Rezidencija Kamov 2022: Mirta Maslać o sretnim ljubavima, pisanju protiv neugode te identificiranju s Ernaux, a Madonnom

Pljesak se ponovo nastanio među policama Filodrammatice. Povodom rezidencije Kamov svoje mjesto pred knjigama i čitateljima pronašle su spisateljica Mirta Maslać te moderatorica i sveučilišna profesorica Dunja Matić Benčić. Autorica (zasad!) jednog romana, Junak ili čudovište (Durieux, 2018), ali više znanstvenih radova usmjerenih prema temama feminizma, queera, psihoanalize te lijeve misli kroz 45 minuta izredala je odgovore za svaki od spomenutih punktova u njenoj biografiji.

S obzirom na tematska ravnanja u romanu (primarno borba sa psihičkom bolešću), razgovor je odmah skrenuo među pitanja mentalnog zdravlja. Razmatrajući današnje stanje nošenja s istima, književnica govori o dvjema strama, prvoj koja „ne zna da im treba pomoć, ili se srame, ili ne gdje bi tražili“ te drugoj koja priznaje da ima problem. Unatoč toj podjeli, Mirta kazuje kako se i za drugu stranu „zapravo dalje ništa ne događa“ s obzirom na to kako poslije priznanja („I am working on it“) prestaje rad koji je „užasno kompliciran i težak.“ Povjerenja ne ulijeva ni trenutna kultura, kao ni infrastruktura ili osoblje na raspolaganju čime dolazimo do jednostavnog, efektivnog zaključka:

"Treba naletjeti na super osobu u držati se nje."

Raščlanjujući temu dalje, sugovornica ističe problem toksičnog maskuliniteta („muški kompleksi“), kao i uvijek postojano uspoređivanje fizičkih sa psihičkim bolestima kojima ponekad nedostaju opipljivi kriteriji. Upravo iz tih razloga, uskače Dunja sa poantom, potrebno ih je uvoditi u javni prostor. Književnost predstavlja jednu od tih autocesta prema društvenim obzorima, a tako i roman Junak ili čudovište za koju autorica priznaje da ju je prvenstveno napisala zato jer joj je bilo neugodno:

„Dok mi je neugodno, moram pričati dok ne prestane biti neugodno, To je ova knjiga, sljedeća i svaka koju planiram napisati. To mi pomaže: ponavljanje, ponavljanje do razine gdje sam okej s time.“

„Dok mi je neugodno, moram pričati dok ne prestane biti neugodno, To je ova knjiga, sljedeća i svaka koju planiram napisati. To mi pomaže: ponavljanje, ponavljanje do razine gdje sam okej s time.“

I dok se pisanje za nju dijelom usustavlja kao terapeutsko sredstvo, ističe kako je ona „samo autor“ te kako njeno djelo ima limite kada je u pitanju pomoć drugima. No, nije sporno kako se kroz književnost identificiramo te prepoznajemo, ali i spoznajemo emocije drugih; tako se Mirta s jedne strane pronalazi u djelima Jasne Žmak (Moja ti, One stvari), Edouarda Louisea ili Annie Ernaux, ali i Taylor Swift i Madonne. Jednostavno, „volim se identificirati, ali i vidjeti nešto skroz deseto.“

Autoričina biblioteka nazire se kroz cijeli tekst, ali, inzistira moderatorica, ne rezultira zakučastim, hermetičnim djelom na olakšanje rezidentice koja ključeve djela nije dala isključivo osobama sa sličnim obrazovanjem. Štoviše, sama se dosjetila iskustva čitanja Godina, a onda i traženja niza činjenica:

„Meni je važno da naučim sto stvari i super je da ljude odvede na razna mjesta ako nisu znali.“

No, gdje Junak ili čudovište odvodi čitatetlja? Dunja Matić kao temeljnu karakteristiku romana izdvaja ambivalentnost, a (gotovo!) u isti glas iskače njena gošća kazujući kako je ista njena temeljna osobina. U knjizi se to ogleda kroz propitivanje granica nadzora s obzirom na to kako je „jako riskantna i skliska granica između nadzor je okej i nadzor je užas.“ Roman ne daje odgovor, ali daje perspektive koje nastoje rasvjetliti, i prvu i drugi stranu. Posljedično tomu je sveobuhvatna destabilizacija narativa što se ogleda kroz različitih diskursa u sam tekst u nadi da pokaže da smo u krivu kada pomišljamo da imamo sve pod kontrolom kada nemamo. Iz toga, konačno, proizlazi i sam naslov, ciljajući prema tomu da prokaže, prema autorici, nepostojeću opreku:

„Meni je važno da naučim sto stvari i super je da ljude odvede na razna mjesta ako nisu znali.“

„U identitetu nema odgovora, već samo postoji trk i bijeg. Postoji samo igra. Možda ovo, možda sam ono, to je bijeg i skrivanje jer kako da ja sad dam konačan odgovor? Mogu samo izbjegavat i davati tragove da ljudi slože narativ, a on se ne može složiti.“

Slično vrijedi za narativ i suvremene hrvatske književnosti koja se, ponekad, prelako slaže oko patnje, boli i nihilizma muških likova i autora koji, za gošću, nisu ništa novo te predstavlja „500 godina gluposti“ jer se po pročitanom samo redaju pitanja koja završavaju po nju jedinim logičnim:

„Zašto bi stvarao samo iz patnje? Ne, treba i malo sreće.“

„U identitetu nema odgovora, već samo postoji trk i bijeg. Postoji samo igra. Možda ovo, možda sam ono, to je bijeg i skrivanje jer kako da ja sad dam konačan odgovor? Mogu samo izbjegavat i davati tragove da ljudi slože narativ, a on se ne može složiti.“

Na tragu toga zamjera, kako nacionalnoj, tako i svjetskoj književnosti, što u previše navrata, kada spomenemo LGBTQIA+ književnost, govorimo o „izlascima iz ormara, kako je teško biti gej, kako su veze toksične...“ I dok je to bitno, postoji problem; to nije autoričin život:

„Znam, da me mrzi pola Hrvatske zbog toga, ali to nije moja svakodnevica. Meni je to ljubav, toplina, kreativnost i igra. Postoje sretne lezbijske ljubavi i životi. To želim dati.“

Ta nadopuna bitna je s obzirom na trenutno osiromašeni fond („kad u tražilicu upišem queer/lezbijsko, dobijem tri i pol knjige od koje su dvije Vigilare"). Njen prvi roman predstavlja jedan korak, kao i njene kratke priče, sada je došlo vrijeme da se narativ razvije kroz poeziju. Isprva je to predstavljao problem s obzirom na to kako nije bila upoznata s nepisanim pravilom da prvo ide „zbirka priča, pa zbirka pjesama, pa roman“, a onda je trebalo razabrati čije mišljenje vrijedi na sceni gdje „svi jedne druge nazivaju genijalnim“ što je u jednom trenutku rezultiralo i sumnjom u vlastite riječi.

No, nakon uspjeha na natječajima za kratku priču (Nastavi priču i FEKP), njena djevojka jednostavno ju je izazvala da se iskuša u pjesništvo na što je Mirta, pa, vrlo jednostavno odvratila: „Pa ja ne znam pisati pjesme!“. A onda ih je krenula pisati što je rezultiralo, kako replikom („pa vidiš da znaš!“), tako i nizom pjesama koje je pročitala pred publikom:

„Znam, da me mrzi pola Hrvatske zbog toga, ali to nije moja svakodnevica. Meni je to ljubav, toplina, kreativnost i igra. Postoje sretne lezbijske ljubavi i životi. To želim dati.“

„Bitno mi je kod pjesme da ima narativnu strukturu, ali mi je isto bitno da se vidi moj način razmišljanja, kada kompleksne stvari objašnjavam sebi preko djetinjstva i krteka. Tu ima više prostora za slike nego u romanu.“

Kao što u hrvatskoj književnosti ima više prostora za ove teme.