Pametan razgovor toboganski: Kakav model funkcioniranja treba "Dječja kuća"?

- Dođite k nama da čujemo Vas, Vi ste najzanimljiviji, da čujem Vaše iskustvo.

- Da Vam pravo kažem, Verena i ja smo [počele] već prije jedno dvije godine, više ne znam kojim slučajem sam joj poslala neku sliku iz dječjeg vrtića s predškolskom djecom u kojem sam radila na kojoj su u wc-u bile slike Pettsona i Findusa, likova iz knjige dječjeg pisca Svena Nordqvista, djeca ih obožavaju. Verena je onda rekla da je to fantastično, jer je on taman gostovao u Zagrebu, a Verena je tu imala neku ulogu. Tako smo počeli. Prije par dana Verena mi se obratila, rekla je „Pa ti često ideš u Kulturhuset u Stockholmu“, a ja sam njoj pričala o tome i slala slike, „pa dođi ako možeš da te pitaju par riječi govoriti o tome.“ Kad sam čula za to pomislila sam da se to treba iskoristiti, jer sam čula za taj prostor jer stalno ovuda prolazim. To je jedan prostor u centru grada, kao što je i u Stockholmu, ne znam jeste kad bili ondje, i tamo se sve događa. Svi tuda prolaze, odeš u kupovinu i ne znaš što bi pa odeš u Kulturhuset, to je biblioteka zajedno s gradskim kazalištem. Navratiš tamo, tu je i kafić, uzmeš neke novine, pa odeš vidjeti nešto što te zanima u knjižnici. Ideš tamo s djecom u Rum för Barn, što znači prostor za djecu, a tamo na različite načine mame djecu – postoji knjižara, društvene igre poput šaha, prostor gdje se oni mogu fizički otkrivati, penjati, skakati, prostor gdje se mogu opustiti. Cijeli jedan prostor je posvećen nekoj priči, npr. Pipi Dugoj Čarapi, tu se nalazi Pipi i svi njeni likovi.

- To je kao ovo ovdje, imamo ove likove…

- Da, da! Onda djeca tu unutra mogu doći i mogu se igrati, penjati, skakati, ali cilj je i da roditelji mogu doći i reći „Ajde, idemo uzeti sad tu knjigu koja te zanima“, ali i da se djeca istovremeno igraju. Kako je bilo u moje vrijeme kad sam bila mala, u biblioteku si išao, kako se ono kaže, in punta di piedi (na prstima), međutim ja sam tamo vidjela da se djeca osjećaju slobodno, mogu trčati, penjati se, čak i vrisnuti, ne plaši ih se. To im dođe kao jedan Mette Platz, jedan prostor gdje se susrećeš i nađeš ono što hoćeš. Drugo, to je sve to program, tjedni, mjesečni. Rekla sam kćeri jučer da mi donese jednu brošuru i ona mi je donijela Kulturhuset Teater. Oni se preko ljeta sele van, sve njihove predstave, kao što mi imamo Art kino, i njihovo kino ide van, kazalište lutaka, koncerti sve predstave. Samo izložbe i knjižnica, normalno, [ostaju unutra]. Findus i Pettson, kao što sam rekla, idu van, imaju mjuzikl, koji djeca obožavaju.

- A recite nam je li ta dječja kuća napravljena kao [zasebna zgrada]?

- To je u istoj zgradi, koja ima pet katova i taj Rum för Barn je na petom katu. Tu dolaze roditelji već s bebama i daš im neku knjižicu, vole bebe to gledati, a već ih kao male treba naučiti, pa sve do 15-16 godina.

- Da, da, ima kompjutera i to?

- Da, normalno. Ima mogućnosti i za djecu s posebnim potrebama, primjerice za djecu s poteškoćama s vidom, sa sluhom. Što se tiče kompjutera, imaju ove iPad-ove koje djeca mogu posuđivati na licu mjesta uz roditelje ili nekog odraslog.

- Što se tiče ustroja ustanove, je li to gradska institucija ili su to više organizacije, udruge koje unutra djeluju, znate li nešto više o tome kako to funkcionira?

- Može se to jako lako provjeriti na internetu, ali mislim da je to gradsko. To je srce cijele Švedske. Tu ima i jako puno strane literature, ljudi dolaze odsvuda, kao i u Rijeci sada. I onda možda žele jedan dan nešto čitati na svom jeziku, pa ima knjiga na drugim jezicima. Gostuju i ljudi iz drugih zemalja, možda neka folklorna grupa ili folk pjevač, neki pisac. Čak da i nema programa, možeš ići u grad, odeš tamo i nešto ćeš naći što će tebe veseliti. Ako ništa drugo, na zadnjem katu ima fantastičan kafić s pogledom na cijeli Stockholm, predivno. A i ovaj park tu je predivan.

Zelene površine

- Planirali se tu nešto napraviti?

- Ideja naše ljetne škole je poput ovoga među zelenim površinama, a neslužbene su informacije i načuli smo da se zapravo okoliš planira izbetonirati, da se ne planira zelena površina. Budući da nacrt za unutrašnjost Dječje kuće već postoji, jedino na što možda možemo utjecati i u vezi čega možemo izraziti nekakve naše želje je pokazati kako je zelena površina u gradu Rijeci jako važna i kako se i na ovako malom komadiću može stvoriti različiti program, kako se može aktivirati susjedstvo. Već su jučer djeca došla igrati badminton s nama i imali smo različita događanja i želja nam je aktivirati ovaj prostor na barem tjedan dana i da skrenemo pažnju [na važnost zelenih površina].

- Zašto žele betonirati, što bi s tim napravili?

- A nije to još sto posto sigurno.

- Postoji nacrt uređenja okoliša cijelog kompleksa koji nije betonski, radit će ovdje podzemnu garažu baš zato da nema ovdje betona. Bit će betona, ali bit će i zeleno.

- Nego reci ti nama, Natali, nešto o modelu.

- Ja sam zapravo htjela više o tome čuti od vas. Kada zamišljate Dječju kuću, imate li nekakvu viziju o tome kakav bi model funkcioniranja trebao biti uspostavljen? Radi li se o institucijama koje stvaraju programe, vidite li neko mjesto za organizacije i udruge koje bi se mogle na neki način uključiti? Također nas zanima imate li, kao i gospođa, neko iskustvo sličnih programa i ustrojstava ustanova u nekim drugim zemljama za koje mislite da su dobar primjer prakse?

- Ja nemam puno iskustva, samo mogu reći, budući da sam na Akademiji primijenjene umjetnosti, mislim da bi se trebalo kontaktirati i bilo bi jako zanimljivo da se povremeno naprave ponuda i programi, budući da su to umjetnici koji se mogu dovesti, odnosno može se organizirati da dođu i naprave neke radionice, recimo keramike, crtanje s akvarelima. Ja vodim medije i može se napraviti neka mala radionica za video, a uvijek mislim da je šteta da djeca odmalena ne uče što su uopće mediji. Može se napraviti i neki namjenski program, da se ne pokaže samo dječji program u kojem oni samo uživaju, nego nam se pokaže i u čemu je problematika televizije, kompjuterskih igrica. To bi se, naravno, organiziralo samo povremeno, ali ciljano da se educira djecu na jedan organiziran način. Mislim da bi tu Akademija bila spremna, pogotovo otkad imaju nova dekanica koja je jako aktivna i otvorena za svašta, i to bi meni bio jedan važan cilj. Mislim da će do toga vjerojatno i doći. To se može [i popratiti] za medije, a može se organizirati unutra ili vani i nije komplicirano, to hoću reći. Danas više ništa nije komplicirano. A djeca su strašno zainteresirana za takve stvari, gdje ih se uputi i kaže im se „Evo, u sljedeća ćete tri sata moći s tom i tom osobom moći samostalno nešto raditi i naučiti“.

- Tamo kad su malo duži praznici, recimo Uskrs, Božić i školske ferije, djeci koja ostanu u gradu se pruža mogućnost da slikaju, rade keramiku i to što si spomenula.

- Upravo je to pitanje bogatstva sadržaja vrlo zanimljivo. Pokazalo se da nedostaje pravih istraživanja ili o postojećim ili nepostojećim potrebama djece, mladih i roditelja. To je vrlo osjetljivo područje, govorimo o populaciji koja se brzo mijenja, brzo raste, izložena je globalnim utjecajima itd., ali je to zapravo najslađe, jer je to toliko teška tema, a nekako ispada kao da se Dječja kuća razvija bez tog temelja. Tu su dva faktora: [prvo,] da bi radili bolju Dječju kuću, moramo raspolagati s boljim podacima i s druge strane, sadržaj Dječje kuće može biti upravo to, a to je genijalan sadržaj koji je globalno vrijedan. Prema tome imate Dječju kuću koja može isprofilirati neke stručnjake, neke istraživače, nekakav mali istraživački centar djetinjstva ili nečeg takvog koje može funkcionirati globalno, od Japana do Južne Amerike.

- Tamo su djeca kada se dijelila Nobelova nagrada eksperimentirala i bila uključena.

- To ne treba biti komplicirano. Jedna stvar su istraživanja, a drugo poput ovog kao što ste nas danas tu pozvali, proširiti na škole, imati nekakvu web stranicu gdje su programi i malo improvizirati.

- Treba paziti i na to da postoje djeca koja imaju poteškoće u razvoju i koje je teško dovesti, treba im se malo više prilagoditi.

- Da, ali to je posebno područje i to se uvijek treba odvojiti na neki način i to imamo.

Manjine

- Isto tako romska djeca, koja su potpuno izolirana iz puno stvari. Da ne postoji udruga Oaza koja ih voda okolo za ruku u kazališta i slično da se ta djeca nekako integriraju u društvo, da imaju priliku pogledati lutkarsku predstavu, jer ih njihovi roditelji neće odvesti. To su dosta važne stvari koje se uvijek zaboravljaju, jer mi uvijek razmišljamo o zdravoj djeci s roditeljima koji imaju novaca da ih vodaju okolo.

- Meni se čini da se tu mora razmišljati u oba smjera, jer i romska djeca imaju vrijednosti koja ova djeca u gradu nemaju i da se ne gledaju uvijek Romi kao iz nekog manjka, nego da ih se paralelno gleda i kao potencijal, jer imaju nešto što mi se čini da djeca u gradu nemaju. Mislim da imaju puno više osjećaja zajedništva, nekakvog plemenskog tog osjećaja obitelji i šire zajednice. To je isto nekakvo iskustvo koje mogu donijeti. Uvijek se može pristupiti tim kao „posebnima“ da i oni nose vrijednosti koje mi nemamo.

- Nažalost, sustav ne funkcionira na takav način, jer u Centru za odgoj i obrazovanje, koji školuje djecu s teškoćama u razvoju, ima užasno puno zdrave romske djece koja su tamo dospjela samo zato što su Romi.

- Ili ne znaju čitati možda, nisu na vrijeme naučili kao druga djeca.

- Ali se nitko neće s njima pozabaviti.

- Možda je tu zanimljivo spomenuti da tu rupu najčešće popunjava neki nevladin sektor, dok su ustanove malo teže, zbog puno razloga, ne sad zato jer ne netko „zločest“, nego u toj nekoj prilagodbi.

- Važno je za ovim stolom koji govori o modelu u početku uzeti u obzir skupine koje zahtijevaju određene prilagodbe u startu, postaviti stvari od starta tako da ne bi kasnije se trebale raditi prilagodbe, jer se netko sjetio da takve skupine postoje.

- I za to treba malo istraživanje, jer tu nije problem u djeci, nego je problem u roditeljima. Ja sam sigurna da ima roditelja koji naprosto ne želi platiti kartu ili dovesti [dijete] ovdje. Tu se treba razmisliti na koji način se djecu može uopće dovesti.

- Kao prvo, to ništa ne treba koštati. U Švedskoj to ne postoji, ni Romi ni ovi ni oni. Najviše ima upravo njih, oni prvi dolaze, ne zbog besplatne karte, nego da nešto nauče. Tako je i u vrtićima, u grupi je jedan Rom, jedan Finac i pet Šveđana i svi su zajedno. Tamo ne postoji tko je tko. A i ja sam mislila na djecu s posebnim potrebama ako je netko u kolicima i slično.

- Ali prvi put će se to dogoditi, jer ova sadašnja kultura je u nekakvom 19. stoljeću, što se tiče arhitekture, zbog toga što zgrade nisu građene za to i onda je to često neugodno.

- Vezano uz model, kako ste sad spominjali da je inicijativa došla odozdol prema gore, meni se čini da je jako bitan moment istraživanja, znači napraviti tako da se prvo krene od skupljanja podataka što je na terenu, u smislu potrebe djece. Vjerujem da ljudi koji rade s djecom imaju dosta informacija i iskustva, ali mi se čini u nekakvoj formulaciji kako bi ta kuća trebala funkcionirati da bi trebalo krenuti baš od dole i kroz nekakve pozive, razgovore, iskazivanje interesa i davanje ideja naći moderiran i promišljen smjer te da se sad krene obrnuto i da izraste iz potencijala koji postoje tu u gradu. Istraživanje mi se čini jako bitno, od podataka koliko je programa namijenjenih djeci u gradu Rijeci, tko te programe producira, koliko djece je uključeno, da imate neke početne brojeve i onda postoji i cilj. Recimo, do 2020., ako sad u Rijeci imamo toliko i toliko djece uključeno u likovne sadržaje ili bilo kakve sadržaje, cilj nam je da do 2020. to poduplamo. Mislim da to nije samo planski, nego i nekakvo mjerenje.

- A najvažnije je da se ne zaboravi sama arhitektura koja mora biti organizirana da je to moguće izvesti unutra, ne samo vani.

- Čini mi se da je to već prvo napravljeno.

- Što mislite da je važno za te arhitektonske postavke?

- Ja nisam stručnjak, ali treba nekakva prostorija koja se možda i samo djelomično [prilagodi] ako je neka buka, neko divlje igranje, da bude primjereno, da bude i za neko predavanje. I za djecu to treba, nije to samo za odrasle. Dakle, ne znam što su oni radili, ali tu treba stručnjak.

- Oni su radili projekt bez da znaju sadržaj u toj kući i sad će biti stvar da će se svi morati prilagođavati arhitekturi, a zapravo arhitekturu treba prilagoditi čovjeku.

- Dobro, možda bi onda odmah u tom nekakvom istraživanju to trebalo uzeti u obzir. Ako je to nešto što je zadano, okej, ne vjerujem da je loše, ali nekako onda promišljati sadržaj kroz tu arhitekturu.

- Ali isto tako možda nije prekasno za nekakve manje stvari, intervencije, koje donose veliku promjenu.

- Okoliš je definitivno prostor za interaktivne parkove i super je prostor, čist i otvoren, unutar grada. Po meni bi tu trebalo istražiti dobre prakse uređenja vanjskog prostora vani. Recimo, slovenski umjetnik Petar Kus bi mogao zamisliti neke instalacije.

- Ima jedna ekipa iz Danske koja radi baš igrališta za djecu koja su skroz luda. Gledala sam njihove stvari. Napravili su ispred njihove knjižnice različite poligone za djecu, a vidim da rade po cijeloj Europi i to je lijepa instalacija i lijepo izgleda te je funkcionalan za djecu.

- Mi ćemo vas sad napustiti, jer moramo dalje.

Prednosti i mane institucija

- Što se ovdje isprofiliralo kao tema, čisto da artikuliramo. Ovo iskustvo iz Švedske je bilo vrijedno i opet smo slušali o nekoj stranoj zemlji u kojoj je nešto super, uvijek nekako bogatije od nas itd. To je najveći dio, ali iz toga se isprofiliralo nekoliko momenata. Jedan od momenata su potrebe manjinskih skupina, skupina s posebnim potrebama, spominjani su Romi. Artikulirana je pravovremena potreba za te skupine. Spominjano je pitanje uređenja ovog okoliša gdje očito postoje različite informacije o tome koja je budućnost ovog okoliša, tako da nema smisla da mi raspravljamo koliko konj ima zubi, a ne možemo mu otvoriti čeljust. Meni je nekako najzanimljivije da je jedan od sadržaja na koji se ovdje možemo fokusirati, a to je sad i pitanje modela, jer je vezano na temu sveučilišta i nekih nevladinih organizacija, kako da Dječja kuća ostvari svoj istraživački potencijal, jer se sama razvila bez ikakvog istraživanja o komplementskim i kulturnim navikama djece u ovoj sredini i šire, kako da u budućnosti stvara jedan sadržaj koji može biti ne samo lokalno koristan, već globalno zanimljiv, jer su to teme koje vjerojatno zanimaju ljude od Japana do Južne Amerike. I na kraju je bio taj apel, što je očekivano, da se sad u ovoj prvoj fazi ide bottom-up, a ne kao što je dosad top-down. Zaključak je bio da nekakvo jasnije vođenje cijele priče, miješanje svih sastojaka može imati bolje rezultate.

- Denis, tebe još nismo čuli o ovoj temi, pa ako nam ti možeš reći svoje mišljenje o temi modelu Dječje kuće, modelu vođenja, ulozi zajednice u programiranju, ulozi udruga ili institucija.

- Mislim da je prva stvar financiranja, definitivno. Koliko para, toliko muzike. Koliko ja vidim, u toj Dječjoj kući, recimo, kazališna radionica Malik Rijeka nije uvrštena. Dječju kuću vode tri institucije, plus vi ste se sad uključili, znači gdje je mjesto za bilo koga drugoga, tko će ravnati tim prostorom, tko će raspoređivati financije, neka konkretna pitanja.

- Što se tiče kazališta, tu mi ne možemo ništa raditi, jer nema prostora.

- Ali ja sam bila kad je ovdje bilo „Benčić povjerljivo“ i onda sam razgovarala s Vukom i Eminom i oni su onda počeli razmišljati da kad već grade, da mogu napraviti i kazalište.

- Mogu oni misliti, ali to ti neće biti. Mi smo se stvarno trudili objasniti, ali stvar je u tome da je to zafiskirano, ugovori su potpisani, dobili su novac i to mora biti tako kako je prijavljeno.

- To je totalno pogrešno, jer gradi se jedan prostor, a prostora u Rijeci uopće nema za napraviti kazalište.

- Ja bih htjela samo reći da ovim razgovorom možemo razmišljati o tome što bismo htjeli, pa kada te stvari budu artikulirane i možda kada više ljudi izrazi te želje, možda se može nešto po tom pitanju napraviti.

- Mislim da je ovo vrlo autistična tema. Čini mi se da od samog starta vrlo autistično funkcionira i puno je tu razloga za to, ponekad je to bila neka efikasnost zbivanja, jer je na niz točaka razvoja Benčića trebalo brzo reagirati i to nije moglo uključivati nekakve velike crowd-sourcinge, razgovore i slično, ali to je definitivno problem i djeluje kao da će netko s neba pasti, barem je meni takav osjećaj. Jedno je EPK projekt, a drugo je nekakvo buduće funkcioniranje zgrade.

- Ja gledam taj EPK kao nešto što će pokrenuti riječku kulturu.

- Imaš te tri ustanove i institucionalna kultura je zapravo dosta važna, posebno u ovako manjoj sredini u kojoj je ona zakonodavno vrlo dobro posložena i čvrsta je, kompaktna struktura koja ne nestaje preko noći.

- Institucije imaju svoje prednosti i mane, kao i sve. Jedna od prednosti je ta što mogu biti postojane, mogu biti koliko-toliko sigurne da će opstati i biti cijelo vrijeme tu, a s druge strane, imaju jedan niz pravila i zakona koji te institucije čine užasno sporima i tromima, ponekad jednostavno neprilagođene vremenu u kojem živimo. Recimo, ova travica ispred kuće vama nije bio nikakav problem za napraviti ili relativno mali problem, a vjerujte mi da smo to išli mi organizirati, mi bismo se susreli s tisuću i jednim problemom, tisuću i jednom dozvolom, prekovremenim satima, planovima itd.

- Trebamo biti svjesni da živimo u vremenu naših nekakvih želja, a mogućnosti su nešto potpuno drugo, a pak ti zakonodavni okviri, koji su nešto što je nametnuto u svojim nekakvim dodatnim zakonitostima i to ne funkcionira i nije kompatibilno s ovim što mi radimo. To svima nama otežava prostor djelovanja kao institucije, a kamoli nekog djelovanja u kojem mi pokušavamo [s nezavisnom scenom], a sva sreća imali smo dobru suradnju s nezavisnom scenom. Nije uopće u tome problem, ta nekakva volja uvijek postoji, ali mogućnosti su nešto potpuno drugo i mi smo zapravo već u startu sa svojom djelatnošću, nažalost, užasno ograničeni.

- Mislim da je to nešto važno kod raspravljanja o modelu i recimo Vijeće Mladih Benčić ima iskustvo rada pod ustanovom kad smo bili dio Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, iako smo imali svoje financiranje neovisno o muzeju, i sada kad smo samostalna udruga. Iako smo mi od svog financijera imali slobodu biti aktivni, da djelujemo u trenutku i da primijetimo da želimo djelovati na okoliš Dječje kuće i da želimo nekakvu umjetničku intervenciju sutra napraviti travu ovdje. Pod Muzejom to ne bismo mogli napraviti, jer Muzej to nije prepoznavao, iako smo mi bili nekakva vrsta izrasline pod tim Muzejom i mogli smo odlučivati o svojim financijama i programima, Muzej kao jedna vrlo kruta ustanova nije mogao pronaći načine kako da te naše ideje pravno i financijski ukalupi u te neke svoje zakone. Te bi se stvari onda jako sporo događale. Najveći je problem bio u tome što smo uvijek nailazili na odgovor „ne“, zato što ljudi koji dugo vremena rade u takvim institucijama isto nauče da ne moraju tražiti načine kako da se možda prilagode, nego su imali svoje načine rada i to nam je otežavalo stvari. A svakako smo i zaključili da je jako važno da u svojim programima, pogotovo u kulturno-umjetničkom odgoju, budemo spremni u trenutku reagirati na stvari i ako je u trenutku potrebno zaštititi i označiti da želimo zelenu površinu ispred Dječje kuće, onda je važno djelovati sada, a ne za 4 godine kada će beton već biti ovdje, jer će onda biti puno teže rješavati stvari. I onda je pitanje kako bi se onda te udruge koje imaju veću slobodu djelovanja i stvaranja programa staviti zajedno pod krov jedne ovakve ustanove da bi oni mogli pomoći premostiti te stvari koje institucije radi svog načina funkcioniranja ne mogu omogućiti.

Krutost i fleksibilnost

- Mene bi kao djelatnicu jedne institucije zanimalo čemu to, radim na tim programima, pomažem u računovodstvu itd., kako bismo mi to što bolje isplanirali, i jednostavno imam iste takve probleme i godinama unazad; za bilo koje sitne stvari da ja moram biti inspirirana što ću raditi propagandu za neku predstavu za godinu dana i pol unaprijed i zašto imamo uopće te limite?

- Planiranje je izrazito ključno, ali ovdje je problem što planiranje nema smisla, jer onaj koji traži plan neće stati iza tvog plana i tu je problem. Ti možeš isplanirati razne divote i raditi ovako i onako, a na kraju će sve ovisiti o nekom…

- Ali neke stvari se dogode u tom trenutku i ti hoćeš reagirati. Mi stvaramo predstavu, mi isplaniramo umjetnike godinu i pol unaprijed, oni k nama dođu i kad sad počnu raditi, mi skupa s njima dobivamo nove ideje.

- Ovo su djeca 2020. godine, možemo pretpostaviti još brži ritam, reagirati brzo s novim programom, novom estetikom, novim sadržajem.

- Mi možemo raditi po programu da radimo klasične predstave i da ne radimo ništa novo i drugačije.

- Sve te institucije, pogotovo gledane izvana, ispadaju vrlo krute, staromodne i ja prihvaćam čak i činjenicu da to dijelom može biti i do ljudi koji rade u tim institucijama. Vjerujte mi ja znam da postoje ljudi koji rade u institucijama i žele ići u korak, žele promjenu, žele pratiti, žele ponuditi ono što korisniku treba, ali stvarno radimo po nekim pravilima koja nas jako ograničavaju i koče, pogotovo vremenski. Meni je bilo strahovito zanimljivo kad nam se nudila situacija da radimo s jednom udrugom građana i trebali smo sad dijeliti jedan prostor i gledajte, način na koji oni koriste taj prostor nije ni približno zadovoljavajući za propise po kojima mi to radimo. Mi da otvorimo pod takvim jednim načinom korištenja prostora, u trenu bismo mogli biti tuženi. To su nama ograničenja u radu, što je meni krivo i mislim da bi ograničenja trebala biti druge vrste i biti fokusirana na nekakve kriminalne radnje, potencijalno opasne radnje i takvo nešto, a u smislu kreativnosti bi trebalo biti apsolutno otvoreno.

- Meni se sad nameće jedno pitanje, zašto vi ne odete svi na nezavisnu scenu pa probate kako to drugi rade.

- Ja sam radila na nezavisnoj sceni, imam iskustvo paralelnog rada u instituciji i na nezavisnoj sceni i rada na paralelnim ostalim nezavisnim scenama i na nekakvom pokušaju sinergije jedne i druge scene. Znam iz vlastitog iskustva koje su i pozitivne i negativne strane jednog i drugog, koje su mogućnosti i koja su ograničenja jedne i druge strane. Nažalost, nakon dvadeset godina rada mogu zaključiti da se stvari, nažalost, nisu pomakle naprijed onim tempom i po ideji kako su trebale i bile zamišljene, a 20 godina je zaista dug period, a po meni su još dobrano stagnirale, ako ne i nazadovale i mislim da to saznanje nije nimalo ohrabrujuća za bilo kojeg kolegu na nezavisnoj sceni.

- Cijelo vrijeme pričate o tim ograničenjima institucija. Zapravo na nezavisnoj sceni izvan institucije je zapravo puno teže.

- Nismo mi rekli da je lakše. Svi žele doći u instituciju jer misle da je super, a zapravo je jako teško.

- Pokušava se izbalansirati kako da se u kontekstu ovoga smisli način za postizanje proaktivnosti, dinamike i sl. Gledam ovu zgradu i različite katove sijeku različiti zakoni.

- Ono što ne možeš riješiti na jednom katu, možeš riješiti na drugom.

- Nije zapravo problem u idejama, programima i kreativnosti vodećih programskih nositelja linija niti od partnera, a puno je partnera navedeno na Facebooku, i sa nezavisne scene također, nego jednostavno u zakonima i zakonitostima koji određuju naš rad u Dječjoj kući. I kako sad to sve pomiriti da to što nam je svima u cilju legalno funkcionira, a zapravo da je u idejnoj, kreativnoj sinergiji, to je sad veliko pitanje.

- Ja imam osjećaj da je u ciglenu kuću stavljeno sve ono što se inače ne rješava po pitanju rada s djecom i mladima, sad je sve nagurano u toj Dječjoj kući.

- Dječja kuća nije za rad s mladima, od 0-12 je, tako je po definiciji.

- Ali to je stvar koja se najlakše može promijeniti od svih ostalih.

- Mislim da je vrijeme za rotaciju.

- To nije cilj da to bude prezentacijski prostor, gdje će bilo tko od nas izvodili predstave za djecu, nego je poanta u tome da zapravo imamo što više tog interaktivnog programa, gdje su djeca uključena na jedan potpuno drugačiji način, ne samo radionički rad, već puno različitih vrsta interaktivnog, odnosno sukreatorskog aktivnog programa za djecu i sa djecom od 0-12. Tako smo ga mi koncipirali, jer nam je takva bila uputa.

- A i to je nešto što smo dosta vidjeli i vani na festivalima, dosta to tako sad sve ide.

- Hvala vam na svemu što ste ispričali. Kazališna radionica Malik Rijeka se uopće neće moći uklopiti u ovaj program.

- Pa zašto ne?

- Ja se samo bojim građevinskih limita, prostora iznutra, ne sadržaja.

- Cijeli najniži kat zapravo ima potencijala biti prostor za razne stvari, između ostalog i za kazališne radionice i predstave, kada bi se ti stupovi koji se planiraju unutra staviti izbrisali, a mogu se, jer sam ja čula od arhitekta da je to samo estetska stvar koju konzervatori traže. To nema veze sa statikom. To je šuma stupova i nema šanse da su svi potrebni. I kad bi se dio maknuo, otvorio bi se prostor.

- O toj granici bi se dalo diskutirati, nije to rješenje koje će uspjeti sve obuhvatiti, od 0-12, od 12-14, razne segmente. Neće se to tek tako preko noći moći obuhvatiti.

- Do kad će se to sagraditi?

- Rok je 2019., u konačnici do 2020. To je zgrada koja ostaje, bili unutra ovi ili oni subjekti, ona ostaje.

- A vi biste cijeli Malik tu, nije ti ono adekvatan prostor?

- Problem Malika su prostor i financije, a što ću raditi ako nemam prostor i financije?

Pitanje istraživanja

- Dobro nam došli za naš stol. Mi smo ovdje dosada razgovarali o modelu i funkcioniranju Dječje kuće, o ulozi zajednice, udruga i institucija u njoj te o primjerima za koje znamo ili vizijama koje imamo. Nas dvoje vam možemo ukratko reći što smo dosad čuli za ovim stolom na tu temu.

- Iskristarizirala su se dva zanimljiva pitanja: jedno, kako da se top-down priča pretvori u bottom-up u ovoj fazi produkcije, jer je bila dirigirana s nekakvog upravnog levela, a sad će tražiti svoj život; drugo je, dosad najveći promašaj cijele priče, potpuni izostanak istraživačkih napora. Znači, ne postoje nikakva istraživanja o sadašnjim i budućim konzumentskim navikama djece, nekakav plan kako to periodički provoditi u ovom dinamičnom ambijentu, nego se cijelo vrijeme svi uzdamo u nekakve intuicije, a bojim se da je to kao da smo na pustom otoku, bacamo bocu u more i onda se nadamo da će doći do pravog odredišta. U smislu upravnog momenta, nekako se prirodno nametnula relacija sa sveučilištem, kao nekakvog znanstvenog entiteta koji vjerojatno može najviše pomoći u tom segmentu. U drugom bloku, u kojem su bili igrom slučaja i neki ravnatelji ustanova koje su uključene u ovu priču, nekako se dobro iskristalizirao odnos što mogu ustanove, što ne mogu, a što mogu udruge. Tu pozicija ustanove ispada vrlo ograničena zakonima, pravilnicima i sl., ali nekako iz pozicije ustanove to je ozbiljnije ograničenje, iako je vrlo dobro institucionalno ustrojena i zakoni joj daju jamstvo postojanja, financiranje i sl., s druge strane ograničavaju nekakvu dinamiku, veću fleksibilnost reagiranja na neke nove situacije, postoji neki rizik. Dobar je bio primjer trave, gdje mi to nikada stavili jer bi se bojali kršenja nekog zakona ili pravilnika, a ovi su ovdje to stavili.

- Možemo se malo nadovezati onda na tu temu mogućnosti sinergije nezavisne i zavisne scene. Mislite li da je to moguće i potrebno te kako bi to moglo izgledati?

- Ja mogu pričati iz konteksta Doma mladih, kako to kod nas funkcionira ili ne funkcionira. Sad smo se malo po tom pitanju pokrenuli. Mi smo gradska ustanova, institucija u pravom smislu riječi, sa svim svojim pozitivnim i negativnim stvarima, i sad smo se više otvorili udrugama. Još uvijek tražimo idealnu međusobnu suradnju i zasad ovo što imamo je da zajednički kreiramo program pa podijelimo obaveze ili smo nekakav najam prostora pa im nudimo sve ono što im fali za provedbu ideje. Još smo na početku, ali mislim da treba biti spoj. Institucije su previše ograničavajuće, one će, naravno, nametati svoje programe, ali se trebaju otvarati drugima, koji imaju druge ideje i to se može povezati u projekte. Ali onda i sama Dječja kuća mora organizacijski to…ne znam kako je ona organizirana s tri institucije unutra?

- Nije još organizirana.

- Aha, nije još nikako i to će biti problem. Meni se čini da se krenulo od krova i da se sad rade temelji.

- Vi ste Dom pionira, jel tako?

- Nekadašnji, da. Htjela sam reći da kako je na radiju bio najavljivan Tobogan, govorilo se kako u gradu nema dovoljno sadržaja, nitko ne radi nešto tijekom ljeta, a ja osobno deset godina krv pljujem na po ne znam koliko radionica koje imamo, svaki dan su djeca tamo. To je samo pokazatelj toga da nema istraživanja. U trenutnoj situaciji mislim da će Dječja kuća više potegnuti to pitanje umjetnosti. Mi se više guramo u smjeru rada centra izvrsnosti, znači u smislu znanosti i tehnike, iako imamo i dio za kulturu, ali ne toliko. Bilo bi dobro da se mi povežemo s Dječjom kućom u smislu da vidimo gdje su nam zajednički interesi. Imam i potrebu reći da u Rijeci imam osjećaj kao da smo si svi konkurenti s tim sadržajima i programima. Gledamo se kao da će sad Dječja kuća oteti djecu Domu mladih ili nekome tamo desetom, umjesto da se povezujemo i vidimo gdje je manjkavost u gradu. To obično kreće od nekakve strategije, znači ovdje su nam rupe, ajmo vidjeti kako ćemo. Znam da je to isto i politika, ali tako to funkcionira, tako rješavamo kućni budžet. Tako razmišljamo i [za] koji je to uzrast, zašto baš do 13. Možemo sad pričati što hoćemo, a ne možemo se pozvati na nešto. Velika je manjkavost prostora. Postoji hrpetina udruga koje rade nešto, a nemaju kamo.

- Pitanje je kakvo će biti to istraživanje.

- Za istraživanje bi najkompetentniji bio fakultet, sveučilište.

- To i je nekakva ideja, makar ja tu nisam potpuno ziher, to je jedan začin, ali ne i cijelo jelo.

- Mislim da je to još jedan primjer kako bi mogli iskoristiti resurse koje imamo u gradu i ekspertize različitih ljudi. Mogli bismo dobiti zaista nekakve ideje za to s čim sad krećemo.

- Jedan primjer istraživanja iz Doma mladih je pokazao totalno neočekivane rezultate. Poslali smo ankete našim roditeljima [s pitanjem] na što djeca najviše idu i odgovor je bio sport. Nevjerojatno je koliko djeca idu na sport. Onda sam ja predložila jedno pitanje, jer me baš interesiralo. Ponudili smo hrpetinu aktivnosti od glume, tehničke robotike, znanost, sport, sviranje instrumenata, svašta, bilo je preko 20 aktivnosti. Onda je sport bio među zadnjima, a ponudili smo im da odaberu tri aktivnosti i sport je bio negdje, tako, srednje. Najviša je bila Mozgaonica, Znanstveni laboratorij…Nije bio neki uzorak, ali naši roditelji preko naše mailing liste. Mislim, [djeca] idu najviše na sport, a ne bi prijavili kad smo ponudili aktivnosti.

- Mislim, to što najviše idu na sport govori o tome kako svaka škola ima dvoranu, to je nešto što je propisano, i u svakoj dvorani svake škole se izvršava neka sportska aktivnost.

- Zašto se ne bi na to istraživanje onda pozvalo sveučilište, a grad kao suosnivač škola i vrtića proveo istraživanje sa svim roditeljima?

- Dobro, to je više različitih tema, područja i profila stručnjaka koji u tome trebaju sudjelovati. Užasno je bogato područje i korisno je za ovo, ali mislim i globalno zanimljivo. Mislim da nešto tako dobro možeš ponekad koristiti i bilo gdje. To je dobar način da se profiliraju i neki dobri stručnjaci u tom smjeru, jer toga imamo vrlo malo, jer nemamo potrebne eksperte za to područje u velikim brojevima.

- Koji je cilj Ciglene kuće?

- Ona je definitivno usmjerena na kulturu i umjetnost. Takav je profil i ustanova organizacija koje su u nju uključene. Cilj iz perspektive knjižnice, recimo, kao što nam je i cijeli životni cilj, dočekati normalan životni prostor.

- To sam ja Natali rekla na početku da ne znam puno o Ciglenoj kući, znam nešto iz par razgovora s Natali. Iz medija sam stekla dojam, iskreno govorim, da će sad tri institucije riješiti svoj prostor.

- Definitivno, jer ga uopće nemaju.

- Čekaj, mi tu sad govorimo o segmentu prostora. Mi ćemo preseliti, tu je najbolji prostor. Naravno da bi bilo ljepše da je više kvadrata, ali budimo iskreni, naša perjanica ima prostor, a svi ostali dijelovi koji su razmješteni po gradu, oni nemaju. Gradska knjižnica Rijeka, znači, neće riješiti svoj prostor, samo ćemo se preseliti s jednog dijela grada na drugi s Dječjim odjelom i u suradnji s dvije institucije. Što se tiče svih triju institucija koje ulaze unutra, naša nema problema sa suradnjom sa zajednicom, s udrugama, s kompletnim drugim institucijama, jer mi na taj način funkcioniramo. Mi ćemo ući s iskustvom, a druge dvije ustanove su usmjerene na produkciju i funkcioniraju na jedan drugi način. Tu će trebat učenja.

- I to je bitna razlika.

Koji je naš problem?

- Razmišljam o tome što bi tu trebalo biti. Obično kad se rade nekakvi projekti, pogotovo u kontekstu ovih nekih EU projekata, uvijek je u središtu jedan problem. Takva je metodologija pisanja. Znači, imamo problem i mi sad oko toga gradimo kako ćemo mi taj problem riješiti kroz nekakve ciljeve, mjerljive ishode. Ja ovdje ne vidim što se konkretno rješava. Moja mala voli Stribor, meni uopće ne treba da se selite, bit ćete mi još dalje.

- Dobro, Stribor ima tu karizmu i snagu upravo zbog otvorenosti i iskustva, dugogodišnjeg rada pa je vrlo jasno. Al evo, sad u kontekstu knjižnice je sigurno izazov prebacivanja, npr., sad sam u knjižnici, a sad se moram prešaltati na drugi kat. To je jedan izazov, kao i funkcionalni izazovi, jer trošimo više resursa i svega u ovakvom settingu nego što bi inače.

- Nisam shvatila ovo s drugim katom.

- Pa neke druge dječje knjižnice su posebne dječje knjižnice ili su dio neke druge velike, glavne normalne knjižnice u kojoj je dječji odjel.

- Da, ali tu neće biti to, tu se to neće dogoditi.

- Prvotni koncept Dječje kuće je bio puno drugačiji od ovoga i konkretno dječji odjel knjižnice je dijelom zato što se tamo mora zatrpati cijeli podrum, zbog statike zgrade. Vrlo praktičan i konkretan razlog. Tu će svi imati svoju učionicu, bit će kino sala, mali teatar, ova tratina, nadamo se i mislim da je to najveća produkcijska vrijednost i perspektiva za nas.

- Vjerojatno bi se to onim istraživanjem koje nedostaje dobila podloga i opravdanje za takav projekt, jer mislim da postoji nerazmjer percepcije građana o tome koliko se sadržaja nudi i onoga što se de facto nudi i možda bi se ta percepcija promijenila nekim ovakvim centralnim mjestom.

- Možda će istraživanja biti nakon ovoga.

- Mi o tom istraživanju govorimo od samog početka, čak je ušlo u nekakav dokument.

- Imalo je to svoj broj, budžet, sve, ali nekako je to sve…ozbiljan rad će tražiti takve nekakve pristupe. Tu će stvar pasti ili proći. Nitko nije rekao da ne mora pasti.

- Mislim da Dječja kuća mora definitivno biti otvorena tim nekakvim udrugama koje će se onda povezivati. Po meni su institucije te koje prepoznaju, npr. u kontekstu Stribora, na koji način raditi s djecom, što oni vole, imate veliko iskustvo. Sad će se možda pojaviti šačica mladih entuzijasta koji će nešto htjeti i vi biste morali biti dovoljno otvoreni da Dječja kuća svojom organizacijom omogući da se povežete i stvorite nešto novo.

- Tako je, imaš obrazovanje i imaš na kraju krajeva i uvjete kojima nekoga možeš primiti te dati prostora, učiti ga, dati slobodu da iznese svoje mišljenje.

- Mislim da to definitivno mora biti ovdje.

- I stvaraš te ljude.

- Je li se promišljalo o kakvom kvalitetnom kazališnom prostoru za različite izvedbe?

- Da, to je važno pitanje koje se postavlja iz kruga u krug.

- Konstantno je prisutno pitanje, to se očekuje, postoji arhitektonski kuršlus gdje jedan ima kazalište, drugi ima kino, jedan ne da kino i eto. Bez imenovanja! Ali fakat, postoji to pitanje multifunkcionalnosti, izazovno je to i teško. Moraš za to biti spreman, ne može se razvijati tako da se kaže ili ovako ili nikako.

- Evo, ja sam u organizaciji Lidrana i školske predstave su na školskoj razini, ali to je ipak jedan veliki trud i rad tih učitelja i nekad smo bez problema dobivali HKD. Dobro, njima [učiteljima] fali edukacije i na tome bi trebalo raditi, nekad je Lidrano bio puno bolje kvalitete. HKD je nemoguće dobiti, dobijemo Filodrammaticu koja nije primjerena, nema dovoljno sjedala, ja slažem stolice.

- To nećeš ni ovdje imati u smislu broja sjedala.

- Ali hoću reći koja je potreba u gradu. Imam primjer tog Lidrana, imam primjer u Domu mladih grupe Ri Dance koji naprave fantastičnu predstavu, a nemaju gdje igrati. Neće dobiti termin u HKD-u jer je sad Kazalište zaposjelo.

- Centar mladih je nekada bio bučno tematiziran, točnije od 2005. do 2007. na području Hartere, jel tako? Rađene su virtualizacije, pričalo se puno o tome, bilo je baš aktualno i onda je to postupno nestalo kao tema.

- Da, i dalje je ostala potreba u gradu, i dalje nema prostora, a koji treba i djeci i mladima u gradu. Djeca, pogotovo mlađa, teško pristaju na kompromis kada imaju svoju prvu produkciju ili predstavu i ti im moraš objasniti da sad nema scene na koju će se oni popeti, nego da su oni tu i publika je tu i onda im prodaješ priče o site-specific umjetnosti i kako se stvari mogu drugačije raditi pa ih zato radimo na drugim mjestima, a ne zato što nemamo scenski prostor.

- Svaka plesna predstava ima svoje specifičnosti, dramska svoje. Plesače ne možeš staviti na mali prostor, oni moraju imati širinu. Ako je njih 20 na sceni i kad se razmaknu…jednostavno se ne može. A druga stvar je da nitko ne propituje kvalitetu kad govorimo u kontekstu udruga. Mislim da ne postoji kvalitetno propitivanje kvalitete udruga. Znači kod nas uvijek isti dobivaju novce i prostor, neovisno o njihovoj kvalitetu. Nitko neće doći i reći „Ovo je super, ajmo dati njima priliku“. Oni se jadni uvijek bore, trude baš za preživljavanje i nitko im neće dati krila. S druge strane, mogu to reći u kontekstu Doma mladih koji je bogomdan, imamo i prostor i financije, a što, svi smo radili na plaći i nemamo to preživljavanje. Sve ovisi o nama, kakvi smo unutra i koliko ćemo nešto raditi. O tome isto onda treba promišljati. Ako se već omogućilo nekoj udruzi da unutra nešto radi, treba onda vidjeti na kojoj je to razini. Općenito toga fali u kulturi. Uvijek se hvale iste udruge, neću imenovati, dok su druge možda i kvalitetnije, ali nisu ime, nisu bili na Supertalentu pa se za njih ne zna i manjak je interesa za njihove produkcije.

- To je to.

- Mislim da bi polako mogli zatvoriti krug. Hvala puno na svim ovim stvarno vrijednim komentarima i informacijama. Bit ćemo jako sretni poslati svima…

-… rezultate istraživanja!

- Nadajmo se!