Kamo si otišla, Bernadette?: uzmi knjigu, preskoči film

Zamislite situaciju. Subota ujutro. Pada kiša, više i ne znate koji dan zaredom. Južina vam se uvukla u sve prostorije kuće ili stana, u sve dijelove tijela i uma. Ne pamtite više kako izgleda sunce. Samo sivilo i nabujala Rječina koja se prijeteći prelijeva pločnikom dok u šarenim gumenim čizmicama nepokolebljivo grabite prema knjižnici. Imate plan, a to je rastjerati crne misli koje su došle s kišom, bespravno se nastanile u vašoj glavi i odande se ne miču.

Kad su u pitanju takvi problemi, dobra knjiga čuda čini, ali niste raspoloženi za teške i potresne teme, životne drame, tragedije i nepravde, filozofske rasprave i komplicirane struje svijesti, otmice djece, mučne razvode, ubojstva, ljubiće, epske povijesne sage u šest nastavaka, ratne epopeje i ostale žanrove koje se nalaze u vašoj kućnoj biblioteci. Ulazite u knjižnicu i za sobom ostavljate mokri trag cijedećeg kišobrana dok odlučno prilazite knjižničarki za pultom i očajnički, zanemarujući sve manire, bez pozdrava vapite: „Dajte mi nešto lagano, a da nije glupo!“

Lagano, a nije glupo

Knjižničarka, koja dobiva takav upit češće nego što mislite, s blagim smiješkom na licu poseže iza pulta i pruža vam knjigu na kojoj piše da je „divna, smiješna, duhovita.“ Skeptično promatrate čas naslovnicu knjige, čas knjižničarku. Koliko vam se puta dogodilo da biste posegnuli za knjigom na kojoj piše „urnebesno smiješno, duhovito, upišat ćete se od smijeha“, da biste došli do zadnje stranice bez da ste se jednom doista odsrca nasmijali.

Tuga je nekako univerzalna, dok je smisao za humor toliko individualan i specifičan da je gotovo nemoguće istaknuti jednu knjigu koja je bez iznimke smiješna svima.

Lakše je nažalost rastužiti čovjeka nego ga nasmijati. Tuga je nekako univerzalna, dok je smisao za humor toliko individualan i specifičan da je gotovo nemoguće istaknuti jednu knjigu koja je bez iznimke smiješna svima. Jednima je smiješno kad se netko posklizne na koru od banane i padne, drugima su užitak jezične igre riječi, treći vole satiru, četvrti sarkazam i ironiju, peti viceve o Muji i Hasi, a šesti luckaste životne situacije u kojima se i sami mogu zamisliti.

„Vjerujte mi“, govori knjižničarka. Kome ćete u životu vjerovati ako ne knjižničarima, pomišljate dok zadužujete knjigu, spremate je u torbu i vraćate se istim putom kojim ste i došli. Dolazite kući, kuhate topli čaj, zavaljujete se u svoj najdraži kutak za čitanje i pokrivate se dekicom. Proučavate naslov knjige: „Kamo si otišla, Bernadette?“ Pitate se tko je Bernadette, a istodobno automatski poželite saznati kamo je i zašto otišla. Štoviše, želite ići s njom. Otvarate prvu stranicu i avantura počinje.

U potrazi za Bernadette

Otkačena, jedinstvena, inteligentna, talentirana, ćudljiva i nepredvidljiva Bernadette pedesetogodišnja je supruga i majka. Ima mišljenje o svemu i izreći će ga opetovano i bez suzdržavanja. Idu joj na živce malograđanski susjedi i roditelji iz škole njezine kćeri. Ide joj na živce Seattle i kiša. Zapravo, lakše je nabrojati što joj ne ide na živce. Godinama već živi život koji nikad nije htjela, a jedina svjetla točka u svemu tome njezina je kći Bee s kojom se izvrsno slaže.

Ponekad je dovoljan samo jedan okidač, naizgled bezazlena riječ ili događaj, zahvaljujući kojima se sunovratimo u ponor negativnih misli i očaja.

Korijen je njezinog sveopćeg nezadovoljstva naravno trauma iz prošlosti. Nitko od nas nije takav kakav jest bez razloga, uvijek iza našeg ponašanja stoji nešto što nam se dogodilo (ili u nekim slučajevima što nam se nije dogodilo). Bilo bi divno da život funkcionira tako da samo pročitamo inspirativne afirmacije Louise Hay na boci Jane i nakon toga odlučimo biti pozitivni i čudesno zaboraviti sve što nas muči, no teško je zanemariti životno iskustvo, događaje i situacije koje su nas oblikovale i koje nam ukazuju na to da stvari nisu baš uvijek divne i krasne kao što nas drugi neprestano pokušavaju uvjeriti.

Ponekad je dovoljan samo jedan okidač, naizgled bezazlena riječ ili događaj, zahvaljujući kojima se sunovratimo u ponor negativnih misli i očaja. Upravo se to dogodilo i Bernadette, koja se kako knjiga odmiče počinje ponašati sve luđe, a čitateljima postaje sve teže pronaći opravdanja za njezine postupke. Sve na koncu kulminira njezinim misterioznim nestankom. Bernadette odlazi i tada počinje prava potraga, ali i rasplet radnje.

Iako su teme koje se obrađuju u ovom romanu zapravo doista ozbiljne, težina se u samom stilu pisanja i načinu pripovijedanja uopće ne osjeća. Autorica Maria Semple piše na takav način da nam se čini kao da je odlučila malo pridržati teret života i ne ga strovaliti na svoje čitatelje, ali ipak ni u jednom trenutku ne prestajemo biti svjesni postojanja te težine. Upravo to otvara mogućnost romanu da bude zaista nevjerojatno duhovit i smiješan, ali nikako neozbiljan i trivijalan.

Roman je pisan u epistolarnom obliku, odnosno sastoji se od različitih zapisa, e-mailova, pisama, videozapisa i drugih dokumenata putem kojih Bernadettina kći Bee zapravo otkriva što se dogodilo njezinoj majci i kamo je otišla. Od mailova koje je Bernadette slala svojoj (navodnoj) virtualnoj asistentici Manjuli, preko komičnih mailova koje izmjenjujuAudrey i Soo-Lin,mame iz Beeine škole, članka o Bernadettinoj slavnoj karijeri arhitektice koja je neslavno završila, do transkripcije govora Ted Talk koji iznosi Bernadettin muž Elgie. Sve nam to pomaže da konačno dođemo do rješenja misterija, odnosno lokacije gdje se glavna junakinja nalazi.

Svi su likovi nevjerojatno dobro okarakterizirani, pa čak i oni najsporedniji. Zahvaljujući tome možemo se zamisliti u njihovoj koži, razumjeti sve njihove postupke i odluke te u konačnici suosjećati s njima i oprostiti im eventualne pogreške ili loše reakcije. Iako nam je u prirodi da uvijek „navijamo“ za glavnog junaka ili u ovom slučaju junakinju, nije nam posve nerazumljivo zašto su njezin suprug i čitava okolina reagirali na nju tako kako jesu.

Pitak stil pisanja, zanimljiva i zabavna priča, šaroliki likovi i neobična struktura romana omogućuju čitateljima da se izgube i ponovno pronađu s Bernadette na njezinom doslovnom i figurativnom putovanju.

Filmska inačica

Kad jedna knjiga postigne komercijalni uspjeh kao što je to bio slučaj s ovom, gotovo je sigurno da će se po njoj snimiti i film. Znate, za one ljenjivce kojima se ne da čitati. Nažalost, u ovom slučaju filmska ekranizacija redatelja Richarda Linklatera gubi tu čaroliju koju smo dobili u romanu. Prvenstveno zbog toga što u filmu epistolarna forma jednostavno ne može postojati izuzev nekoliko kadrova u kojima netko od likova piše, diktira ili čita poruku. A i ne bi bilo baš zanimljivo dva sata zuriti u likove kako sjede za računalom ili mobitelom i dopisuju se s ostalim likovima.

Stoga je razumljivo da se moralo posegnuti za nekim drugim pripovjedačkim oruđima, no zbog toga su gledatelji lišeni nekoliko doista duhovitih situacija iz knjige koje su se samim time jednostavno morale izbaciti. Primjerice, jedna je od najzabavnijih scena u romanu kad Soo-Lin piše svojoj prijateljici Audrey iz internet cafea negdje u Južnoj Americi s računala čija tipkovnica miješa slova p i b. Jezični zavrzlame koje pritom nastaju rezultiraju glasnim smijehom čitatelja i zabrinutim pogledima slučajnih prolaznika ako se taj isti čitatelj nalazi u javnosti.

Osim toga, u knjizi čitatelj stotinjak stranica uistinu ne zna gdje je Bernadette, dok se u filmu potpuno gubi misterioznost njezinog nestanka jer nam se to otkriva doslovno u prvoj sceni (ako pažljivo gledate). Događaji koji su se odvijali neposredno nakon što Bernadettin suprug i ostali sudionici intervencije shvate da je nema u knjizi se otkrivaju na samom kraju, dok ih u filmu pratimo paralelno kako se događaju. U filmu se dakle zapravo ni u jednom trenutku ne pitamo kamo je otišla Bernadette jer nam se to isti čas odvija pred očima.

Sve u svemu, film nije loš i dobar je materijal za solidno provedena dva sata života, no ipak mu nedostaje kompleksnost i slojevitost koju nudi knjiga.

Svi oni mračniji dijelovi koji se daju naslutiti u knjizi gotovo se uopće ne osjećaju u filmu pa se tako film zapravo doima nepotpunim i nije posve jasno što se htjelo postići. Nedovoljno duhovit da bi se nazvao komedijom i nedovoljno ozbiljan da bi bio drama, filmu zapravo nedostaje taj mračno-veseli štih koji knjiga ima. Kad iz filma uklonimo humor, misterij, pripovjedne tehnike i druge elemente koje su knjigu učinile uspješnom, što nam zapravo preostaje?

Svakako odlična glumačka postava. Cate Blanchette, koja bi mogla glumiti jonski stup i svejedno biti fenomenalna u tome, u ulozi Bernadette Fox izvrsna je kao i uvijek. Baš kao i Billy Crudup u ulozi njezinog supruga Elgieja i mlada Emma Nelson u ulozi njihove kćeri Bee. Međutim, scenarij jednostavno nije bio dovoljno kompleksan da omogući kvalitetnoj glumačkoj ekipi da u potpunosti pokažu ono što mogu, pa ostaje dojam da je njihov talent u ovom filmu pomalo nedovoljno iskorišten.

Sve u svemu, film nije loš i dobar je materijal za solidno provedena dva sata života, no ipak mu nedostaje kompleksnost i slojevitost koju nudi knjiga. To je pogotovo uočljivo ako se najprije čita knjiga, a potom gleda film. Međutim, ako biste ipak htjeli preskočiti jedno da biste uživali u drugom, onda svakako stoji preporuka da preskočite film i pročitate knjigu jer bi bila prava šteta da vam prosječan film „pokvari“ izvrsnu knjigu.

Okreće na buru

Čitate posljednju stranicu i zatvarate knjigu, izgubljeni u prostoru i vremenu. Ustajete iz naslonjača, protežete se i prilazite prozoru, rastvarate zastore provirujući van. Atmosfera više nije toliko prijeteća kao prije. Kiša je stala, okreće na buru. Zadovoljno se smješkate. Bura će rastjerati oblake, ali i razbistriti um. Hitate prema knjižnici. Na pultu je ona ista knjižničarka i netko joj se obraća.

„Molim vas, dajte mi preporučite neku knjigu. Ali neku smiješnu. Ne da na njoj piše da je smiješna, a nije smiješna. Nego stvarno smiješnu. Znate, onako, da je… lagana, ali da nije glupa.“ Prilazite pultu, stavljate knjigu na stol i diskretno je gurnete prema osobi koja razgovara sa knjižničarkom. Gleda vas sumnjičavo i neuvjereno, a vi prepoznajete taj skeptični izraz koji je prije svega nekoliko sati stanovao i na vašem licu. „Vjerujte mi“, govorite. „Vjerujte mi za Bernadette.“