Kada popisi utihnu

Predavati hrvatski jezik kao školski predmet nije najlakša stvar na svijetu. Nerijetko se pomladak učitelja hrvatskoga jezika iznenadi kada stupi u razred i shvati da djeca (a) ne čitaju pretjerano, (b) ne trude se zagrepsti ispod površine i (c) nisu naviknuta razmišljati (vlastitom glavom). Interpretativno čitanje u 90% slučajeva završi zijevanjem, a pokušaj unosa promjena u nastavu još češće završi i ponekom lošom ocjenom jer učenici isprva nisu shvatili što se točno od njih traži. Nakraju i učitelji bivaju demotivirani mijenjati bilo što jer proces prilagodbe na promjenu katkad traje i cijelu jednu generaciju.

Međutim naiđe svako toliko netko od kolega tko te na ovaj ili onaj način promijeni, a da to shvatiš tek kada u razredu više nisi pripravnik, već samostalna ličnost učitelja čija je odgovornost biti vodič u svijetu znanja, ali ne i sveznalica. (Doduše, lijepo je težiti tomu.) S time u vezi, i učenici i učitelji dosad su naviknuti lektiru rješavati putem nastavnih listića, tako da se ocjena može imati pregršt s obzirom na to da se tada može ocijeniti svačiji rad. No što kada bi lektira postala tek dio svakomjesečne rasprave? Kada netočnih odgovora zaista ne bi bilo?

Čitateljski klubovi dobar su temelj, a ujedno i priprema za izgradnju vlastita svijeta književnosti. Tijekom jednoga sata sudionici čitateljske rasprave upoznaju se dovoljno da nakon svega – i slaganja i neslaganja – odu na kavu te ondje nastave raspravljati o još sto i jednom problemu kojeg su se sjetili taman pred završetak. Izuzmemo li kavu, štošta se može naučiti iz toga.

Kako bi naučili prepoznavati vrijednost i graditi stav(ove), učenici moraju biti izloženi i kraćim i dužim formama, i prozi i poeziji, i klasicima i suvremenim djelima… I dok izgrađuju stavove i argumente, ne treba umanjivati važnost njihove opreke dobre i loše knjige, jer često kažu da im se nešto uopće nije dopalo, a kada ih pitate zašto, odgovor najčešće ne dobijete ni nakon objašnjenja da je knjiga zapravo izvrsna, samo što su oni premladi da bi je razumjeli u potpunosti. Ono na što ih valja upozoriti jest da moraju zapisati, zapamtiti, sačuvati negdje misao koja ih je navela da im to štivo ostane zabilježeno kao priraslo srcu ili pak nemoguće za ponovno čitanje.

Učenici ne dolaze s izgrađenim stavovima i na sat lektire najčešće dolaze nespremni, čak i oni koji su knjigu pročitali nekoliko puta uzduž i poprijeko ne bi li zapamtili apsolutno sve činjenice koje se u njoj spominju. Neka mi ostale kolege ne zamjere, a ponajviše oni koji sastavljaju listiće za čitanje s razumijevanjem, no pitanje u kojem se od učenika traži da zaokruži jesu li u kolibi bila dva ili tri stolca te na kojem se od zidova nalazila glava jelena meni nema veze s razumijevanjem pročitanoga osim ako se potom zahtijeva i simbolika. Dva stolca učeniku ne govore ništa, no jedno mjesto za onoga koji u kolibi živi i jedno prazno za nekoga koga više nema ipak su dobra nit vodilja za nastavak razgovora o djelu.

Zapisivanje citata i smislen, vođen, opušten razgovor o njima kada se uvažava svaka misao dopuštaju učenicima uvući se u srž problema i postati dio jedne sasvim nove – njihove! – priče. Prisjećam se trenutno Dnevnika Anne Frank, kada sam mislio da ću morati iz osmaša izvlačiti odgovore, a nakraju smo dva puna sata raspravljali i o knjizi, i o problemima prošlosti odnosno sadašnjosti, i o čovječanstvu, i o nama samima. Već smo se tada podosta upoznali međusobno, pa su me tako oduševila njihova razmišljanja u kojima dokazuju koliko, kada im se pruži prilika i kada ih se podrži u nekim naumima, mogu napraviti dobra u svijetu.

Nikad savršeni krug temelj mi je svake rasprave s učenicima. Svi zauzmu pozicije, donesu sa sobom bilješke i knjige, no uvijek se pronađe neko neispunjeno mjesto dovoljno da prostruje nove ideje te se isprepletu sa starima. Naposljetku i ta rasprava završava nezavršeno, jer svaka je priča – beskrajna.

Nakon razgovora o jednome djelu dogovaramo naslov drugoga i dobro je ponuditi učenicima naslov po izboru ili zajednički doći do jednoga koji nema veze s onima s popisa koji je nametnulo Ministarstvo. Čitaju im se Igre gladi – super! (Ja ih nisam još čitao.) Neki lude za krimićima – apsolutno! (Ja sam među njima.) Ako smo već u nastavni proces uveli učenika na središnju poziciju, zašto mu i dalje toliko toga namećemo? Dio sam toga sustava i često shvatim da mlatim praznu slamu, ali učenički plakati, prezentacije i same ideje ne samo da mogu uljepšati moj život već i svih onih koji jednom uđu u učionicu koju krase njihovi radovi.

Isti dan četiri različita lektirna naslova. Katkad jedan, katkad dva školska sata. Dogodi se i da pišemo lektiru, pa se i ja svako toliko vratim u surovu stvarnost koja preferira izrazito objektivnu papirologiju, a nudi zadatke otvorenoga tipa u kojima je samo jedan točan odgovor iako započinju riječima Po tvome mišljenju… Ako učenicima želite dopustiti da se razviju, dopustite im i da griješe. Često se nećete složiti s njima, još češće shvatit ćete da nemate pojma kako vrednovati njihova rješenja, a najčešće ćete čuti nešto sasvim novo, začuđujuće i toliko svježe da će sva udžbenička rješenja zvučati isprazno.

Dok god im lektiru moramo ocjenjivati, ne mogu reći da je loše pisanim putem provjeravati čitaju li knjige. Međutim ukaže li se prilika osmisliti čitateljski klub, dajte si truda i u školi napravite korak dalje kako biste umovima nenaviknutima na dubinu pružili priliku da sami dolaze do vlastitih zaključaka. Ne, neće to baš uvijek upaliti, ali možda vam netko negdje nekada priđe i zahvali na toj mogućnosti. Knjige nisu dosada. Knjige nisu napor. Knjige su nečiji ukoričeni životi pretočeni u slova i čudnovate likove u još čudnovatijim zgodama i nezgodama.

Zamijenimo s vremena na vrijeme službeni popis lektire onim popisom koji nam učenici svako toliko nose na istrgnutim papirima iz bilježnice. Dopustimo im da se izraze onako kako najbolje znaju i umiju. Neka već spomenuta rasprava ponekad bude igra! Da, poigrajte se tim riječima – tko zna što će vam sve otkriti.

Naposljetku, svi ćemo postati priče. — Margaret Atwood

P. S. Hvala ti, Irena. ♥ (Jednom možda shvatiš zašto.)