Jadranka Boban Pejić: Transformacija počinje s onime što se nalazi na našem tanjuru

Što ste danas jeli? Slobodno mogu prvi. Jutro sam otvorio sa šest mandarina. Za ručak sam se našao u menzi gdje sam uzeo njoke u gulašu, zelenu “ne znam” juhu te sendvič s kojim sam završio dan. Dobro, a što znam o tome što sam imao prilike porazbacati u sebi? Iskreno, malo; doručak mi je došao kamionom na Korzo. Ručak znam da je bio smrznut te iz vrećice, a krastavci iz večere mi – nadam se – nisu promijenili više od dva kontinenta. Kada bih se pravio da pišem Lastanu, svoju ispovijed trebao bih završiti pitanjem – trebam li se zabrinuti, dragi Lastane?

A njegov odgovor bio bi sad si se sjetio pitati, a uz njega bi išla i glazbena podloga u vidu Strokesa i pjesme Bad decisions. Jadranka Boban Pejić je slobodno mogla započeti svoje predavanje o budućnosti hrane stihovima I’m making bad decisions/Really, really bad decisions s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo. Ipak, jedan od najvećih autoriteta na području prirodne prehrane, uz malu dozu ukazivanja na opasnost koju živimo, pokazala nam je koji su putevi kulturne poljoprivrede te zašto je upravo naš doprinos jedan od najvažnijih ako želimo da dođe do promjene. Ako želimo tu promjenu, prvo moramo znati što moramo promijeniti, a toga ima podosta na tapeti:

“Mi se nalazimo u situaciji u kojoj smo već krajem sedmog mjeseca potrošili cijeli planet. U situaciji smo da trošimo jedan i pol planet. Kao da u osobnoj potrošnji stalno imate minus na kartici. Već nekoliko godina faktički trošimo više nego što imamo. Znamo da je u isto vrijeme 50-60% svjetskog bogatstva u rukama jednog posto stanovništva, i ne izgleda nam lijepo scenarij za budućnost s obzirom na stanje u kojem nam se okoliš nalazi.

Naravno, to je dobrim dijelom uzrokovano upravo načinom na koji mi uzgajamo i proizvodimo hranu. Ja se sjećam kad sam išla u OŠ da je prva rečenica u udžbeniku za prirodu – ne znamo ako je još uvijek tako – ali prva rečenica je bila „čovjek je gospodar prirode“. To nije istina. Ako je istina, onda smo očajno loši gospodari. Kako god okrenemo, nije dobro. Kada se počnemo ponašati da smo neodvojivi dio prirode te da smo u prirodi s drugim vrstama, onda možda imamo nade da preživi naša vrsta na planeti. Obično se priča hoće li planet preživjeti; planet će biti okej. Pogotovo ako mi nestanemo, planet će se jako brzo oporaviti. Stvar je u tome hoće li naša vrsta uspjeti opstati. Ne moramo govoriti o spašavanju planeta, već naše vrste.“

70 milijardi životinja ubijemo bez ribe. Zar nam zaista treba 70 milijardi životinja da se prehranimo? To je jednostavno prešlo sve granice razumnog i normalnog.

Pored razumijevanja planeta kojim gazimo, važno je prionuti i razumijevanju pojma poljoprivrede (eng. agriculture):

“Na engleskom se poljoprivreda kaže agriculture. U svojoj riječi ima kulturu kao sastavni dio riječi, a znamo da kultura podrazumijeva poštivanje drugih te da je ona evolucija ljudskih standarda. Nažalost, zadnjih stotinjak godina imamo poljoprivredu koja je vrlo nekulturna, ali godinama nazivamo konvencionalnom poljoprivredom. Sve više ljudi govori kako bi je trebali nazivati kemijskom poljoprivredom jer koristi više od 700 vrsta različitih sintetskih kemikalija kojima se tretira tlo ili biljka. Ne možemo to nazvati kulturom ili nečim čime bi se ponosili. Pogotovo ako razmišljamo u kontekstu budućih generacija; kako će one gledati na naše generacije? Vjerojatno kao na barbare koji nisu imali pojma te koji su raj uništili samo jer su trčali za profitom. Vi znate da nam je servirana ideja kako je konvencionalna poljoprivreda neophodna jer će ona riješiti glad u svijetu.

Gdje se mi danas nalazimo? Mi proizvodimo dovoljno hrane, čovječanstvo proizvodi dovoljno hrane da prehrani više nego sve stanovnike. Nije problem proizvodnje, već distribucije (*naravno, i način na koji se ona proizvodi). Danas nam serviraju isto priču da će GMO spasiti planet od gladi. Mi znamo da je to pitanje kontrole; tko kontrolira hranu (i izvore vode), kontrolira faktički sve. Osigurali ste si profit za budućnost. Imamo zaista veliki problem da je to jedan ograničavajući i vrlo egoističan koncept. Umjesto da je okrenuta ka tome da ima ekološka načela, konvencionalna poljoprivreda ima profitna načela.“

A poljoprivreda za Boban Pejić predstavlja daleko više od zveckanja novčićima:

“Uzgoj hrane je svojevrstan most između prirode i čovjeka; hrana nas spaja s prirodom. Kada držimo svježu, neprocesiranu i nefragmentiranu hranu ona nas na neki način spaja s prirodom. Kada su proizvodi istinski i kada dolaze iz ljubavi prema zemlji, onda nisu trendovski. Istinska kultura ide van granica trendovskog razmišljanja, ima dubinu. Recimo da ćete na jumbo plakatima vidjeti velike kampanje za raštiku ili kupus ili kiseljenje kupusa itd.. To je hrana koja je već stotinama godina dio neke kulture, a ne sastavni dio trenda. Ta je hrana poprilično prosta, ali je nevjerojatno moćna. Za takvu hranu je izuzetno važno sačuvati procese kako se proizvode.”

Samo što slična razmišljanja trenutno udaraju u niz tržišnih zidova zbog kojih su sudionici utakmice prisiljeni tražiti popuste i prilike:

“U zadnjih dvadeset godina potpuno su se promijenili procesi jer je ušao mentalitet koji drugačije formira cijenu. Prije nego što je organska poljoprivreda postala jako popularnom, cijena se kreirala tako da se kazalo: „Imam sjeme, trošak sjemena, trošak rada čovjeka na zemlji, trošak uzgoja, materijala, komposta, i ovo je moja cijena“. Kada ona ide van se na nju stavlja marža, oporezuje, i to je konačna cijena. U takvom načinu formiranja cijene se poštuju procesi kako bi se dobio najkvalitetniji proizvod. Kao kad radite tjesteninu ili kruh; vama treba vrijeme da bi napravili kvalitetan proizvod. To utječe na finalnu cijenu proizvoda. Zadnjih dvadesetak godina u formiranje cijene hrane umiješao se sljedeći princip:“Hoću da mi to košta 9,99. Ako hoću da to košta 9,99, onda ovo drugo mora biti ovoliko, ovoliko…“

Što to znači? Skraćuje se vrijeme pripreme, snižavaju se svi mogući troškovi. To je potpuno drugi princip jer smo mi iz nekog razloga počeli vjerovati da hrana treba biti jako jeftina. Time potpisujemo našu suglasnost da proizvodimo lošu hranu. Što više želimo jeftiniju hranu, to će se više proizvoditi gora kvaliteta. Zato sam stavila da su uzgoj i proizvodnja organske hrane svojevrsni rituali u kojima se poštuje potrebno vrijeme i sama namirnica; nema ubrzavanja prirodnih procesa. Ako treba pet sati, treba pet sati. Ne možete skratiti na sat vremena jer onda morate povećati temperaturu ili ubrzati proces što znači da gubite hranjive sastojke i samu kvalitetu proizvoda.

Kroz ubrzani način življenja smo izgubili svijest da su neke stvari proces. Ne mogu se dogoditi instant. Za neke stvari je potrebno vrijeme. Na kraju krajeva za vrijeme sve radimo pa i žrtvujemo kvalitetu. Neke marketinške kampanje iz SAD-a od pedesetih godina koje su kod nas došle krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih su govorile da što manje vremena provedete u kuhinji je bolje jer ćete imati vremena za cijeli niz pametnijih stvari. Ipak ima jako puno pametnijih stvari od svježeg i ukusnog obroka.“

S druge strane, Hrvatska nema nikakvu razvijenu strategiju što se tiče organske poljoprivrede. Mi se još uvijek ponašamo da je sve što je domaće jednako ekološko.

A do njega možemo doći ako se odlučimo za organski put:

“Organski put kreće od potencijala koji priroda nudi. Pri tome hrana nije kao u mehanističkom pristupu samo skup hranjivih sastojaka. Ona nam donosi životnu i vitalnu energiju. Naš život je uvijek u potrazi za životom. Kako bi se mi osjećali vitalno, mi moramo vitalnost dobiti iz okoliša. Otkud drugdje? Organska poljoprivreda trebala bi poticati vitalnost tla. Zato se ona naziva regenerativnom poljoprivredom jer kada se pobrinete o tlu, onda se sve drugo odvija samo po sebi. Kada je tlo zdravo i otporno, onda će se već procesi dinamično odvijati. Kada to uzmemo u obzir, onda nam je jasno da našu vitalnost ne možemo promatrati odvojeno od prirode, već kao dio cjelovitosti vitalnosti prirode. Kada mi ugrožavamo njenu vitalnost, ugrožavamo svoju vlastitu.”

Naravno, organski put ne izgleda kao komplementarna činjenica s antropocenom. Želimo li uistinu odabrati taj put, moramo se pomiriti s time da je trenutni način rada dosegao svoje limite:

“Mi nismo kompozitori, jasno je, ali možemo biti glazbenici. Samo trebamo znati kako tu vrhunsku kompoziciju izvoditi, kako se ponašati i osvijestiti da svakodnevno imamo mogućnost izbora. Kada govorimo o snazi izbora, mislimo da su to one najvažnije točke: fakultet, posao, škola… No, ono što daleko više utječe na kvalitetu životu su mali, sitni izbori koje svaki dan vrlo intimno odlučujemo: koju hranu koristimo, kojim deterdžentima peremo, koje kozmetičke preparate koristimo… Svi ti sitni izbori kojima ne posvećujemo pažnju su najsnažniji u određivanju kvalitete življenja.

Mi s drugim živim bićima imamo zajedničku biografiju. Biljke su naši rođaci, kao što su životinje naša obitelj. Kako postupamo s njima nam ne govori samo o našoj nekulturi, već određuje našu zdravlje i budućnost. Mi smo u mnogo toga ovisni o biljnom svijet. Biljke su te koje bi trebale dobrim dijelom činiti dio naše prehrane jer je to bolje za naše zdravlje i okoliš. Jako smo puno šuma iskrčili za uzgoj hrane za životinje. Veliki dio površina na kojima se danas uzgaja hrana je namijenjeno životinjama, a ne nama. Mi moramo smanjiti i obrnuti taj način, više uzgajati biljke koje ćemo direktno koristiti za našu prehranu. 70 milijardi životinja ubijemo bez ribe. Zar nam zaista treba 70 milijardi životinja da se prehranimo? To je jednostavno prešlo sve granice razumnog i normalnog.”

A kako znamo da je prešlo granice razumnog i normalnog? Zahvaljujući stalnoj edukaciji pomoću koje propitujemo te se upućujemo u problematiku koja možda jest kompleksna, ali samo ako ju odbijamo razumjeti:

“Neke zemlje kao Danska će do 2025. u potpunosti prijeći na organsku. S druge strane, Hrvatska nema nikakvu razvijenu strategiju što se tiče organske poljoprivrede. Mi se još uvijek ponašamo da je sve što je domaće jednako ekološko. Prošle godine ste vidjeli na vijestima kada su pčelari u Međimurju plakali jer su im pčele ubijene zbog toga što su polja krumpira bila špricana kemikalijama. Svako malo imanje, svaki komad zemlje na kojem se drugačije uzgaja, je jako bitno. 7% ukupne površine što se obrađuje u Hrvatskoj je pod ekološkim uzgojem. Npr. Austrija je prešla 20%. Prosjek EU je 11% sada, ali naš izazov je u tome što tih 7% sačinjavaju većinom pašnjaci. Tamo se ništa ne uzgaja. To su samo prijavljeni hektari da bi zadovoljili kriterije. Još uvijek imamo deficitaran ekološki uzgoj.

Mi u Hrvatskoj volimo živjeti u iluziji kako se kod nas uzgaja zdrava hrana jer je sve što je domaće fantastično, a sve što ne valja dolazi izvana. Hrvatska je među najvećim korisnicima mineralnih gnojiva po hektaru u Europi. Sadržaji humusa u poljoprivrednom tlu Osječko-baranjske županije, naše žitnice, pokazuju gotovo jalovo tlo. Prof. Darko Znaor smatra da nam je ostalo svega pedesetak žetvi jer je zemlja toliko kemijski istretirana da se događa to da se zemlja pretvara u pustinju. On se zalaže za ekološku poljoprivredu koja je bolja za prirodu, okoliš itd. Ne čudi da je strategija EU zadnjih nekoliko godina okrenuta ekološkoj poljoprivredi jer time pokušavaju smanjiti negativne efekte nastale u zadnjih pedeset godina konvencionalne poljoprivrede.”

Umjesto da je okrenuta ka tome da ima ekološka načela, konvencionalna poljoprivreda ima profitna načela.

Samo što postoji jedan problem: mi već dovoljno znamo. Zašto još nije došlo do razrješenja? I dok se nećemo praviti da možemo odgovoriti na to pitanje, možemo ukazati na odgovor Jadranke Boban Pejić usmjeren prema hladnom racionalističkom cinizmu:

“Phil Lane kaže kako je „najduži put kojim će ikada ići sveti put od glave do srca.“ Zašto to navodim? Mi smo vrlo često skloni intelektualno ili mentalno promišljati o hrani. Kad dođe do bolnih trenutaka ili činjenica, previše nas boli pa ne želimo uključiti srce u to. Ono što je zaista važno je da shvatimo da se bez te bitne transformacije – bez emocija i načina kao se ćemo se svakodnevno postaviti spram prehrane – neće ništa promijeniti. Ako imamo nadu da će se okrenuti npr. klimatske promjene, to nije vrsta nade gdje sjedim na trosjedu i nadam se. Treba nam proaktivan pristup, a za njega nije dovoljan um, već mora biti uključeno srce. Mora doći do transformacije srca da pokažemo da nam je stalo, ali ne verbalno, već da nam je stalo u načinu na koji zaista postupamo s hranom. Tu je naš angažman zaista bitan. Sudbina je još uvijek u našim rukama, možemo okrenuti kotačić, samo je pitanje koliko dugo ćemo još imati priliku da se kotačić okrene u drugom smjeru.

Pitanje koje sam si postavljala prije tridesetak godina i pitanje koje si postavljam dan-danas je: kako to da kad se čovjek nađe u teškoj situaciji, npr. s težim zdravstvenim problemom, kako to da će i dalje relativno maleni broj ljudi biti spreman promijeniti svoje navike? Ako povučemo paralelu s planetom koji se isto nalazi u terminalnom stanju, koji je ozbiljno bolestan, kako to da je još uvijek maleni broj nas koji želi nešto poduzeti? Mi pročitamo vijest da će za 80 godina u Europi 115 milijuna ljudi izgubiti domove zbog plavljenja, i nakon toga većina nastavi kao da je to šum koji nas neće pogoditi. Okej, za 80 godina možda nećemo biti živi, ali zar je moguće da ne volimo svoje unuke ili praunuke? Kako možemo biti ravnodušni prema tome što njih čeka?

Zato je važno da transformacija počne s onime što možemo. Mi ne možemo promijeniti industriju ili način proizvodnje, ali hajmo promijeniti ono što je pod našom kontrolom.“

Iako rezultate možda nećete vidjeti sljedećih nekoliko mjeseci, budete li dovoljno strpljivi imat ćete priliku doživjeti priču koju nam je za kraj predavanja ispripovijedala gošća:

“Postoji lijepa pričica kako dvije ptičice sjede na ogradi, gledaju pahuljice kako padaju i pričaju o tome kako je nemoguće izmjeriti težinu pahuljice. Samim time je pahuljica beznačajna u mjerenju težine. No, nakon što je palo 176 000 pahuljica, ograda se srušila. Možda smo pahuljice, ali ako se skupi dovoljan broj nas, možda se stvari mogu okrenuti u drugom smjeru. Nemojte nikad podcjenjivati vrijednost onoga što svatko od nas može doprinijeti. Možda ste vi zadnja pahuljica.“