Preporučujemo: 150 domaćih knjiga po našem i vašem guštu

...i to tako da vam naši autori preporuče po pet srcu dragih djela. Bio je ovo zanimljiv eksperiment - neki doista nisu skloni domaćim autorima i nisu se uključili, drugi su samo mislili da nisu skloni, pa im je, nakon što su dobro promislili, i pet naslova bilo premalo, a treći su pak, što je posebno zanimljivo, mislili da će svi ponuditi iste ili bar slične naslove. Kakva predrasuda! Pred vama je upravo preko 150 preporuka, a među 31 predlagačem, kao što i sami vidite, preklapanja su zanemariva. Mislimo stoga da od tog šarenila ukusa i izbora nema boljeg načina slavljenja hrvatske knjige i pisanog stvaralaštva.

Ima tu i dragih knjiga iz djetinjstva, onih filozofske naravi, klasika, ali i ponešto suvremenijih izdanja koja jedva čekaju dospjeti u vaše ruke. 1... 2... 3... Neka čitanje otpočne!

Irena Hartmann

Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Više ga znaju po romanu Izvršitelji nauma Gospodnjeg ili kvaziskandaloznim Zvijerima plišanima, ali zbirka priča Najbolji na svijetu je ono što rado preporučujem ljudima, pogotovo ako se zanimaju za domaći žanr spekulativne fikcije. Originalan, duhovit, vrckav i ozbiljan kad treba biti, ovo je Zoran kojeg najradije čitam. Iako nećete previše fulati ako uzmete i nešto drugo njegovo. ;)

Zoran Žmirić: Vrijeme koje nam je pojeo Pac-man

E sad, ovo je jedna od “onih” knjiga. Znate, one koje čitate u busu, pa vas suputnici blijedo gledaju jer se ne možete suzdržati od smijuljenja? Takva. Iako i s ovim Zoranom vrijedi isto pravilo kao i s prošlim: što god njegovo vam dođe pod ruke, čitajte. Mene još nije razočarao.

Enver Krivac: Ništa za pisati kući o

Treći čovjek na listi i treći lokalac (mi si ga prisvajamo u Rijeku iako je on iz Ravne Gore). O njemu sam već piskarala i još uvijek mi je žao što ne mogu propisno iskazati riječima zašto sam se ja toliko navukla na tu zbirku. Ona je jedna od onih rijetkih koje su mi lupile u neku sentimentalnu žicu i najveći je razlog zašto mi je Krivac jedan od najdražih pisaca općenito. Još ako ga imate priliku čuti uživo... to se ne propušta. :)

Darko Macan: 42

Macan je ona zvjerka koja ima toliko dobrih objavljenih priča da je (ili se tako barem priča po fandomu) počeo odbijati dodjeljene mu Sfere. U svijetu ga znaju više kao stripomana, ali piše i raznorazne priče i fenomenalne knjige za djecu (Neruševac, anyone?). 42 je hrpica njegovih kratkih priča - knjiga koju se čita s dvije strane, tekstova ugrubo podijeljenih na humoreskne i ozbiljne. U njoj ima ponešto za svakoga, sigurna sam. :)

Želimir Hercigonja: Srebrnasta nit snova

Malo varam s ovim zadnjim prijedlogom. Prvo sam pomislila, Pavličić - San koji se ponavlja. To sam kao klinka čitala i isčitavala i nisam se mogla zasititi te knjige i onda me presjeklo da se više ne sjećam ničega osim osnovnih crta radnje i onog nekog dubokog osjećaja čežnje za knjigom od koje sam se udaljila.

I onda sam se mislima zavukla u djetinjstvo i sletila na Hercigonju. Ovu zbirčicu priča sam dobila za neki Božić ili rođendan i sad kad razmislim, prilično sam sigurna da je jedan od jačih utjecaja na moju današnju ljubav prema bajkovitim pričama. Tako da, to je jedna od knjiga koju uz smiješak rado prelistam, ali teško da bih je preporučila nekome mojih godina. Ali možda znate nekoga mlađeg kojem bi ovo, kao meni, moglo učvrstiti ljubav prema pisanoj riječi :)

Tina Babić

Zdenko Bašić: Mjesečeve sjene

Prva na listi najboljih, najljepših, najsve, najikad su. Jedina knjiga na ovom svijetu u kojoj želim živjeti bez obzira na vještice, mrake i strahe. Toliko je genijalno ilustrirana da osim što je tripovska, jesenska i strašna, u isto je vrijeme i topla jer se na svakom potezu vidi da je rađena sa srcem. To je onaj osjećaj kad otvoriš knjigu, a zapravo si otvorila svoju dušu, pa je listaš i listaš i voliš.

Goran Tribuson: Snijeg u Heidelbergu

Da Tribuson čovjek živi npr. u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, bio bi planetarno popularan, svi bi ga bili prisiljeni čitati, a oni koji misle da ne vole čitati bi okrenuli ploču. Snijeg u Heidelbergu izdvajam jer je najnetipičnija. Demonska je, mračna, epistolarna i u desadeovoj/klasicističnoj maniri. Uvrnuto, otkačeno, pomalo dosadno, ali čisto zlo. (Srce mi je na mjestu.)

Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života

Ugrešićka se igrala malo sa svojom protagonisticom, malo sa mnom. Rezuckale smo, smijale se, sramotile, a bilo je i nekoliko čajnih žličica boli i zubala po podu…

Nada Mihelčić: Zeleni pas

Četvrta je knjiga za mlade, ali takve inače kažu ono što u knjigama za odrasle nitko nema hrabrosti reći. Knjiga o kojoj sam slušala toliko dugo da sam uspjela stvoriti averziju na nju s obzirom na vrijeme koje je provela na listi za čitanje, a onda sam jedne večeri utonula u priču. Obično mi te narko teme idu na živce jer budu patetične s jasnom moralno-edukativnom poantom. Možda to ima i Pas, ali odnosi među likovima, slojevitost likova i njihovih emocionalnih stanja, obiteljske neuroze, sve mi je to bilo blisko. Kad te neće, zbilja te neće. Nada Mihelčić rastura.

Irena Lukšić: Gradovi sela, dvorci

Peta knjiga je neponovljiva. Tamo na početku kad se Irena Lukšić počela igrati formama tih specijalnih izdanja u Na tragu klasika. To nije nešto što možeš čitati svaki dan, u baš svakoj situaciji, ali za one koji jesu putovali tim literarnim mjestima, zbilja je slatkiš. Osobito jer svaka osoba opisuje različito mjesto na kojemu si ti već bila u onoj maniji pripremanja pitanja za Irenu. Ili u onoj maniji koja je uslijedila.

P. S.

Znam da su ovi naslovi već nagrađivani i da cijela kulturna scena zna za njih i isto tako znam da postoji ona populacija ljudi kojoj ide na živce kad svi bruje o nečemu, ali za ovih pet naslova (okej, Tribuson može biti i bilo koja druga jer je smiješan i zabavan), garantiram svojim orbičastim postojanjem.

Alica Kolarić

Miroslav Krleža: Veliki meštar sviju hulja

Novela nastala prije stotinjak godina niže ljudske sudbine, a sve je bol, plač, žalost i jad. Protagonist (sentimentalni neurastenik) pronalazi krivca za sudbinu ove nesretne zemlje u šefu Prvog hrvatskog pogrebnog zavoda. U rastrojenom ludilu proziva Velikog meštra sviju hulja, a priča koja neodoljivo podsjeća na hrvatsku sadašnjost završava žalosnim i jalovim vriskom upomoć. Nije za čitatelje koji u knjigama traže bijeg od života, nego za one koji misle da Krležina ironija oslobađa.

Petar Šegedin: Osamljenici

Šegedin piše za one koji osjećaju da su bačeni u svijet, a da to nikada od nikoga nisu tražili. Njegov lik osjeća strah i tjeskobu, osamljenost i otuđenost i ne snalazi se u vlastitom životu. Senzibiliziran za pitanja o smislu i sklon graničnim situacijama, završava lud: "On je izgubio posve osjećaj za vezu s ljudima, zatvorio se posvema." Autorovi romani graniče s literarnom filozofijom i bliski su egzinstencijalizmu. Duboko su i intimno štivo.

Pavao Pavličić: Bilo pa prošlo

U autobiografskoj prozi Pavličić piše o dramatičnim sedamdesetima, godinama burnih događanja kojima je bio svjedok. Ne umanjujući važnost tadašnjih zbivanja, o njima piše iz donjeg rakursa, iz perspektive malih ljudi koji su slavili Dan Republike svečano i radno, ali im je i Elvisova smrt bila podjednako važna. Nižu se crtice iz političkih, društvenih i književnih sfera jednog vremena, uklopljene u običan život i prožete humorom. Bilo pa prošlo.

Goran Tribuson: Uzvratni susret

Jednom prilikom Tribuson je rekao da piše u ime autsajdera. Autsajderska je i priča o nekadašnjem boksaču iz gradske periferije koji po izlasku iz zatvora pokušava ponovo započeti karijeru i pronaći krivca za samoubojstvo svoje djevojke. Traži istinu i otkupljenje, a nalazi razočaranje – ništa nije kao nekad, pa ni prijatelji. Marginalac ostaje izvan igre, "a toplu večeru i vruću kupku uzet će jednog dana neki sretniji klipan". Kriminalistička priča sa socijalnom dimenzijom. Dobro, zanimljivo, tribusonovski.

Ivana Simić Bodrožić: 100% pamuk

U petnaest ženskih priča, ni veselih, ni tužnih, životnih i prepoznatljivih, susrećemo majke, profesorice, bake, kćeri, susjede, zatvorenice. Priče su to o ženskim životima koji se odvijaju između kuhinjskih pločica i dječjih vrtića, a donose zbunjenost i nesigurnost, sumnje u odluke i životne odabire. Tračak ludosti unosi profesorica koja je jednog dana izašla iz kuće bez gaćica. Dok je osjećala "strujanje zraka i pomicanje laganoga pamuka tunike na goloj stražnjici", kretala se kroz dan bez ograda i skrupula, dijeleći ljudima oko sebe ono što ih ide, za što prije nije imala hrabrosti i snage. Dakle, knjiga za svaku ženu.

Vana Gović

Vladan Desnica: Proljeća Ivana Galeba

Proljeće Ivan Galeba govori o ljepoti introspekcije, o unutarnjem misaonom svijetu kao najvećoj baštini svakog pojedinca, o impresijama kao najvećim životnim istinama, te o realitetu kao najmanje objektivnoj kategoriji nagriženoj posvemašnjom premoći individualnog.

Ivan Aralica: Okvir za mržnju

Okvir za mržnju daje plastičnu sliku totalitarnog režima kao opravdavajućeg mehanizma za najniže strasti pojedinca. Duboko prožet nepravdom, roman čitatelja ostavlja ispunjenog gnjevom i neizrecivom tugom zbog slabosti ljudske naravi.

Zoran Ferić: Anđeo u ofsajdu

Crnohumorni prikaz strahova, paranoja, bolesti i najintimnijih užasa običnog čovjeka. Posežući za groteskom, estetikom ružnog i, naizgled, grubom trivijalizacijom, Ferićeve priče otkrivaju „napuknuća“ svakodnevice koja smo često skloni previdjeti.

Renato Baretić: Osmi povjerenik

Duhovita apoteoza čudnovatosti današnjice. Susreti suvremenosti i tradicije te globalnog i lokalnog na otoku Trečiću poprimaju bizarne razmjere. Tek u kontekstu izoliranog, spokojnog i samodostatnog otoka dnevnopolitičke preokupacije otkrivaju se kao prvoklasni apsurdi.

Ivana Simić Bodrožić: Hotel Zagorje

Hotel Zagorje nudi autentičnu sliku društva devedesetih godina u Hrvatskoj iz perspektive devetogodišnje djevojčice, proganice iz Vukovara. Fascinantno je iščitavati koliko jedinstveni vremensko-prostorni okvir može iznjedriti različitih iskustava odrastanja i postojanja, i do koje smo mjere deprivirani kapaciteta za razumijevanje „drugoga“. Bez mržnje, predrasuda i gorčine, Hotel Zagorje pripovijeda o samoći i poniženju kao egzistencijalnim faktima s kojima se okolina ne zna i ne mari nositi.

Sanja Štajdohar

Mirko Rogošić: Ljubavna pisma hrvatskih književnika – antologija

Često pisce doživljavamo kao nadtjelesna bića, neke nestvarne ljude kojima je jedina svrha bila pisati djela koja smo čitali. Ova mi je zbirka pisama otkrila jednu sasvim drugu stranu književnih veličina s kojima sam se prvi put susrela u školi i na fakultetu. Od Šenoe, Matoša i Krleže, pa sve do Pupačića i I. G. Kovačića, ovo je jako zanimljiva, duhovita, tužna i romantična zbirka pisama uzvraćenim i neuzvraćenim ljubavima. Knjiga koju ću često iznova iščitavati.

Zoran Pongrašić: Gumi – gumi

Lektirni naslov koji će, nadam se, mnogo ljudi pročitati, bez obzira na godine. Iznimno duhovito tragično zanimljiva knjiga o djevojčici koja se bori s teškom bolesti, ispovijest bez patetike. U sveopćoj popularnosti knjiga s takvom tematikom, poput Greške u našim zvijezdama, i hrvatska književnost ima svog konja za trku.

Joža Horvat: Waitapu

Još jedan primjer iz dječje književnosti koju trebaju (iznova) čitati sve generacije. Svima treba lekcija o svladavanju strahova, traženju nečeg novog i prelaženju zamišljenih granica. Sve to i mnogo više u istodobno napetom, bajkovitom i poučnom romanu.

Daša Drndić: Marija Czêstochowska još uvijek roni suze ili umiranje u Torontu

Rijetko koji autor tako uspješno spaja vlastita iskustva, dokumentarizam i fikciju kao spisateljica i moja bivša profesorica Daša Drndić. Ovo je prvi njen roman koji sam pročitala i oduševila se neočekivano pristupačnim stilom, britkim humorom i opaskama u priči o imigrantici u Kanadu i kulturnom srazu. U doba kad je popularno razmišljati o odlasku, ovaj je roman još zanimljiviji.

Pavao Pavličić: Knjiški moljac

Volim knjige. Ne samo čitati ih već i skupljati, prelistavati, preslagivati. Slučajno sam otkrila Pavličićevu zbirku tekstova o raznim vidovima knjige, od fizičke strane do prevođenja, izdavanja, rukopisa i svega što prati knjigu na putu od uma pisca pa do čitatelja. Shvatila sam da sam zaista knjiški moljac jer me oduševilo na zanimljiv i duhovit način saznati nove informacije o nastanku knjiga, o procesima koje prolaze i svemu oko knjiga, a sve to napisano pristupačnim Pavličićevim stilom.

Donatella Gasparini

Luko Paljetak: Poezija

Virtuozne pjesme poput Koljenskih otoka od kojih srce jače zakuca i krv brže poteče od duševnog ushićenja rječju.

Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

Ljubav i svakodnevica. Jednostavna, sveprožimajuća svakodnevna ljubav opisana očaravajuće prozračnim stilom. Sretnete li me u knjižnici u potrazi za domaćim autorom, definitivno ću vam preporučiti Pintarića.

Zdenka Janeković Roemer: Maruša ili suđenje ljubavi

Povijesno-antropološka, istinita priča o ljubavi i uzročno-posljedičnim nedaćama iz srednjevjekovnog Dubrovnika, znanstveno potkrijepljena.

Miroslav Krleža: Na rubu pameti

Sustav vs. čovjek, ljudskost vs. mašinerija. Nezaustavljive, krležijanski guste rečenice bez točke. Klasik.

Joža Horvat: Waitapu

Magičan roman o odrastanju, nevinosti, sanjanju, o stremljenju ka idealima i ispunjavanju duhovnog potencijala, usklađenom i empatičnom življenju.

Igor Franceško Frenki

Pisci o pisanju: 32 autora o tajnama zanata (Ur.: Milana Vuković Runjić)

Kako pišu Baretić, Fabrio, Ferić, Gavran, Jeger, Jergović, Karakaš, Matanović, Pavičić, Simić, Tribuson… i drugi? U ovoj zbirci eseja 32 hrvatska autora na sebi svojstven način pišu o pisanju. Ovu sam knjigu kupio u periodu kada sam tražio neku vrstu potvrde pred samim sobom da „imam ono što i drugi pisci imaju“ da bi bio pisac. Nešto što bih mogao pročitati i reći „A ha! Pa i ja sam takav.“

Zbirka nije loša, daleko od toga, uvijek je zanimljivo pročitati nešto o kreativnom procesu drugih spisatelja, ali ako ste u potrazi za odgovorom na pitanje „Jesam li sam pisac?“, upitajte se „Pišem li?“

I znat ćete.

Jasna Šurina: Polupani lončići

Kako kaže na koricama knjige „Potresna ispovijest o borbi s bulimijom“, autorica piše o kalvariji koju je prošla kroz začarani krug prejedanja i povraćanja. Hrabro nam pruža uvid u svoj život kroz dijelove dnevnika, brutalno iskreno i bez dlake na jeziku. Kada sam je pročitao shvatio sam koliko mi je ta problematika nepoznata, koliko se malo o njoj priča. Ova knjiga također predstavlja nešto posebno u mom životu iz jednog potpuno nevezanog razloga – dobio sam je kao nagradu za najbolju kratku priču na jednom natječaju.

Davor Rostuhar: Samo nek' se kreće!

Ovaj putopis sam pročitao kada sam bio možda dvije ili tri godine stariji nego autor i njegov kompanjon koji su se uputili biciklima od Zagreba do Kaira. Sebe smatram osobom koja više uživa uz dobar film ili knjigu nego pustolova, ali čitajući ovu knjigu osjetio sam onu vrstu pozitivne ljubomore koja te potiče da učiniš nešto slično. Oprez: fantazija o tome da čovjek jednostavno ostavi sve iza sebe i uz ruksak na leđima i biciklom pod guzicom ode u nepoznato strašno je zavodljiva nakon čitanja ove knjige.

Zoran Lazić: Miss Krampus

Za Lazića sam prvi put čuo na jednom od posljednjih FAK-ova koji se održao u tadašnjem Palachu. Čitao je par svojih priča, svidio mi se njegov scenski nastup i humor, pa sam odlučio pročitati čitavu zbirku i nije me razočarao. Zbirka vrlo kratkih priča koja će vas zabaviti.

Boris Dežulović: Christkind

Prva Dežulovićeva knjiga koju sam pročitao. Definitivno bih je preporučio svakome kao zabavno štivo s dobro napisanim dijalogom i pričom. Ne želim spoilati, pa neću ulaziti u tematiku. Knjiga koju bih definitivno volio vidjeti ekranizirano u tarantinovskom stilu.

Tamara Crnko

Enver Krivac: Ulica Helen Keller

Prekrasna, duhovita, topla i domišljata. Knjiga koju sam pročitala u jednom dahu, koja me tjerala da se vraćam i iščitavam rečenice iznova i iznova. Pomaknuta i čudna, istovremeno zabavna i ovozemaljska.

Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma gospodnjeg

Napeta, izvrsnog stila, odlične radnje, s kritičkom oštricom izvršiteljeve sjekire i pravom definicijom vampira bez šljokica.

Franjo Janeš: Formula za kaos

Jako zanimljiva knjiga s jako dobrim likovima. Radnja odlično isprepletena i napeta, društveni komentari lijepo uvedeni u radnju.

Tea Tulić: Kosa posvuda

Poetična knjiga, tužna i topla, svakodnevna, prisutna i bolna.

Tomica Šćavina: Povratak genija

Knjiga sasvim slučajno otkrivena. Komična, vrlo pitkog stila i zanimljivih likova.

Anda Bukvić

Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju

Dalmatinski vestern koji će vam objasniti zašto su kauboji veći pozitivci od Indijanaca, zašto su svi povratci ujedno i odlasci i zašto su uvijek toliko gorka i slatka djetinjstva u provinciji i djetinjstva općenito. Za slučaj da vas to zanima. Mene je zanimalo, ali usput sam otkrila još i dosta toga: o autorici i o sebi, i malo vratila poljuljanu vjeru u hrvatsku literarnu scenu.

Đurđa Knežević: Meki trbuh jednoroga

Neke knjige treba čitati zbog naslova, i ovo je jedna od njih. Na sreću, sva oštrina roga i mekoća trbuha ne ostaju na koricama, već se prenose na svaku pojedinu stranicu. Teme? Ljubav i smrt, ponos i predrasude. Književnost se ionako ne bavi ničim drugim. I obrat dostojan trilera na kraju.

Luka Bekavac: Viljevo

Znanstvena fantastika iz slavonske ravnice, minuciozno zamišljen i još bolje realiziran tekst u kojem se nalazi mnogo tekstova. Neki su pisani pisaćim, neki šivaćim strojem, a neki odsvirani na čembalu. Osvježenje ravno ledenom izazovu, ali ni izdaleka toliko besmisleno. Preporuka je da se konzumira u fazi književnog avanturizma i strpljive spremnosti na - sve.

Roman Simić Bodrožić: Nahrani me

Ne mogu se precizno osvrnuti na literarnu vrijednost i težinu ove zbirke kratkih jer su mi čitateljske emocije u vrijeme čitanja otupjele književnokritičku oštricu. Očevi i majke i (uglavnom jako mala) djeca protagonisti su svih priča: ako u književnom tekstu tražite identifikaciju, to je trokut u kojem ćete je naći. A ako tražite (samo) kvalitetan narativ i užitak u tekstu, Nahrani me definitivno ima karakterističan pečat autorovih dosadašnjih zbirki, i emanira onu istu sofisticiranu melankoliju.

Danijel Dragojević: Negdje

Ako ste jako zaposleni, užurbani i imate tek toliko vremena da ugurate nekoliko pročitanih rečenica ili jednu stranicu dnevno, čitajte pjesme. Ali ne bilo kakve pjesme, već one u čijem ćete zvuku i razasutim slikama uživati čak i ako ne shvatite – ili nakon naslova i par stihova zaboravite – o čemu uopće govore. Čak i ako vam je poezija mrska, čitajte Danijela Dragojevića.

Alen Kapidžić

Zoran Žmirić: Snoputnik

Upravo objavljeno. Svježe. Taze. Roman o snovitom putovanju u smrt. Iz Rijeke preko Istre do Indije pa hrabro još dalje, gdje niti jedan Riječanin/Istrijan nije bio prije (kako bi rekao Picard, jel'?).

Igor Beleš: Svitanje na zapadu

Iako je glavni junak ovog romana cinični, da ne kažem zločesti, umirovljenik koji se panično boji smrti ovdje se ipak radi o ljubavi i promjeni za koju izgleda, prema Belešu, nikada nije kasno.

Enver Krivac: Ulica Hellen Keller

Za sve one meka srca i razigrane mašte i Ništa za pisati kuću o za sve prije navedene i sve ostale. Krivčev stil nalikuje slikanju. To je valjda zato što nije išao na likovnu akademiju, nego na Kroatistiku, a talent kad ne može kroz kist, mora kroz tastaturu. Bujrum!

Jasna Šurina: Polupani lončići

Jasna je bila nekonomad napravila bum s prvijencom Gola istina o iskustvu borbe s bulimijom. Nije dobila Kiklopa i knjiga se nije zvala Gola istina, nego Polupani lončići, a bila je od koristi mnogim osobama u borbi s tom teškom bolesti. Nakon toga napisala je roman Hana, reci cvrčak! za koji isto nije dobila Kiklopa, ali je skoro dobila nagradu Fran Galović (pretekla je Daša Drndić te godine, a kada smo već kod Daše, uzmite njezino bilo što!). Hanu preporučujem svima kojima crna nije strana boja.

Nikola Tutek: Ljudi koje sam izmislio

Zbirka priča koja je Nikola napisao dok je živio u Budimpešti i kao da je nastala u raskoraku između Mađarske i Rijeke. Priča koja otvara zbirku je za razbijanje glave. Pročitati je minimalno tri puta u razmaku od po tri dana. Između ne konzumirati ništa. Onda nastaviti polako i laganini dalje. Dragulj.

Zoran Krušvar

Zoran Janjanin: Hazmat

Ne preporučujem ovu knjigu zato što je sjajno napisana, već zato što djeluje terapijski. Ona se, naime, bavi skrivenom fantazijom koju mnogi odbijaju priznati, a koja uključuje uzimanje oružja u ruke i izlazak na ulicu s ciljem eliminacije svih onih koji kvare naš svijet. Od korumpiranih političara, preko liječnika koji primaju mito pa sve do sitnih dilera. Fikcija, gorka i slatka.

Enver Krivac: Ništa za pisati kući o

Ovu pak knjigu preporučujem upravo zato što je sjajno napisana. Krivac majstorski barata tekstom i njegova zbirka priča oduševit će čitatelja na više razina. Sve je tu pitko i tečno, a istovremeno dobro promišljeno i zanatski besprijekorno izvedeno.

Ivan Gavran: Sablja

Sablja je moj omiljeni hrvatski SF roman. Kad mi netko paušalno izjavi kako u Hrvatskoj nema dobrog SF-a, ja odmah vadim Sablju i gađam ga među oči. Čak je i dio koji se tiče naših balkanskih ratnih sukoba napisan dobro, a o zračnim dvobojima na tuđinskoj planeti da i ne govorimo.

Vitomir Belaj: Hod kroz godinu

Hod kroz godinu obavezna je literatura za svakoga tko gaji imalo interesa prema hrvatskoj mitologiji i drevnim vjerovanjima naših predaka. Bez obzira jeste li etnolog, internetski neopaganin ili samo želite znati više o duhovnoj prošlosti Hrvata, Belaj će vam demonstrirati kako se istražujući usmenu predaju dolazi do dubokih korijena.

Skupina autora: NDH 2033

Ovo vam preporučujem da ne kažete da vas nitko nije upozorio.

Tea Šabić

Julijana Matanović: Zašto sam vam lagala

Jednostavna sjećanja iz djetinjstva, koja ponekad smatramo nevažnima, Matanović je u svome romanu povezala u bogatu retrospektivnu i bezvremensku priču. Čitajući knjigu svatko bi se mogao poistovjetiti sa pokojom pričom, što upravo i razbija distancu između autora i čitatelja.

Ante Tomić: Čudo u Poskokovoj Dragi

Ovaj humoristični roman spoj je brojnih elemenata među kojima su najupečatljiviji ironija, sjajni dijalozi te nepredvidiva radnja. Veoma satiričan ali i blagonaklon prikaz jednog od mentaliteta i stereotipa današnjeg društva.

Ivana Šojat - Kuči: Unterstadt

Koncizan pregled obitelji koja kroz četiri generacije žena prolazi sličnu sudbinu povijesnih okolnosti, stanja društva, posljedice višeetničkog grada i naposljetku, trauma i neshvaćenosti.

Vlatko Ivandić: Prije nego bura stane

Melodrama s daškom romantike koja govori ujedno o ljubavi i samačkome životu. Autor nam na uvjerljiv i senzibilan način predstavlja dva glavna lika koja dijele istu sudbinu, prostor i vrijeme.

Mirjana Dugandžija: Nekoliko dana kolovoza

Četiri isprepletene priče sa zajedničkom niti - glavni likovi koji se nalaze u neželjenih životnim situacijama te nastoje preživjeti i poboljšati naizgled bezizlaznu situaciju. Roman progovara o običnom čovjeku u drugačijim okolnostima gdje će se svatko od nas čitatelja boriti zajedno s njima.

Vanja Kulaš

Blanka Dovjak Matković: Zagrebačka priča

Unatoč primarnoj kontekstualizaciji u okvir dječje književnosti, riječ je o maestralnoj kronici predratnog Zagreba, izloženoj kroz sjaj i dekadenciju skorojevićevske purgerske familije s Ksavera, a iz vizure infantilne pripovjedačice, njihove kćeri Kečkice. Knjiga koju sam u osnovnoškolskoj dobi kao preozbiljna štreberica posvuda vukla sa sobom i znala napamet, nesmanjeno je moćna i sada – nepretenciozna, a polidimenzionalna, autentična i analitična.

Damir Karakaš: Kombetari

Punokrvni hard boiled ratni roman – ekstreman, deliričan, crnohumoran. Putovanje onkraj noći od ličkog fronta do kosovskog narko miljea.

Vjenceslav Novak: Posljednji Stipančići

Socijalnorealistični prikaz propasti senjske patricijske dinastije, potom podređenog položaja žena iz aristokratskih krugova 19. stoljeća kao tragičnih žrtava patrijarhalnog društva, ali i istančana psihološka analiza dubinski poremećenih unutarobiteljskih odnosa. Klaustrofobiju plemenitaške palače nakrcane masivnim namještajem, zamijenit će vlaga i stjenice sumračnog sirotinjskog kućerka u koji se suhonjava udovica s tuberkuloznom kćeri prisiljena povući nakon sramnog osiromašenja. Pojedinosti pročitanoga s godinama blijede, ali fizička opipljivost pritajene jeze, preogromnog jada i nesreće neiskorjenjiva je. Čisti horor.

Grigor Vitez: Kako živi Antuntun

Životni manifest. Uvijek sa mnom, u glavi, džepu, torbi kao motivacijski tekst – za inspiraciju, utjehu, dizanje.

Goran Tribuson: Povijest pornografije

Genijalno duhovit i oštrouman, naprosto briljantan generacijski roman gdje su nostalgična sjećanja na nestašno odrastanje u provinciji te potom studij književnosti garnirana važnim kulturalnim referencama. Neformalan uvod u povijest filma. Od prijelomnih knjiških naslova s oblikovnim, transformativnim činima.

Marija Ott Franolić

Irena Vrkljan: Svila, škare

Teško mi je odabrati jedan roman Irene Vrkljan, i rado bih stavila i Marinu ili o biografiji. Njezin je spisateljski senzibilitet za mene neusporediv s bilo čime u Hrvatskoj. Proza s toliko poezije, emocije, ponekad i s odsustvom eksplicitne narativne razrade, svojom originalnošću i fluidnošću nadilazi okvire, pa čak i onaj "ženskog pisma" u koji je se često svrstava. Mogu je čitati uvijek i stalno, njezine rečenice pamtim napamet.

Tomislav Zajec: Soba za razbijanje

“Zlatna mladež” koja ne zna kuda bi s novcima ili slobodnim vremenom, pa se utapa u porocima koji ipak ne uspijevaju ispuniti njihovu posvemašnju prazninu i površnost. Roman je pitak i brzo se čita, a njegov je podtekst toliko bremenit da nadilazi trenutak tranzicije o kojem govori, i može se čitati kao univerzalna metafora ljuske nemoći pred prazninom ljudi bez cilja i interesa.

Olja Savičević Ivančević: Adio, kauboju

U stilskom smislu ovo je jedan od najboljih hrvatskih romana u zadnje vrijeme. Ideja je originalna i vrlo dobro ispisana. Vraćala sam mu se više puta i svaki ga put čitam s jednakim užitkom, obara me svojim detaljima, nevjerojatnim stilskim igrama, mješavinama formi i pripovjedačkih tehnika. A mirisi i zvukovi... Dok čitaš ovaj roman, pod nogama kao da osjećaš zrnca prašine, a u prostoriji postaje vruće - iza ugla zaista počneš očekivati revolveraški obračun!

Slavenka Drakulić: Optužena

Roman koji je recepcija nažalost zaobišla ja sam pročitala u dahu. Nisam ga mogla ispustiti iz ruku. Sudbina djevojčice koju zlostavlja majka, koju su samu roditelji zlostavljali... Autorica ulazi u psihu zlostavljačica i njihove svakodnevne živote, iz različitih perspektiva. U stilskom smislu najviše mi se sviđa što nema opisa, nema objašnjavanja, pripovijedanje je neposredno, čitatelj je suočen s jednom horor obiteljskom situacijom, u nju je bačen i potpuno joj prepušten. Ja sam preživjela, ali ožiljci su ostali.

Zdenka Janeković-Roemer: Maruša ili suđenje ljubavi

Teorijska knjiga jedne povjesničarke, ali dovoljno popularno napisana da je mogu pratiti i čitatelji koji ne čitaju znanstvene tekstove. Analiza svakodnevnog života u srednjovjekovnom Dubrovniku, priča o ženi koja je imala dva muža, zbog čega je završila na sudu. To je i priča o ženskoj povijesti, o mjestu koje su žene zauzimale u srednjovjekovnom društvu, posuta mnoštvom crtica iz života običnih ljudi, njihovih navika i običaja.

Jelena Stipetić Šušak

Harvoje Šalković: Nulti meridijan

Devedesetsedmodnevno putovanje svijetom čovjeka u čijoj je glavi heroj "onaj koji napiše dobar roman, pročita tisuću knjiga, pobijedi na saveznom natjecanju iz fizike. Onaj frajer koji se svakog jutra nasmiješi susjedima i pomaže bakicama tegliti cekere na četvrti kat. Ona cura koja se noćnim tramvajem vraća kući, premda joj je ćelava bitanga ponudila prijevoz do doma" (str. 20./21.). Ali onako iskreno, tko ne bi išao na put (barem onaj čitateljski) s čovjekom ovakvog pogleda na život?

Ankica Tomić: Naročito ljeti

Pripovijedan iz dječje vizure, ne bih rekla iznimno vrijedna književnog izričaja, ali s onom toplinom koja vas obuzme pri sjećanju na djetinjstvo i na male točkaste lončiće za mlijeko. Djetinje, a ne djetinjasto, za one koji se čitajući žele osjećati ali baš dobro.

Pavao Pavličić: Koraljna vrata

Kao teoretičar književnosti, Pavličić mi se uvijek činio više filozofom nego praktičarem. U svojim me djelima ipak uspio uvjeriti da njegove teorije uistinu "drže vodu". Koraljna vrata obrađuju posljednja (nenapisana?) poglavlja Gundulićeva Osmana, a u cijelu priču utkane su intrige, kako one crkvene tako i svjetovne i želja za moći. Mistična atmosfera u koju vrlo lako uronimo i do posljednje stranice ne poželimo izranjati.

Mani Gotovac: Fališ mi

Jedan od traženijih naslova hrvatske književnosti. Prototip ženskog pisma, nježno, a inteligentno i sasvim iskreno istovremeno. Drugi dio knjige, onaj koji govori o autoričinoj osobnoj tragediji, ipak ne bih preporučila ljudima s osobnim tragedijama, (hiper)osjetljivim osobama, osobama koje se u potpunosti saživaljavaju s knjigom.

Željana Giljanović: Tajkun

Autorica nas stavlja u toliko poznate i toliko smiješne (a, zapravo, možda i tragične) kontekste u kojima ćete prepoznati ljude iz javnog života, domaći mentalitet, svoje susjede, sebe. A pritom se izvrsno zabaviti i dobro nasmijati.

Zoran Žmirić

Kristina Posilović: O vječnosti i drugim neprilikama

Kad bi mi pisanje poezije bila ambicija volio bih to raditi onako kako to radi Kika.

Enver Krivac: Ništa za pisati kući o

Ponegdje tek minijatura kao odskočna daska za maštu čitatelja, ponegdje tvrdo kuhana priča koja udara ispod pupka, ovo je zbirka kojom je Krivac nezasluženo dobio nedovoljno prostora u medijima. Enver je pripovjedač koji bi trebao izmisliti biografiju i s imenom kao alibijem isticati da je Bosanac. Bosanci u književnosti, navodno, posljednjih godina idu. Samo reci da si iz Bosne i već si rasprodao pola tiraže. S pravom, narod je opet otkrio bosansku dušu u pripovijedanju, koju Enver definitivno ima, iako za Bosnu zna samo preko Google Eartha. No to nitko ne mora znati.

Vlado Simcich Vava: Srce od gume

Rock'n'roll priča s riječkog asfalta vješto ispletena prstima gitarista kojeg godinama pogrešno percipiramo samo kao glazbenika, dok je njegov poetski izraz najmanje rame uz rame s legendarnim rifovima kojima nas je ostavljao bez daha.

Robert Vrbnjak: Abeceda nestajanja

Ako netko piše ludo, to je Vrbnjak. Ako je nešto napisano dovoljno ludo da nas potakne da na stvari gledamo drugim očima, onda je to ova abeceda parodije, bizarna kao kolica iz super marketa, jednostavna poput ljudskog života, smiješna poput aparata državne uprave i tužna kao najurnebesniji vic.

Borna Lulić: Povratak vitezova

Konačno je naša dječja književnost dobila izvrstan roman. Lulić na izuzetno lak i zabavan način obrađuje ozbiljne teme o ljudskim vrijednostima. Za svu djecu i one u kojima dijete još uvijek živi.

Davor Mandić: Valjalo bi me zamisliti sretnim

Mandić je inače zabavan lik, a takvo mu je i pisanje. Barem ovo prozno. Poezija mu je sjajna, proza na tragu poezije, a ova zbirka pripovjedaka obzirom na naslućeni potencijal ponegdje nedorečena. No publika bi i s puno „jačim“ piscima bila zadovoljna ovakvom zbirkom, nema razloga da ne bude s proznim prvijencem koji šamara čas humorom, čas crnim humorom, pa te pusti da uzmeš zraka nostalgičnim uplivima u djetinje, da bi te na koncu zgazio bizarnošću.

Goran Gluščić

Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Ne znam ako je Krušvar najbolji na svijetu, ali jedan od najboljih u Hrvatskoj sigurno jest. Ova zbirka priča bila mi je prva njegova stvar koju sam pročitao i stvarno svaka priča nudi nešto posebno. Nije da nema slabijih, naravno, ali kada su dobre onda su stvarno dobre. Ne znam kako bi priča Najbolji na svijetu (po kojoj je zbirka i dobila ime) ikoga ostavila ravnodušnim.

Danijel Bogdanović: Najbolja igra u svemiru i šire

Znate li tko je Danijel Bogdanović? Ako ne znate – sram vas bilo. Ponovno se radi o zbirci priča, ali Bogdanovića se mora doživjeti da bi se shvatila njegova genijalnost. Čovjek ima humora, čovjek ima stila, ima kvalitetu, ima… Ma sve. Naslovnica je lagano ružna… Dobro, stvarno je ružna, ali nije bitno! Bitno je ono iznutra! Stvarno! Ne sudite knjigu po koricama, ova zbirka poderava!

Zoran Žmirić: Blockbuster

Najbolje ratno nešto ikad (uz seriju Band of Brothers). Ne šalim se. Filmofili u užasnim ratnim situacijama? I'm sold. Zbog nečeg tako trivijalnog lako je povjerovati da bismo to mogli biti mi. Samo normalni ljudi u krajnje nenormalnoj situaciji. Knjiga je više odvratna nego što nije, ali pamtit će te je… O da. Pamtit ćete je.

Darko Macan: Koža boje masline

Ranije sam napisao da je Krušvar tek jedan od najboljih i to samo zato jer je Darko Macan još aktivan. Što njegovo odabrati? Nemam pojma. Fantastičnu zbirku Teksas Kid? Borovnicu? Ponos vragova? Dnevniq? Krajnje ciničnu zbirku recenzija Macan čita! ? Ne znaaaaaam… Bitno je da čitate Macana. Koža boje masline stvarno je kratak roman. Ma tako je kratak da ga skoro možete i stvarno progutati. Ali nemojte… Radije čitajte i šaljite dalje i čitajte ponovno, jer Macan je stvarno samo jedan.

Bilo što od Gorana Gluščića.

Taj je pak najbolji u svemiru. Naravno. Očito. To se podrazumijeva.

Bonus runda (malo varanja):

Nisam čitao, ali navodno je roman Sablja, autora Ivana Gavrana, jedan od najboljih SF romana ikada. To je ono nešto što mi čuči u romanu i pažljivo čeka mene, dok ja čekam njega. I znam da će biti ljubav na prvi pogled, ali neke ljubavi ipak trebaju biti sačuvane za kasnije, za neka druga vremena, kako bismo ih učinili ljepšima.

Bruno Vignjević

Predrag Matvejević: Mediteranski brevijar

Razglednica, spomenar, povijesno svjedočanstvo. Matvejevića erudicija obuhvaća povijesna istraživanja lišena ratova i politike, sociologiju, književnost, etnologiju, antropologiju, mitologiju te gastronomiju mediteranskog civilizacijskog podneblja. Štivo za sva osjetila.

Miljenko Jergović: Otac

Miljenko Jergović nesumnjivo je jedan od najboljih naših književnika. Bogatstvo stila, prozna estetika, uspješno kombiniranje književnih žanrova pokazalo se i u ovom romanu kao dobitna kombinacija. Jergović ulazi sebi ispod kože, obračunava se sa svojim obiteljskim naslijeđem te ga koristi kao metaforu za analizu svih naših ratova, zabluda, identiteta i mitova.

Bekim Sejranović: Nigdje niotkuda

Rođen u Brčkom, odrastao u Rijeci, afirimirao se u Norveškoj. Nesvakidašnja i teška životna priča bila je glavni motiv Sejranovićevog prvijenca. Pitko za čitanje, oporo za probavljanje. Svaka nova stranica ponovno će vas iznenaditi.

Slavko Goldstein: 1941.: godina koja se vraća

Slavko Goldstein neupitni je bard moderne hrvatske historiografije. Spomenutim publicističko- biografsko - historiografskim tekstom Goldstein propituje povijesne činjenice na koje ni dan danas nemamo pouzdanih odgovora, a tiču se ponajprije Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj. Goldstein pokušava shvatiti i objasniti hrvatski radikalni nacionalizam utjelovljen u ustaškom pokretu, istom tom pokretu čija je žrtva i sam bio.

Snježana Kordić: Jezik i nacionalizam

Lingvistička djela ne nalaze baš lako svoj put do čitatelja, ona su više predmetom analize i proučavanja šire akademske zajednice. No, knjiga Snježane Kordić izazvala je pravi potres, ponajprije kod jezikoslovaca, zatim kod ostalih humanista pa sve do običnih ljudi koji su o hajci koja se povela protiv znanstvenice mogli čitati u novinama. Snježana Kordić u svojoj knjizi znanstvenom analizom i argumentacijom pokazuje razoran utjecaj nacionalizma na hrvatski jezik, ponajprije u devedesetim godinama. Tvrdi da su hrvatski i srpski jezik jedan te isti jezik koji je razvijan policentrično te pokazuje kako je jezik jedno od osnovnih sredstava za izgradnju nacionalnog identiteta.

Marin Kolić

Daša Drndić: Sonnenschein

Genijalna obiteljska saga u kojoj prešućeno o drugom svjetskom ratu biva rasvijetljeno; osobne tragedije, bystanderi, lebensborn djeca i najizopačenije ljudske postupke Daša Drndić elegantno, precizno i hladnokrvno servira ovo štivo i bez kakve cenzure. Hoćemo li naučiti iz primjera koji se događao od kraja tridesetih godina prošloga stoljeća pa sve do 8. svibnja 1945.? Vjerojatno ne, jer sklon sam vjerovanju kao i Daša Drndić kada govori o povijesti i ponavljanju i čovjekovu brzom zaboravu da nauči iz vlastitih grešaka.

Miljenko Jergović: Otac

Vrijedi ga spomenuti iz razloga što nas Jergović nikada nije pustio bliže k sebi na vlastiti teren. Ovaj je roman jedna intimna potraga za vlastitim identitetom, ali i identitetom ovdašnjih prostora, ljudi i ostalih stvari za koje imamo naoko jasno rješenje. Nije li zanimljivije stvari pogledati i dobiti uvid iz različitog rakursa i različite udaljenosti?

Daša Drndić: Belladonna

Još jedan roman proizišao iz pera u kojemu intrigantno ispreplitanje fikcije i fakcije, bezdušnog svijeta i čovjeka koji postaje ruina i ništa više, doslovno usisava čitatelja i ne dozvoljava mu disati sve do kraja čitanja i još dalje. Nakon čitanja Belladone dolazimo do otriježnjenja i uviđamo da je empatija odavno mrtva, smrtniji i jadniji smo negoli mislimo i u vezi svega toga ne možemo apsolutno ništa učiniti već pokušati preživjeti.

Zoran Žmirić: Blockbuster

U svom antiratnom romanu daje na uvid kako se mladići iz običnog života preodijevaju u aktere jednog vrlo surovog i ozbiljnog života i događanja kojemu ne nedostaje surovost, brutalnost i tako sveprisutna smrt na koju su valjda svi spremni. S druge strane ovaj roman odiše humorom, čestim uplivima pop kulture, posebno filma i stoji kao jedno snažno i neopterećeno svjedočanstvo.

Kristina Posilović: O vječnosti i drugim neprilikama

I da sve ne bude u znaku proze, tu je ova zbirka koja doduše možda formom koketira s prozom, ali je zapravo poezija autorice čiji koncept zaista intrigira i odvodi čitatelja posvuda po stvarnim mjestima na Zemlji i svemiru, ali i po mitskim pomoću kojih se propituje povijest/ vječnost, pamćenje na jedan vrlo hermetičan, ali s druge strane toliko nam poznat miris utkan u svima nama.

Marko Luka Zubčić

Budući da sam čitao užasno malo hrvatske književnosti, nikako ne treba slušati moje savjete o njoj.

No s obzirom na to da me Kristian Benić pitao, teškom sam mukom složio neki neugledni niz.

Daša Drndić: Leica format

Jer me strah javno napisati zašto.

Tatjana Gromača: Nešto nije u redu?

Jer mi je jednom davno bila tužna.

Svi brojevi časopisa Nomad uvezeni u knjigu

Jer to još uvijek ne postoji.

Dinko Šimunović: Duga

Jer su Savi svinje pojele šake.

Marko Žmak - Žmale

Skupina autora: Nova država Hrvatija 2033

Nisam je još pročitao cijelu. No ono što sam dosad pročitao je prilično zanimljivo. Bio sam i na predstavljanju knjige gdje su se recitirale neke priče iz nje i to mi nije bilo baš nešto. Al’ svejedno sam odlučio dati joj šansu, i nisam pogriješio. Prilično dobra metafora neke krive budućnosti, u koju se nadam da nećemo upasti. Neke priče su mi manje zanimljive, neke više, ali sve skupa prilično dobro. Prva e-knjiga koju sam pročitao (tj. nisam još).

Grendel Tales: Ponos vragova

Izvrsna priča, atmosfera, crtež. Super kombinacija fantasyja, postakopalipse i promišjanja životnih vrijednosti. Jedan od prvih hrvatskih strip crtača koji se probio vani.

http://gkr.hr/Magazin/Teme/U-potrazi-za-razumom

Omjer humora i pameti koji meni baš paše. Nekima humor umanjuje ozbiljnost teksta, no meni u nekim situacijama baš pojačava. U potrazi za razumom je jedna takva situacija. Sve u svemu, super promišljanje svijeta oko nas i zdrave pameti. Bravo, daj nam još. I da, Glušić je zasad jedina osoba za koju sam vidio da priča s Google tražilicom.

Damir Miloš: Bijeli klaun

Uvijek sam ga odmjeravao s Malim princem. Naravno, nije imao šanse. Zato ovu knjigu nisam baš intenzivno doživio. Zanimljivost: Miloševa sina sam upoznao u svijetu informatike u knjižnici.

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

Iz davnine, ali svevremenske. Priče u pravom smislu te riječi. Lijepe i poučne - kakve bi trebale i bit. Čarobne. Hrvatski Tolkien.

Zvonimir Balog: Bonton

To mi je tata čitao. Ako me to nije naučilo šta je bonton, sigurno me je naučilo šta nije. Pročitao bih ju rado opet. I možda jednog dana opet... svojoj djeci.

Mirko Polonijo: Matematički problemi za radoznalce i Matematičke razbibrige za nove radoznalce

Predivan svijet zagonetki, mašte, kreativnosti, istraživanja i proširivanja vlastitih moždanih prostranstava. Knjige koje od malena uče djecu da je matematika maštoviti spoj logike i kreativnosti. A Polonijo je bio najgenijalniji profesor na mom faksu.

Dražen Turina - Šajeta: Božja beseda i vražje delo

Domaće priče o ljubavi, anarhiji, pomorcima, pršutu i vinu (i vijulinu), prijateljstvu, nostalgiji i našim ljudima. Lijep i melodičan sažetak ovoga kraja.

(Ovo mi sto posto neće proć. Iako se ono što ide uz CD zove "knjižica")

Vesna Kurilić

Vanja Spirin: Blago bogova

Preporučiti Blago bogova nezahvalan je zadatak, jer računam na to da će većina ljudi nabasati na drugo izdanje, koje i nije toliko oku ugodno (kao prvo), i obeshrabriti se već na početku svoje pustolovine nepreglednim predjelima Hmirije i Sebraha. Ipak, svakom svome – a meni, hvala na pitanju, Vladimir i Eva i Umberto i Starac i Hangrap i Jelen i... Može i klavijature na motanje, divokoze na glavi, jezične konstruckije koje je nemoguće raspetljati, jezero koje vidiš pa umreš, rasne šankerice i tako to.

Milena Benini: Kaos (objavljen samo u Futuri od 1998. godine) ili Jednorog i djevica (ako se ne možete dočepati Kaosa kao ostatak smrtnika)

Kaos Milene Benini bila je jedna od fantasy ljubavi moje mladosti, jedan od epova (nešto kraćih, ako računate samo prvi dio – drugi ne pamtim kao nešto posebno, ali treći je sasvim drag) iz kojih je ovaj nadobuni budući geek napamet učio stihove i inkantacije. (Pitajte me koji put, na pultu, koliko je boja na Zelenom svijetu – ako se usudite.) Do Kaosa je danas gotovo nemoguće doći, ali za one zagrižene ljubitelje kvalitetne domaće fantastike, Milena ima i zbirku priča, Jednorog i djevica koja, iako ne dostiže zvjezdana prostranstva Kaosa, svejednako lijepo upoznaje putnika namjernika s opusom ove majstorice žanra.

Anto Gardaš: Duh u Močvari ili Miron na tragu Svetog grala

Od vremena kad sam se zaljubila u Antu Gardaša (a bilo je to upravo one godine kad je, valjda posljednji put, gostovao u Striboru), Duh u močvari završio je u lektiri, a posljednje stranice Mirona na tragu Svetog grala ukradene su iz apsolutno svih primjeraka dostupnih na dječjem odjelu. Danas je klincima Duh u močvari dosadan, dok je mene opsjedao, ali šifre i zagonetke iz Mirona još uvijek su u điru. Ne bih mogla odabrati samo jednu preporuku između tih dvaju naslova, ali Mirona je, valjda zato što nije lektira, lakše poslati kući sa zainteresiranim čitačima.

Nataša Govedić: Mrežir

Žirirati roman Mrežir za nagradu SFERA ove godine bio je mačji kašalj – jer se ova priča o macama (i pokojem zmaju) toliko istaknula u prošlogodišnjoj produkciji žanrovske književnosti za djecu da nije bilo nikakve polemike. Dakle, mace. I zmajevi! Treba li reći više? Jedino mi je žao što je knjiga ilustrirana s malenom djecom na umu, zbog čega za njom neće posegnuti stariji, i još stariji, i još stariji. Ja bih je uvalila u ruke apsolutno svakome tko je ikada izustio rečenicu "možete li mi nešto preporučiti...?" na dječjem odjelu.

Nada Mihelčić: Zeleni pas

Vrijednost Zelenog psa prepoznala se diljem države, uključujući i redove knjižničara i nalogodavaca koji biraju naslove za Nacionalni kviz za poticanje čitanja. (Čitateljske grupe koje knjigu gutaju da ne spominjemo.) Zelenog psa preporučam čiste savjesti ne jer je problemska knjiga, ne jer je zelena knjiga (što? Male radosti...), ne jer je knjiga za mlade, već jer je nesnosno duhovita, jedna od rijetkih zvjerki. Ali ono, najnesnosnije. Ukratko – knjiga koju bi svaki knjižničar i ljubitelj dobrih domaćica mogao poželjeti.

Kristina Posilović

Danijel Dragojević: Zvjezdarnica

O Dragojevićevoj poeziji ne treba puno pisati, već joj se u potpunosti prepustiti u i zaroniti u prostore njene očuđene stvarnosti, lelujati u svjetovima koji nas se tiču, ali nikada i ne dotiču. Ljepota “zvjezdanosti” u metafori trajnosti uvući će nas u limb vječnosti. Htjeli to ili ne.

Daša Drndić: Leica format

Prekrasan roman o gradu i svim njegovim zaboravima. Propadanja i nestajanja u fugama pamćenja. Majstorsko pripovijedanje, izvanredan stil i smisao za mjeru (minimalizam figura) čine ovaj roman jednim od najboljih u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Htjeli to ili ne.

Jure Kaštelan: Proza, drame

Mada se o Kaštelanovu književnom radu malo i(li) nedovoljno pisalo i razgovaralo, on je književnik (i teoretičar književnosti, prevoditelj, dobar poznavatelj europske povijesti i kulture, itd.) koji je uspio stvoriti toliko jake mentalne mape Europe sredinom 20. st da je zaslužio ponovno iščitavanje. Melankoličan i oštrouman, osobito je bio naklonjen pretapanju kulturoloških prostora u svojim djelima, utkanju kozmičkih znanja u subjektu koji je usamljen, uvijek na granici sna i surove jave. Htjeli to ili ne.

Ivana Sajko: Rio bar

Strastveno, mučno, iscrpljujuće, znalačko štivo, ponajbolje antiratno i antitranzicijsko štivo od 1990. do danas. Polifonija ženskih glasova dinamizira ovu prozu/roman do usijanja dok Sajko skuplja mrvice besperspektivne svakodnevnice i baca ih pred noge gladnom čitatelju. Obračuni, prijetnje, tuče i krv nisu ništa u usporedbi s onim što nas tek čeka. Htjeli to ili ne.

Dubravka Ugrešić: Muzej bezuvjetne predaje

Pitanje egzila, promišljanja o (ne)postojanju domovine, tematiziranje položaja izbjeglica i suvereno vođena linija raspad iluzije o jedinstvenosti zajedničke vizije koja bi jamčila sigurnost postojanja. Energična i hrabra, Ugrešić je književnica od koje ste uvijek samo na čitateljskom dobitku. Htjeli to ili ne.

Vibor Travaš

Drago Gervais: Pod Učkun

"I šapću, i kimju, i čude se jako,

mogle do susveta sedet bi tako,

puli ognjišća i puli kafića...

Za mići judi i radost mića."

Petar Kuničić: Hrvati na Ledenom moru

Priča o mornarima koji su se uputili u ekspediciju na krajnji sjever, ili drugim riječima, na što su sve bili spremni naši ljudi da bi zaradili kruh. Za sve one kojima je avantura u srcu.

Daniel Kokić: Frane Pitur iliti Život shvaćen kao komedija

Knjiga o jednoj od legendarnih ličnosti primorskog kraja te kako se sa smijehom nositi i u teškim vremenima.

"Jednu večer, dok ga je čekala do kasna sa večerom, on je došao malo pijan. Ljuta žena je hitila njegov tanjur kroz prozor. On je zel njezin i bacio ga također kroz prozor. Iznenađena žena ga pita ča dela a on odgovori: "...mislio sam da ćemo večerat na terasi..."

Dubravko Horvatić: Pleme Kroatana

Ovo je priča o posadi iz Dubrovnika koja se nasukla na američkoj obali u doba prvih kolonizacija. Mornari se sprijateljuju sa lokalnim plemenom te zajedno stvore novo hrvatsko pleme. Istina ili ne, priča budi maštu o velikim putovanjima u neko davno doba.

Darko Macan: Borovnica predvodi čopor

Hrvatska je jedna od vrhunskih izvora autora stripa u svijetu. Umjesto Macana ovdje je mogao biti i Bartolić, Mataković, Mišković, Puntarič... Ipak, Borovnica jest moja preporuka zbog pravih vrijednosti koje daje našoj mladeži (dok je predvodi čopor izabran jer je zelena naslovnica).

Dario Abram

Miro Gavran: Zaboravljeni sin ili Anđeo iz Omorine

Miru Gavrana i djeca i odrasli upozna(va)ju u raznoraznim oblicima i razinama duhovitosti. Zanimljivo je stoga ovo njegovo štivo. Naime zanimljivi je naslov tek površinski sloj onoga što u romanu možete pronaći – radi se tu o predrasudama društva u kojem živimo, obiteljskim (ne)zgodama, (ne)sreći i gorkoj sudbini, ali najviše od svega u njemu se radi o prepoznavanju. A ono, jer ljudi su skloni nevjerici, nerijetko vodi promjenama. Ukratko, dječji je ovo roman namijenjen odraslima.

Zoran Pongrašić: Djevojčica koja je preskočila nebesa ili Gumi-gumi

Nedavno smo predraga mi prijateljica i ja raspravljali o školskim lektirama koje su toliko marginalizirane da ih se prerijetko nudi makar kao izbornu, a kamoli obveznu lektiru. Ovo je jedna od onih knjiga koje bi trebalo češće vidjeti u dječjim rukama. Jednostavan stil pisanja prilagođen uzrastu, ali kompleksnost sadržaja pridonosi obilju tema koje se mogu iz djela iščitati. Apeliram na učitelje hrvatskoga jezika da ne propuštaju o nečem ovakvom raspravljati na satima lektire.

Damir Miloš: Bijeli klaun

Raspisah se za Magazin o ovome kratkom romanu, stoga sumiram sve što o njemu moram kazati: hrvatski Mali princ o dječaku koji ne raspoznaje boje, a upoznaje ih kao što svi upoznajemo strance. Jedna po jedna pred njim se otvaraju poput cvjetova, pružaju mu sasvim drukčiji život, a dječak ih čuva kao najveće svoje blago. Upoznajte ga i vi, i svijet će vam biti obogaćen za još jednu nijansu plave.

Ranko Marinković: Ruke

Marinkovića, koliko primjećujem, rijetki vole, a kamoli obožavaju. Nisam ni ja, priznajem, bio njegov najveći fan u srednjoj školi, ali kad sam pročitao Kiklopa i na fakultetu se pozabavio njegovim Rukama, to je bilo to. Ljubav na prvu novelu. Ruke su doživjele nekoliko revizija tijekom svoje povijesti, a sadašnja je postava – ako se tako to može kazati – tematski golema. I doista, u svemu se može pronaći neki temeljni mit, no udubite li se u čitanje i načnete dublje razmišljanje o svemu pročitanome, shvatit ćete što su sve ruke kadar napraviti.

Robert Vrbnjak: Abeceda nestajanja

Relativno mi nov, a drag autor, Vrbnjak svojim jednostavnim i „pitkim“ načinom pisanja „uvlači“ čitatelja u stanje društva prikazano na… raznorazne načine. Ovaj je zbir kratkih priča samo jedan dio onoga što autor umije napisati. Napomena, doduše: zbirci se ne pristupa olako. Odnosno tako se lako čita da je sasvim nepotrebno pristupiti joj s predrasudom da je jednostavno štivo doista samo takvo. Vrbnjak to opovrgava duhovitim prikazom svega čime smo okruženi. Što drugo reći nego preporučiti vam sve što je napisao. Ovo je, kako i prva riječ naslova zbori, tek početak.

Tea Rukavina

Renato Baretić: Pričaj mi o njoj

Ovo nisu likovi - ljudi od krvi i mesa izviruju iz svake stranice! U knjizi ima ljubavi, boli, rata i nade. Ali nema patetike. Baretić majstorski oslikava prizore kroz puninu svakodnevnog govora. Ova knjiga je, usprkos ne baš lakoj tematici, puna ljudske topline i ima „ono nešto“ što te natjera da se zamisliš, zbog čega ju poželiš iznova pročitati.

Slavenka Drakulić: Frida ili o boli

Iznijansirana ispovijest meksičke slikarice Fride Kahlo. Rapsodija boli i ženske snage. Nepokolebljivost umjetnosti i ustrajanje usprkos svemu. Kada pročitate ovu knjigu zapitat ćete se što je to što ljude drži na životu i sprječava ih da se ne raspadnu, a da uz to još imaju i hrabrosti voljeti i stvarati.

Rino Malovrh: Aforizmi i ostale jezične akrobacije

Autor pogađa „u sridu“ svojim sažetim, ali bogatim mislima. Knjiga za sve one koji se vole zamisliti nad životom, nasmijati se ljudskoj (a time i vlastitoj) gluposti i manama te naposljetku shvatiti da je apstrakcija književnosti zapravo – aforizam!

Krešimir Pintarić: U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

Prava knjiga o ljubavi bez velikih riječi i još većih (praznih) obećanja. Pintarić se ogolio i posjeo nas pred prozor da zavirimo u svakodnevicu (ne)običnih ljudi koji, kao i mi, idu na posao i u kupovinu, slušaju muziku, malo se svađaju i puno se vole. Minijatura života. Must read!

Miro Gavran: Judita

Judita je židovska udovica koja ubija asirskog vojskovođu Holoferna kako bi spasila svoj rodni grad. Pitajte Marulića. No, Gavran se pobrinuo za to da doznamo i drugu stranu te biblijske priče, da uđemo u psihu glavnih likova i saznamo tko je zapravo bio čiji ljubavnik, a tko krvnik. Budite spremni na iznenađenja!

Marina Vrđuka Beleš

Branislav Glumac: Živjeti kao čovjek (zbirka priča, ne opus)

Odlična zbirka priča koje se kreću od nihilizma do nadrealizma, ali uvijek savršeno riječima hvataju atmosferu trenutka. Svaka priča istovremeno funkcionira na osjetilnoj i kognitivnoj razini, a pojedine rečenice ostaju odjekivati u glavi dugo nakon čitanja.

Olja Savičević Ivančević: Nasmijati psa

Priče koje uzimaju običnost i pretvaraju je u neobičnost. Granica između smijeha i plača vrlo je tanka.

Slavko Mihalić: Ispitivanje tišine

Poezija je gotovo uvijek ravnoteža, a Mihalić je u tom pogledu pravi trapezist. Mislim da se ova zbirka, zbog dominantnih tema kojima se bavi, danas može čitati bolje nego u vrijeme u kojem je nastala.

Zoran Pilić: Nema slonova u Meksiku

Priče o svemu i svačemu. Uvijek o "iščašenim" likovima i uvijek ironične; kao da imitiraju stvaran život.

Vojo Šindolić: Smrt i druge ljubavi

Jer je pjesnička percepcija idiosinkratičan doprinos umjetnosti. Jer je ovo opus jednog velikog pjesnika s vlastitim pjesničkim glasom koji je dovoljno glasan da ga čujemo svim osjetilima.

Nevena Zuber

Ivan Kušan: Lažeš, Melita

Danas kada je svijet stresan i brz, kada roditelji sve duže rade, a sve manje su sa svojom djecom ovaj 49 godina star roman kao da je pisan upravo za ovo vrijeme. U današnje doba postati vidljiv i biti primijećen jako je teško. Melita laganjem pokušava roditelje koji joj ne posvećuju dovoljno pažnje upozoriti na sebe. Na zabavan i humoristični način kroz roman učimo o važnosti i vrijednosti istine u životu.

Ivana Brlić Mažuranić: Priče iz davnine

Bezvremenske priče kroz koje učimo o životu, moralnim vrijednostima i ljudskim slabostima.

Mato Lovrak: Vlak u snijegu

Iako se klinci danas teško mogu poistovjetiti sa Ljubanom, Dragom i Perom no od njih bi mogli mnogo naučiti. Zajedništvo, prijateljstvo, sloga je pokretačka snaga odrastanja i života.

Grigor Vitez: Antuntun

Ova antologijska pjesma slava je različitosti. Važno je biti drugačiji i poseban. Svijet bi bio dosadno mjesto za život kad bismo svi bili uniformirani i razmišljali isto. Da nije bilo Antuntunova, danas ne bi bilo struje, cjepiva, knjiga itd. - zato je važno stvari raditi na svoj način.

Ratko Zvrko: Grga Čvarak

Oda djetinjstvu i odrastanju. Mangupi dobroga srca skrivaju se u svakome od nas!

Tina Kovačić

Zlatko Krilić: Zabranjena vrata

Želite li da vaše dijete zavoli knjige? U ruke mu “gurnite” odličan roman Zabranjena vrata. Prijateljstvo, ljubav, smicalice, tulumi – a sve to u bolnici! Ovo je knjiga koja me naučila kako se nositi s teškim trenucima (otkrit ću vam tajnu – okrenite ih na šalu), koliko je važno prijateljstvo, da postoje različite vrste ljubavi i da nam saveznik može biti svatko – ako smo poštenog i dobrog srca. Najdraža knjiga iz djetinjstva (a i sve su Zlatkove druge odlične!)

Ivan Kušan: Ljubav ili smrt

Još jedna knjiga iz mlađih dana koja mi je ostala u posebnom sjećanju. Iako se Kušan potpisao kao autor, knjigu je zapravo napisao naš omiljeni Koko i ne vjerujte Kušanu ništa! ☺ Zabavno, zanimljivo i nešto posve drugačije! Dan danas s posebnim guštom uzmem ovo djelo u ruke i od srca se nasmijem. Naravno, jedući grehote.

Tea Tulić: Kosa posvuda

O ovom sam djelu već napisala sve što sam htjela (bacite oko na moj osvrt na stranicama Magazina Gradske knjižnice Rijeka ;)). Pročitati!

Miroslav Krleža: Adam i Eva (drama) i Na rubu pameti (roman)

Krleža je još davnih dana rekao sve o svemu, politici, ljudima, životu pa i ljubavi. Drama Adam i Eva čita se u jednom dahu. Energična, provokativna i na trenutke bolno istinita. Ima li ljubav granica, vrti li se u krug i jesu li muškarci i žene zaista toliko različiti?

Roman Na rubu pameti knjiga je koju bi svaki građanin Republike Hrvatske morao pročitati – samo da se uvjeri u kakvoj smo sprdnji (smijem li napisati sprdnji) od države živjeli nekad i u kakvoj živimo i dan danas!

Krleža nije dosadna lektira. Krleža je najbolji naš pisac svih vremena.

Skupina autora: Nova država Hrvatija 2033

Krleža bi bio zadovoljan.

Naši već dobro poznati riječki pisci udružili su se i napisali nešto što je baš falilo u hrvatskoj književnosti. Humoristično, tragično, hororistično (jesam li ja to upravo izmislila novi pridjev?) i vrlo, vrlo pronicljivo. Nadam se ne i – proročanski jer ako nam bude ovako, crno nam se piše. Zapravo, koga ja tu lažem – piše nam se crno u svakom slučaju. Još ćemo mi plakati za ovih 1.600 kuna!

Hana Dagostin

Ivana Brlić-Mažuranić: Priče iz davnine

Jer su ilustracije Cvijete Job čudo. Jer skupa s Ivanom Brlić-Mažuranić čini fantastični duet koji je dio tolikih djetinjstava.

Zlatko Krilić: Čudnovata istina

Jer do tada (nekog 5. razreda osnovne škole) nisam čitala ništa slično. Jer sam se do tada s Krilićem samo smijala, a tada sam čitajući njegovu knjigu proživjela i ostali spektar emocija, što me iznenadilo. Jer mi je vlastita vjera u čuda obnovljena. Jer je Krilić zakon.

Slavenka Drakulić: Mramorna koža

Ne zbog teme koliko zbog stila koji me je automatski osvojio jer sm si tada rekla "To je to - tako napisane stvari želim čitati". Jer mi ju nije nitko preporučio nego sam ju sama otkrila, u bijegu pred lektirom, negdje u 1. ili 2. srednje.

Dubravka Ugrešić: Forsiranje romana-reke

Jer mi je otkrila da postoje genijalne osobe koje mogu napisati odličnu priču za djecu i inteligentni i vrckavi postmoderni roman.

Tatjana Gromača: Bijele vrane - priče iz Istre

Plodovi Gromačine kolumne iz Glasa Istre, ove priče podsjećaju na dom koji sam već zaboravila kakav je, kako diše, unutrašnjost Istre s više mjesta za disanje a manje mjesta za nervozu i stres. Likovi njezinih priča su rubni i nestaju iz svijeta, oni su ophodar pruge (jedan od najboljih priča zbirke), posljednji labinski kinoperater i posljednji majstor koji izrađuje istarska glazbala. Oni polako bivaju istiskani od strane novog svijeta, oni me podsjećaju na ono što sam bila i što (možda) još jesam. Zato mi je tako važna.

Kristian Benić

Ratko Cvetnić: Polusan

Prvi razlog zbog kojeg volim Cvetnića je činjenica da ne dolazi iz kruga nekakvih posebno proslavljenih, super uber mega cool književnih krugova. Čitate li njegove intervjue, mnogi bi pomislili da je paranoik, klasičan zastupnik teorija zavjere… Ipak, najvažnije je da on piše rijetko, ali prilično solidno. Polusan me na osobnoj razini pogađa u nit - kraj osamdesetih, mlad čovjek u potragom za poslom i sobom, a sve se ruši i nestaje…

Miroslav Bertoša: Kruh, mašta i mast

Po mom sudu, jedini domaći povjesničar koji doista shvaća što treba biti kako treba izgledati znanost o povijesti. Kruh, mašta i mast su jedinstvena znanstvena autobiografija. Dok paralelno učite o kulturnoj povijesti i školi Annales ulazite u pore pulske svakodnevice kasnih četrdeset i ranih pedesetih. Uz erudita kao što je Bertoša, koji je bio zaigrani klinac kao i svi mi, skužite koliko vas pojedini izbori u djetinjstvu trajno oblikuju.

Pavao Pavličić: Muzej revolucije

Ponekad pri posuđivanju Pavličića ima se određeni osjećaj neugode - prepopularan je, a i ponekad dosta loše piše. No uz Muzej revolucije mi nije neugodno - uzbudljivo isprepleten odnos tri prijatelja, na tri različite strane, na tri puta… Završetak - paf! Drugačije nije ni moglo.

Predrag Matvejević: Razgovori s Krležom

Na ovoj maloj osobnoj listi moglo je svoje mjesto naći bilo što od Krleže, ali Razgovori s Krležom su ipak najjači jer u punom sjajnu otkrivaju slojeve tog jedinstvenog uma koji je prolazio kroz naše društvo i mentalitet oštro kao raketa kroz svemir. Nije jednostavno čitati nekoga koji kao da vas je potpuno raskrinkao i razgolitio, ali neki od nas imaju potrebu za nudizmom…

Marin Držić: Dundo Maroje

Znamo, lektira ima gomilu problema. Ipak, jedan od glavnih je da vam onda kada imate 16 godina u ruke dolazi nešto iz 16. stoljeća! Hej - koga briga - tada prvi puta razmišljamo o smislu života, drugom ili istom spolu, jedemo bombone, trulimo uz video igre, tučemo se na stadionima, ali sigurno ne čitamo štivo iz 16. stoljeća za koje nam je još potreban i rječnik! Dunda sam krenuo čitati slučajno - bio sam bolestan, užasno me je boljelo grlo i trebalo mi je nešto da zaspim. I tada, ne znam da zbog previše sirupa od trputca ili temperature, ostao sam osvojen čitajući najbolji ogled o karakterima, društvenim i životnim odnosima ikad. I pri tom još duhovit! Vjerujem da je ovo jedna od lektira koje se moraju čitati i onda kada nam više nisu lektira.

A što vi čitate tijekom Mjeseca hrvatske knjige?