog čitanja i mišljenja? Sudeći prema potrebi za digitalnom detoksikacijom, odgovor je potvrdan.

U knjizi "Stakleni kavez: kamo nas vodi automatizacija“ isti autor vrlo iscrpno ukazuje kako nas nezaustavljivi procesor tehnološkog napretka postupno lišava fizičkoga i pogotovo intelektualnoga potencijala. Carr iznosi humanističku perspektivu nove tehnologije, tvrdeći da automatizacijom poslova koji iziskuju napore olakšavamo sebi život po cijenu zamjene vlastitog poimanja svijeta nečim manje vrijednim. Kako zapaža, najveći dio onoga što nas najviše ispunjava rezultat je usredotočene koncentracije i napora.

Kada strojevi ovladaju svim fizičkim naporima, a sustavi umjetne inteligencije oslobode nas potrebe da mislimo – tko će biti gospodar, a tko sluga ili možda rob?, pita se Carr.

Jer, prisiljeni da reagiraju na način prilagođen strojevima, ljudi su rijetko djelotvorni. Neizbježan je rezultat zahtjev za još većom automatizacijom kako bi se nesavršeni ljudi posve isključili iz postupka. Uklanjanje potrebe postojanja fizičkoga i intelektualnoga napora prouzročuje, pak, degeneraciju ljudskih sposobnosti, odrješit je Carr.

Hoće li možda budućnost proizvesti efekte filma 'Idiokracija'? U izmišljenoj stvarnosti toga filma iz 2006., u kome se radnja događa 2500. godine poljoprivrednici zalijevaju svoje usjeve energetskim napicima, i ne mogu shvatiti zašto neće rasti. Scenarist toga filma Etan Cohen ove godine je napisao na Twitteru: „Nisam očekivao da će 'Idiokracija' postati dokumentarac”.

Mike Judge, redatelj filma, je upozorio na sve veću sličnost između njegovoga satiričkog, distopijskog SAD-a iz 2500. godine – i današnje Amerike. U filmu, prosječni vojnik sudjeluje u eksperimentu koji je pošao po krivu, te je ostavljen u hibernaciji stotinama godina. Kada se probudio, saznao je da se inteligencija opće populacije tako degradirala da je on postao jedan od najinteligentnijih ljudi na svijetu. Toliko je inteligentan da su ga slavili kad je predložio da ljudi zalijevaju vodom svoje poljoprivredne usjeve umjesto energetskim pićem.

No, što bi netko hiberniran prije stotinjak godina mislio da se danas odmrzne i dođe u hrvatsku obitelj kojoj još nije dogorjelo pod petama, pa nije zbrisala u Irsku i gdje je prirođen stav da žene ne bi smjele biti žrtve nasilja?

A možda nikad?

Prva stvar koju ujutro uzmemo u ruke je smartfon, a to je i posljednja stvar koju vidimo prije spavanja. Portali su načičkani tekstovima s provokativnim, nerijetko i debilnim naslovima koji nas privlače na klik iako često to uglavnom i nije tema koja nas zanima. Posao nas, s druge strane, tjera da neprestano odgovaramo na mailove: ne sljedeći tjedan, ne sutra, ne za sat vremena, nego odmah-sada-odmah! Pratimo sve društvene mreže na kojima imamo profil. Stalno nam stižu uglavnom nevažne notifikacije s Facebooka, Instagrama, Twittera, LinkedIna, Snapchata i drugih društvenim mreža i remete linearan tijek naših obaveza, odmora ili obroka.

Pritom u većoj ili manjoj mjeri trpe sve obiteljske, prijateljske i ljubavne veze. S druge strane, pod utjecajem društvenih mreža jača naš narcizam. Postavimo svoju fotografiju napravljenu uz neki beauty mode na telefonu i čekamo lajkove. Čekamo i brojimo sa željom da se što bolje prikažemo u virtualnom svijetu. Primjera digitalne zatrovanosti ima još mnogo.

Da se stvore 'kompa Mažuranić, frend Stjepan Radić, prijatelj Marulić i kao buraz Ante Starčević' vjerojatno bi mislili da je nevjerojatnija stvar naš svakodnevni način života od činjenice da su njihovi likovi završili na novčanicama.

Stoga je digitalna detoksikacija nešto što će nužno postati dijelovima naših života. Bit će to onda kad pojedini saborski zastupnici nauče čitati bez zastajkivanja, zamuckivanja i s prihvaćanjem činjenice da hrvatski narod živi u 21., a ne u stoljeću sedmom.