Pet godina nakon riječkog 1. veljače 2020.: terapija kulturom za "tvrde" gradove u svijetu virusa, dronova, inflacija, Sjevernokorejaca na granici Europe...

Ako depresivni i tjeskobni individualci trebaju kvalitetnog psihoterapeuta ne bi li dobro ili barem ikako funkcionirali kroz kaotičnu i zahtjevnu svakodnevicu onda metaforički gledano jednako takvi gradovi trebaju posloženu kognitivno-bihevioralnu terapiju kroz kompleksne i ambiciozne projekte - bez očekivanja puno brzih rješenja antidepresivima i anksioliticima, bez lažnog placeba, već s puno vježbe kognitivno-emocionalnog sustava, promjena misli i disanja koji mijenjaju samu suštinu funkcioniranja.

Kulturni faul je serija osobnih tekstova o raznim fenomenima kulture, pop kulture, povijesti, urbanizma, tehnologije... Sve tekstove možete pronaći ovdje.

Takav projekt je u ovoj složenoj metafori za Rijeku bila Europska prijestolnica kulture 2020.  Jer ipak je to grad čiji ljudi o samima sebi znaju reći da je “Grad koji izumire.” No lokalnu makabralističku sklonost za sada pustimo sa strane.

Tvrdoća 

Rijeka je načelno govoreći “tvrd” grad - geografski je smještena na nizu grubih krških i relativno strmih brdolikih površina s pravim planinskim zaleđem gdje samo ambicija i vizija investitora određuju koliko će taj grad doista biti velik ili uopće postojati.

Urbanistički je pretežno oblikovan i raširen na danas prepoznatu gradsku površinu kroz brzu socijalističku i tranzicijsku modernizaciju s gotovo isključivim fokusom na stanogradnju i trgovinu oko središnjeg bloka izvornog austro-ugarskog industrijsko-lučkog emporija, a demografski je u trenutnoj iteraciji sinergija lokalnih potomaka iz primarnog urbanizacijskog procesa koji je usisao autohtono lokalno stanovništvo već prvim pravim valom industrijalizacije na razmeđi XIX. i XX. stoljeća te doseljenika iz daleko šire jugoistočne ex-osmanlijske regije, planski usmjerenih prema Rijeci isključivo radi potreba novog vala industrijalizacije socijalističkog tipa. 

Projekt Europske prijestolnice kulture sa sobom je pak u tu “tvrdu” sredinu nosio “mekane” kulturne prakse koje ublažuju, oplemenjuju, uljepšavaju i najvažnije, pružaju budućnost takvim cjelinama - kako stvoriti kulturni centar za djecu u urušenoj sušari duhana, pričati o književnosti u kaotičnoj ribarnici, održavati malu kompostanu ispred zgrade s posvađanim susjedima, stvarati biciklistički tranzitni grad preko brda (...) pitanja su čije se odgovore u riječki kontekst ne može implementirati brzo i površno, a kojima se je EPK ipak bavio. 

Učiniti Rijeku ljepšom i mekšom bilo je važno pitanje.

Na fotografiji: Rijeka je svakako i grad geografskih i klimatoloških kontrasta. "Kalifornija" 31. prosinac 2024. na Kantridi. 

Spirala zeznutog

Sociološki i vremenski kontekst stvaranja projekta imao je parametre koji nam tek s distance omogućavaju bolje pokušaje interpretacije što se pokušalo napraviti pa možda čak ni 2025. nismo potpuno spremni adekvatno izraziti sve što je bilo relevantno 2014. godine, trenutka u kojem smo ozbiljno oblikovali obrise pobjedničkog riječkog koncepta. Naime, pojedini procesi su dodano amplificirani ili su doživjeli još neugodniju evoluciju. 

Razdoblje riječke kandidature i oblikovanja projektne konceptualne ideje i programske knjige poklapalo se s globalnim procesom ideološkog zaoštravanja vrlo jasno oprimjerenog ruskim preuzimanjem Krima, oblikovanjem početka pobjedonosnog puta britanske Brexit struje koja će na put odlaska iz Europske unije upravo 2016. godine, godine riječkog osvajanja EPK, odvesti na pustopoljinu njenu globalno najmoćniju članicu. Veliko finale uslijedit će u formi pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima koji će na sebe vezati cijeli niz karakterističnih trenutaka za eru. Novi fenomeni digitalnog “fake news” diskursa, farme trolova i botova, zloupotrebe online društvenih mreža i “big date” pokazat će se kasnije važnim i za mnoge aspekte, dojmove i atmosferu o riječkom životu kao Europskoj prijestolnici kulture. Pozornica je bila globalna, ali psihologije likova lokalne.

Najpopularnija društvena mreža Facebook vrvjela je u cijelom procesu rađanja i mladosti EPK od 2013. - 2021. fenomenologijama tipične riječke “generacija X” makabralnosti (“grad je mrtav”, “za koga to rade””, “ništa to ne može uspjeti”...), nacionalnog tranzicijskog razočaranja (“uhljebili su svoje”, “pobrat će lovu i nestati”...) i hiperlokalne malicioznosti (“kako prijestolnica, a pogledajte baje za smeće”, “koga briga za koncerte”, “nema tvornica, a radili bi knjižnice koje nitko ne koristi”...). 

Naravno, u kontekstu novootkrivene globalne ideološke naelektriziranosti pred projektom s preko 500 aktivnosti i programa pod posebnim, ali prljavim povećalom našli su se najviše oni s patinom ideologije bivše države, iako potpuno izvan konteksta, što je rezultiralo tisućama megabajta teksta i emocija koji su skretali pažnju s bitnog i zanimljivog. Onih ostali 496 programa i procesa koji su imali patinu svježeg i novog. 

Na fotografiji: U komentarima je često apostrofirana tema komunalnog reda i vidljivog smeća. EPK projekti imaju svoje značajne domete, žele utjecati i na lokalnu estetiku, ali kultura bacanja madraca je bila izvan dometa. Pogled s Drenove u prosincu 2024. godine.

Klupica

Naravno, konačnom eksplozijom virusa i potresa u ožujku i travnju 2020. godine sve je premazano novim slojevima mišljenja prstiju iza ekrana. Obične svakodnevne ljude bilo je i za razumjeti - sve nas je počeo voditi realan strah kakav u ovoj generacijskoj iteraciji do tada nije bio poznat. Osobno, sjedio sam tog nekog travanjskog dana na klupici pokraj lokalnog Brodokomerca, potpuno sam jer tada je sve bilo pusto do nezamislivih razina, s dvije limenke Uniona, melankolično i zamišljeno, s nekom suzicom u oku, slušajući na Xiaomi mobitelu depresivan panel o budućnosti riječke Europske prijestolnice kulture. A samo 45 dana prije Europska prijestolnica kulture bila je projektom za podizanje samopouzdanja riječke sredine i najkonkretniji korak transformacije te postranzicijsko depresivne industrijske emporije prema novoj industriji, stanovnicima, ljepoti. Što se je doista i odradilo ostalo je dobro zabilježeno u Evaluacijskom izvješću pa neću sve prepričavati.

Svemu unatoč, Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture ostala je suvremen, futurološki, konstruktivan narativ koji je nastojao u realnosti ostaviti ozbiljne tragove. Nije u svemu uspio, u mnogočemu to nije bilo moguće, bilo je i pogrešaka, ali tragova je ostalo. Ne isključivo zbog njega, ali unutar EPK okvira realiziran je prvi pravi riječki revitalizacijski projekt te je opipljiv i vidljiv komad fizičke industrijske baštine doista postao kulturnom tvornicom - kompleks “Benčić” nije golubinjak i parking nego mjesto života. Poseban je ekosustav izgradila  Dječja kuća sa svojim jedinstvenim svakodnevnim funkcioniranjem i novim produkcijskim instancama poput Tobogana te kasnijom evolucijom drugih formata koji su bili inspirirani EPK energijom poput Zimske i ljetne priče iz Benčića. Uz izgrađenu Gradsku knjižnicu Rijeka i riječ “priča” je dobila opipljivo, ne samo slikovito značenje. 

Na širem planu programi zajednice su dobili suvremenije formate koji i danas žive nadahnuti upravo aktivnostima i metodama tada plivajućih energija kroz “27 susjedstava”, “Zeleni val”, “Civilne inicijative”. Kroz “Slatko&slano” i spektakularnu izložbu i knjigu “Fiume Fantastika” realizirane u samom jeku pandemije stvorena je baza za sve ostale gradske urbanističko-arhitektonske “lab” projekte, aktivističke narative i propitkivanja usmjerena ulogama i svježim energijama novootkrivenih gradskih površina. A svježe, novo, drugačije, hrabro, lijepo (...) ostaje putokazom i za sve buduće - rekli smo - grad ovih urbanističkih, geografskih i demografskih parametara veličinu dobiva samo ambicijom vizije.

Na fotografiji: Pogled s knjižnice na ovo nastalo zeleno-pješačko raskrižje između knjižnice i Dječje kuće, izraslo iz ranijeg otpada nestale tvornice. Zbunjujućeg zdravog osjećaja pa se nenaviknuta većina prolaznika ipak i dalje drži provjerenog bučnog pločnika uz najprometniju gradsku prometnicu. EPK je sigurno priča i o mijenjanju ukusa i navika. Prođi po knjigu ili na igru. Siječanj 2025. godine.

Dugi rep

Prema cinicima to je danas naivno, ali do samog praga 2050. godine jedino interesantno bit će postajati “kreativnim prehranjenim gradom”. Tu nam se šulja i sve češće otrcani, ali bitan pojam otpornosti koji ne treba biti pomodnost iz projektnih jezika. Uvod u lakoću loma globalnog lanca distribucije i proizvodnje dodatno je pokazao koliko je važna neposredna lokaliziranost upravo hrane i pojedinaca koji znaju nešto stvoriti. Križati kreativnost, lokalnu manufakturu i umjetnost u stvaranju iskustava i doživljaja radi individualnog rasta i osjećaja tema je koja će nas vjerujem pratiti, posebno u svijetu u kojem živimo dugo, a kao stari imamo malo. Dostupnost kulture radi zdrave starosti postat će nikad važnijom generaciji koja odrasta sa snažnim osjećajem žeđi za sadržajem i vitalnošću.

Kako se kroz 2010.-e ispuhivala vjera u “techno” optimistični “long tail”, nagomilao se i niz svojevrsnih trauma (“dugi rep” financijske krize 2008./2009. posebno izražene u Hrvatskoj, pandemijski ciklus 2020/2022., globalna ratna shema 2022/2025., AI egzistencijalne neizvjesnosti.…) koje su se počele manifestirati kao neuroze i nesigurnosti zbog naglih disrupcija u kojima više nije jasno što je posao, smisao, cilj sutrašnjice. Intelektualno popularan postao je diskurs apokaliptičnosti, “doomerstva” ili eskapizma - zbog klime, demografije, ratova, “kraja” istine, AI-ja (...) no na stranu pomodnosti i pojedine egoistične idejne refleksije, u realnosti zadatak svakog ozbiljnog grada i dalje ostaje privlačiti talente, stvarati konstruktivnu atmosferu, podizati kvalitetu dokolice. 

Površine i metode se mijenjaju (onda na početku gledali smo što ljudi misle na Facebooku, ovo nedjeljno jutro sam proveo uz Bluesky i 小红书国际版 / Xiaohongshu), ali strukturom vrijede isti poslovni i razvojni principi s razmeđa ideja “društva snova”, “kreativnih gradova”, “dugog repa” ili  “funnky bussinesa”, da spomenem samo neke “duhovne” vodiče i ključne riječi ranije ere. Od gradskih uprava se očekuje da stvaraju i pomiču, ne da održavaju. 

Na fotografiji: Iako su ideološki prijepori i gdje treba i ne treba činili najveći dio javne lokalne EPK buke, u tom smislu ne vjerujem kako su bili ključni. Svi osjećaju potrebu za zdravijom zajednicom iako znaju u izričaju toga biti nespretni. Čak i lokalna škurinjska crkva mora imati rampu ne bi li jedan od rijetkih škurinjskih javnih prostora obranila od parkiranja automobila, nadam se kako će imati više sreće od niza lokalnih inicijativa koje je EPK poticao. Pješačenje i rješavanje parkiranja jedna od tema koja treba biti dio svake strategije razvoja kulture i malog poduzeništva jer gdje je duža ruta šetnje grad je bogatiji. Siječanj 2025. godine.  

Gradovi bez granica

Rijeka je u Europskoj uniji regionalni čvor, a trokut između regija Friuli, Koruške i Kvarnera  izrazito je klimatološki, geografski, komunikacijski (...) kvalitetno područje za imigracijska kretanja, naseljavanja, nova stvaranja i nastanak novih ljudi čiji potencijal mogu uništiti samo lokalni autizmi. O Trstu, Ljubljani i Rijeci volim razmišljati kao o jednom gradu - svaki za sebe nije savršen, ali zajedno je jedan strašno inspirativan komad Europe. 

Najkrupnija razvojna pitanja nadilaze Rijeku i sigurno ne mogu biti odgovorena samo u stanu na Turniću ili Škurinjama. Oblik i smisao imigracije prema regiji ovisit će o širem okviru poticaja, učenja, stvaranja kulturnog suživota (...), autentična poduzetničko-obrtnička inicijativa iz koje izvire veći dio kreativnih poslova o nacionalnoj politici poreza, proaktivnom i poticajnom pristupu iznajmljivanja poslovnih prostora, cijenama energije i sl., a spomenuta proizvodnja hrane o najdubljim tržišnim i zakonodavnim postavkama. I naravno, klimi i tehnologiji.  

Poput bilo koje kognitivno-bihevioralne terapije Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020. nikada nije bila mišljena kao placebo projekt za jednu godinu s dvije pjesme i dva plesa već kao duboki i težak zahvat ugrađivanja suvremenosti pristupa, estetike, metoda (...) u samu srž dugoročnog funkcioniranja riječke urbane sredine, stvaranja njenog samopouzdanja i ambicioznije proaktivnosti. Tu je i jedan nacrt tema bitnih za buduće kulturne i ostale razvojne strategije. Malo što je toliko hrabro poput npr. stvaranja zajedničke kompostane stanovnika nekog riječkog portuna za zajednički vrt na jednom od riječkih brda. A u kojem je navečer koncert. I neki motivirani Riječani…

Svjestan sam kako se je mnogo toga dogodilo te nismo ni isti ljudi ni zajednica u odnosu na onu prije 5 godina - tu je izranjavanost od pandemijskih bitaka, osjećaj nesigurnosti i zbunjenosti ured krvavog rata sa sjevenrokorejcima na europskom tlu, nadrealna iznenađenja poput borbe za Grenland, kineski Temu je odjednom naš dućan za proslave rođendana i opremu za školu koju nam prezentira AI glas u YouTube reklamama, u neviđenim postocima porasli su brojevi psiholoških poremećaja iz sfere depresije i tjeskobe, kreativci su našli svoje mjesto u zajednicama koje su daleko snažnije i koncentriranije te se sigurnije osjećaju u takvim ambijentima, inflacijsko osiromašivanje ugrozilo nam je realnu egzistenciju, a Chat GPT uvjerio da ionako ništa nije realno... ali recepti ostaju manje, više isti: čitaj, radi, pokušaj nešto stvoriti, angažiraj se, zezaj se, pričaj, stvaraj druge....

Budućnost će ionako u nekom svom pravcu, kao šetnja između ove dvije kartice s fotografije.

Na fotografiji: Najnesretnija kompozicija jednog riječkog "milenijalca". Nadam se kako će "zoomeri" i "alfići" imati više sreće, ali u svakom slučaju ne trebaju stati. Lipanj 2021. godine.