Priča jednog raskršća: perilo, kalafati, prva pizza, austro-ugarska raskoš, talijanski sladoled i žensko motanje cigareta

Popularna američka teoretičarka gradova, gradske ekonomije i urbanizma, Jane Jacobs u klasiku “Život i smrt velikih američkih gradova” objavljenom iz današnje pozicije nadrealno daleke 1961. godine, u poglavlju o eroziji gradova zapisuje kako je jedna od posljedica suvremenih tehnoloških i građevinskih procesa “grad čiji identitet se stapa s identitetima drugih gradova sve dok u jednom trenutku oba ne postanu ne-mjesto”. Jane Jacobs hodala je poprilično ulicama New Yorka i mučilo ju je podosta toga u tom burnom gradu vrlo nezgodnih poslijeratnih godina, ali najviše uništavanje zdravih javnih prostora, neshvaćanje uloge kvalitetnog pločnika u širim procesima gradske svakodnevice i ekonomije te prepuštanje gradova monopolu automobilskog prometa koji je ujednačavao estetiku i smisao prostora pretvarajući ih u “ne-mjesta”. 

Jacobs je dobro shvaćala da pješačke zone otvaraju, a ne zatvaraju poslove te čine tu razliku koja kroz život gradove čini drugačijima jednima od drugih. Muči štošta i nas kada šetamo Rijekom. Konkurencije u izboru “ne-mjesta” ne manjka, ali možda ih najbolje osjetimo na ključnim tranzitnim mjestima gradova - raskršćima.

Metaforički i prometni značaj raskršća obiluje bogatim semantikama o kojima obično ne razmišljamo, gotovo isključivo opsjednuti prvenstveno promjenama boja na njegovim semaforu - prođi, nemoj proći, prođi, nemoj proći... Raskršća i iz pozicije vozača i pješaka kriju izrazite anksioznosti. Na raskršćima je najteže na testovima pri polaganju vozačkog ispita, posebno na teoriji i “desnim” stranama prednosti. Raskršće postoje od kada i oblikovani putevi iako su tada samo značila dilemu ili trilemu nastavka puta, izvor prilika za prefrigance poput fikcionalnog mačka u čizmama ili biblijske anegdote o izborima puta. U klasičnom urbanom ambijentu raskršća predstavljaju pak složeniji fenomen vrlo drugačije energije. Njima se bave inženjeri prometa, a dinamika raskršća odaje i intenzitet zajednice, trenutak dana, kulturu i način vožnje pa nas zato i znaju zabavljati video radovi kaotičnih oblika prometa u drugim civilizacijskim krugovima.

Ne pretjerujemo ako kažemo kako je evolucija motoriziranog prometa pretvorila historicistički grad poput središta Rijeke, mahom oblikovanog i izgrađenog u drugoj polovici XIX. i početkom XX. stoljeća, u niz raskršća. Kaotičnih (jer je priljev automobila apsolutno prevelik), nefunkcionalnih (jer drugačiji ne mogu biti između zadanih parametara) i sve rjeđe životnih (jer nikome se ne boravi u dućanima ili kafićima na hiperaktivnim raskršćima). Stojimo iznad jednog riječkog, s rijetkom mogućnošću takve kvalitetne ptičje perspektive, s obzirom da se s raskršćima obično susrećemo u poziciji vodoravnog pogleda. Na riječkim smo Kalafatima, mjestu naziva prema brodogradilišnim majstorima koji su se bavili kalafativanjem, umetanjem drvene stupe ili šuperenjem, umetanjem konoplje, u utore na oplati broda. Samo od 1850. do 1861. godine u riječkim je škverovima prema statistici izrađeno preko 300 drvenih plovila i jedrenjaka pa je broj majstora s drvom i kalafata morao pratiti takvu produkciju. Izvjesni Josip Jerković imao je od 1828. godine škver na oko 200 metara udaljenoj i danas potpuno nevidljivoj riječkoj lučici Mandrać, zatrpanoj neposredno ispred današnje Krešimirove ulice i ulaza u riječku vatrogasnu postaju gdje je prirodna riječka morska obala danas uhvatljiva samo slučajno prilikom kakvih građevinskih radova. Braća Schiavon su kroz brodogradilište “Enrico Schiavon e fratelli” nakon 1850-ih na obližnjem Podpinjolu stekla čak i europsku slavu.

Na suvremenim Kalafatima položeni smo na livadu, divlje obraslu, ali šarmantnu, oko nas šeću psi i njihovi vlasnici iako smo prema fragmentima ostataka temelja, stubišta i zidova na ostacima ranije gradnje vrlo gusto izgrađenosti. S povišenja Kalafata neposredno gledamo u raskršće Ulice 1. maja, Ulice Viktora Cara Emina, Manzonijeve ulice i Ulice Fiorella la Guardie odnosno jedno od najdinamičnijih i semantički nabijenijih riječkih raskršća. Ta semantika je ono što nam privlači pažnju i ovo je zato priča o njemu.

Riječ je o jednom povijesnom rubu grada Fiume, mjestu do kojeg je urbanizacijski proces putovao sporo i s puno peripetija jer ni Rijeka do sredine XIX. stoljeća nije imala ozbiljniji rast. Naše raskršće postalo je time tek krajem XIX. stoljeća kada je postojeće stare puteve oko sjevernog dijela ranije nastale Rafinerije šećera zaokružio novi urbanizacijski proces sa svih strana - od otvaranja prve tvornice 1750. godine koja će generirati ozbiljniju izgradnju područja i osvajanje bivših vinogradarskih površina “brajdica” do stambene Brajde Giacomma Zammate 1895. koja će doista zaokružiti raskršće kakvim ga i danas prepoznajemo prošlo je gotovo 150 godina! Kroz cijelo to razdoblje nastanak raskršća pratila je transformacija ranijih kolnih cesti sa zanimljvim imenima sugestivnih značenja. Tu je početak dugačke stare Via Valscurigne kao današnje Ulice Prvog maja usmjerene uz tok nestalog potoka, potom posebno važan strateški geografski pravac koji je odavala Via Germania, današnja Ulica Viktora Cara Emina, a lokalnu simpatičnost o kojoj ćemo nešto kasnije odavala je nazivom Via Molino kao mlinska ulica što je današnja Manzonijeva. Možemo reći kako je naše raskršće i granica dva danas središnja riječka naselja izvan strogog centra - Brajde i Potoka, oba vrlo interesantne urbanističke povijesti i odraza prilično shizofrene dinamike sadržaja između industrije i građanskog stanovanja s obzirom da su tu desetljećima u neposrednoj blizini egzistirale velika riječka tvornica duhana odnosno cigareta te manja riječka tvornica konopa. Upravo ovdje se od izgradnje novog pogona potonje 1901. godine susreću novoizgrađeni objekt Giovanni Sirola Fabbrica cordaggi odnosno Riječka tvornica konopa te od ranije 1867. godine arhitektonski oblikovana Riječka tvornica duhana u obliku glavne pogonske zgrade “T-objekta”. Najskuplji građanski stanovi novih riječkih kvartova miješali su se sa stotinama radnika ili bolje rečeno radnica s obzirom da su u njima većinski radile žene.

Ne bi li suvremena složenost bila veća svoj začin dodala je jedina građevinsko-arhitektonska intervencija nakon Drugog svjetskog rata, zgrada Elektroprimorja. Prepoznatljiv objekt konkavne fasade godine 1953. je počeo s gradnjom, a 1955. je bio i dovršen prema projektu Slavka Löwyja, arhitektu s vrhunaca hrvatske moderne, autora deveterokatnice u Masarykovoj ulici, koja će biti nazvana i „prvim zagrebačkim neboderom“. U riječkom poslijeratnom ambijentu Löwy je dobio neobičan zadatak izgradnje na vrlo uskom terenu stisnutom navedenim ulicama, pogledom prema raskršću, ali s dvostrukom poslovnom i stambenom svrhom - naime, iako je poslovna potreba Elektroprimorja bila središnja, objekt je građen i kao stambeni od čega i porijeklo terase na vrhu zgrade te i dopadljivi mali zeleni trg ispred ulaza koji u toj funkciji nije zaživio upravo zbog kaotičnosti raskršća. Na kraju su iz priče ispali i ostali stanari…

Ključnu estetiku i emocije područja diktira ipak kompleks “Grini” građen kao svojevrsna vizualna i funkcionalna brana prema kompleksu tadašnje izrazito velike tvornice cigareta i duhana s preko 2 000 zaposlenica. Riječ je o nizu objekata među kojima najvećeg i najkićenijeg kolokvijalno zovemo “Viktorija” iako je ime točnije navoditi prema investitorici, imućnoj Riječanki Mariji Grini. Na samoj granici “tabakarije” Grini prema istraživanju Olge Magaš prvo 1874. gradi skladište građevinskog drva i potom 1876. konjušnicu s 12 boksova zbog posla s konjskom zapregom. S obzirom na tekuću urbanizaciju područja i dobrostojeću vlasnicu počinje i izgradnja njenih kuća s poslovnim prostorima u prizemlju ne bi li vrhunac uslijedio 1887. godine prema projektu Giovannija Randicha, vrlo aktivnog oblikovatelja arhitekture Rijeke i Sušaka (među ostalim autor kuće Rinaldi, godinama dominantne na riječkoj obali, bivši Croatia Line odnosno današnji Euroherc). Randich gotovo u formi palače oblikuje novu kuću Grini, sa stanom vlasnice na drugom katu, balkonom i prema tvornici i bogato ukrašene fasade s prednje strane koja gleda na cestu. Druga nije bila toliko važna s obzirom na tvorničke pogone. Grini je napravila svojevrsnu palaču, funkcije čijeg će se prizemnog poslovnog dijela mijenjati i otkrivati nam dio uzbudljive povijesti Brajde.

Točka je to upamćena i danas kao “Viktorija”, naravno zbog relativno nedavne egzistencije ugostiteljskog objekta ugašenog 2011. godine radi poreznog duga i do sada neotvorenog. I danas neonski natpis s “Viktorije” strši kao ostatak jedne faze u kojoj je cijeli pojas grada imao i drugačiju ulogu pogonjenu funkcijama obližnje tržnice. Ugostiteljstvo u tom prostoru je primalo različite formate - “Viktorija” je egzistirala kao pizzeria koja se od druge polovice sedamdesetih među prvima u komercijalnom obliku upravo u njoj i pojavila. Nešto ranije je to bio restoran Triglav, uglavnom radničke prirode, a poslije Drugog svjetskog rata i prvi riječki studentski restoran iz čega će nastati famozniji nedaleki Index.  No ugostiteljska uloga prostora nije bila slučajnost - 1930. godine otvara se od strane poznatog riječkog sladoledara Giuseppea Fontanelle slastičarnica i sladoledarnica što znači da možemo pratiti 80 godine ugostiteljske tradicije prizemlja kuće Grini.  

Ipak, prije nego što će postati zonom ugostiteljstva palača “Grini” ispisala je izrazito važna poglavlja važna i za povijest filmske kulture u Rijeci što je posebno fascinantno i zahvaljujući istraživačima poput Nane Palinić najbolje osvijetljeno. Naime upravo tu je djelovalo jedno od tada mnogobrojnih riječkih kina pa je tako 1907. u nedjelju 19. svibnja sa 120 mjesta otvoren četvrti riječki stalni kinematograf Olimpo u vlasništvu Giuseppea Parchija. Kino je mijenjalo nazive i vlasnike te je 1911. otvoreno pod novim imenom Cinema teatro Salone Margherita, a 20. prosinca 1916. postaje Uraniom. Poslijednja iteracija prije nestanka nastala je 1921. kada se stvara Armonia - kombinacija kina i varijetea u kojoj su prikazivani jeftini filmovi prepoznati kao boksački, avanture, vesterni, uglavnom za mušku publiku. Kinu će problem početi predstavljati loši uvjeti i veći zahtjevi za tehničkom ispravnošću, a nastajala je i konkurencija poput nedaleko otvorenog kina Carnaro kao “najljepšeg kina u Rijeci”. Kako  smo i rekli sudbinu prizemlja kuće Grini kao kina u povijest će ispratiti stvaranje sladoleda.

Naravno, urbanističko-arhitektonska priča o raskršću nepotpuna nam je bez osvrta na sam nastanak stambenog bloka Brajde. Riječ je o možda najfascinantnijem i najkonkretnijem primjeru tadašnje gradske urbanizacije i urbanizma. Arhitekt Giacomo Zammattio (autor palače Ploech, Filodrammatice…) je 1894,/1895. godine pružao ritam i tom najvećem iskoraku grada izvan okvira starih riječkih zidina s blokovima građanskih zgrada koje su donijele prostrane stanove, raskošna pročelja i oblikovala ritam ulice kroz prizemne poslovne prostore. S izgradnjom Brajde, a potom i stambenih blokova Potoka, Rijeka iako ne prevelik grad od tek negdje 50 000 stanovnika na samom vrhuncu prije Prvog svjetskog rata dobiva duh velegradske prostranosti, estetike i energije, a čini se da je potonja konstantno nadilazila veličinu grada. Iako međuratna Rijeka nije na jednak način životno dinamična i talijansko je razdoblje našem raskršću ostavilo lijep pečat u obliku stambene zgrade Raoula Puhalija (autor zgrade “Malog nebodera”) iz 1937. godine koja i danas određuje pogled prema istoku na ulazu u Ulicu Fiorella la Guadrije. U njenom prizemlju tada je bio caffe bar.  

Zanimljivo, povijest našeg raskršća može se u mnogočemu ispisati i kao povijest žena - u kvartu su uglavnom kao radnice boravile žene, u jednom trenutku njih čak 2000 iz tvornice cigareta, a nešto manje, ali značajno i u tvornici konopa. Vlasnica i investitorica bloka i palače “Grini” je Maria Grini, a obližnji blok koji dominira Manzonijevom ulicom naručila je Giuseppina nobile Mudrovcich. Ipak, mnogima je najčešća potreba bilo perilo, također obično mjesto za sluškinje, radnice bez pomoći, sve one koji su nešto trebali oprati u svježe tekućoj vodi. A upravo je gradsko perilo jedna od osnova ovog neobičnog križanja.

Vodu i jedinstvenu karakteristiku raskršća ostavili smo za kraj. I kroz tih 40 godina konstantne gradnje i pregradnje egzistiralo je na Brajdi jedno od gradskih perila, oblikovano kao stiješnjeno upravo između palače Grini s jedne strane i zgrade Mudrovcich s druge. Postojanje perila na takvoj lokaciji ipak je bilo vrijedno s obzirom kako je riječ o jednom od najizdašnijih gradskih potoka s minimalno 173 lit/sec te maksimumom od 577 lit/sec. Ova potonja brojka tijekom obilnih padalina još više poraste pa je upravo to i središnji uzrok povremenih poplavnih situacija okolnog područja. Riječ je o potoku koji je imao vandrednu ulogu za život područja - sačuvani su izvori o mlinu pa je pretpostavka da je i raniji naziv Manzonijeve zato bio Via Molino. Lokalne industrije - tvornica obrade šećerne trske, voštanog papira, cigareta, isto se svjesno smještala upravo kraj tog potoka zbog potreba proizvodnje, iako njegova neukrotivost će ih potom i navesti na njegovo kanaliziranje i konačno prekrivanje. Prilično je hrabrosti imao oblikovatelj zgrade na rubu Manzonijeveve smjestivši zgradu iznad jednog od kanala potoka Brajda s izvorom neposredno iznad u Ulici Fiorella La Guardie. Perilo je nekada imalo i nadstrašnicu, kao zaštitu od oborina i sunca, stube kojima se do njega spuštalo, a ne bi li 30-ih godina prvo bilo potpuno natkriveno dijelom terase spomenute Fontanelline slastičarnice i ceste, a potom i konačno prestalo biti korišteno 1939. godine. Restoran “Triglav” odnosno “Viktorija” sa strane ceste, a tvornica motora i ljevaonica “Rikard Benčić” sa strane zapada potpuno će zatvoriti pogled na perilo kao i na izvorišni dio potoka te će ono desetljećima postati samo izvor mitova o značenju, skriven gradski kutak i avantura za entuzijaste.

Finalno, raskršće ove naše priče na kraju najviše svjedoči što automobili zapravo rade historicistički oblikovanim gradovima, rađenima za povremene prolaske konjskih zaprega i kočija. Originalnih fotografija raskršća iz vremena bez automobila je izrazito malo no dovoljne su dvije za otkrivanje jednog drugačijeg svijeta - 1921. je godina, a u Rijeci se odvijaju važni izbori u pozadini kojih je pitanjem žele li Riječani nastalu krhku samostalnu državu ili spajanje s Italijom. U tom trenutku premoćno pobjeđuje opcija za samostalnost što je izazvalo gradsko slavlje upravo i na našem tada svečano riječkim trobojnicama okićenom raskršću te je ovjekovječeno na fotografijama. Veselo raspoloženje okupljenog susjedstva nasred ceste kojom ne prolaze automobili djeluje kao nestvarna kulisa.  Statistike razdoblja su neumoljive – još 1933. godine na području cijele Provincie di Carnaro ima 753 registriranih automobila. Na području Primorsko goranske županije 2023. godine u odnosu na 2022. godinu evidentiran je i povećan broj registriranih vozila, sa 186.734 na 193.627 u 2023., što je povećanje za 18 posto. Uspoređivati protok 753 i 193 000 automobila nema previše smisla.

Vraćamo se na suvremenu livadu srušenih kalafatskih zgrada. Dok na njoj stojimo treba razmišljati o nekoj novoj budućnosti raskršća. Poslovni prostori očito prolaze izazove. Efekt trgovačkih centara ispražnjuje urbano tkivo od svih sadržaja, a Brajda i Potok to osjećaju vrlo snažno. Kuća Grini je u izrazito lošem fizičkom stanju, a kaotičnost raskršća unosi anksioznost. Pokraj je pak tvornica cigareta postala osvježavajućim art-kvartom s Dječjom kućom i glavnom zgradom Gradske knjižnice Rijeka. Neobična semantička igra htjela je 150 godina kasnije da upravo dobar dio tog područja oblikuje riječki arhitekt Saša Randić koji je proteklih deset godina proveo i u pretvaranju sušare duhana u Dječju kuću, a glavne pogonske zgrade tvornice cigareta u knjižnicu. Saša nije u rodbinskoj vezi s arhitektom kuće Grini iako dijele prezime (doduše Randich u klasičnom fiumanskom obliku), ali dopala ga je čast otvaranja pogleda na dio potoka Brajda i perilo. Sada kada sve vidimo svojim očima bez zavlačenja ispod asfalta ceste vrijeme je za pranje ruku od mitova i radikalnost oblikovanja koja graditeljima blokova Brajde i Potoka nije bila ni najmanje strana. Između ovih blokova austro-ugarskih historicističkih raskoši, ostataka Kalafata, elegantnih talijanskih stanogradnji, bivših pogona i perila ljepše je pješačiti i lizati sladoled nekog novog Fontanelle. Jacobs bi imala što reći tom gradonačelniku New Yorka La Guardiji. 

*tekst je originalno objavljen u izdanju Sušačke revije za ljeto 2024. godine