Rezidencija Kamov 2022: Dinko Kreho o književnom polju, igri uloga te vječnom preispitivanju

„Nisam čovjek od misterije“ riječi su iza kojih se sakrio drugi ovogodišnji gost književne rezidencije Kamov, Dinko Kreho. Autor se, s moderatoricom Dunjom Matić Benčić smjestio među police Središnjeg odjela Filodrammatice kako bi otvorio i zatvorio niz književnih i društvenih tema.

Prva tema skriva se u tome da Kreho svoje djelovanje sažima kroz riječcu autor; pjesme, kratke priče, kritike, eseji, svi se oni kriju iza toga. Pritom teško bira među odabranim djelatnostima te cjelinu svojeg rada uviđa „upravo u tim prekidima, kontrastima, odsustvu brenda i identiteta.“ Razmišljajući o mnogostrukosti vlastitog pisma, gost ističe kako za svaki od njih vrijedi drugačiji „način mišljenja, pristupa i stanja uma.“ Iz toga proizlazi i da je su za njega forma i sadržaj isprepleteni te ne strahuje od pomisli da će naići na ideju, a da neće znati odgovara li istoj poetski, prozni ili dramski izričaj.

Ta priča ima svoje korijene od mladosti kada je imao „privilegiju da bude okružen knjigama.“ U to vrijeme su na stolovima Odiseju i Ilijadu vodile nindža kornjače, ali, upozorava, čitanje ne znači od prve do zadnje stranice, već listanje, hvatanje i razumijevanje fragmenata kako bi „pokušavao pisati direktno pod utjecajem toga.“ Rezultat? Veliki broj fan fictiona. S obzirom na čitateljsku širinu, publiku je očekivala kako na sljedeće pitanje neće dobiti jednostavan odgovor: što je žanr?

S obzirom da odbija stati isključivo na najbližem shvaćanju žanru kao skupu konvencija, inima Kreho dodaje i „društveni ugovor između pisca i čitatelja“. Prema tome će žanr „odrediti mjesto gdje će stajati u knjižnici, knjižari, dizajn korica, marketing.“ Svaki od žanrova posjeduje svoj set kodova zahvaljujući kojima čitatelj zna što ima ruci. Ipak, najvažnije, gost ne gaji prezir prema nijednom žanru, vodeći se Chandlerovom izjavom kako je „90% krimića trash, ali 90% svega je trash.“

Gost ne gaji prezir prema nijednom žanru, vodeći se Chandlerovom izjavom kako je „90% krimića trash, ali 90% svega je trash.“

Zanimljiv tematski punkt za duet je predstavljao i čitateljstvo koje je „beskrajno lijepo i nepredvidljivo.“ Upravo zahvaljujući tome, primjerice, Luku Bekavca možemo čitati kao „horor, SF, visokoparnu prozu ili semiotičku raspravu“. U cijeloj priči, kako bi istaknuo još jedan element, pisac ističe i važnost nakladnika jer da je Bekavca, primjerice, objavio Hangar 7 „mislim da bi bio drugačiji doživljaj.“ S obzirom na to kako je čitateljstvo mnogostruko, ističe se i problem nedostatka konkretnijih analiza koje bi nam pomogle u istraživanju različitih čitateljskih niši koje, osnovnim istraživanjima, ostaju sakrivene.

A kada govorimo o književnosti koja odbija ostati skrivenom, čini nam se da govorimo o angažiranoj književnosti. Ipak, pridošli pjesnik, razmišljajući o pojmu, nužno stavlja navodnike („dosta sam oprezan oko toga jer je sklizak teren“) jer ona „zaista znači različito za različite ljude.“ Ipak, gledajući na sveopći porast zanimanja za istom, „da se iščitati goruća potreba za drugačijom politikom, potrebom za društvenom promjenom.“ Nadalje, ako knjigu proglasimo angažiranom spram politike, onda pretpostavljamo da „ima transparentnu poruku“, kao i jasan autorski stav. U konačnici, autor vjeruje kako je „svaka umjetnost politična, makar se bavila samo jezikom i komunikacijom.“ Naravno, upozorava Kreho, ne smije doći do simplifikacije, kako književnosti, tako ni politike. Zaključno, čini se kako i angažirani putevi drugačije danas izgledaju jer „u eri društvenih mreža zaista postoje puno bolji načini da nekoga pozoveš na političku akciju.“

Ipak, gledajući na sveopći porast zanimanja za istom, „da se iščitati goruća potreba za drugačijom politikom, potrebom za društvenom promjenom.“

Iz angažiranosti u angažman, u ovome slučaju kritički. Razgovarajući o odnosu spram tradicije i baštine, pjesnik ističe kako smatra da je u redu „da preispitujemo tekstove i tekovine iz prošlosti te da ih stavljamo u kontekst današnjeg razumijevanja svijeta.“ Pri tome je ključna riječ kontekst. Za primjer je uzeo zloglasno izdanje Tintin au Congo (Tintin u Kongu) koje danas izlazi s upozorenjima po pitanju uznemirijućih sadržaja. Ipak, važnim se čini još više upotpuniti priču te ukazati na činjenicu kako je strip po izlasku u tridesetim godinama bio napadan zbog toga što se, primjerice, Afrinaca vozio na suvozačevom mjestu. Na temelju tog primjera gost ističe da ne smijemo izgubiti ni izvorni kontekst koji nije na prevelikoj cijeni u današnjem kapitalizmu gdje „sve mora biti jasno, razumljivo spakirano.“ Jednostavno, „današnji kapitalizam treba brzo brendirati i prodati te nema vremena za povijesni kontekst.“ U tome riskiramo gubitak onoga što se htjelo konotirati u trenutku izlaska.

Kontekst biva bitnim i u promišljanjima uloga pisca. Za sebe kaže kako je „full-time pisac“, ali kako je riječ o „konstantnoj bitci.“ Gost priznaje kako tijekom pisanja nastoji pronaći ravnotežu između onoga „što se očekuje od mene“, ili „što mislim da drugi misle da bih trebao raditi.“ U potrazi za balansom je kritika ostala kratkih rukava jer „sam osjećao da igram ulogu književnog kritičara te da sam krenuo otaljavati.“ Kreho potkazuje uloge te ističe nužnost preispitivanja kako bi u svakom trenutku znali očekivanja drugih, ali i veličinu uloga. Od projektne logike do toga da se izgubimo u tome nomenklaturama, Kreho ističe da promišljanje svega toga za cilj nema dostizanje pozicije „moralne vertikale“, već sama mogućnost da možemo osvijestiti, izvagati, a onda i izaći ako treba.

Kreho ističe da promišljanje svega toga za cilj nema dostizanje pozicije „moralne vertikale“, već sama mogućnost da možemo osvijestiti, izvagati, a onda i izaći ako treba.

Nadalje, odaberemo li pisati unutar književnog/društvenog polja, Kreho ističe kako je izuzetno važno ono što pišemo. Time na važnosti dobiva rasprava o internaliziranoj cenzuri. Nanovo promišljajući kritičarsko djelovanje, ističe se činjenica kako cenzura nije bila problem „dok sam imao strast“, ali se pojavila u trenutku kada su istu zamijenile misli da možda zna neku osobu, možda ne bi trebao prestrog biti i tako se vraćamo prethodnom zaključnu: „Krenuo sam otaljavati.“

Na svojem primjeri, ipak, Kreho ističe kako su „procesi češće puno suptilniji nego što mislimo“ te kako nije problem u pisanju o prijateljima ili radu s njima; „problem je kada to postane modus operandi gdje ne preispituješ suptilno tkanje i načine na koje se isprepliću osobno, javno, privatno, javno.“ No djelovanje unutar kulturnog polja zahtjeva prihvaćanje određenih uloga (kritičar, pisac, urednik...), samo je pitanje povlačenja granica. Stoga za njega problem ne predstavlja prihvaćanje uloge, već kada „ti zaista povjeruješ da si pisac ili pjesnik, a da nije to što radiš.“

Stoga za njega problem ne predstavlja prihvaćanje uloge, već kada „ti zaista povjeruješ da si pisac ili pjesnik, a da nije to što radiš.“

A Dinko Kreho je zadnjih mjeseci radio na pjesmama ukoričenima u zbirci Dobri objekti (HDP, 2022). Iako je dosta zadovoljan napisanim, autor ne bježi od toga da je pisanje poezije "jako anksiozan proces." Pritom ističe kako zadovoljstvo u pisanju procesu "dolazi naknadno", ukazujući na legitimiranje od drugih, točnije, poznanika čija pozitivna povratna informacija smiruje. Ipak, kratkog je daha jer anksioznost se nanovo vraća. I dok su mu sredstva pisanja tijekom rada na prozi transparentnija, nejasnija su kada se radi o poeziji tijekom čijeg pisanja "opaža riječi, pojmove, kombinacije riječi, registara, pojava, tekstova..." Ili, jednostavnije, "postoji najveći jaz između onoga što sam ja ishalucinirao i toga kako da to iskomuniciram ili sabijem u tekst."

Mi se nadamo da smo uspjeli u namjeri da sabijemo njegovo gostovanje u jedan tekst.