Nešto je grad: Saša Šimpraga i Gorana Stipeč Brlić o suvremenom hrvatskom urbanizmu

Kada ste zadnji put vodili konstruktivan razgovor o gradu? Ne samo o mikrokozmosu Žabice ili novim itineracijama Kantride ili splavi zvanoj Benčić, već uistinu o tome kako su ti pojmovi spojeni i koja je njihova budućnost? I kako smo došli do njih uopće? Žabica uvijek napravi nekoliko skokova, ali nikad dalje od izgleda. Kao i Kantrida; trebamo stadion, ali nikada se ne pitamo pod koju cijenu. Benčić je uvijek poplavljen, ali obično kulturom i događajima što bi nas trebalo navesti da razgovaramo o budućnosti riječke kulture i budućnosti kulturnog urbanizma. Ali ti razgovori se ne događaju. Gradovi su, ponekad, kao hiper-objekti koje ne možemo pojmiti. Ne znamo otkuda da ga uhvatimo, a da ne povučemo populističku, ciničnu ili pesimističnu ručicu.  

U tom svjetlu, bilo je osvježenje u sklopu ciklusa „Radno čitanje“ doći na susret „Nešto je grad“ gdje su gostovali publicist i aktivist iz Zagreba te osnivač volonterske platforme 1POSTOZAGRAD, Saša Šimpraga, te arhitektica i predsjednica Društva riječkih arhitekata Gorana Stipeč Brlić. Kroz razgovor s moderatorom Kristijanom Benićem dotaknuli su se niza društvenih i urbanističkih tema, povlačeći mnogobrojne paralele između Rijeke i Zagreba. 

Program se provodi uz financijsku potrebu programa razvoja publike Ministarstva kulture i medija Republike Hrvate te partnersku potporu Obrtničke komore Primorsko-goranske županije.

Okidač za razgovor bila je Šimpragina knjiga „Grad je sinteza“. Riječ je o seriji tekstova o urbanističkom razvoju grada kojima je pridruženo nekoliko razgovora iste tematike nastalih za srodne projekte Saše Šimprage te nekoliko novih tekstova nastalih isključivo za knjigu. U njima autor daje uvid u povijesne i aktualne aspekte urbanističkog razvoja i potencijala grada, a pruža i vizije o urbanističkim alternativama za Zagreb. Iako će sam autor istaknuti da mu Zagreb „nije ni najdraži ni najljepši grad“, on za njega predstavlja „najvažniji“ grad. Odmah je podcrtao da je sve napisano u knjizi „podložno polemici“, ali i da je imao „luksuz“ pri priređivanju knjige s obzirom na otvorenost Vizkulture. Kada je riječ o odabiru sugovornika, Šimpraga je imao odriješene ruke. Vodio se time da imaju zajednički „vrijednosni sustav“, ali i da je riječ o temama koje su ga zanimale u danom trenutku. 

A dobar dio tih tema povezan je i sa Šimpraginim inicijativama pokretanima u sklopu građanske platforme 1POSTOZAGRAD usmjerene na poboljšanja grada i javna dobra. Osnivač platforme 2012. godine, Šimpraga sam podcrtava volontersku narav i važnost toga. Sama platforma jedan od njegovih aktivističkih punktova koji svoj začetak imaju u protestnom pismu koje je Šimpraga slao kada se park Federica Garcie Lorce preimenovao u park 101. brigade. Iako priznaje da nije „znao gotovo ništa o procedurama“, isto tako je počeo shvaćati kako može utjecati na to da njegove inicijative imaju bolju prolaznost. Od tog dana pa sve do danas prošao je niz inicijativa i ideja. 

Iako je njegov angažman duboko isprepleten s pitanjima arhitekture, Šimpraga ističe kako ga njega „zanima arhitektura kada arhitekti odu“. Primarno, njegovi interesi usmjereni su prema tome da su urbanističke i ine odluke „doista u javnom interesu.“ Važno je napomenuti kako platforma predlaže „samo na načelnoj razini“ jer, u konačnici, program isključivo ovisi o stručnim službama Grada Zagreba. No, optimizam je neupitan:

„Mislim da će sve inicijative uspjeti, samo je pitanje kada će se dogoditi uspjeh.“

Dobar primjer toga je postavljanje punktova za besplatnu pitku vodu, inicijativa koje trajala dugi niz godina, ali je rezultirala time da, u trenutku zamjene starih pumpi za vodu u parkovima, postave novi, omogućavajući tako Zagrepčanima pristup pitkoj vodi u javnom prostoru. To je samo jedan od mnogih primjera, a Sašin optimizam nije samo na mikro razini: „Hrvatska arhitektonska scena ima kapacitet proizvesti vrlo kvalitetne realizacije, ali mi nemamo dobru mogućnost procjene i očekivanja na političkoj razini.“ Upravo zato je ključno kroz ovakve inicijative učiniti vidljivima, kako govori gostujući predavač: "Želite li ljude angažirati, morate ih informirati o tome. I to je ono što mi čitavo vrijeme radimo.“

Iz riječke perspektive Gorana Brleč Stipeč istaknula je da je situacija, ipak, otežana. Primjerice, Društvu arhitekata Rijeka „institucije minimalno pristupaju“, a nije ništa drugačije ni s investitorima od kojih se jedino ističe Dogma koja ih je više puta kontaktirala. Nažalost, u Rijeci ne postoje slične građanske platforme ili udruge; ističu se jedino Udruga za urbanu regeneraciju „Kuraž“ te Urbani separe, ali i tu je riječ o udrugama kod kojih je aktivizam minimalan. S obzirom na opisani kontekst, Gorana je istaknula kako je DAR fokusiran na edukaciju kroz mnogobrojne programe ili tiskovine.

Jedino tako je moguće razgovarati racionalno ili mirno razgovarati o temama stadiona ili parkova. Jedna od tih vječnih tema je i tema parkiranja u Rijeci. Iako je svjestan kako je riječ o polarizirajućoj temi, Šimpraga ističe kako „treba izmicati automobile, pogotovo iz važnijih dijelova i nalaziti alternativna rješenja.“ Zanimljivo, Saša je ukazao na to da je „starija generacija više vezana za automobile“, dok su „otvoreni novim iskoracima.“ U cijeloj priči je najvažnije istaknuto kako su svi građani „osjetljivi na promjene u javnom prostoru“, ali da nije problem promjena, već je problem „gubitak“: „Ako vi definirate, odnosno oblikujete novi javni prostor na mjestu gdje on već postoji u svojem živom obliku, i ako pritom ponudite kvalitetu, onda će se malo tko pobuniti.  Ali ako vi zakinete taj prostor za one vrijednosti koje je on imao, onda ste u problemu.“

Rasplićući recepciju javnosti, Šimpraga je ukazao i na to da mi nismo odustali od urbanizma:

„Ljudi često rezoniraju da je Hrvatska devedesetih godina kao odustala od urbanizma. To nije točno.  Dakle, očekivanja i regulacije u urbanizma i dalje postoje. Međutim, standard te regulative prema očuvanje javnog interesa se ciljano smanjio. Mi smo transformirali naš urbanizam, arhitektonsku regulativu i sve prema većoj eksploataciji prostora.  To ima svoje posljedice u prostoru i to možemo vidjeti gdje god se krećemo u Hrvatskoj, pogotovo u sredinama pod velikim pritiskom, poput Zagreba za stanovima ili dalmatinskim gradovima zbog turizma. To je sve posljedica odabranog modela urbanizacije koji je zamijenio društveno odgovorniji. Ne tvrdim da je prije bilo savršeno, ali društvena razina društvenog odgovornosti bila je sasvim sigurno bitno viša nego danas.“

Nadovezujući se na Sašina razmišljanja, Gorana je ukazala kako Rijeka na „sreću nema toliko mjesta“ te da u gradu koji teče primarno dolazi do prenamjene objekata. Sličan tip ekspanzije događa se, stoga, u predgrađima. U istoj liniji sa Sašom, riječka arhitektica ističe da je sličnih urbanističkih ishitrenosti bilo i u prošlim desetljećima, ali kako „je češće prevaga bila na strani promišljanja prostora.“ 

Nastavljajući u entuzijastičnom ključnu, Saša ističe kako je „veliki zagovaratelj toga da u prostoru treba prije svega eksperimentirati.“ Pri tome nije važno ako je riječ o velikim ili malenim realizacijama, bitno je vidjeti što će se dogoditi. U toj priči, predlaganja i iskušavanja različitih ideja od javnog interesa, velika je ulgoa civilnog društva, „scene koja nudi mogućnost participacije.“ Mnogo je primjera kada se činilo da je nešto nemoguće izgurati, ali bi se izguralo te je stoga ključno djelovati. Ali kako? „Morate službeno djelovati,“ govori Šimpraga, ističući kako je stvar umijeća progurati ideju, ali da je jednostavno bitno krenuti službenim putevima.

Njemu je poznati arhitekt i urbani sociolog Ferdo Kritovac jednom kazao da su dvije stvari ključne: ljubaznost prema drugima te potpisivanje sa svim znanim i pripadajućim titulama: „To su neki trikovi koje možete koristiti, ljudi su ljudi… I to nekad ima efekta. Mislim da sve naše inicijative koje smo uspjeli realizirati od 2012. do danas pokazuju da se može.“

Što čekate?

Snimku cjelokupnog susreta poslušajte ovdje: