Omladinski tisak od anarhičnosti do arhaičnosti: Ima li nade za "novi val"?

Diplomirao sam u Jugoslaviji.

Diplomirao sam u doba kad nije bilo moguće kupiti diplomski rad; moralo ga se napisati.

Diplomirao sam u doba kad nije bilo interneta.

Tema moga diplomskog rada bila je Kultura u omladinskom tisku, odnosno tretman kulture u tjednicima, dvotjednicima i mjesečnicima koje su izdavale tzv. omladinske organizacije. Na pitanje profesorice Danijele Bačić Karković s ondašnjeg Pedagoškog, a danas Filozofskog fakulteta u Rijeci, što mislim o budućnosti omladinskog tiska, odgovorio sam da vidim samo put posut zvijezdama.

Koja iluzija...

Urušavanje

Tri dana kasnije počeo sam raditi u zagrebačkom Svijetu, paralelno ostajući razmjerno inkognito u omladinskom tisku, kao suurednik deska u Omladinskoj iskri koja se iz Splita preselila u Zagreb i odakle je otvorenim medijskim prostorima ponajviše pridonijela razobličavanju mutne ideje o Jugoslaviji između dvaju ratova.

Od 1988. do početka rata omladinski tisak napravio je ponajviše za slobodarske, demokratske ideje, otvarajući stranice za razmišljanja bez ideoloških granica. Upravo stoga sam u istoj godini kad sam i diplomirao završio na sudu kao glavni urednik Vala, optužen za rušenje Jugoslavije po zloglasnom članu 133. Oslobođen sam, no Val broj 268 s tri proskribirana teksta nije, i to je bio posljednji list u Jugoslaviji koji je zabranjen.

U 1990. stega je donekle popustila, Omladinska iskra prodavala se zbog tema o kojima se nije smjelo govoriti (npr. intervju s Mikom Tripalom) u nevjerojatnih 80 000 primjeraka, a čak se i politički razmjerno prigušeni Polet otvorio, pa je ondje objavljen prvi intervju s dr. Franjom Tuđmanom nakon desetljeća šutnje.

Stigao je rat, a omladinski tisak zauvijek se urušio, kako u Hrvatskoj, tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Opstala je Mladina u Ljubljani pretvorivši se u utjecajan privatizirani medij; ostali su bez financijske potpore društvenih organizacija jednostavno nestali.

Kasnije su, kao posljedica privatnih inicijativa, nakratko zaživjeli i Val i Polet, no u 21. stoljeću omladinski tisak jednostavno nije imao što raditi: njegova je povijesna misija ispunjena, a ostalo je samo nostalgija.

Evo zašto.

Najbolja škola

Prvo, sam je tisak medijska kategorija koja nema obnovljivu funkciju. Kako stare čitatelji tiska, tako sam tisak odumire. U medijskom smislu, više ni internet nije glavni medij: danas su to notifikacije koje konzumentu dolaze na zaslon mobilnog uređaja netom nakon što se dogodio. Želi li čitati analizu, komentar ili neku drugu zahtjevniju formu, to može raditi na tabletu ili uređaju kao što je Amazon Kindle. Osobito to vrijedi za one uzrasta kojem je ciljano omladinski tisak bio namijenjen – tada članove Saveza socijalističke omladine u koji su automatski upadali s 14, a izlazili s 27 godina.

To su, dakle, danas naraštaji rođeni između 1990. i 2003. godine. Oni su fazu čitanja tiskovina prešli između 9. i 12. godine kad su čitali OK! i danas sve informacije dobivaju putem zaslona, dok se tiskovina hvataju vjerojatno u zubarskim ordinacijama ili u kafićima.

Drugo, omladinski tisak bio je, zapravo, škola novinarstva, jer je očito kako je novinarstvo zanat, a ne kategorija koja opstoji na kolegiju novinarstva. Na skliskom terenu omladinskog novinarstva iskalili su se ponajbolji novinari koji su pisali ili pišu otkad je nastala hrvatska država. Jednostavno, ondje su ponajbolje mogli komunicirati pisanom riječju, oblikovati svoje misli te jasno se i precizno izražavati bez obzira na sadržaj. Lektori koji su izumrli u novinama svojim vještinama ponajviše su se naučili u omladinskom tisku. Na koncu, ondje su potekli i ponajbolji urednici.

Danas toga nema: internet je omogućio svima da budu novinari, kvaliteta pisane riječi prilično se srozala, a njezina težina posve je obezvrijeđena. Mladi ljudi koji danas žele pisati moraju se oslanjati prije svega na sreću da će, nakon staža na društvenim mrežama i sve rjeđim blogovima, možda upasti u neki mainstream medij.

Neka nova generacija koja se služi YouTubeom kao osnovnim izražajnim sredstvom svakako diktira novinarstvo budućnosti. Danas je sadržaj koji YouTuberi distribuiraju uglavnom banalan i instantan, no u trenutku kad se tu, na neki način, ostvari prava razmjena informacija i financijskih sredstava, sigurno je kako će videonovinarstvo preuzeti ključnu ulogu u društvu, onu ulogu kakvu je svojedobno imao omladinski tisak.

Treće, omladinski tisak opstajao je zato što je imao osiguran dotok novaca. Savez socijalističke omladine, Savez socijalističkog radnog naroda i Savez komunista upucavali su sredstva u 'omladinska glasila'. Do kraja osamdesetih rijetki su bili omladinski listovi koji su se mogli financirati prodajom (uspjelo je to jedino Omladinskoj iskri); svi su ovisili o dotacijama. U tom smislu jasno je da su takvi listovi morali biti pod ideološkom kapom. No od smrti Josipa Broza Tita 1980. nadalje urednici i novinari omladinskih listova u stalnom srazu s političkim strukturama uspjeli su zauzimati sve više slobodnog prostora.

Ja sam imao tu sreću da je predsjednik riječke omladine kad je Val bio zabranjen bio Davorin Šimunović koji je žestoko i žustro branio prostor Vala u kome se može slobodno izražavati i što je predsjednik SK Rijeke bio Joža Perić, koji nije ni osudio Val zbog 'protujugoslavenskog' djelovanja.

No čim su se ugasile te strukture koje su doznačivale sredstva za honorare, pripremu i tisak, prestali su i izlaziti omladinski listovi, od svejugoslavenske Mladosti, preko republičkih glasila kao što su bili Polet, NON, Naši dani ili Studentski zbor do gradskih novina poput Tribune iz Maribora, Petice iz Pule, Lausa iz Dubrovnika, Pečata iz Banje Luke, Grafita iz Niša, Stava iz Novog Sada i drugih.

Depresivnost

Četvrto, danas ne postoji ta 'omladina' koja je bila društveno-politički uređena. Mladi imaju drukčije navike i na drukčiji način odrastaju. U doba buma omladinskog tiska jedina alternativa bio je za one mlađe zagrebački Zov i beogradski Politikin zabavnik, a za nešto starije ITD, kasnije Ćao i u glazbenom kontekstu Džuboks i Rock.

Današnja raznovrsnost medija je nepregledna i ne temelji se na pisanoj riječi, nego na vizualnom iskustvu.Ne čudi stoga što knjižare propadaju – ovdje se jednostavno sve manje čita, a novci će se uložiti u nešto što može biti opipljivije od teksta, novine ili knjige koja se na neki način može preuzeti s interneta. Mladi danas sve više gledaju, a sve manje čitaju i pritom su kategorije godina očito drukčije posložene, a uvelike se temelje na socijalnom statusu, a ne na godištu.

Vjerojatno stoga na našem tržištu, na primjer, nema magazina primjerenog, na primjer, srednjoškolkama – njih još ne zanima Gloria i Story, a nadrasle su OK!. No pitanje je bi li srednjoškolke kupovale takav magazin ili smatraju da su dovoljno informirane putem društvenih mreža.

Peto, sigurno je kako među mladima danas generalno nedostaje onaj masovni impakt koji su nosile negdašnje generacije. Dakle, poriv da se izađe na ulice ili u medije i da se nešto realno promijeni. Pisanje statusa na društvenim mrežama sasvim sigurno nije to. Anonimni revolucionari iz naslonjača neće mnogo napraviti. Ipak, mladi su danas upravo to – sasvim su depresivni jer smatraju da ni na što ne mogu utjecati, radije se prepuštaju raznolikim čudnim utjecajima.

Mladi koji su imali omladinski tisak (od ranog Studentskog lista nadalje) ipak su imali neki semafor prema kome su se mogli ravnati i svoje stavove mogli su izražavati javno – na ulici, u institucijama i u relevantnim medijima. Stavovi današnjih 'omladinaca', nažalost, uglavnom nestaju u bespućima internetske zbiljnosti, baš poput selfieja koje tako bjesomučno i bezrazložno umnožavaju.