Rezidencija Kamov: Lora Tomaš o hipnotiziranju otoka, izumirućim arhipelazima te vezi između pisca i viskija

Lora, što si nam učinila? Po završetku razgovora djevojka mi je kazala kako ju ne zanima, Slani mrak sutra u 9:30, crna torba, ostavi ga kraj RBA bankomata. Mislio sam – bilo je i gorih dana. Samo što se sutradan pokazalo da te nije jedina slušala; kolege su mi listale cijene Jadrolinijinih karata, crtali rodna stabla te prestali raditi cigare od čakavskih riječi. Njihove svađe izgledale su kao bacanja žabica, čija rodna linija čini bolji arhipelag. I dok su kolege počeli karte za Međimurje i potragu za Ciganinom, ali najljepšim mijenjati za Mali Drivenik i potragom za Rio Mare, uspio sam doći do prvog kafića, stola i profesora. Stara škola, što je njima Slani mrak? Pa jedno od originalnijih književnih ostvarenja zadnjih godina čiju autoricu sada traže na dnu čaše jer su propustili susret. Lora, što si nam učinila?

Uvodu temeljenom na istinitim događajima možemo samo odgovoriti kako nam je mlada spisateljica pokazala da suvremena hrvatska književnost ima autore iza kojih treba stati. Iako joj studenti i profesori nisu u maniri Parafa „napuhani ognjem urlali kroz noć“ za knjigom, titraji interesa među njima znaju biti dovoljnima za još jednom podcrtati važnost toga što smo imali prilike ugostiti Loru Tomaš kao prvu gošću u sklopu Kamov rezidencije gdje je imala priliku ostati nasamo sa svojim rukopisom. Osim toga, autorica je imala čast ponovo otvoriti Filodrammaticu književnim susretima koji su kucali na vrata glavnog odjela više od godinu dana.

Uz moderaturu Zorana Žmirića, Lora Tomaš je za pridošlu publiku odvrtjela niz filmova vezanih za njen prvi roman, boravak u Indiji te pokoju svjetonazorsku sumnju. Naša prva točka razgovora s autoricom nalazi se iza pozornice Slanog mraka (Hena, 2020) gdje nam je autorica objasnila kako je krenula raditi na knjizi:

„Krenula sam s idejom da to bude dokumentarna proza u stilu novog novinarstva (New Journalism) gdje je novinar djelomično uključen u ono što piše. Interakcija oblikuje cijeli tekst na kraju; ono što likovi/ljudi kažu. Tekst jako oblikuje što si uopće ti tamo. To je proces koji treba uzeti u obzir. Kad sam krenula na svoj prvi otok, Mali Drivenik pored Trogira (tamo je bakina kuća*), našla sam staricu koja me odmah pozvala u svoj dvor. Bila je poluslijepa. Banula sam joj na dvor, što je jako nepristojno, ali sam znala kako ne postoji drugi način. Ne mogu je nazvati, nema fiksera, tako da sam ušla pažljivo i kako me spazila – a ne zna tko sam i što sam – samo je rekla:„Dođi, pričat ću ti priče“. A ja:„Okej, to je to“, i sjela sam. Ona mi je bila prvi lik, jako je definirala Mare. Kako je krenula pričati, pitala me i za što je to; hoću li reći ime otoka, nje, susjede itd. Rekla sam „pa da, dokumentarno je pa bih trebala“, a ona je rekla da ne dolazi u obzir:„Mogu ti reći što sam jela danas i kakvo je vrijeme i ništa drugo. Ako želiš čuti nešto konkretno, snađi se, ti si pisac, ti ćeš to zamuljati, tim nekim riječima“. Jedan drugi muškarac čim je vidio što radim rekao:“Žanr, odmah. Ako je beletristika može. Ako je išta drugo, zaboravi.

Oni su mi vrlo brzo definirali žanr i shvatila sam da je velika sloboda kada se ne radi dokumentarno, već poludokumenarno. Onda ja mogu upisivati pola toga, bez da zadirem u to da je riječ o autentičnom prikazu. Tu je dosta moje familije na neki način, ove dalmatinske. Rješavala sam svoje povijest kroz priču.“

Ipak, Tomaš nije od malenih nogu znala kako želi pisati o malenim otocima. Oni su joj se nametnuli jer su joj mogli ponuditi nove perspektive na stare probleme:

„Izabrala sam te otoke jer tamo živi manje broj ljudi, ali i jer sam htjela istraživati patrijarhat, kao i dalmatinsko nasljeđe koje je izrazito patrijarhalno. S njim živiš, a na otocima je ono jasnije zbog podjele uloga kroz povijest; muškarci su odlazili u Ameriku, a žene su ostajale, a ponekad su samo žene bile na otoku. Tamo se patrijarhat vidi svugdje, kao uostalom i u najrazvijenijim zemljama, ali ovdje je toliko naglašen da muškarci i žene nemaju komunikacijske kanal, već druge sustave koji nisu referentni. S druge strane, otok je super scenografija za prekid komunikacije i izolaciju. Em su mraku jer ne vide, em su sami u kući. Neki su i jako bolesni te je izolacija i fizički naglašena. Kada se susretneš s time, gotovo da ne možeš povjerovati, moraš iskusiti.“

Pored patrijarhata, izuzetno bitnom stavkom u romanu pokazala se i duhovnost:

„Htjela sam da se u Slanom mraku radnja događa na Veliki petak jer su oni stari i umiru. U otoke je utkana duboka religioznost te sam kroz Veliki petak htjela uokviriti kako je riječ o svijetu koji izumire te se sada nada nekom uskrsnuću, ako se nada. Likovi kroz roman performiraju i podosta novozavjetnih i biblijskih scena. Ima tih malih momenata jer sam njima htjela naglasiti da je sredina duboka religiozna, ali i heretična. U psovkama je prisutan cijeli panteon kao što je kod, primjerice, Talijana. Tako sam htjela reći da se likovi referiraju na biblijski tekst te da je sve zajedno intertekstualno; oni su interstekstualni, oni žive taj tekst. Vrijeme je više cirkularno doli linearno jer se svake godine ponavljaju iste priče u kojima oni sudjeluju. Inspiracija mi je bila Maya Deren koja je radila istraživanja na Haitiju s haićanskim vuduom gdje oni svjesno kanaliziraju bogove kroz rituale. Tada se oni ponašaju kao bogovi te performiraju scene iz usmene predaje. Moji su isti, samo je kultura drugačija.“

Likovi su kompoziti, ali svaki roman je autobiografski. U Slanom mraku ima autobiografije, ali je posvuda raštrkana; u svakom liku pomalo, ali tako da se prati otočna priča.

S druge strane, priče na koje je nailazila na otocima pokazale su se sasma jedinstvenima, kako za regionalne, tako i kontinentalne prilike:

„U novije vrijeme ima dosta odlazaka, ali ako s jednog otoka od 500 ljudi ode 400 ili 450, onda je to situaciju koju nemamo u drugim krajevima. Unatoč tome što se sada prazne sela, na otocima je to počelo ranije; posebno kako su odlazili u Ameriku kao slijepi putnici. Bilo mi je interesantno slušati povratnike s raskošnim vilama kako mi pričaju o tome kako su došli do toga da imaju vilu:“Ma ja sam ti s 15 godina ukrao sve šolde od svojih doma (ispod kreveta*), jedini brod i nestao“. Ideja da samo tako nestaneš... Oni su voljeli svoje roditelje, ali su istodobno znali da ako ne odu, da će otok zauvijek ostati njihovom sudbinom. Takve priče nisam nigdje drugdje čula. Ideja da se pokupiš usred noći, da tvoji roditelji više ne znaju gdje si te da ti isto ne znaš što ima s njima... To mi je bilo nevjerojatno za pojmiti. Trebalo mi je dugo da shvatim. Ostavljaš sve zauvijek, a ne kao danas. Ja se vratim doma s prvim vlakom kad mi je prehladno ili nemam što za jesti.“

No, narativ ne nose bjegunci, već frajerice ribarice. Zahvaljujući njima dobila je niz važnih uvida u zajednice koje su prije nego što je sve pošlo kvragu i va Merike, bile složnije:

„Prije je bilo udruživanja jer su to bile jako kohezivne zajednice. Imam kontraste u knjizi; pjevali su, imali kola, tombole itd. No, nakon svih tih egzodusa, kako su ljudi ostajali sami jer je mnogo muškaraca i žena ostajalo neudanima, se počela događati izolacija. Ostane 15 ljudi na otoku i slučajno s njima nisi dobar; dosta se muškarci i žene razdvoje. Žene se povežu, a s muškarcima imaju odnos da jedni druge optužuju za sumnjive ispade ili se pamti nešto što je netko rekao prije dvadeset godina. Upoznala sam jednu ženu koja je sama živjela u selu navrh brda, sama s jednim Petrom koji je bio dvije kuće dalje. Ona je meni rekla:„Ma njega nisam vidjela 15 godina“. On je jedini mogući sugovornik na otoku i nije ga vidjela 15 godina. Njena sljedeća rečenica:„Fala Bogu. Da sam ga vidjela, ubila bi ga“. Ima svega.“

Tako je mnogo saznala i o drugom životu na otoku:

„Na nekim otocima još postoje žene koje su od majki učile kako da se brinu za pokojnike; kako da ih okupaju, obuku, pripreme itd. Tu su bila i velika otočka bdjenja nad tijelima. Osobno mi se sviđa što smrt čine vidljivom kroz način kako pristupaju tijelu. Blisko mi jer ne bježim od toga. Današnja europska tradicija je sanitizirana. Zato mi se i u Indiji to sviđa; ponekad bih otišla popiti kavu na spaljivalište jer mi je to bilo zgodno. Znam kako to zvuči (smijeh).

Žene su mi pričale što se događa s tijelom poslije smrti te kako im je najteže bilo na isti način obraditi roditelje. Na nekim otocima su postojala, i još uvijek postoje, amaterska pogrebna društva. Njih su doslovno tinejdžeri osnivali (danas stariji ljudi*) jer nije bilo drugih. Oni su mi jedne noći tako pričali humoristične noći s pogreba. Vrištali su od smijeha; pričali su kako bi se napili tu ili tamo, vidjeli duha, pomaknula se zavjesa itd. Smrt je dio života i to m se sviđa. Definitivno mi je taj pristup bliskiji nego ovo što se događa u urbanim sredinama.“

Kao i o drugoj polovini dana na otocima zbog kojih je njen roman nenadano zadobio veliki R s brojem koji odlučuje samo čitatelj:

„Starije žene su sa mnom podosta pričale o seksualnim temama i ljubavnom životu što je fascinantno kad to slušaš od žena u osamdesetima, ali mislim da je to sasvim normalno. Bile su jako izravne. Starije žene su izravnije nego mlađi, dosta su se smijale i ja sam sve to prenijela u tekst da bude autentičan kako ne bih pričala svoje priče. Bio je komentar jednog kritičara kako je zbog seksualnih momenata i psovki tekst opscen ili kajgod. Opscenost je s jedne strane termin koji može poslužiti u zakonodavstvu da se tekst cenzurira, ali je čudno da se književnost čita kroz taj filter. Netko me zezao da će čitatelji ići za tekstom kako bi vidjeli silnu opscenost koju neće pronaći te će ostati razočarani.“

Riječ je o spoznajama i znanjima koje nije moguće naći u ladicama svakog od otočana. Zbog toga je Lora nastojala razgovarati s onima s kojima se sve manje i manje razgovora:

„Zanimali su me ljudi koji umiru, 85 nadalje. Popričaš i s nekim mlađim ljudima oko 60-70. Razlog tomu je što sam se bazirala na autentičnim otočanima, onima koji su rođeni na otoku i odrasli na njemu, a takvih kao mlađih ni nema na manjim otocima. Drugo su Brač ili Hvar, ali tamo nisam ni išla. Išla sam samo na male zabačene otoke i tamo ispod te dobne granice nema nikoga.“

A nikoga od njih – tehnički – nema ni u knjizi kojom dominiraju, znate kako to već ide, samo Lorini likovi. Istina, likovi iza kojih stoje njeni sugovornici, ali i članovi obitelji:

„Likovi su kompoziti, ali svaki roman je autobiografski. U Slanom mraku ima autobiografije, ali je posvuda raštrkana; u svakom liku pomalo, ali tako da se prati otočna priča. Slagala bih tako da bih prvo čula jedan dobar monolog od jedne žene, pa drugi i ako su bili srodni, onda bih ih spajala i kolažirala. Dosta ljudi je mislilo da je riječ o etnografskom tekstu jer zvuči kao da sad meni žena meni priča, ali taj tekst nisam nigdje čula. Sve sam izmislila, iskolažirala.

Neki su me pitali zašto nisam gradila likove do kraja uz zaplet i rasplet kako bi postojala priča koju bi prešli do kraja. Nisam to htjela jer sam željela da knjiga simulira moj razgovor s njima kroz 24 sata. Sve što ja dobijem, dobiva i čitatelj koji onda od fragmenata sklapa priče. Činilo mi se nasilnim graditi priču s krajem jer su oni još uvijek živi, nemaju svoj kraj. Istina, dosta mojih glavnih likova je umrlo. No, htjela sam simulirati 24 sata mojeg susreta s njim na otoku tijekom Velikog petka.“

Unatoč tome što nam se sada može učiniti da su slojevi romana jasno vidljivi, istina je kako je potrebno kopati kroz roman. Iako je istaknula glavne teme zbog kojih danas imamo prilike čitati Slani mrak, Lora nije nastojala podcrtati istinu kao takvu:

„Trebamo li mi išta propagirati kroz književnost? To je problematična stavka. Svaki tekst je angažiran i politički i duhovno, ali meni više paše kada je to utkano te kada čitatelju daješ detalje i život kroz ispričanu priču. Ako počneš docirati, onda je pitanje tko su točno tvoji čitatelji? Ako su oni tvoji neprijatelji koje moraš uvjeriti, to vjerojatno neće uspjeti pa je to promašena ideja. Ako su čitatelji netko tvojeg senzibiliteta, onda je to pripovijedanje obraćenima i to nema smisla.“

Činilo mi se nasilnim graditi priču s krajem jer su oni još uvijek živi, nemaju svoj kraj.

A nema smisla ni pričati o autorici isključivo kroz prizmu njene zadnje knjige. Razlog tomu je poprilično jednostavan; užem krugu je književnica dobro poznata indologinja iza koje stoje dvije antologije indijske književnosti. I dok vi razmišljate zašto pored Rushdia niste imali prilike čitati druga indijska djela, Lora nam započinje govoriti o svojem drugom, dužem boravku u Indiji:

„Sasvim slučajno sam završila tamo na tri godine u Indiji. Otišla sam da bih radila na drugoj antologiji Lotosi od neona nakon što je prva izašla 2011. Moja kolegica i suurednica (Marijana Janjić*) je u to vrijeme bila u Delhiju, tako da sam tih prvih tjedana bila kod nje. Otišla sam u Indiju da se bavim indologijom jer volim suvremenu Indiju i indologiju. To se ne može iz fotelje. Naš fakultet nam daje izvrsnu bazu klasične indologije; radili smo puno filozofije, prevodili epove te nešto malo uvoda u moderni period. Međutim, sadašnji trenutak ne toliko. Znam već po iskustvu da se tek na terenu može upoznati; upoznaš jednog književnika pa drugog, ideš po čitanjima po gradu... To je sasvim drugi model istraživanja. Time sam se prvo bavila. Nakon mjesec dana sam upoznala ekipu novinara koji su radili iza velike publikacije; dva fotoreportera na početku i kasnije cijelu ekipu. Kroz par godina, koliko sam tamo sam ostala s jednim od njih u Bangaloreu, ušla sam u reportažni stil. Nešto sam pisala, a više čitala i upoznavala se s indijskom tradicijom koja proizlazi iz američkog novinarstva šezdesetih. U Indiji sam radila reportaže, ali mi je zbilja bilo teško jer mi je trebala hrpa prevoditelja, iako sam znala hindski koji na dosta mjesta prolazi. Sigurno je da ne možeš ući u bitne razgovore s nekim tko priča taj jezik. Viša i obrazovana klasa engleski priča savršeno. Njima je to prvi jezik. Sjajna je književnost na engleskom i imaju sjajno novinarstvo. To je na vrlo visokim razinama. Iznenadila sam se. Svi misle „ma joj Indija, pa što tamo“, ali oni doslovno imaju novinarsku scenu koja je usporediva s New York Timesom; veliki glossy magazini koji objavljuju reportaže od 12 tisuća riječi.

Indija je sve. Kad sam ja kao bjelkinja došla unutar te ekipe, bila sam jako zaštićena time i imala sam uvide u društvo. Družila sam se s mnogo aktivista koji su me uključivali u programe. Prijatelj Rudra se bavio radnicima, fotografirao je tekstilne radnike. Kada ih vidiš, dođe ti da nikad više ne uđeš u robnu kuću. To je robovlasnički sistem, dječji rad. To je činjenica do koje ovdje neki dođu, neki ne.“

I dok Indiju naziva svojim domom, Rijeka je na putu da postane ugodnom stanicom do doma. Posebice kada pogleda kako napreduje njen novi rukopis:

„Počela sam intenzivno raditi na romanu koji je dosta stagnirao u zadnjih šest mjeseci u Zagrebu. Brzo sam shvatila što treba van iz romana te sam već sada izbrisala pedeset stranica kojih sam se jako držala jer su mi bile jako važne. Mislila sam da je važno jer je meni važno, ali kako sam se izmaknula iz doma, počela sam se više doživljavati kao lik, a to što se meni dogodilo kao priču. Stavila sam se više u ulogu čitatelja tako da točno znam što treba van, a što ostaje. Mislim da ću u Rijeci raspisati sav materijal u tom glasu i izbaciti viškove.“

Svi misle „ma joj Indija, pa što tamo“, ali oni doslovno imaju novinarsku scenu koja je usporediva s New York Timesom.

Opisano ubrzanje dobiva na važnosti kada čujete što nam se sprema u bližoj budućnosti:

„Bavim se trogodišnjim boravkom u Indiji kada sam radila antologiju i upoznala dečka te sad pišem kako mi je bilo tamo uz metatekst sa ženskim putospisateljicama i umjetnicama, ali se najviše baziram na Rudrinoj majci. Iako je autobiografska proza, dosta sam fikcionalizirala te tu ima dosta moje nadogradnje. Isto tako nije putopis, već vrsta anti-putopisa jer me najviše zanimaju muško-ženski odnosi u kojima ima dosta nasilja.

Dosta je teška tema i teško mi je pisati o tome. Kroz priču druge žene ulazim na način da nije jasno odijeljeno kako je muškarac predator, a žena bespomoćna žrtva. Ovo je jako škakljivo te mogu samo govoriti o sebi i tekstu. Pokušavam više ući u žensku psihologiju, ne zanima me toliko muškarac već taj ženski predator koji iznutra jako dobro kolaborira s vanjskim da bi taj se taj teško odnos mogao održati godinama bez da postoje jaki markeri kako je bilo nemoguće fizički izaći. Ja ne mogu samo uzeti članak iz crne kronike i napisati cijeli roman ako to nema veze s nečim barem dijelom provučenim kroz tijelo.“

Što da vam kažemo? Nemojte Loru otkriti četrdeset godina prekasno kao Kamova.

Rekla nam je da joj se sviđa fragmentarna forma!

Pisac, a ne žena

„Bilo je jako kasno na – mislim – Dugom otoku. Bila sam solo na šanku i, jako pametno, došla sam tamo kasno u zimi (siječanj), bez dogovora, bez smještaja, sama s ruksakom. Bio je totalni mrak, ali sam znala ako uđeš ako uđeš u prvi birc, nešto će se dogoditi. Tada je jedan došao do mene i rekao:“Alo, mala, šta je ovo, di ti je muž, devet navečer.“ Rekla sam mu da pišem, a on:“Pisac, to je druga kategorija, daj viski za malu.“ Pisci piju viski.“

Stranče, priđi bliže

„Mislim da baš strancu možeš reći. Najbolje mi je na šanku u sitne sati nekome koga neću vidjeti više reći nešto užasno bitno. Moramo malo i paziti, ali mislim da ponekad radimo famu oko naših priča. Naravno, ako nekog to može povrijediti ili ako je politički moraš paziti na sebe, ali za svakodnevne priče zaboravljamo da su naše priče vrlo slične. Kao što sam ja na otocima vidjela da maltene svaki otok ima iste priče kod istih ljudi. Ako je isti žanr, ima samo par varijanti. To je sve špranca. U književnosti imaš šprancu za neki žanr; ako je ljubavni, imaš pet opcija, samo mi reci koja si i znam što ti se dogodilo. Mislim da je naivno skrivati svoje priče jer to podrazumijeva da postoji neka razlika. Da bar, nisam je još vidjela.“

Promišljajte

„Bila sam ispred dućana, ispod nekog drveta, okružena muškarcima koji su nešto pričala. Čula je da ja pričam s ljudima na otoku i došla je zadihana; trčala kroz selo, sjela, maknula ih laktovima da je ne slušaju i ispričala mi jednu tako potresnu priča koja je totalno nevjerojatna, tužna, stravična, brutalna, ali opet humana. Kako sam ju slušala, govorila sam si „ovo je prava stvar“; naježiš se! „Ovo je to, Isuse Bože, šta se tu događa?!“ Uzela sam tu priču u roman jer je znala da sam pisac koji traži priče. Kada to ne bi smjelo negdje završiti, ne bi došla. No, tajnu priče, ključni dio, taj povređujući i teški dio, sam izbacila. Tko čita, ne može znati za nju. Samo ja, ona i kome god ju je još rekla.“

Možeš li ti sa svojim prijateljima pričati svaki dan po šest sati? I mislili smo...

„Pričala bih s njima 5-6 sati i onda bih bila jako iscrpljena. Bila sam ima zahvalna što mi to pričaju, ali bila bih toliko iscrpljena da bih zaspala na nekim stijenama poslije dok me ne bi galebovi napali. Jednostavno ne možeš; par puta su i prijatelji došli sa mnom i odmah su odustajali. S druge strane, ne možeš raditi to u društvu zato što se neće otvoriti; više će jedan na jedan. Na jednom otoku su mi rekli kada sam odlazila da im je malo bed jer oni misle da su bili hipnotizirani.“

Ove noći spavaš van moje knjige, glosaru

„Bilo je lingvističkih barijera, ali više oko manjih izraza. Npr. Susak je kombinacija francuskog i njemačkog i talijanski. Kako sam barem malo znala sve te jezike, u biti skužiš sve ili provjeriš negdje. Nisam imala problem s razumijevanjem, ali mi je poslije bilo teško u tekstu odlučiti čega se držati. Zato sam pola teksta prebacila na standard, a pola ostavila u tome. S time da smo neki dijalekt razblaživali, išli smo uobičajenim dijalektom srednje Dalmacije, a izbjegavali smo jako problematične riječi jer nisam htjela raditi glosar. Nije mi se to dalo.“

Mrva o Luci

„Otprilike sam znala što je ona trebala biti: ribarica, asertivna, malo gruba, ljuta, s dosta bijesa u sebi, nikad se nije udavala i ima najbolju prijateljicu Luce s kojom gaji – prijateljski ili ljubavni, nisam htjela ulaziti – odnos.“

Deset sekundi diktafona

„Nisam imala diktafon ili mobitel kojim bih snimala. Inače sam snimala jako malo, pred sam kraj jer mi je bilo neugodno u početku. Nisam ih htjela remetiti time. No, onda sam shvatila da neki jedva čekaju da ih se snimi pa sam si rekla da će mi ovo olakšati priču; samo ću ih snimiti i imati pet sati nečega. To je bilo zadnjih pet mjeseci tako da je kao metoda marginalna. Pamtila sam.“

Jeste bolje?

„Meni je taj proces kroz tri godina bio nekakva terapija. Njima vjerojatno isto tako. Nekima je vjerojatno bilo naporno, možda sam neke nervirala, ali nisam to nigdje vidjela. Oni su fakat bili pristojni prema meni, uvijek su me dočekivali super. Kada bih vidjela da je netko prebolestan ili ne može pričati, makla bih se i tako izbjegla neugodne situacije.“

Od Škunce do Škunce

„Slani mrak je jedna sintagma iz pjesme Otok Adriane Škunce koju mi je ona ustupila jer sam ju pitala. Ona mi je poslužila i da gradim atmosferu romana jer je on sav u nekom mraku. Te žene i ti ljudi su poluslijepi ili sasvim slijepi, a na otocima nije bilo ni struje.Kako sad ima malo ljudi, znači da je dosta mraka. Njena poezija je prekrasna, jako atmosferična, otočka poezija koja se više gradi na atmosferičnosti nego na priči. Često sam čitala njene pjesme samo da uđem u taj moment i da dosljedno provedem raspoloženje kroz cijelu knjigu.“

Želiš na otok, Lora? Ne, želiš doma, Lora!

„Bila sam već i VBZ-ov finalist, Jagna je uzela editirati rukopis, a ja sam još istraživala jer se nisam mogla maknuti s otoka. Kada sam došla na svoj zadnji otok po prvi put su bili nešto nećkavi, a uvijek je bio crveni tepih. Takva je bila atmosfera, nema prostora, nije se imalo gdje odsjesti i bila je špica sezone. Tamo sam skužila da je tako jer je bilo dosta, fakat dosta. Morala sam se vratiti u Zagreb. Sam sam se spustila prvom stazicom na trajekt i rekla dosta. Pretjerivala sam, išla sam do krajnjih granica.“

Indijska minijatura

„I prije sam bila u Indiji na kraće periode, kao što sam bila na stipendiji u Agri 2003. gdje sam učila hindski godinu dana. No, tek kad sam upoznala Rudru sam imala osjećaj da sam ušla u Indiju te sam dobila svojevrsni privilegij. Kada upoznaš nekoga od tamo, kao da naslijediš korijen koji nemaš, biva ti ispričan cijeli njegov život; zato se i tamo osjećam kao doma jer se kroz najbolje sve upoznaje.“