Nema mjesta ludilu u Industrijskoj: Robert Torre o bacanju psihofarmaka u vodovod, chia sjemenkama za spas duše te promašenim očekivanjima

Mirno idem krivim putem/mirno idem krivim putem vrti Rezonansa dok nam se patka smije kako pripremamo književni susret u Industrijskoj. Kva! Kva! Kva! S obzirom na to kako sam bio udaljen, ne mogu sa stopostotnom preciznošću reći što nam govorila kroz smijeh, ali njena poruka je glasila:

„I ja bih organizirala susrete kad bih mogla, znate?“

S obzirom na to kako smo se nalazili u Industrijskoj, nitko nije obraćao previše pozornosti na činjenicu da razgovaramo s patkom. Zapitali smo ju zašto ne može na što nam je patka, pomalo pragmatično, kazala:

„A tko bi spremao pačiće za školu, kuhao ručak, tko bi donosio doma ipak nekakvu zaradu? Tko ima vremena biti luđak!“

Mi luđaci? Samo zato što pripremamo književni susret u Industrijskoj i pričamo s patkama ne čini nas ludima, zar ne? Gledamo se, ali nitko nas ne tapša po ramenu. Huh – možda je ludilo uistinu samo luksuz, a ne bunt ili bolest? Srećom, naše teze imao je prilike testirati poznati psihijatar Robert Torre kao šesti gost programa Knjiga na nezgodnim mjestima. Uz njega se smjestio izdavač njegovih zadnjih dviju knjiga (Ima li života prije smrti i Ludilo uzvraća udarac), Neven Kepeski (Media bar). Kako više ne bismo odugovlačili – što je ludilo?

„Ludilo nije moja izmišljotina, povukao sam ju od pametnijih ljudi. To su konstrukti koji se povijesno stvaraju i razgrađuju. Kako ćemo ih sutra zvati, vidjet ćemo; nekako sigurno hoćemo, a zapravo ono jedino objektivno što postoji kao fenomen svih naroda i civilizacija jest ludilo – jedno neobično iskustvo bivanja čovjekom koje ne razumijemo dovoljno dobro.“

Upravo što ga ne razumijemo dovoljno dobro, a bavimo se njime je glavni razlog zašto se Torre upustio u pisanje knjige Ludilo uzvraća udarac:

„Iako se iz izložene materije to neće vidjeti, ona je osobna knjiga. Htio sam sebi reći što sam ja to radio 30 godina. Koji sam ja to proizvod dobio? Kaj mi to radimo? Otkud su ti ljudi i je njima bolja od nas? Što smo radili te pod kojim konceptualizacijama sam radio? Koju vrstu proizvoda sam dobio te što predajem budućim generacijama? Što bismo mi htjeli, a što bi drugi htjeli od nas?

Po pitanju sadržaja riječ je o jednoj protočnijoj knjizi. Puno je lakše odgovoriti na pitanje što je psihijatrija, jedna avantura veća od dva stoljeća, nego što je život. Utoliko mislim da je jasnija i čitljivija. Nisam se htio baviti poviješću ludila, već što se desilo s ludilom koje je tu odvajkada u svim civilizacijskim skupinama i povijesnim razdobljima. Što se s njim desilo kada smo ga konceptualizirali? Kroz razne konstrukcije smo ga provukli: mu sad bolje ili nije?“

Fotografirala: Lara Čakarić

Pritom je autor bio izrazito oprezan pri nastojanju da obuhvati fenomen bez romantiziranja istoga:

„Htio sam izbjeći romantizaciju ludila. Teško je tako duboku psihičku patnju romantizirati i od nje raditi poeziju. To je iskustvo razorno, ružno, neobično, a opet duboko ljudsko. Ono što sam ja u naslovu imenovao ludilom je samo jedan segment onoga što mi danas zovemo psihijatrijskim poremećajima.“

Ipak, nije previše razmišljao o temeljnom pojmu svoje knjige – ludilu:

„Htio sam inzistirati na njemu jer je to jedan prljavi, politički nekorektan, vulgaran i prevaziđen pojam. On se već 150 godina ne koristi u ime psihoze, ali upravo zbog toga sam ga uzeo. Nama izvorni fenomen izmiče kroz prste. On nam je u svojoj suštinskoj biti nejasan. Što se zapravo događa? Ako ga poklopimo i predodredimo da je riječ o psihičkim, psihijatrijskim, mentalnim, duševnim poremećajima uspjeli smo već nekako zarobiti fenomen. No, dok se on naziva ludilom, on ostaje neodređen i nedefiniran. Svjesni smo da nam odvajkada skriva svoju tajnu te da nam i danas skriva svoju tajnu. Moramo biti svjesni prilaska i pristupa tim osobama i tom fenomenu da bi zadržali mogućnost da razgovaramo s budućim generacijama koje će imati bolji vid od nas. Moramo uračunati naše neznanje koje je veliko.“

No, želimo li sagledati naše neznanje, moramo ići široko, moramo pokušati obuhvatiti širu sliku onoga što nazivamo psihijatrijom. Drugim riječima, moramo znati kako je izgledala njena prošlost i pitati se kako će izgledati njena budućnost:

„Tri do četiri posto odraslog pučanstva boluje od ludila, ali riječ je o ludilu zbog kojeg je psihijatrija osnovana. Ona nije osnovana radi naše ojađenosti, nesreće, depresije, frustracije ili ovisnosti. Ona je osnovana za nepopravljivo lude ljude.

Luđaci su do 19. stoljeća bili nediferencirana skupina s beskućnicima, kriminalcima, izopačenim ljudima itd. Po formiranju građanskih državi u Europi dolazi do diferencijacije tih manjina za koje srednji vijek (i ranije) nije previše mario. Po toj diferencijaciji se onda formiraju institucije: socijalno devijantni na jednu stranu, kriminalci na drugu itd. Ostala je rezidualna manjina koju se nije moglo zatvarati jer se nije nalazila u dimenziji kaznenog progona, ali su se ponašali radikalno drugačije. Pojavila se rezidualna skupina luđaka. Njih se prvi put kroz 19. stoljeće počinje internirati. Počinju se formirati ogromni konglomerati luđaka koji ulaskom u ustanovu postaju duševnim bolesnicima. Prvi put za njih ne brinu nadzornici već liječnici koji postaju psihijatrima po mjestu rada. Ne zbog znanstvenih iskoraka! Liječnik koji radi u ludnici postaje psihijatar, a luđak bolesnik. Dolazi do konceptualnih promjena koje mjenjaju njihov život i sudbinu. Od njih sve počinje.

Kako je od toga došlo do toga da možemo reći kako svaka druga osoba tijekom svojeg života jednom doživi neki od psihijatrijskih poremećaja? Kako su te pojavnosti porasle? To priča ta knjiga. Kako je došlo do medikalizacije, psihijatrizacije i psihologizacije zapadnog pučanstva. Ima nas više nego ikad, a opet poremećaja ima toliko da bi nas trebalo biti četiri puta više. Je li izlaz u tome da se hipertrofiraju službe ili smo pogriješili u konceptualizaciji?“

Kako je došlo do medikalizacije, psihijatrizacije i psihologizacije zapadnog pučanstva. Ima nas više nego ikad, a opet poremećaja ima toliko da bi nas trebalo biti četiri puta više.

I dok njegova struka nije kriva što se našla u neredu 21. stoljeća, svjestan je kako aktivno sudjeluje u njemu:

„Psihijatrija je mala medicinska grana koja nema veliku mogućnost utjecaja na društvo. Možda su neke od konceptualizacija imale utjecaja na to da sve veći broj osoba postanu našim klijentima jer su osjećali potrebu za tretmanom. No, upravo taj moment osjećaja potrebe za tretmanom proizlazi iz prevelike psihologizacije i potrebe rada na sebi.

Humanistička psihologija formira što je to uspješan život ili uspješan čovjek. Sada se to iskristaliziralo u ono što se mi kunemo, a to je mentalno zdravlje, idealni oblik normalnosti. Onaj tko to nije, odmah se nalazi u potrebi za pomoću. Preveliki broj osoba postaje našim potencijalnim klijentom. I to nije dobro. Ni za jednu malu medicinsku granu ni za ljude koji potražuju pomoć. Najmanje je iglu zavrtjela sama psihijatrija, koliko su nju potegli i mediji te opće stanje duha i vremena, kao i kontekstualni uvjeti koji su na nas svalili veliki broj osoba s kojima ne znamo što bi.“

Stjeran u kut, Robert Torre osvijestio je činjenicu kako je psihijatrija nužno morala postati brza na obaraču, kako s lijekovima, tako i s ljudima:

„Radimo s velikim brojem osoba, radimo brzo, radimo površno, radimo loše. Manje-više se nas posao svodi na brzo propisivanje psihofarmaka. Umjesto da pružimo kompletnu pomoć osobama s puno psihijatrijskih poremećaja koji čine vrh piramide, mi se bavimo cijelom piramidom. Sve više nam dolaze osobe koje su u suštinskom smislu normalne, ali im je teško u životu, ojađeni su, nezadovoljni... Njihove anbormalnosti su kontekstualne, životne te egzistencijalne naravi, a ne medicinske u užem smislu riječi. Jedna vrsta socijalnog, kulturnog te političkog nezadovoljstva se lomi, atomizira, medikalizira i pretvara u medicinski fenomen.

No, obraća se nama, a mi smo ipak liječnici. Čim vidiš mene, izlaziš s tri lijeka. Naš okvir je toksičan, medicinski. Nama stalno govore da se bavimo prevencijom. Mi i liječnici drugih grana svoj identitet smo izgradili na bolestima. Nije sramota liječiti bolesti. Kirurg ne dobiva svoj identitet kroz razgovor o povrću.

Sada su bolesni oni koji nisu super zdravi. Mi više preveniramo, a manje liječimo. Radimo checkinge, check-upove te se obraćamo milijunskoj masi zdravih hipohondara koji kroz razgovor s nama i javnozdravstvene poruke se bave psihijatrijskim poremećajima, proučavaju ih, čitaju o njima kako bi ih lakše dobili.

Jedna igranka se zaigrala iz koje nema izlaza. Ono što je meni važno kao psihijatru je da današnja struka ne sudjeluje više tako agilno u tome, već da se isključi.“

Njegova razmišljanja nisu nova ni inovativna publici upoznatoj s njegovim radom. U javnosti iza njih stoji već sedam godine. Točnije, od knjige Prava istina o psihijatriji (Profil, 2014) koju struka nije najsretnije primila:

„U Hrvatskoj nas ima tek nešto više od petstotinjak. S većinom struke nisam iskomuniciran. Samozatajno se bavim svojim radom. Pogriješio sam jer sam, kako bi u starom režimu rekli, pao pod utjecaj inozemnih čimbenika. Sjebala me strana literatura. Kada stvari koje su u anglosaksonskim i skandinavskim državama bile poznate zadnjih 15 godina pustiš na naše tekuće tlo, izgleda kao da su bombe pale. Plasiralo se kao da sam neki bombaš-samoubojica, da su to neke moje izmišljotine.

Nažalost, nisu. Ja bih bio negdje drugdje da jesu. To je samo netko tko je parafrazirao ogromnu objedinjenu građu jedne kritičke psihijatrije. Za razliku od drugih, psihijatrija ne uspijeva pronaći jednu paradigmu unutar koje će se razvijati tri stoljeća kao fizika. Mi svakih trideset do četrdeset godina imamo neku novu pred paradigmu koja posmiče sve što je prije nje bilo. Ničega prije nije bilo i ničega poslije neće biti. Aktualna pred paradigma je vrhunac pameti i znanja. Nažalost, moje kolege su vrijedni i pametni, ali nemaju ni želje ni volje ni pameti ni snage da bi se raširili u dubinu i širinu te vidjeli što smo mi to napravili. Oni su jako uronjeni u aktualnu paradigmu i doživljavaju je kao datost što je prirodno ljudima. Ne vole ljudi kada im se izmakne tlo pod nogama, kada ih se relativizira. Ne vole ljudi tu dezorijentaciju.

Otuda je došao napad. Mene je iznenadio ad hominem napad. Iznenadilo me to da ako se tako napada insajdera, kako tek ovi jadovani prođu koji su u inferiornijem položaju od mene? To je dio jedne nezrelosti naše struke, barem ovdje.“

Ubrzo se uz ime poznatog psihijatra moglo pronaći mnoštvo etiketa s kojima sam Torre nije znao što bi trebao raditi. No, kroz njih je uvidio širu dijagnozu vlastite struke, kako u nacionalnim razmjerima, tako i svjetskim:

„Ljudi te moraju negdje svrstati, moraš viriti iz neke ladice. Zbog toga sam ja ispao kao onaj protiv lekova. To nije istina. Ja nisam alternativac, nisam pobornik psihoterapije koju isto smatram mumbo jumbom, oblikom manipulacije.

Ispalo je tako jer mi nismo uspjeli u onome što smo najavljivali krajem stoljeća, a to je da će nam mozak početi otkrivati velike tajne. Ono što mi gledamo u filmovima te čitamo u prozi izgleda fantastično: obojenja mozga, hipoteze... Nažalost, sve što je bilo u najavi nije se ostvarilo. Sve je ostalo na dugom štapu. Sad je jasno kako će proći desetljeća prije nego što nešto otkrijemo. No, dotad mi moramo raditi. Ne možemo ići s naivnim tezama.“

Svi kronični psihotični pacijenti jesu na terapijama održavanja koje uzimaju ne mjesec-dva, već godinu, dvije, pet godina. To nisu tonici za mozak. Mi znamo da alkohol ne valja, ali brate – ni ovo nije multivitamin.

Podcrtavajući mozak kao najspecifičniji, najčudniji, najkompleksniji organ u poznatom svemiru, Torre nas želi upozoriti da s njim možemo i moramo raditi jedino s maksimalnim oprezom:

„Sigurno nismo dorasli njegovom razumijevanju. Sigurno svaka intervencija na ovoj razini šteti mozgu. Mala šteti malo, kratka kratko, velika veliko, duga dugoročno. Nekad su intervencije nužne jer su psihička stanja, kao i patnje, tako intenzivna da je možda bolje nakratko stišati ton i zamračiti sliku. Ta patnja lomi osobu obuhvaćenu iskustvo ludila.

Svi kronični psihotični pacijenti jesu na terapijama održavanja koje uzimaju ne mjesec-dva, već godinu, dvije, pet godina. To nisu tonici za mozak. Mi znamo da alkohol ne valja, ali brate – ni ovo nije multivitamin. Neće ti naštetiti koji mjesec, ali pet godina hoće. Treba vidjeti imamo li mi pravo i mandat primjenjivati tu vrstu supstanci ako nema simptoma. Mi se bavimo tegobama koje smo provizorno – s velikim naporom, ali i dalje provizorno – kao socijalne konstrukte imenovali u poremećaje, grozdove simptoma. A oni se ponašaju svakako.

Koji su to poremećaji, tko ih ima? Mi to zapravo ne znamo. Zašto dolaze, zašto odlaze? Ni to ne znamo. Oni odlaze i bez liječenja. Nama bi bilo pametnije pratiti zašto odlaze same, pratiti ih kako odlaze te vidjeti koji čimbenici narušavaju, a koji pospješuju te se staviti na stranu čimbenika koji zaštićuju vulnerabilne osobe. S tako niskim poznavanjem funkcioniranja ljudskog mozga, mi nemamo mandat drugačije no samo simptomatski-kratkotrajno intervenirati. Mi imamo pravo kao liječnici liječiti neke znakove, ali mi nemamo pravo lomiti, slamati, uništavati osobu. U jednom razdoblju psihijatrije pojavili su se posebni ljudi koji ne postoje, posebni oblici luđaka koji nisu postojali u društvima predpsihijatrijske ere, a to su ljudi koji su patili od višegodišnjeg hospitalizma i dugotrajnog liječenja. To je slika koju smo nesvjesno napravili u nastojanjima da im pomognemo. Mi za to nemamo mandat, mi to nismo. Nije nama cilj da osobe nema, da nitko ne stanuje unutra., da je to biljka koja vegetira. To su velika pitanja za koja bi psihijatrija trebala sakupiti snage.“

Pridodamo li tome činjenicu kako je svatko unikatno normalan i unikatno nenormalan, dolazimo do problema na koje – prema Robertu Torreu – psihijatrija još nije spremna odgovoriti:

„Naši pojmovi samo služe kao provizorne konstrukcije koje ćemo odbaciti kada se osobi približimo. To je fenomen koji je meni zadao toliko glavobolja jer sam shvatio da što duže radim, to teže radim jer više znam koliko ne znam. Ja sam najsigurniji u sebe bio kada sam bio napucan nakon specijalističkog ispita jer sam sve te predrasude uzeo za fakte. Nažalost, to su konstrukti iza kojih stoje ozbiljni ljudi, ozbiljni psihijatrijski timovi međunarodnih asocijacija. Međutim, oni su ih formirali za opće modele. Kada osoba stoji ispred mene, ja mogu individualiziranije prići. Znanje mi služi kao predznanje, kao ljestve koje ću morati odbaciti kako bih probao susreti osobu te joj pomoći da napravi konstrukciju sebe. U tom osluškivanju nerijetko ne znam gdje sam krenuo. Nerijetko nisam siguran da li osluškujem, imam li neku intuiciju ili upuhujem pa projiciram.“

Ipak, Torreov put do zaključaka koje iznosi pred nas nije bio jednostavan. Sam kaže kako se osjećao da se cijelo vrijeme pripremao za punk koncert, samo da bi se našao na koncertu Novih fosila. Jedino što se tada mogao zapitati bilo je tko je tu višak? Jučer se činilo da je on, a danas se čini da su oni:

„Ono što je mene neugodno iznenadilo bio je jedan ružan, hladan tuš. Ono zbog čega sam ja krenuo u tu avanturu nije ono što sam našao. Zadojen literaturom sedamdesetih i osamdesetih ulazim u poslijeratnu psihijatriju koja je bila formatirana kruto biologijski gdje je sve bilo definirano drugačije. Bilo je kao da sam se spremao za punk koncert, a došao na koncert Novih fosila. Tko je tu zapravo višak?

To me slomilo, uneredilo i razočaralo. Mislio sam da to ne može biti cijela istina. Činilo mi se da tim ljudima nije bolje od tih fizikalističko-simplificiranih iskaza. Sve dok nisam prije deset godina došao do građe ljudi koji su potvrdili moju intuiciju te dobru intuiciju ljudi iz sedamdesetih koje je struka maliciozno prozvala antipsihijatrima, a oni su do zaključaka došli pomoću osobnog kliničkog iskustva. Sad je lako, sad su to metastudije, činjenice itd. Povraća ti se koliko toga ima. Ovi tipovi su to zaključili jednom dobrom introspekcijom. Tu sam shvatio da bi ta struja mogla biti dobra za te ljude, ali i za nas te da se možda možemo izvući.“

Fotografirala: Lara Čakarić

Unatoč tome što se formiraju nove struje, Torre je svjestan kako njegovu struku čekaju teška pitanja čiji odgovori ne moraju garantirati kako će doći do željenog proboja. Ipak, oni će pomoći u tome da se njihova grana – nakratko – prestane tresti:

„Osjećam uvezanost sa svim kolegama u proteklih 200 godina. Ti su ljudi htjeli dobro, a nismo napravili dobro. Dosta zla smo nanijeli ljudima. Naše ruke su zaprljane. Mi moramo izvući te ljude, te odgovore. Nema sad natrag. Mi moramo nešto napraviti. Taj dio osjećam kao dio obveze. Ova kriza koja struji psihijatrijom zadnjih 10 do 15 godina nije nalik onoj šezdesetosmaškoj krizi. Ovo je genuina kriza psihijatrije, kako bih rekao, ona koja traži nova rješenja te ih nalazi.

To što je struka na raskrižju, nije ništa novo. To što je jedna paradigma srušena isto nije ništa novo. Ono što smo izgubili je nešto što nismo ni imali – prenapuhane teze neuroznanstvene naravi koje ne možemo dokazati. Izgubili smo nešto što nismo ni imali. Ionako mi stalno postojimo na nekom raskrižju, vrlo je nelagodna pozicija naš male medicinske grane. Nekad čovjek sa zavišću gleda kolege drugih grana koje mogu izvjesnije dijagnosticirati. Tebi je jasno da kada bi naši dijagnostički sustavi bili internistima, oni bi ih odmah bacili u more. Rekli bi da se po tome ne može raditi. A mi nemamo drugo, nemamo bolje. Vrlo je teško raditi s tom niskom ekspertnošću. Mi se često ne želimo otvoriti, pokazati račune... Ne želimo reći što imamo u našem dućanu, pokazujemo se boljima nego što jesmo.

Mi ne možemo sebi stavljati stetoskop oko vrata. Naša ekspertnost je niska, traži poseban proboj. On će možda doći, ali neće nam biti bolje ako se pravimo da nam je bolje. Moramo se sabrati oko onoga što imamo. Neće nam struka biti slabija ako otvorimo karte niti ako upoznamo naše klijente s kvalitetom naših proizvoda na otvoreni, iskreni način. Nisam ja kriv što se bavim dušom iliti psihom iliti mozgom. To je malo teže nego zub, koljeno, kosa. Nije do mene. Nemam se kaj sramiti što je moja egzaktnost manja od jednog ortopeda.“

Vidio sam i čitao o inozemnim kolegama koji govore da im je dosta teško kada dođe promjena. Ja znam da je došla biologijska paradigma i da bih trebao napraviti četiri ambulante unutar svoje.

Ipak, svaka borba, bilo s kolegama, bilo s pacijentima, ima svoj rok trajanja. Za autora nema dileme – umoran je od psihijatrije i svih popratnih elemenata:

„Ti radiš prema standardu, ne možeš drugačije. Vidio sam i čitao o inozemnim kolegama koji govore da im je dosta teško kada dođe promjena. Ja znam da je došla biologijska paradigma i da bih trebao napraviti četiri ambulante unutar svoje. Znam da o nekim svojim pacijentima znam više nego o svom sinu, kćerki i prijateljima. Znam da oni imaju pravo na mene. Sad bih ja trebao prestati intimizirati se s njima te ih pitati manje-više koje simptome imaju da bih znao koji im lijek dati. Ja vas ne moram razumjeti da bih vas liječio, ali onda su ti pregledi površniji i kraći, ali i unosniji te profitabilniji, orijentiraniji prema propisivanju psihofarmaka.

Ova psihijatrija, starinska, bazirana na psihosocijalnom pristupu, na tezi da su psihopatološke abnormalnosti dio mojeg životno-egzistencijalnog polja kojeg ja moram razumjeti da bi mi bilo bolje je nešto od čega je suvremena psihijatrija odustala. Taj dio troši. Dijagnostika u struci zvanoj psihijatrija služi da bi odmaknuli nepsihijatrijske bolesti kako bi ostali sami s bikom. Tada nam je glavno dijagnostičko oružje duša, suosjećajni kapacitet.

I zaista, ti možeš imati, ugrubo rečeno, 20-25% bolje rezultate od standardnih kolega, ali onda ulažeš 60% više napora. Taj napor je osoban, on troši. Ti napraviš puno ako si unutra. A ako si unutra, onda si unutra, nisi van i onda te nema navečer. Nema te za samoga sebe. To su realni odnosi na kraju. Koliko god da ti jesi neutralan i distanciran, to si ti. I ti si ograničen, nemaš šesto duša. Osjeti se kada se prebaci rampa. Ljudi to osjete. Činjenica jest da ako si se u životu napio vode da možeš razborito savjetovati čovjeka. Međutim, mnoge stvari liječiš na način da pružaš korektivno emotivno iskustvo. Njime liječiš negativno emotivno iskustvo. Nije to na spiku jer onda bi bilo dovoljno čitati samo pametne knjige. Nažalost, desi se taj fenomen da si pouzdano siguran da si napravio značajne i pozitivne uplive kod ljudi koje si sreo preko uputnica, a da to isto nisi uspio napraviti sa bližnjima. I to je čarolija života, ali to je i dalje najjači alat koji imamo. Ponekad bolje rezultate imaju mlađe kolege nošeni entuzijazmom koji se predaju interpersonalnom radu doli stariji kolege s više školskih godina i akademskih titula.

Jednostavno u devet i trideset ispred tebe sjedne čovjek i kreće intimni razgovor uza sve stvari koje te osujećuju: ljudi su vani, kolega je ovdje, HZZO propisuje ovakav ili onakav format. A ti shvaćaš da HZZO ne percipira glavne stvari: Koliko će trajati pregled? Do koje dubine? To se ne može standardizirati. Od toga se čovjek umori.“

Ne pomaže ni trenutna situacija koja je ipak samo još jedan, ali ne i novi korak moderne:

„Ona se već odrazila i odražava se loše. Možda i nepopravljivo loše. Međutim, Covid-19 infekcija nije ništa uzrokovala već samo akcelerirala procese Identitetno raspamećene konzumerističke individue suvremenog građanskog Zapada nemaju uporišta te se one umjesto hvatanja za staru baštinu počinje hvatati za neologizme, nove konstrukte nastalih osamdesetih, takozvano mentalno zdravlje.“

Podcrtajte mentalno zdravlje jer je ono je problematični konstrukt koji se sapliće već u svojoj teoriji, a kamoli u praksi:

„Može postojati mentalna bolest, ali ne može postojati mentalno zdravlje. Najmanje bi liječnici trebali odlučivati što je, a što nije mentalno zdravlje. Često se za društvene fenomene pozove u goste liječnika; on se u to razumije kao i ortoped, oftalmolog – zašto bi psihijatra zvali? Kad ja dolazim kod automehaničara, ja očekujem da mi popravi auto. Ne da mi govori gdje da vozim. Od programera ne očekujem da mi kaže gdje ću surfati, već da mi otkloni kvar. U tom smislu, postoje mentalne bolesti, ali ne postoji mentalno zdravlje. Ono je vrijednosna kategorija. Uopće nije zdravlje te ne mora biti vezano uz zdravlje. Mentalno zdravlje je najtanji konstrukt kasnog 20. stoljeća. Ideal normalnosti koji je ustvari katastrofa jer ljudi svode bogatstvo svoje životne teksture na mozak i njegovo očitovanje.

Mentalno zdravlje završava na granici tijela, kako bih rekao, ono ne uključuje druge, ne uključuje žrtvovanje, moral, ljubav, suosjećanje. Nije mentalno zdrav onaj koji se žrtvuje za prijatelja. Blago Zadro nije mentalno zdrav. Nije zdrav ni Miro Krleža koji je predebeo; nema zdravlja bez mentalnog zdravlja i obratno. To je jedan limitirajući, hendikepirajući, sakati pojam. Sama Svjetska zdravstvena organizacija kaže da se ne može definirati te da se ono razlikuje od razdoblja od razdoblja, od skupine do skupine što bi značilo kako je to neka vrsta adaptiranosti, socijalne normiranosti, komfornosti.

Mnogi ljudi u kojima se vidimo su mentalno nezdrave osobe. Kada se sadržajno traže poruke mentalnog zdravlja, nećemo naći ništa duboko, ništa suosjećajno ili suštinski. Dobit ćeš sadržaje sljedećeg tipa: moraš vježbati, biti na dijeti, spavati, jesti malo i rijetko, ne piti, ne pušiti, meditirati itd. A ako se ne uspiješ smiriti, pronaći stručnu pomoć. Kao da mi u civilizacijskoj baštini nemamo neke kompleksnije sustave od tog što bi čovjek trebao biti. Bar neki spas duše, a ne da grickam sjemenke.

Srećom, mentalno zdravlje je jedan tranzistorni konstrukt koji će nestati. Smatram jednim od velikih uspjeha svojeg života da nisam bio mentalno zdrav u jednom razdoblja života te da vrlo loše stojim na indeksu sreće. To mi ne treba, nije dotle došlo.“

Da, nije došlo do toga se sramimo što smo dovoljno ludi da organiziramo književni susret u Industrijskoj. Kao ni toga da nastavljamo s projektom Knjiga na nezgodnim mjestima koji sljedećeg četvrtka seli na Preluk gdje ćemo Juricu Pavičića ugostiti u – autokampu. Na rubu pameti.

Ostala svjedočanstva iz prvog lica

Obračun sa životom iliti o knjizi koja urušava ljeta

„Ono što sam radio u knjizi Ima li života prije smrti (Media bar, 2018) bilo je introspektivno svođenje računa sa samim sobom. Htio sam položiti svoje intimne račune po pitanju što ovaj život jest. Pročitao sam pametnijih knjiga od moje, od pametnijih ljudi od mene, ali čekao sam 53. godinu da na neki način postanem osobno siguran da mi ne trebaju drugi kako bih tvrdio nešto. Napio sam se sam se života, pedeset i četiri godine su mi bile kada sam mogao reći da ono što mi se činilo s 34. jest te da ću s time umrijeti. Možete me čerišit, ali to su bile temeljne intuicije života koje su se dugo gradila, polagale te stajale dugo stajale. Tad sam shvatio da je vrh života iza mene te da se sad strmopidžavam prema dolje. Vidim kraj, sjećam se početka, a vrh je neposredno iza mene. Pravo vrijeme za svođenje računa. Vremena još ima, nema ga previše, ali ako ga ima, ajmo raditi krugove. Ta knjiga je moj pokušaj da sam sebi kažem ono najintimnije i najiskrenije, u teoretskom smislu, što to život jest.

Ta knjiga ima svoju neprohodnost jer su puno pametniji ljudi od mene polagali račune po tom pitanju. Odgovora na to pitanje ima i previše pa i smisla ima previše. Ja sam nekako htio kao što se vidi iz podnaslova (iskustvo prvog lica) vidjeti što ja mogu o ovom bedastom životu reći iz ovog tkiva, iz ovog mesa bazirajući se na intuicijama koje proizlaze iz personalne pozicije, bez potrebe za drugim svjedočanstvom. Iščitavao sam i uvažavao ine ljude, ali ovo je iskustvo prvog lica.

Komunikacijski je knjiga dosta neobična jer nije subjektivistička proza. Moj život je bez veze, ja kao osoba sam bez veze. Ovo je u teorijskom smislu osoban rad. Ovdje se čovjek razgolićuje polaganjem svojih temeljnih istina s kojima se ne ide okolo. Zbog toga ima intimnu dimenziju a da nije subjektivistička knjiga. Iznenadilo me da ljudi mogu kroz nju komunicirati, da ona rezonira. Ne mislim da se oni moraju slagati s mojim odgovorim, ali mislim da su pitanja dobra. Ta knjiga ti može dosta dobro pokvariti ljeto, zapitati te, iznenaditi, ići na živce jer vidiš da tip vjerodostojno nešto sudi i ako se zajebao, sebe je zajebao. A pita tebe.

Ako je to egzistencijalistička proza o životu iz prvog lica, onda to nije objektivna knjiga o nafti i rudarstvu. Onaj tko to piše mora viriti iz svake stranice, mora reći „ja sam tu, živ sam“. Unatoč tome što su teze objektivne, a ne subjektivne, one su u teorijskom smislu duboko osobne.“

Ništa novo u sokaku

„Ako je knjiga prije sedam godina bila katastrofalna i skandalozna, ovo je sada mekše. Neće biti aktivnog negiranja, cipelarenja, ekskomunikacije, isključenja itd. No, i dalje je ova stvar došla petnaest do dvadeset godina prerano. Ljudi će knjigu pročitati, ali to su ljudi komunističke provenijencije. Ja ne mogu reći da će moji kolege mrziti tu knjigu, ali njih to naprosto ne zanima, ne zanima ih big picture. Oni marljivo iz dana u dan rade svoj posao po načelima struke, hodogramima, algoritmima itd. Kada kažem da je ludilo uzvratilo udarac te da dolazi do promjene paradigme, mislim na anglosaksonsku i skandinavsku psihijatriju. To ne vrijedi za albansku, hrvatsku ili iransku. Knjiga će na mekše tlo doći za desetak godina kada će samorazumljiva, pa i dosadna.“

Druga runda s mentalnim zdravljem

„Ljudi prihvaćaju termine koji imaju te na njemu izgrade stvari koje imaju smisla, ali taj temelj je truo. Duh ne može biti zdrav. Na pitanje ima li života prije smrti nije odgovor zdravlje, već autentična egzistencija, pravost, spas duše itd. Nije umjerena razina šećera ili mentalno zdravlje.

Ljudi nisu od jednog komada. To je fetiš humanističke psihologije koja je poredala ljude po nekim potrebama u piramidu. Mentalno zdravlje i normalnost su sijaset najboljih osobina koje bi svaka majka htjela da joj zet ima: dobar, komunikativan, ne puši, katolik, čita, voli djecu itd. Čovjek nije od jednog komada; on je kvrgav. Da bi ovdje skočio, negdje će propasti. Prema odabranim kriterijima bi naši najbolju ljudi bili duboko mentalno poremećeni. Oni to jesu ako to treba. Što ako je nesreće? Kao da to nije za ljude. Što ako je patnje? Kao da to nije za ljude. Ljudi su čvrsti i nema treba im ni sreće ni zdravlja. Treba im smisao, solidarnost, suosjećanje, opći ciljevi. Mentalno zdravi ljudi nisu poginuli u Domovinskom ratu. To je isključeno. Ne može se on žrtvovati za druge. On nije mentalno zdrav jer ugrožava svoje mentalno i fizičko zdravlje; nije dovoljno sebičan, zdravo sebičan. To su preuski pojmovi i ne trebaju nam.

Problem je definirati tko smo mi. Naši stari su imali dušu pa se govorilo duševno zdravlje. Duša može ići, ili u pakao, ili u raj. Ona se spašava. Onda smo odlučili kako duše nema, to je pučka teologija, teološka psihologija. Sad postoji psiha, psihološko. Sad pak imamo nesvjesno jer gdje ti je ta psiha. Trenutno nam nedostaje organ supstanca. Duše nema, ali mozga ima. Mozak nije sam. Nedostaje nam nešto što bi bilo supstancijalno ljudsko pa smo odlučili da je to mens mentis. Dosta je veliki problem suvremene psihologije što se bazira na neurokognitivnoj psihologiji u kojoj je mozak koji radi um. To je taj novi pojam. Mi nemamo dušu, nemamo ni svijest, to je isto pojam koji je presubjektivistički. Kroz ovaj um što radi, on vrhuni u tom mentalnom zdravlju. Što je taj mens mentis? To je preslabo reći. Fenomen svijesti je nešto što nam se intuitivno daje. Dosta ga je teško oboriti. Ja ne mogu položiti račune da vaša svijest postoji na način na koji postoji moja. No, to je intuitivni temelj od kojeg krećemo, prvo što imamo. Kad se dignem, ona se upali. Kad se ona ugasi, ja sam ili zaspao ili umro. Nema me. Ja nemam objektivne protudokaze toj tezi ni obratno osim ljudske intuicije. Međutim, na njoj se baziraju svi moji uvidi, cijelo čovječanstvo. Od nje treba krenuti.

Ljudski život može biti spašen, pogođen, autentičan i to je puno ozbiljniji pojam i puno veća zadaća doli dosezati neko zdravlje. Zdravlje je bez veze, ono je za jadnike. Jaki ljudi idu na jak izazov pa propadnu li promašuju i život. Ovako nisko pucati, tako se ni život ne može promašiti. Prenisko je definirano. Ljudi su došli do boljih definicija samih sebe, ne treba se utoliko u ime moderniteta nisko spuštati i optirati da bi neki ideal normalnosti bio mentalno zdravlje.

Onda niz veliki ljudi nije mentalno zdrav jer su oni prezveknuti, prečudni, prekompleksni, preradikalni da bi bili mentalno zdravi. A oni su nama uzori. Mi si vrlo nakazne termine uzimamo kao ideal tipove. To nam ne treba. Zapadna civilizacija ima bolju baštinu od možda naivne psihologije koja nam se daje kroz magazine.“

Trend dijagnoza

„Dijagnoza bipolarnog poremećaja postaje trendom kasnih osamdesetih. Mi smo imali dvije velike dijagnoze; prvi je to uvidio Kraepelin kada je kazao kako ne postoji jedno, već dva ludila: shizofrenija i manično-depresivna psihoza. Kristal je slomljen. Onda su samo nastavili lomiti ga na manje komadiće. Za manično-depresivnu psihozu su u 19. stoljeću smatrali da je vrlo rijedak poremećaj – srećom – te da – ponovo srećom – odlazi sam od sebe. Ujedno, remisije su bile vrlo duge. Imali smo kralja Georgea koji je imao uspješnu tridesetogodišnju vladavinu uz nekoliko višemjesečnih epizoda manije i depresije. Usprkos tome se vraćao uščuvan kao vladar i kao osoba.

U jednom trenutku dolazi do prepakiravanja kada kažemo da ne postoji manično-depresivna psihoza, već da postoji bipolarni spektar. Tada to prestaje biti rijetkim poremećajem i počinjemo govoriti kako 6% odraslog stanovništva boluje od nekog poremećaja iz spomenutog spektra. Bipolarni se počinje nazivati i obična emotivna nestabilnost, a mi smo to sačuvali za ozbiljne slike teških bolesnika. Nažalost, sve veći broj osoba dobiva lijekove koji su isključivo bili za ljude s manično-depresivnom psihozom.

Prije su psihijatri mogli reći osobama da mogu biti mirne iako je vaš muž lud kao šiba. No, on će nakon nekoliko mjeseci biti svoj i to sljedećih nekoliko godina. Mi možemo to u sve manjoj mjeri kazati. On počinje težiti kronifikaciji, simptomi su uvijek u nekoj mjeri prisutni, remisije su sve rjeđe. Postoji nekoliko tih manevara gdje se tih 3% ozbiljno bolesnog pučanstva počinje širiti. Normalni postaju ugroženi te ih biva sve manje. Svi imaju neki nadnevak. Ako nemaš prognozu, nisi Hrvat. Jednostavno s tobom nešto nije u redu.

Povijest psihijatrije nije kao povijest žučnih kamenaca. Ona je tek neki koncept koji predodređuje koliko poremećaja ima. Ako mi nešto imenujemo ovako, onda određujemo ima li toga ili nema. Kod slomljene noge nije tako. Ono što mi nazivamo psihijatrijskim poremećajem je jako fleksibilno u zadnjoj ovojnici u kojoj se iskazuje vani. Noga ili slomljena ili nije. Kirurg je samo pristojan kada saslušava što se dogodilo. No, njega nije briga jer on samo gleda rendgen. S druge strane, za psihopatološke simptome izuzetno je važna cijela ta priča, kontekst itd. Pitanje poremećaja dosta ovisi o kulturnom kontekstu u kojem se on dešava. U pojedinim zajednicama više, a u drugima manje.“

Psihijatrijski poremećaji i ludilo su dio ljudske povijesti te reagiraju na ljudsku povijest. Eksponencijalni rast se ne može objasniti manjkavom statistikom 19. stoljeća (nije bila) već drugim kulturološkim fenomenima tako da mi možemo proizvoditi određene poremećaje.

Jesmo zaboravili reći nešto o trenutnoj krizi?

„Velika opasnost ovih mjera je moment koji možda vladajuća garnitura nije svjesna, ali mi bogatstvo svoje artikulacije života reduciramo na 16 znanstvenih pravila. Posebno mladi ljudi više ne mogu ići živjeti život zaštićeni simboličnom teksturom svoje matične kulture jer umjesto njih imaju tih 16 pravila. Goli idu na snijeg. Naravno, oni bez te ovojnice puno lakše proizvode psihopatološke abnormalnosti.„

Dobre, stare mjere

„Psihijatrijski poremećaji i ludilo su dio ljudske povijesti te reagiraju na ljudsku povijest. Eksponencijalni rast se ne može objasniti manjkavom statistikom 19. stoljeća (nije bila) već drugim kulturološkim fenomenima tako da mi možemo proizvoditi određene poremećaje. Utoliko je povijest psihijatrije drugačija od povijesti drugih medicinskih grana te je vezana uz povijest svijeta, svojih matičnih zemalja. Sigurno da mi trebamo sanjati o utopijskim zajednicama gdje nema psihijatrijskih poremećaja. One su i zamislive. Zamislivo je da ljudi budu normalni, da nema nenormalnih. Nisu poznate, ali su zamislive. Nama je cilj stvoriti zajednicu sa što manje psihopatoloških abnormalnosti. No, društvene devijacije vode u psihopatološke devijacije. Najbolja prevencija poremećaja nije puštanje psihofarmaka u vodovod ili podvrgavanje pučanstva psihoterapijama, već dizanje obrazovanja, smanjenje traume, općenito socijalne intervencije. Mi ne znamo možda kako na neurogenetskoj razini intervenirati, ali izgraditi stanove, boriti se protiv spolnog zlostavljanja, inzistirati na školovanju svih – to su prokušane mjere koje najučinkovitije štite građane od poremećaja.“

Što čekaš? Prvo sklekovi, a onda diktiraš udžbenik od 234. stranice!

„Postoje neke insajderske stvari koje svi liječnici znaju, a ne znam zašto ih ne govore. To je jedna besmislena, vrlo ružna tortura nad gimnazijskim cvijećem Hrvatske koja traje već desetljećima. To nije moj specifičan primjer.Nema razloga da to bude takvo cipelarenje. Imaš odlikaše iz gimnazija diljem Hrvatske, a ne dečke iz Tesle. To su učenici koji su u pravilu rijetko kad imali ocjenu manju od pet. Ako ti s njima ne uspiješ, nisi dobar. Mi smo bili vrlo zahvalan materijal.“

Nema tate bez alata, nema sina bez zanata

„To što sam ja bio novinar je otac smatrao promašajem. Kada sam roditeljima izložio tezu da bih ja studirao filozofiju ili likovnu akademiju, nisu mogli doći sebi. On je onda lijepo nabrojao pet-šest fakulteta koji eventualno dolaze u obzir. Ako neću jedan od njih, onda bolje dobar zanat nego loš fakultet.

Mi smo se obrazovali kao mladi intelektualci tijekom osamdesetih. Imali smo dosta literature sedamdesetih tijekom kojih je bila aktualna idealizmom napucana antipsihijatrija. Učinilo mi se da možda ta jedna skupina, s iskustvom ludila, nosi neku istinu. Meni se tako pričinilo da ja ću ići s tim ljudima, da ću se ja njima prikopčati, da ću ja s njima kliknuti.“

Cjelokupnu snimku susreta pogledajte ovdje: