Kulturna revolucija pirata s Kvarnera: videokultura VHS osamdesetih

Hoće li u sklopu digitalne detoksikacije i povratka prirodnoj inteligenciji kao zdravi hipsterski izričaj netko naći poslovni model u ponovnom otvaranju videoteka, makar kao neki muzej? Možda bi Svetozar Nilović Tozo i Davor Pasarić mogli proširiti Peek & Poke posao, tko zna? 

Pročitao sam o mogućnosti revivala videoteka inspirativan tekst Kristiana Benića na njegovom blogu Kulturni faul, kao i njegovu perspektivu/sjećanje o važnosti riječkih videoteka u devedesetima i početkom ovog stoljeća. Zapravo, tekst je i o percepciji kako smo gledali filmove i druge vizualne sadržaje i kako se ona mijenjala u samo pola stoljeća. Na neki način, to je tekst koji djeluje kao svojevrsni in memoriam videotekama uz vremenski odmak. 

Isto mjesto - Rijeka, ali drugo vrijeme – desetak ili više godina ranije, kad su videoteke tek počele s radom, uključivalo je i mene kao protagonista, pa eto "sjećanja jednog omladinca" (tako se zvala kolumna Miše Cvijanovića Cvije u Valu, ali o tome nekom drugom prigodom) o osvitu videokulture u Rijeci. Nije baš uzbudljivo kao serija Kronike Times Squarea, ali uistinu govori o sasvim drukčijem doživljaju filma nego danas.

Koliko je sredinom osamdesetih bilo razumijevanje novog formata za gledanje filmova, možda najbolje govori pitanje moje mame kad sam pokušao ući u najnovije tehnološke trendove i nabaviti videorekorder. Pitala me: "Što će ti taj videorekorder, pa imaš već gramofon?". 

Da, u to doba gledanje filmova po izboru u vrijeme kad se želi bilo je na granici znanstvene fantastike. Filmovi su se gledali onda kad su bili na rasporedu na televizijskom programu (dva programa koji s emitiranjem završavaju oko ponoći, a nakon odjave slijede smetnje, ali i na talijanskim programima, no s obaveznom talijanskom sinkronizacijom za strane filmove) ili se išlo u kino.

U Rijeci je tada bilo šest kina – Partizan (kasnije Teatro Fenice), Beograd (kasnije Art kino Croatia), Garibaldi, Jadran, Viševica i Kino doma JNA (kasnije Filodrammatica). Nešto ranije djelovalo je maleno kino Sloga na Zametu, a moglo se zapaliti i u Opatiju pa ondje pogledati neki film. Uglavnom su bile tri projekcije na dan, a u kino Jadran moglo se ući kad se htjelo i izaći kad se htjelo. 

Na repertoaru su se izmjenjivali kung fu hitovi najčešće s Bruceom Leejem u glavnoj ulozi te soft pornići kojima je Ivo Škrabalo nadjenuo tuzemno ime: Hopa-cupa u krevetu, Njoj se mili u svili, ABC od ljubavi do seksa, Šest Šveđanki s benzinske pumpe, Prolaz kroz Pamelu… Takav tip filmova mogao se isključivo i pogledati u kinu, a do 1989. godine bez eksplicitnih scena. Tad je u kinodistribuciju krenuo prvi hardcore pornić Strasti.

No, tada su već videoteke i videorekorderi izmijenili doživljaj filma i silno proširili repertoar. U startu su u prodaju paralelno krenuli jeftiniji videoplayeri i skuplji videorekorderi. Videorekorderi su omogućavali da se film emitiran na televiziji može naknadno pogledati bilo kada i bilo koliko, na kupljenim kasetama najčešće od 90 i 120 minuta. 

Pribaviti te uređaje najprije nije bilo tako jednostavno, jer su bili skupi. Stoga su mnogi Riječani svoje prve videorekordere nabavljali u Italiji uz neprijavljivanje uređaja na granici. Pa ako prođe bez carine – prođe. Moj prvi videorekorder stigao je brodom, a kupljen je u Americi pod brandom National (Panasonic u ostatku svijeta). Kad su se krajem osamdesetih duty free shopovi s granica preselili u gradove bez nekih limita za kupnju, jedan od najprodavanijih uređaja bio je upravo videorekorder.

Čim je nabavljena kritična masa videorekordera, počele su se otvarati i videoteke. Darko Kinkela otvorio je na Školjiću Video Darko i dugi niz godina imao najprepoznatljiviju videoteku koja je svakodnevno stjecala nove članove s reklamom na Radio Rijeci: "Što će vam vesla bez barka, što će vam video bez Darka?" s vokalom Saše Vuksana. 

Prilično posjećena bila je i videoteka Grand Prix koju je na Škurinjama držao Goran Protega. Filmovi su se mogli držati 24 sata, nakon toga naplaćivala se zakasnina. Oni koji su poželjeli imati pojedina ostvarenja u trajnom vlasništvu kupovali su originale ili bi organizirali presnimavanje putem drugog videorekordera. 

Što je značio procvat videoteka? Instantno proširenje filmske kulture (unatoč činjenici da je posrijedi prvobitna piraterija) osobito za generacije u formativnim godinama. Ako su dotad u prosjeku pogledali dva filma na tjedan (jedan u kinu, a drugi na televiziji), skor se tada utrostručio. 

Prije svega, više se nije moralo čekati da se pogledaju novi filmski hitovi, kao u slučaju kinodistribucije kad su u Jugoslaviju filmovi stizali s godinu i više zakašnjenja. Otprilike tjedan do mjesec dana nakon svjetske premijere neka bi piratska kopija završila u videotekama. U ovisnosti o popularnosti naslova, videotekari su umnožavali jednu ili više kopija. 

Kvaliteta snimke tek par dana ranije snimljene u nekom kinu bila je kriminalna (sjećam se prvog Batmana koji je uglavnom podsjećao na naftnu mrlju tijekom cijele duljine filma), no naslovi koji su presnimavani s originalnih videokaseta, a kasnije prevođeni i titlovani imali su rezoluciju kao i televizijski program. Ono što je bilo izvrsno jest da su se tom prigodom mogli naći filmovi koji se nikad ne bi pojavili u kinima ili na televizijskom programu. 

Premda je dominirala hollywoodska produkcija, u ponudi je bilo i mnoštvo europskih filmova. Dakako, i onih erotskih/pornografskih, pa ne čudi da su uvoznici filmskih naslova u jednom trenutku odlučili krenuti s hardcore repertoarom; jednostavno, nakon obilja u videotekama, softcore pornići su propali u kinima. 

Do početka devedesetih videorekorderi su se ustalili u svakom domu, uz televizijski prijemnik; dnevna hodočašća u videoteke koje su nicale bila su neizostavna. 

U Valu smo, u sklopu rubrike Patrolium imali i patrolu koja je ocjenjivala videoteke. Kao i kod drugih kategorija, nezadovoljstvo videotekara koji nisu pobijedili ili nisu bili visoko na tablici bilo nam je izravno adresirano. No, nakon naše inicijative, i oni bi nabavili bolje kutije za kasete, napravili atraktivnije članske iskaznice ili reklamirali atraktivniji popust za posuditelje, kao i mogućnost da se pojedini naslovi otkupe, nakon predviđenog broja najmova.

Gledanje filmova na televiziji palo je u drugi plan, sve dok se upravo krajem osamdesetih nije osvanuo TV Omišalj. Grupa beogradskih entuzijasta napravila je prvu privatnu televiziju u Jugoslaviji i eksperimentalno je krenula emitirati. Mi iz Vala smo se odmah povezali s njima i sami proizvodili sadržaj - Val Video Magazin koji se ondje emitirao. Jedna kamera, priručna montaža, prebacivanje na videokasetu i vožnja do Omišlja, to je bila naša TV produkcija. 

No, povezali smo videotekare s produkcijom i tog ljeta su svi na Kvarneru mogli svakog dana gledati hit-filmove dostupne samo u videotekama, tri na dan! TV Omišalj instantno se pretvorio u najgledaniju televiziju. Nažalost, kratko je trajalo, što zbog pravnih prijetnji, što zbog negativnih društvenih gibanja.

Videokasete su, pak, uspješno nastavile svoj put u devedesetima sa sve većim brojem videoteka. Postigao se dotle neki kvantitativni standard, pa čak i novi uzusi, kao što je gledanje filmova na tulumima ili pak na televizorima u pojedinim klubovima. Nacionalni filmski izbor više nije bio u rukama kinodistributera i televizijskih urednika, nego u rukama Video Darka, Gorana Protege, J. Mikletića i drugih heroja kvarnerske videorevolucije. 

Ono što je izvjesno jest da taj izbor ipak nije bio neograničen kao danas, ali je uključivao ritual odlaska po filmove, neizvjesnost je li došao neki željeni naslov, pa i razočaranje zato jer su sve kasete s filmovima već izdane. Takav angažman sigurno je dizao vrijednost pogledanog filma, jer je uvijek postojao prostor za bolje. Percepcija filmova danas uglavnom nudi prostor za konzumerističko gore.