Pogled književnog kritičara: slijepe ulice riječkog književnog života

Svakim danom 2020. godina sve nam je bliža, a da podsjetim, to je godina Rijeke kao Europske prijestolnice kulture. Pred kreatorima programa još je nešto više od dvije godine i bit će zanimljivo vidjeti što su pripremili. Međutim, nažalost, bojim se da bi programski sadržaj iz područja književnosti mogao biti najtanji segment programa, osobito što se tiče učešća riječkih spisateljica i pisaca u njemu, s obzirom na to da Rijeka, nažalost, nije grad knjige i književnosti. Zašto to Rijeka trenutno nije i što joj sve nedostaje da bi uistinu bila grad knjige i književnosti, pokušat ću konkretizirati u retcima koji slijede.

Rijeka je, primjerice, grad bez dostojne centralne knjižnice; u Rijeci je nakon urušavanja stropa centralnog odjela knjižnice (prije cca dvije godine) odjel beletristike preseljen u prostor gradske kavane, i ako želite posuditi knjigu u toj knjižnici vi morate proći preko terase kavane i kroz predvorje kavane, ometajući pritom konobare u radu, da biste uopće ušli u prostor knjižnice. (Istina, postoji jedan ulaz, ali je smješten u hodniku koji je najblaže rečeno opskuran – neugledan, prljav, ružan. Osim zbog derutnosti osobno tuda izbjegavam ulaziti jer se otud u knjižnicu ulazi „iza leđa“ osoblja odnosno pulta za primopredaju knjiga, i neugodno se osjećam kad onim dragim tetama koje rade u knjižnici kroz taj ulaz odjednom banem „odostraga“; uvijek imam osjećaj da se prestraše kad im netko uđe kroz taj ulaz.) Već godinama (zapravo, već više od desetljeća) Riječanima se najavljuje i obećava izgradnja novog centralnog odjela knjižnice, i stvar je napokon pokrenuta s mrtve točke, dozvole i projektna dokumentacija su konačno tu, i nadam se da je 800-tinjak dana koji su pred nama do 2020. godine dovoljno da knjižnica bude i izgrađena u bivšoj tzv. Tabakeri bivše tvornice „Rikard Benčić“, kako se već predugo najavljuje.

Financijske muke

Idemo dalje: s obzirom na njihova ukupna financijska izdavanja za izdavaštvo i knjigu, riječke gradske vlasti knjigu i književnost, čini se, tretiraju kao „nužno zlo“. Iz gradske blagajne Grad Rijeka u 2017. će izdvojiti cca 50 000 kuna za financiranje objavljivanja 5 knjiga proze i poezije, što je, dakako, smiješno mala svota za grad koji je ovjenčan epitetom Europske prijestolnice kulture. No, treba reći da je Grad Rijeka odlučio u 2017. godini ukupne programe u vezi s književnošću sufinancirati s 300 000 kuna, što je, naravno, premalen iznos za grad veličine Rijeke, ali je to ujedno i za 100 000 kuna viši iznos u odnosu na prethodnih nekoliko godina, kad je riječka gradska vlast za tu svrhu izdvajala 200 000 kuna. Međutim, znamo li da su npr. i 2013. godine riječke vlasti za knjigu i izdavaštvo također izdvojile 300 000 kuna (da bi u narednim godinama tu cifru vratile na uobičajenih 200 000 kuna) stvari postaju jasnije – i 2013. i 2017. godini jedna je stvar zajednička: to su godine u kojima se održavaju lokalni izbori! A u vezi s načinom na koji se ta sredstva raspodjeljuju svakako treba prigovoriti što jedini postojeći tiskani riječki književni časopis „Književna Rijeka“, koji izlazi još od 1996. godine, već dvije godine zaredom nije dobio nijedne kune od riječkih gradskih vlasti.

Neprepoznavanje važnosti nakladničke djelatnosti od strane gradskih vlasti – a rezultat čega su nedovoljna sredstva koja se u tu svrhu iz gradske blagajne usmjeravaju – uzrokuje nepostojanje veće izdavačke kuće u Rijeci, a to je dodatni razlog zbog kojeg se ne može reći da je Rijeka grad knjige i književnosti. U situaciji kad je stanovništvo sve manje spremno i financijski sposobno izdvojiti teško zarađeni novac za kupnju knjiga, nakladnici su ovisni o financijskoj potpori gradskih i državnih vlasti. U Rijeci, kako vidimo na konkretnim financijskim podacima o izdvajanju za poticanje izdavaštva, izdavači ne mogu računati na značajniju potporu iz gradske blagajne. Zbog toga u Rijeci nema nijedne izdavačke kuće srednje veličine, nego postoji nekoliko malih izdavača koji uglavnom izdavaju priručnike, kuharice i monografije, i u njihovim su izdavačkim katalozima knjige proze i poezije slabo zastupljene.

Što se tiče knjižara, tu je primjetan isti problem kao i u ostatku Hrvatske; u Rijeci postoji nekoliko knjižara iz lanaca knjižara većih izdavačkih kuća i u njima ima nedovoljno knjiga drugih izdavača, i postoji još jedna manja knjižara („Ribook“) u kojoj se može naći manji dio knjiga drugih izdavača kojih nema u prijespomenutim ostalim knjižarama, a ta si knjižara tepa da je neovisna, iako ni ona to zapravo nije, jer joj je također vlasnik jedan izdavač („Jesenski i Turk“).

Javni život književnosti

Problem književnih časopisa već sam dijelom dotaknuo; postoji jedan jedini tiskani književni časopis „Književna Rijeka“ koji zbog nedostatka financija izlazi neredovito, ukupno četiri broja godišnje, i čije izlaženje, kako već rekoh, gradske vlasti već drugu godinu zaredom odbijaju financirati iako on kontinuirano izlazi već 22 godine. Usto, postoji i internetski književni časopis „Književnost uživo“, ali nisam siguran može li ga se nazvati riječkim. Istina, pokrenut je u Rijeci i uređuje ga riječki pisac Milan Zagorac (i taj časopis redovito dobija od gradskih vlasti potporu, 20 000 kuna u 2016. i 2017., a 15 000 u 2015.), ali se radi o časopisu bez čvrste uređivačke politike, u kojem se bez jasnijih kriterija objavljuju tekstovi većinom neafirmiranih autora, i među kojima su podjednako zastupljeni riječki pisci i autori iz drugih sredina (za razliku od „Književne Rijeke“ koja ne dobiva novčanu potporu od gradskih vlastodržaca, a postoji puno duže i gotovo isključivo objavljuje tekstove autora iz Rijeke i okolice te ima puno veće troškove izdavanja jer se radi o tiskanom časopisu, a ne internetskom).

Dakle, rezimirajmo dosad rečeno: Rijeka nema dostojnu centralnu knjižnicu, Rijeka nema veću izdavačku kuću koja bi u većoj mjeri objavljivala poeziju i prozu, Rijeka je grad s premalo knjižara, riječki vlastodršci ne smatraju potrebnim izdašnije financirati književnost. Sljedeće čega u Rijeci nema u dovoljnoj mjeri da bi se moglo reći da je to grad knjige jest tzv. javni život književnosti. Što se tiče javnih čitanja, tribina i promocija, u Rijeci se nikako ne može govoriti o sustavnosti, nego se radi o sporadičnosti. Nešto oko toga se trudi Gradska knjižnica, ali zbog nedostatka kvalitetnog prostora u tome prilično šepa, a prigovoriti im treba što se ne trude na promociji i većoj vidljivosti svojih programa. Sve se, nažalost, zato uglavnom svodi na povremene promocije u organizaciji izdavačkih kuća (s prerijetkim gostovanjima autora koji ne žive u Rijeci ili okolici, nego su to uglavnom promocije u slučajevima kad neki riječki autor napokon objavi neku knjigu, a izdavač nekim čudom uopće ima volju promociju organizirati) te dva programa s premalom frekvencijom, koji zajedno ne skupe ukupno ni deset termina unutar jedne godine („Knjigopsija“ i „Pisac i građanin“, s tim da je „Knjigopsija“ pokrenuta tek prošle godine, pa prije 2016. nije bilo ni tog programa!).

A posljedice nepostojanja sustavnog promoviranja književnosti u Rijeci i premalog broja književnih tribina i predstavljanja knjiga osjeća npr. književni sajam „Vrisak“, koji izdavačka kuća VBZ organizira krajem proljeća u Rijeci. U gradu u kojemu se u nedovoljnioj mjeri održavaju književne promocije i tribine naprosto se nije mogao stvoriti veći krug ljudi koji bi takve sadržaje redovito posjećivali. Stoga se npr. na promocijama koje se održavaju u sklopu sajma/festivala „Vrisak“, nažalost, redovito može vidjeti tek 5-10 uvijek istih lica, a ostatak – redovito ne pretjerano brojne – publike uglavnom čine novinari i predstavnici organizatori programa, uz rodbinu i prijatelje autora/ica.

Solidnost

No, uza sve nabrojeno čega nema u dovoljnoj mjeri, Rijeci nažalost nedostaje i ono najvažnije, ono bez čega se nijedan grad ne može smatrati gradom knjige i književnosti. To su kvalitetni i važni književni autori i autorice, a takvih u Rijeci naprosto nema. Ako se prisjetimo cijele književne prozne produkcije u dvije prethodne godine (2015. i 2016.), među tih 120-140 ukupno u Hrvatskoj objavljenih proznih knjiga, osim odličnog romana Daše Drndić „EEG“, nema niti jedne knjige nekog riječkog autora ili autorice koja bi bila značajna u nacionalnim okvirima! A ako pokušamo nabrojiti 10 najpotentnijih/najvažnijih/najkvalitetnijih hrvatskih proznih autorica i autora, među tih 20 imena neće se naći nijedno autorsko ime iz Rijeke, osim naravno, ponovno Daše Drndić. Daša Drndić, po mome sudu, spada među najvažnijih suvremenih pet književnih autora uopće iz Hrvatske, i čak među najvažnije europske autore, ali među ostalim Riječankama i Riječanima koji se bave pisanjem proze, nažalost, nema nijednog imena koje bi bilo uistinu važno na nacionalnoj razini (a kamoli europskoj).

U nekoliko zadnjih godina pozornost medija je privukla grupa riječkih autorica i autora okupljena pod nazivom „RI LIT“. Radi se o 10-15 autora (od 30 do 54 godina starosti, koliko ima najstariji Robert Vrbnjak) koji su, zahvaljujući trudu uloženom u samopromociju i umrežavanje s medijima, ostvarili pristojnu vidljivost (na čemu im treba čestitati, bez obzira što način na koji sebe promoviraju svoje mjesto više zaslužuje u novinskoj rubrici „scena“ nego u rubrici „kultura“). Međutim, radi se odreda o autorima koji jednostavno nisu dovoljno kvalitetni da bi bili važni i relevantni i u okvirima hrvatske književnosti, a kamoli u regionalnim ili europskim okvirima. Osim toga, nažalost, većina autora okupljena oko RI LIT-a već više godina nije objavila knjigu (Zoran Krušvar i Igor Beleš svoje zadnje knjige objavili su još 2012., Enver Krivac i Alen Kapidžić 2013., Vava Simčić 2014., Robert Vrbnjak 2014. – jer ove godine tiskana njegova knjiga jest reizdanje stare knjige priča, a ne novi rukopis – a Izet Medošević još ni nema objavljenu knjigu). Krajem prošle godine Željka Horvat Čeč i Davor Mandić objavili su nove romane, a početkom ove godine romane su objavili Goran Gluščić i Zoran Žmirić te Tea Tulić sredinom godine. Međutim, nažalost, za sve te knjige može se reći tek da su solidne, i naprosto ih se ne može se smatrati knjigama koje su posebno bitne u ukupnosti recentne hrvatske književnosti. Tako i ta najeksponiranija grupa riječkih pisaca, nažalost, i dalje ostaje na razini autora/ica kod kojih je uočeno postojanje potencijala, ali ti autori/ce nikako da taj potencijal potvrde u nekoj konkretnoj knjizi, i nikako da zauzmu značajnije mjesto na književnoj mapi Hrvatske.

Zatvoren krug tema

Inače, primjerice u novim (ali i prethodnim) knjigama Davora Mandića i Željke Horvat Čeč očituje se i velika boljka riječke književne scene, ali i ukupne riječke kulturne produkcije. Rijeka se, naime, npr. iz perspektive Zagreba, doima kao nekakav bastion tolerantnosti i otpora (a što je Rijeka svakim danom, nažalost, sve manje, jer je u zadnje vrijeme primjetan porast nedemokratskih tendencija i gnjusnih ekscesa u Rijeci, a izraženiji otpor čemu, nažalost, u Rijeci izostaje) i čini mi se da cijela riječka kulturna scena, a tako i pisci, djeluje na način da pokušavaju isporučiti umjetnička djela koja će sadržavati one elemente (društveno-socijalnu i političku analitičnost i kritičnost) koji se od autora iz grada s takvom reputacijom očekuju. A time – fokusirajući se na ŠTO, ali zanemarujući pritom ono KAKO – zapravo sami sebi podmeću nogu, ograničavajući sami sebe u kreativnosti i isporučujući zapravo sadržajno predvidljive naslove koji se ne odmiču dalje od solidnosti i kojima ukupnost hrvatske književnosti ne dobiva puno, kao što ne bi bila puno siromašnija ni da te knjige ni nisu ugledale svjetlo dana.

Što se tiče spomenutog robovanja imperativu uvrštavanja sasvim određenih elemenata u prozu, a što je povezano i sa spomenutim nedovoljnim kvalitativnim dosezima novih djela riječkih autorica i autora – da i to pojasnim: takozvana stvarnosna proza (a koja je, srećom, zadnjih godina posustala pred naletom žanrovske proze, osobito krimića i trilera, koji su postali poligon za društvenu kritiku i ukazuju na društvene anomalije na puno zanimljiviji način nego što je to kod nežanrovskih izdanaka tzv. stvarnosne proze bio slučaj) bolovala je od shematiziranosti i predvidljivosti; i prije nego bi otvorio neki „stvarnosni“ roman, iole iskusan čitatelj naslućivao je što ga unutra čeka. A velik dio književne javnosti koji je s razlogom bio iziritiran uočenim regresivnim, konzervativnim, antidemokratskim društvenim tendencijama, „stvarnosnu prozu“ je bio prihvatio kao svojevrsno sredstvo borbe protiv tih tendencija, te je bez zadrške hvalospjevima dočekivana svaka proza koja sadrži imalo društvene kritičnosti, bez obzira na koji je način to inkorporirano u rukopis i bez obzira ima li takav rukopis umjetničkih kvaliteta. Već sama prisutnost elemenata društvene kritike u književnim djelima počela se od dijela kritike i književne javnosti prihvaćati kao vrijednosna odrednica; postalo je dovoljno uvrstiti te motive u rukopis da bi on bio prihvaćen i hvaljen kao uspio rukopis, a što je medvjeđa usluga tim piscima. A takva autorska orijentacija, naravno, posljeduje i svjetonazornom jednoobraznošću, primjetnom u književnosti riječkih spisateljica i pisaca, ali i u djelima iz ostalih polja riječkog kulturnog stvaralaštva.

Vratimo li se programu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture, moram reći da treba izbjeći mogućnost da riječki književni autori i autorice u programu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture budu premalo zastupljeni. Naime, postoji opravdana bojazan da će se taj program u svojoj ukupnosti – u svim segmentima, a ne samo u književnosti – svesti na dovođenje što jačih i privlačnijih, medijski atraktivnih i zvučnih inozemnih (ili bar zagrebačkih i splitskih) imena, a da će riječke kulturne snage u programu samo statirati, kao što bi uopće Riječani mogli biti svedeni na besplatnu, volontersku radnu snagu dok će financijsku i promocijsku korist (onkraj novoizgrađene infrastrukture koja će Riječanima ostati) uživati ljudi koji u Rijeci niti žive niti rade. Volio bih da sam kod bojazni te vrste u krivu i da me stvarnost demantira. Međutim, intervju s osmišljavateljem kazališnog programa za EPK Oliverom Frljićem objavljen 9. 9. 2017. u Jutarnjem listu, a u kojem on najavljuje sudjelovanje trojice inozemnih dramatičara/redatelja u EPK programu pokazuje da bi zaista sredstva za program mogla u većinskom dijelu biti potrošena za honorare stranih zvučnih autorskih imena, umjesto za razvoj domaće kulturne produkcije i predstavljanje domaće (a naročito riječke) kulturne produkcije Europi i svijetu.

Dobre namjere

Sve ovo pišem jer mi je kao riječkom književnom kritičaru jako stalo do razine književnog stvaralaštva grada u kojem živim, i zato što mi je jako žao što iz „mojeg grada“ ne dolaze značajnije, i umjetnički vrijednije knjige, i što taj grad nema u zadovoljavajućoj mjeri niti jedan od elemenata koji bi ga činio književno relevantnim, književno živim i uopće važnim na književnoj mapi Hrvatske. A zbog svega nabrojenog što Rijeci nedostaje Rijeku se, nažalost, naprosto ne može nazvati gradom knjige i književnosti.

Ali šutnjom o tome nećemo ništa popraviti, šutnja je medvjeđa usluga svim riječkim spisateljicama i piscima. Prvi korak ka popravljanju stanja je ukazivanje na nedostatke, što je i svrha ovog teksta. Dakle, iza takve kritičnosti krije se zapravo afirmativnost, svaka od tih kritika ukazuje na ono čega nema, na ono što nedostaje da bi Rijeka imala pravo dičiti se epitetom grada knjige i književnosti. A kad smo upoznati s nedostacima, znamo i što nam je činiti – što je loše popraviti, čega nema pribaviti, itd.

I na kraju, moram reći da sam jako nestrpljiv dočekati tu 2020. godinu i vidjeti kako će izgledati program iz sfere književnosti u sklopu programa Rijeke kao europske prijestolnice kulture. Iskreno se nadam da neće baš taj taj segment programa biti najmanje zanimljiv, najtanji, najoskudniji, osobito što se tiče učešća riječkih autorica i autora u njemu. Dotad ima još više od dvije godine, što je dovoljno vremena da se uloži trud kako bi Rijeka kao Europska prijestolnice kulture 2020. prezentirala kvalitetan i dostojan književni program, a u kojem bi u dovoljnoj mjeri bili zastupljeni riječke autorice i autori.