Kulturno prožimanje Hrvatske i Slovačke (kroz povijesne crtice)

Slovačka i Hrvatska su Europi znane kao „one nove slavenske države“. Iako su prisutne stoljećima, tek su odnedavno samostalne. Slovačka se odcijepila od Čehoslovačke 1993. godine, a Hrvatska od SFR Jugoslavije 1991. godine. Danas ih, politički gledano, vežu dobri odnosi i činjenica kako obje zemlje na čelu imaju predsjednicu. Prosječni Slovak zna za prekrasno hrvatsko more, proslavljene sportaše i glazbenike, čiju glazbu slušaju u noćnim klubovima. S druge strane, nisam najsigurnija koliko prosječni Hrvat zna o Slovačkoj i Slovacima, stoga u ovome članku ukazujem na višestoljetna prožimanja ova dva naroda.

Prva prožimanja datiraju još od doba osmanlijskih osvajanja kada su Hrvati mahom migrirali u mirniju Slovačku te se nastanili u sela u okolici Trnave i Bratislave, ali i migracijom nezadovoljnih Slovaka put Hrvatske u 18. stoljeću, kada se naseljavaju u okolicu Iloka i duž podunavskoga slijeva. Vežu nas personalna unija iz 1102. godine i osamstogodišnji suživot pod ugarskom krunom. Prateći vremensku lentu, prvi Hrvat koji je ostao upamćen na slovačkome teritoriju bio je Marko (Stjepan) Krizin-Križevčanin na funkciji ravnatelja sjemeništa u Trnavi. Ondje je stanovništvo bilo kalvinističko uz malobrojne katolike, kojima je valjalo produbiti svijest o vjeri, što je kod Kalvina izazvalo brojna negodovanja. Kako bi se onemogućio njihov rad, trojica svećenika, uz Marka Križevčanina, optuženi su za podmetanje požara u gradu Košice 1619. godine te su osuđeni na tamnicu i mučenje. Kanonizacija trojice košićkih mučenika provedena je 1995. godine, kada je papa Ivan Pavao II. proglasio Marka Krizina-Križevčanina svetim. Valja spomenuti da je najznačajniji katolički red u Slovačkoj isusovački, čiji će članovi kasnije odigrati glavnu ulogu u cjelokupnome obrazovanju. Svoj su doprinos započeli otvaranjem Trnavskoga sveučilišta pri kojemu je jedan od profesora bio, isusovac, Juraj Habdelić – hrvatski jezikoslovac i književnik.

Grad Trnava danas nažalost ne igra tako važnu ulogu kao nekada, kada je bio epicentar obrazovanja i kulture, a zbog svojih mnogobrojnih, u baroknom stilu izgrađenih, crkava i inih religijskih spomenika nosi naziv „slovački Rim“. U 18. stoljeću grad je postao središte Slovačkog narodnog preporoda. Oba su naroda početkom 19. stoljeća osjetila kako im je kucnuo čas za novim buđenjem, a ono su započeli reformom službenoga jezika sve kao posljedicu višestoljetnih potpadanja pod tuđe vladare. Zajednička im je opća mađarizacija, a Hrvati su se uz mađarski, željeli riješiti i njemačkoga, talijanskog i latinskog jezika koji će svoje mjesto ustupiti hrvatskome književnom jeziku. Slučajno ili ne, oba su se „reformatora“ zvala Ljudevit – Slovak Štúr (Ľudovít Velislav Štúr) i Hrvat Gaj (Ljudevit Gaj).

Štúr je bio vođa prethodno spomenutog Slovačkog narodnog preporoda i narodnooslobodilačkoga pokreta koji se zalagao za slavenstvo pri kojem će svi narodi očuvati svoj identitet (bijeg od konstantnoga poistovjećivanja Slovaka sa Česima), dok je Gaj bio vođa ilirskoga pokreta (temelj Hrvatskog narodnog preporoda) koji se zalagao za ujedinjenje svih južnih Slavjanah. Kako jezik ne opstaje bez pisma, tako je Gaju bilo važno uspostaviti grafiju te se u djelu „Kratka osnova horvatsko - slavenskoga pravopisaňa“ referirao na grafiju sjeverne slavenske braće – Čehe, Moravce, Poljake i Slovake. Kako bi pomogao prijatelju Gaju, Štúr je u Hrvatsku poslao svoga sljedbenika Bohuslava Šuleka, koji je marljivim radom i silnim elanom postao jedan od prvih predstavnika Zagrebačke filološke škole. Sa željom da pripomogne Hrvatima dati im njihov čisti jezik, Šulek radi na stvaranju novih termina te time postaje utemeljiteljem hrvatskoga znanstvenoga nazivlja (upravo njemu dugujemo nazive za kemijske elemente; dušik, vodik i dr., te druge izraze potrebne za razumijevanje matematike, fizike, botanike i sl. Npr. „drvo je napupilo/napupčilo“).

Šulek se obraća Ilirima kao urednik Danicze ilirske pjesmom „Molitva Tatrie“:

„Suze teku i molitva
Glasi iskrena pri Tatrii:
Daj junačku, Bože! Sreću
Našoj hrabroj Iliriji“

(„Molitva Tatrie“)

- odgovor na to daje pjesnik Fran Šimagović pjesmom „Odaziv Ilirije na molbu Tatrie“:

„Tatrio draga! Tatrio mila!
Sladka dušo duše moje!
Čestita mi věkon bila!
Sveđer jače bitje tvoje!“

Slovačka i Hrvatska našle su se pod vladavinom Habsburške monarhije (1526.-1804.), a 1848. godina zapamćena je po mnogim revolucionarnim težnjama u kojima su istaknuti nacionalni, politički i socijalni zahtjevi unutar Carevine (Monarhija se od 1804. do 1867. nazivala Austrijsko Carstvo, a od 1867. do 1918. Austro-Ugarska). Hrvati su prezentirali svoja zahtijevanja, a za bana je postavljen, tada pukovnik, Josip Jelačić. Nakon revolucije 1848. nastupilo je doba Bachova apsolutizma, a time i jačanje germanizacije i centralizma. Obojica vođa, Ljudevita, utihnuli su. Neposredno nakon sloma Bachova apsolutizma, Slovaci teže k osnivanju institucije za promicanje kulture u čemu im novčano pomaže đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer stoga 1863. godine osnivaju Maticu slovačku.

Iste se godine repertoar zagrebačkog HNK otvara predstavom „Drotar“, slovačkoga dramaturga Jána Palárika. Odlazak cara Karla, 1918. godine, označio je kraj Habsburške Monarhije i priliku za ponovno preslagivanje granica država Srednje i Jugoistočne Europe. Pod ovakvim okolnostima nastale su dvije nove države – Kraljevina SHS i (Prva) Čehoslovačka, dakle i Hrvatska i Slovačka ponovno ulaze u zajedničke, višenacionalne zajednice te pomalo slabi njihova komunikacija. Ista se revitalizira za vrijeme trajanja Nezavisne Države Hrvatske (1941.-1945.) i Nezavisne Države Slovačke/ Slovačke Države/ Prve Slovačke republike (1939.-1945.) te se tada osnivaju Hrvatsko-slovačko društvo (u Zagrebu 1942.g.) i Slovačko-hrvatsko društvo (u Bratislavi 1942.g.), a jezične se zavrzlame raspliću objavljivanjem prve gramatike slovačkoga jezika, tiskanoj izvan Slovačke koja je priređena za štampu u Zagrebu, a iz pera hrvatskoga jezikoslovca i glazbenika dr. Josipa Andrića, 1942. godine.

Zanimljivo je da su do danas u Slovačkoj opstala samo četiri hrvatska sela: Čunovo, Devinsko Novo Selo, Hrvatski Grob i Jarova koji zajedno broje oko tisuću Hrvata, dok se Slovaka u Hrvatskoj procjenjuje na desetak tisuća s najviše stanovnika u Našicama, Iloku i Punitovcima.

Jedini slovački pjesnik koji se uspio zadržati u čitanci (Košutić – Brozović, N. „Čitanka iz stranih književnosti 2“) jest Ján Kollár iako je u Slovačkoj značajniji kao političar, zagovaratelj integracije svih Slavena, a valja stoga spomenuti kako je majka našega najznačajnijega protorealista – Augusta Šenoe upravo Slovakinja, a Šenoa je i dandanas u Slovačkoj rado čitan.

U razdoblju od 1950. godine do danas u Slovačkoj nije otvorena niti jedna crkva ili škola na hrvatskome jeziku što je nazadovalo širenje hrvatske tradicije i kulture među ondašnjim stanovništvom. No, niti u Hrvatskoj Slovaci nisu izražavali htijenja za nastavom na materinskome jeziku, iako su škole postojale. Zadržala su se umjetnička društva te radio-emisije, što podcrtava lakoću asimiliranja jednoga naroda u drugi.