KKTP: Agota Kristof - The Illiterate

Što spisateljici mora značiti gubitak materinjeg jezika? Kakva je to gluhoća, kakva hladnoća u kojoj se mora naći s prestankom mogućnosti komunikacije, prekidom prenošenja dojmova, događaja, sjećanja? Kakva je to trauma i što je može najbolje opisati?

O takvom gubitku piše mađarska spisateljica Agota Kristof u malom remek-djelu, književnom dragulju kakav je njoj inače svojstven, naslovljenom The Illiterate i nedavno prevedenom na engleski.

Ova autobiografska priča daje uvid u potresnu sudbinu spisateljice koja je zbog mađarske revolucije 1956. u 21. godini morala napustiti rodnu Mađarsku, obitelj, prijatelje i jezik da bi novi dom našla u egzilu u Švicarskoj. Prelazi granicu s malim djetetom, suprugom i dva kovčega – u jednom benkice i pelene za djevojčicu, a u drugom rječnici – i to označava početak njezina života u nepoznatoj sredini, obilježenog stranim jezikom. I ranije se u školi susretala s nametnutim jezikom – ruskim. Njemu su učenici pružali jednak otpor kao i učitelji: Bila je to nacionalna i intelektualna sabotaža, kao i normalan i pasivan otpor, posve neplaniran i nije mu trebalo objašnjenje. No u Švicarskoj je nerazumijevanje s drugima – zbog nepoznavanja jezika – pojačano tuđom okolinom, hranom koju ne može jesti, ljudima koje ne poznaje, a najviše od svega nostalgijom za domom, svijetom koji je ostavila, svjesna da se ne smije vratiti.

Agota Kristof objašnjava da je pisati počela u mladosti, u internatu zbog usamljenosti, zamijenivši nametnuti red i disciplinu unutarnjom slobodom i to upravo pisanjem. Slična se situacija nastavila u tuđini egzila, gdje je najviše pogađa što nema štiva za čitanje. Postala je opet nepismena – ona, kći mjesnog učitelja, koja je počela čitati s četiri godine i godinama čitala sve čega se uspjela dočepati! Teško je živjela, ali je iz zbrkane životne situacije ipak uspjela izvući najbolje. Opisuje kako je radila u tvornici, koja se pokazala kao dobro mjestu za pisanje pjesama. Posao je monoton, možeš misliti na druge stvari, jednolični ritam strojeva naglašava stihove pjesama. U ladici sam držala papir i olovku. Kad se pojavi pjesma, zapisujem je, i navečer prepisujem u bilježnicu.

U dvadesetima ponovno se odlučuje na početak upisavši tečaj francuskog. Sam jezik naziva neprijateljskim jer ima dojam da ubija materinski joj mađarski. U početku je nesigurna, no godinama se poslije ne odvaja od francuskog rječnika, ponosno slovkajući svojoj djeci pojedine riječi. Ne samo da je slovkala, nego je na francuskom pisala i drame i romane, dobro prihvaćene i prevedene na brojne jezike. Volja je pobijedila neznanje i nemogućnost, želja za pisanjem bila je jača od vanjskih okolnosti koje su naoko sve bile protiv nje: Jedino što je sigurno jest da bih sigurno pisala, bez obzira gdje se nalazim i na kojem jeziku. U zemlju je ušla s kovčegom rječnika, kao da je znala da će upravo jezik biti osnova njezina pomaka prema boljem životu, ispunjenju vlastita sna za pisanjem, čitanjem, toliko željenom komunikacijom, za pričama o svijetu svoga djetinjstva, nekog zauvijek nestalog svijeta. Dio tog svijeta Agota Kristof je prenijela u svom najpoznatijem djelu Velika bilježnica, s kojim se svrstala među one koji će – kako je sama napisala za Thomasa Berhnarda – vječno postojati kao primjer svima koji se žele nazvati piscima.

Kao i Velika bilježnica, i ovo je autobiografsko djelce napisano precizno, stilski šturo, vizualno jakim, gotovo filmskim jezikom, kao u natuknicama. Ta jednostavnost i odrješitost jezika njezinu prozu čine potresnom i surovom, gotovo se može reći sirovom. Nema uljepšavanja i pretjerivanja, autorica se niti sažalijeva niti traži empatiju od čitatelja, no ne nudi mu ni izlaz, predah, svaka je riječ bremenita značenjem, pada teško i uz odjek, kao olovna slova u praznu posudu. I nije važno ako je šturi stil posljedica Kristofinog nedovoljnog poznavanja francuskog jezika. To je samo doprinijelo originalnosti i dojmljivosti ovog nepretencioznog teksta. U toj je nepretencioznosti njegova najveća snaga.