Klitopismenjavanje: novi knjiški glas stoljećima zanemarenog organa

Podrobne fantazije o seksualnosti žena, razrađivane kroz povijest, ostavile su razorne posljedice na percepciju ženskog tijela i užitka, smještajući klitoris na margine znanosti i kulture. 

Kako je tekao “klitorijat”? Koja je “kliteratura” najviše doprinijela brisanju, a koja oslobođenju jedinog organa na ljudskom tijelu čija je svrha isključivo – užitak?

Pod klitorisnom kapuljačom obitava klitoris – jedinstveni organ, no nerijetko ignoriran i brisan. Stoljećima su ga liječnici, anatomi i teolozi sustavno uklanjali iz rasprava, knjiga i anatomskih crteža. Klitoris se teško mogao smatrati organom vrijednim pažnje u patrijarhalnoj kulturi koja je žensku seksualnost zidala u mentalne i zbiljske samostane, svodila na rađanje i odgoj potomstva - ili na zadovoljavanje muškog užitka.

Autoritet neupućenog Aristotela

Naziv “klitoris” potječe iz starogrčkog jezika i u prijevodu znači “malo brdo”. I upravo s antičkom Grčkom započinjemo vrlo kratak i neinspirativan pregled "klitorijata". Tada se naime rađaju ideje koje će stoljećima odjekivati Europom. Da je klitoris zakržljali penis teorija je s temeljima u Aristotelovoj misli, iznesena u djelu O nastanku životinja. Prominentni grčki filozof držao je muškarca “savršenim čovjekom”, a ženu njegovom nedovršenom verzijom. Odnosno, ženska je anatomija viđena kao nepotpuna, manje razvijena inačica muške. 

O nastanku životinja čitali su i drugi, preuzimajući i dalje razrađujući Aristotelove teze. Među njima je najpoznatiji rimski liječnik Klaudije Galen, koji je tvrdio da muškarci i žene imaju identične organe, ali su oni kod žena smješteni unutar tijela. Teorija dobiva dodatni zamah tijekom renesanse, kada su ilustracije Andrea Vesaliusa, začetnika moderne anatomije, u djelu O građi ljudskog tijela (1543.) prikazivale žensko tijelo kao inverziju muškog. Vesalius je antičke koncepte spojio sa svojim crtačkim talentom, pa su njegove ilustracije prikazivale šuplji, izvrnuti penis smješten unutar ženskog tijela. Klitoris pritom ostaje zanemaren, kao neki oblik anatomske anomalije. Zato je sustavno izostavljan iz medicinskih i ostalih znanstvenih djela.

Kršćanstvo, dominantan religijski sustav Europe, spontano je utkalo dualističke ideje grčke filozofije u srednjovjekovni teološki i kulturni okvir. Tijelo se sada počesto opisuje kao grešno, dok se duh uzdiže kao božanski. Seksualnost je podvrgnuta rigidnom preoblikovanju, kroz uvođenje strogih normi i rituala koji su pazili na moral i čednost puka. Tjelesni užitak počinje se stigmatizirati, čak i smatrati prijetnjom duševnom zdravlju. Počevši od ranih crkvenih otaca, provodi se bjesomučna kampanja svođenja seksualnosti na čin moralno prihvatljiv isključivo unutar heteroseksualnog braka - i to u svrhu prokreacije - uz antipropagandu usmjerenu na žene i žensko tijelo, mjesto kušnje.

Bizarne epizode represije

Tijekom srednjovjekovnog razdoblja lova na vještice, demonizacija ženskog tijela dostiže svoj vrhunac. Među tekstovima koji su pozivali na progon žena, najpoznatiji je Malj za vještice (1486.), utjecajan priručnik koji je služio za identificiranje i anuliranje osoba optuženih za vještičarenje. Između ostalog, u tom je djelu upravo klitoris opisan kao “vražje sisalo”, fizički dokaz pakta žene s vragom, kroz koji Sotona isisava njezinu dušu. Žene su, na temelju takvih suludih tvrdnji, bile podvrgavane ponižavajućim ispitivanjima i brutalnim mučenjima kako bi se dokazala njihova povezanost sa sotonskim silama.

Jedna poznata “klito-anegdota” odvila se 1598. godine, nakon što je Alice Samuel, optužena za vještičarenje, obješena u Warboysu, Cambridgeshire. Nakon njezina ubojstva, tamničar i njegova supruga obavili su obdukciju i zabilježili prisutnost male izbočine nalik bradavici. Isprva su bili nevoljni otkriti tu neobičnu pojavu, jer se nalazila na mjestu koje su smatrali nepristojnim za pokazivanje. Ipak, ovo je bio čvrst dokaz da je tužiteljstvo bilo u pravu u svojoj optužbi, pa su fenomen pokazali zainteresiranima - naravno pritom prekrivši ostatak vulve. Danas se ovim dogodovštinama smijemo kao udaljenima i neukima, ali činjenica je da se opetovano brisanje klitorisa iz ljudske svijesti dugo koristilo za gaslighting i usmrćivanje žena.

Još bi se mnoge bizarne epizode iz “klitorijata” mogle iskopati i pružiti nam priliku za zajedničko zgražanje nad nepravdom! Crkva je tijekom vremena izgubila monopol nad dizajniranjem seksualnosti, ali zato je viktorijansko razdoblje donijelo novi oblik represije ženskog užitka. Histerija, česta dijagnoza toga doba, obuhvaćala je širok spektar simptoma: nesanicu, tjeskobu, povraćanje, gubitak sluha, nepolodnost… Liječenje je uključivalo stimulaciju klitorisa koju su provodili liječnici, donoseći pacijenticama makar privremeno olakšanje. 

Međutim, tadašnji medicinski diskurs tvrdio je da žene nisu sposobne doživjeti orgazam; ono što bi eventualno doživjele, opisivalo se eufemistički kao „histerični paroksizam“. Kako su terapije postajale sve popularnije, liječnici su se počeli suočavati s fizičkim zamorom uzrokovanim učestalim manualnim tretmanima. Rješenje je pronađeno u izumu elektromehaničkog vibratora, prvotno osmišljenog za ublažavanje mišićne napetosti.

Novi optimizam

Manjak adekvatne „kliterature“ kroz povijest nesumnjivo je pridonio stigmatiziranju i umanjivanju važnosti klitorisa. No danas ipak svjedočimo sporom, ali ustrajnom bujanju feministike i aktivizma koji oslobađaju seksualnost iz okova neznanja. Pokret klitopismenosti, ispunjen veseljem, kreativnošću i optimizmom, otvara vrata novim narativima o klitorisu – njegovoj anatomiji, funkciji i potencijalu. Za sve one koje zanima kako klitoris izgleda, gdje se nalazi i što sve može, „kliteratura“ sada nudi niz odgovora - a autorice poput Emily Nagoski ili Naomi Wolf razbijaju patrijarhalne mitove o ženskoj seksualnosti, objašnjavajući složenu biologiju ženskog užitka na pristupačan i znanstveno utemeljen način. 

S druge strane, u općoj čitateljskoj populaciji sve više se popularizira “clit-lit,” ponešto bezobraznija podvrsta “chick-lit” žanra. Termin spaja riječi clitoris i literature, a označava popularnu književnost koja se izravno bavi istraživanjem ženskih fantazija, seksa i užitka. Ipak, pregledamo li popise “clit-lit” knjiga na platformama poput Goodreadsa, uočit ćemo da na njima dominiraju naslovi poput Pedeset nijansi sive (2011.), što ukazuje na to da ovaj trend, premda rasprostranjen, ne ide nužno u smjeru progresivnog istraživanja složenosti ženskog seksualnog užitka. Umjesto promišljanja ili razbijanja tabua, “clit-lit” često ostaje unutar komercijalnih  granica, pazeći da se primjerci pojedine knjige lako mogu prodati na svim kioscima u zemlji.

Pokret klitopismenosti zahvatio je i Hrvatsku! 

Među predvodnicama pokreta u nas valja istaknuti kustosicu i aktivistkinju Karlu Horvat-Crnogaj koja često vodi radionice, performanse i predavanja o klitorisu - u Rijeci je posljednje bilo održano u sklopu prvog Festivala menstruacije 2023. godine. Uz nju, spomenut ćemo i Jasnu Žmak, spisateljicu, dramaturginju i edukatoricu, čiji rad u posljednjih nekoliko godina sve ustrajnije promiče teme vezane uz žensku i queer seksualnost. U knjizi One stvari – eseji o ženskoj seksualnosti (2020.), Žmak na slojevit način progovara o temama poput homofobije, masturbacije i orgazma, spajajući teoriju s osobnim iskustvima. 

Osim kroz knjigu, autorica se osvještavanjem bavi i kroz voćno-moćnu istoimenu online platformu, posvećenu dekonstrukciji seksualnosti, oslobođenju i kreaciji novih narativa. One stvari pružaju prostor za otvoreni dijalog o seksualnosti, stvarajući siguran prostor za razmjenu iskustava. Aktivizam Jasne Žmak širi se i na kazališnu scenu. Monodrama This is my truth, tell me yours problematizira seksualnost, patrijarhat i zdravlje, dok u intermezzu predstave autorica održava koncizno predavanje baš o - klitorisu. Posebno je zanimljiv njezin poziv gledateljicama da ono što nauče prenesu taj dan barem još jednoj osobi.

Simbol autonomije i užitka

Jedan od recentnih primjera dubinske “kliterarne” stimulacije djelo je francuske filozofkinje Catherine Malabou Izbrisano uživanje: klitoris i mišljenje (2021.). Malabou stavlja klitoris u središte filozofskog promišljanja užitka, nudeći knjigu koja ne donosi konačne zaključke, već djeluje kao poligon za predstavljanje različitih feminističko-filozofskih ideja, uz autoričine osvrte na svaku od njih. Između ostalih, Malabou ističe i slojevit rad Lucy Irigaray, koja odbacuje patrijarhatu omiljene binarne opozicije poput vaginalne pasivnosti i faličke aktivnosti. 

Irigaray naglašava da se ženski identitet ne može uklopiti u tako šturo razumijevanje svijeta, roda i užitka - jer žensko tijelo, ženski identitet, nije ograničen samo na jednu zonu ili funkciju. Prema njezinim riječima, žena nema samo jedan spol – ona ih ima najmanje dva, ako ne i mnoštvo. “Žena uživa svuda pomalo,” piše Irigaray, mapirajući geografiju ženskog užitka kao raznoliku, mnogostruku i kompleksnu. Klitoris, vagina, usne, grudi, vulva i maternica tvore mrežu tjelesnih zona užitka, koja se ne može svesti na jednostavne opozicije poput otvoreno-zatvoreno.

Klitoris, često nepravedno reduciran na svoj vidljivi dio – glans, zapravo je iznimno složen organ koji obuhvaća razgranatu unutarnju mrežu tkiva. On je mnogo više od anatomske činjenice - objekt istraživanja, feministički simbol seksualne autonomije i sofisticirani konektor užitaka. Unatoč svojoj multidimenzionalnosti, dugo je ostajao marginaliziran i zanemaren u znanstvenim, društvenim i kulturnim narativima. 

O pokretu klitopismenosti i pripadajuće mu „kliterature“ moglo bi se napisati mnogo više. Pretakanjem tijela u tekst, žene se osnažuju, stvaraju nova znanja o vlastitom tijelu, razbijaju stigmu vezanu uz užitak i normaliziraju razgovore o seksualnosti. Stoga, pokret klitopismenosti nije samo čin (samo)spoznaje već i čin otpora, manifest koji se opire neznanju, lažnom moralu i patrijarhalnim strukturama koje nastoje svesti žensku seksualnost na njezinu reproduktivnu funkciju.