Špijunski romani, John Le Carre i govor suvremenih televizijskih adaptacija

Špijunska proza relativno je mlada vrsta koja se često poistovjećuje s kriminalističkom prozom te se krivo poima njezinom podvrstom. Iako mogu imati niz dodirnih točaka, mahom vezanih uz kontekst istrage koja usmjerava narativnu progresiju te otkrivanje zagonetke i/ili određenoga tipa prijestupa, posrijedi su različite vrste, koje idejne i tematske preokupacije crpe iz drugačijih društvenih, kulturnih i političkih konteksta.

Kriminalistička proza korijene ima u devetnaestom stoljeću i pričama racionacije Edgara Allana Poea u kojima američki autor u liku Augustea Dupina koncipira prototip detektivskoga istražitelja te osmišljava temeljne narativne modele koje će autori kriminalističke proze kasnije razrađivati, dorađivati i prerađivati.

Vezana je uz strahove i anksioznosti oko zločina te urušavanja društvenih struktura pa često afirmira određenu dozu realističkoga pristupa s obzirom na poticaje i korespondencije s iskustvenom zbiljom. Špijunska proza je pak fenomen koji nastaje početkom dvadesetoga stoljeća. Kao i kriminalistički roman, tako i špijunski poticaje crpi iz iskustvene zbilje, odnosno anksioznosti vezanih uz nepoznate i skrivene regione političke djelatnosti u rasponu od propasti velikih imperija, kolonijalizma i imperijalizma, svjetskih ratova, hladnoga rata, trgovanja oružjem, multinacionalnih kompanija, terorizma.

Fascinacija nevidljivim

Špijunske priče bave se nevidljivim planom svjetske politike, odnosno onim što se zbiva iza kulisa, što je obavijeno velom tajne i konspiracije, a može utjecati na tijek geopolitičkih procesa u određenom trenutku. Bitno obilježje joj je spoj fikcije i fakcije: poticaji iz iskustvene zbilje, redovito zaoštrena geopolitička situacija, mahom predstavlja kontekst. Zato koristi stvarne događaje i situacije oko kojih isprepliće fiktivne likove i zaplete da bi propitala zakulisne igre moći te pozadinske sustave kontrole.

Ima specifičan dijapazon likova: tajni i/ili dvostruki ili odmetnuti agenti, obavještajci, a katkada su i obični ljudi koje regrutiraju tajne službe da za njih obavljaju prljave poslove. Riječ je o delikatnom i opasnom području, koje se nalazi izvan regula nama poznatoga svijeta te u kojem vladaju sasvim drugačija pravila. Zato takav svijet može djelovati egzotično i uzbudljivo, ali i moralno-etički upitno, a takva ambivalencija provlači čitatelje/gledatelje.

Upravo stoga što poticaje crpi iz neposredne društvene i političke stvarnosti, žanrovske konvencije vrlo su prilagodljive različitim dobima i kontekstima.

Narativna matrica špijunskoga romana najčešće je jednostavna. Radnja je smještena u špijunski obavještajni milje, javlja se problemska situacija (zavjere, atentati, teroristički napadi i djelovanje...) koja predstavlja narativni okidač te uzrokuje narativnu progresiju s brojnim obratima. Ona se razvija linearno-kronološki kroz nastojanje da se odgonetne nepoznanica ili spriječi suparničko djelovanje, pri čemu je agent izložen nizu opasnosti. Naposljetku dolazi do jasnoga narativnoga razrješenja. Upravo stoga što poticaje crpi iz neposredne društvene i političke stvarnosti, žanrovske konvencije vrlo su prilagodljive različitim dobima i kontekstima. Pritom govorimo o dvama vidovima evolucije. Jedna je unutarnja te nastaje zbog usložnjavanja žanrovskih postupaka i konvencija kao rezultat tendencije prema žanrovskom razvoju, narativnoj sofisticiranosti, produbljenju psihologije likova, većem stupnju realističnosti. Druga je vanjska te je vezana uz promjene političkih konteksta, što uvjetuje odabir protagonista, narativnih okidača i antagonista.

Danas možemo govoriti o dvama skupinama autora: prva otpada na kanonizirane autore žanra, koji su doprinijeli žanrovskoj evoluciji, ali su i ostavili traga na razvoj svjetske književnosti; druga je vezana uz segment trivijalne i popularne književnosti namijenjena za masovno tržište i konzumaciju. Potonja je rezultat egzotičnosti i misterioznosti špijunskoga okruženja, što je omogućavalo oblikovanje napetih i uzbudljivih priča koje su publici bile prijemčive. Smatra se da je američki autor James Fenimore Cooper romanom The Spy: A Tale of Neutral Ground (1821) preteča špijunske proze. Radnja djela odvija se tijekom Američke revolucije te prati perturbacije između britanske i američke vojske.

Izvori

Temeljne žanrovske konture postavlja Erskine Childers romanom The Riddle of the Sands: A Record of Secret Service (1903), odnosno njegove narativne, fabularne i idejne obrasce. Priča je vezana uz politički kontekst početka dvadesetoga stoljeća, a bavi se nadmetanjem Velike Britanije i Njemačke te je konspirativni zaplet temeljen na otkrivanju tajnih njemačkih planova da napadne Britaniju. Autor rivalstvo dvaju imperija temelji na stvarnom onovremenom suparništvu te britanskoj spoznaju da je Njemačka tehnološki razvijenija pa joj britanske obrambene snage nisu dorasle.

Posrijedi je razdoblje kada su europske kolonijalne sile bile izložene brojnim problemima i nedoumicama, a sama je Europa bila podijeljena između nekoliko interesnih skupina. Zato je rani špijunski roman poticaje crpio iz kolonijalne problematike, straha od gubitka vlasti, konteksta geopolitičke situacije prije Prvoga svjetskoga rata te je bio snažno nacionalno obojen, jasno postavljajući dijadu između propatriotskih i stranih agenasa.

Rani špijunski roman poticaje je crpio iz kolonijalne problematike, straha od gubitka vlasti, konteksta geopolitičke situacije prije Prvoga svjetskoga rata.

U žanrovskoj genezi bitnu točku predstavlja roman Tajni Agent (The Secret Agent, 1907) Josepha Conrada koji špijunski, revolucionarni i konspirativni kontekst ne koristi da bi zabavio publiku, nego da bi ga primaknuo moralnim i etičkim propitivanjima. Time je bio poticajan za pristupe koje će razviti Graham Greene i John Le Carre, ali i zbog odmicanja od propatriotskih preokupacija. Roman prati protagonista Verloca, navodnoga ruskoga tajnoga agenta infiltriranoga u Britaniju, koji pritom ima i anarhističke aspiracije. Cilj mu je dignuti u zrak Greenwhichki opservatorij. Conradov rukopis obilježava cinizam, a roman se bavi problematikom strane infiltracije te secira revolucionarne pokrete i njihove stranputice. Ostao je upamćen kao jedan od ranih primjera razmatranja teme terorizma. Seciranjem revolucinarne problematike te njezinom propašću autor se nastavlja baviti i u romanu Under the Western Eyes.

Geneza žanra nastavlja se dvadesetih i tridesetih godina s Ericom Amblerom i Grahamom Greeneom, koji će tek u postratnom periodu napisati svoju najznačajniju špijunsku prozu. Kontekst je politička klima u međuraću te osjećaj nadiruće ratne kataklizme. Dalje razrađuju inovacije koje je uveo Conrad pa žanr primiču realističkim oblikotvornim strategijama, produbljuju psihološku karakterizaciju likova te snažnije uključuju moralnu problematiku u razmatranje.

Eric Ambler ostao je upamćen kao jedno od najvažnijih imena špijunskoga žanra, ponajprije zbog realističkih akcenata. U prvoj fazi opusa, osim iznimno složenih zapleta, neprestano je prisutna najava rata: The Mask of Dimitios (1939), The Dark Frontier (1936), Journey into Fear (1940). Dijadan odnos britanskoga i nebritanskoga prevladan je kao i patriotska statična karakterizacija junaka koji se suprotstavlja zavjerama.

Posrijedi je autor koji uvodi figuru običnoga čovjeka iz susjedstva te ga postavlja u neobične situacije. To su prosječni srednjoklasni Englezi koji se mimo svoje volje nađu tamo gdje ne žele biti – usred velikih svjetskih političkih prevrata. U romanima nakon Drugoga svjetskoga rata Ambler se više okrenuo izvaneuropskim područjima i njihovim političkim perturbacijama pa radnju djela The Light of Day (1962) smješta na srednji istok te razmatra terorističku zavjeru protiv Izraela, a Doktor Prigo (1974) odvija se u karipskom okruženju.

Hladnoratovska inspiracija

U slučaju Grahama Greenea osobito su zanimljiva djela nastala nakon Drugoga svjetskoga rata, smještena u zemlje Trećega svijeta. Svaki od romana razmatra jedan traumatičan događaj po zemlju u kojoj je smješten. U A Burnt-Out Case (1961) europski protagonist doživljava propast u vrijeme kada belgijski Kongo stječe političku neovisnost od europskih vladara. The Quiet American (1956) sagledava kraj francuske vladavine u Indokini te pojavu američkih interesa pedesetih godina. Our Man in Havana (1958) odvija se neposredno prije kubanske revolucije, a The Comedians (1966) ocrtava kontekst diktature Françoisa Duvalier na Haitiju.

Za špijunski žanr osobito su važni Mirni Amerikanac i The Comedians, posebice zbog žanrovskih preoblika. Prvi roman prati odnos iskusnoga i postarijega, rezerviranoga britanskoga reportera Thomasa Fowlera te idealističnoga i naivnoga CIA-ina agenta Aldena Pylea tijekom vijetnamskoga otpora francuskom kolonizatoru. Na osobnoj razini posrijedi je ljubavni trokut koji čine dvojica muškaraca i vijetnamska djevojka, koja se u jednom trenutku naspram umorne kolonijalne Europe opredjeljuje za američkoga operativca te novac koji nudi američki imperijalizam.

Bitan aspekt hladnoratovske problematike bio je strah od infiltracije stranih elemenata te njihova perfidna kolonizacije s margine, što se manifestira kroz likove dvostrukih agenata.

U The Comedians žanrovski obrasci špijunske proze prožimaju se s humornim elementima kroz dogodovštine prodavača usisivača koji biva regrutiran u britansku tajnu službu. Greene je produbio moralna i etička razmatranja te prikazao naličje imperijalističkih težnji svjetskih sila, usložnio je likove tako što je uveo moralnu ambivalenciju te postavio dvije razine priče. Prva se odnosi na individualne aspiracije te psihološke promjene pojedinaca, a o druga je vezana uz njihovu uvučenost u političke perturbacije određenoga povijesnoga trenutka. Mirni Amerikanac, primjerice, sagledava propast europskoga kolonijalizma, ali i razvijanje američkoga imperijalizma te posljedične zakulisne igre: zalaz jednoga kolonijalnoga sustava omogućuje nadiranje novoga i mnogo opasnijega, koji širi svoje pipke svijetom.

Nakon Drugoga svjetskoga rata bitan poticaj žanrovskoj evoluciji dao je Hladni rat, koji je tematski možda najzastupljenije područje u povijesti žanra, neiscrpno vrelo likova, zapleta i zavjera. Bitan aspekt hladnoratovske problematike bio je strah od infiltracije stranih elemenata te njihova perfidna kolonizacije s margine, što se manifestira kroz likove dvostrukih agenata.

Također se razvijaju paranoidni strahovi jer više se možemo znati kome vjerovati ili ne. U hladnoratovskom kontekstu dvoje je krucijalnih autora, čije su poetike i pristupi oprečni. Posrijedi su Ian Fleming i John Le Carre, koje možemo razlikovati na temelju dijade glamurozno i neglamurozno, spektakularno i realistično, patriotsko te sumnja u političke sustave i obavještajnu birokraciju.

Brendirani špijun Bond

Ian Fleming ostao je u povijesti popularne kulture upamćen kao tvorac lika tajnoga agenta 007 Jamesa Bonda, koji je prerastao romane te postao kulturna ikona, čemu su doprinijele nebrojene filmske ekranizacije, ali i opaska američkoga predsjednika Johna F. Kennedyja šezdesetih godina prošloga stoljeća da mu je to omiljeni autor. Bond je glavni protagonist dvanaest nedugih romana, počevši od Casino Royale. Obilježava ih brz narativan tempo, podosta akcije i pustolovina, zavodnički tajni agent, koji živi na visokoj nozi.

Neizostavni dijelovi su akcijski: potjere, bjegovi, intrige, spretan junak, a u pozadini špijunskih i konspirativnih zapleta nalaze se često hladnoratovske geopolitičke situacije. Fleming je špijunske konvencije približio ukusu široke čitateljske baze i popularne književnosti, napose ljubiteljima akcije i pustolovine. Njegov je lik postao uzor mnogim muškarcima pedesetih i šezdesetih godina te je uvelike naznačio bujanje konzumerizma u drugoj polovici stoljeća protagonistovim gotovo fetišističkim odnosom prema skupim brendovima. Navedeno dodatno dolazi do izražaja u brojnim filmskim ekranizacijama.

U hladnoratovskom periodu buja britanska popularna produkcija špijunske proze, koju je Fleming uvelike potaknuo, a nastavlja se i na produktivnoga Johna Buchana, koji je publiku opskrbljivao popularnim zapletima prije Drugoga svjetskoga rata. Neki autori poput Kena Folletta (Eye of the Needle, 1978) spajaju špijunsku i povijesnu tematiku u kontekstu Drugoga svjetskoga rata. Len Deighton (The Ipcress File, 1962) razlaže tada popularnu problematiku prevara i urota unutar špijunske agencije.

Bitno obilježje njegove proze je akcionost i dinamizam pa tako u djelima Funeral in Berlin (1964), The Billion Dollar Brain (1966) i An Expensive Place to Die (1967) povezuje špijunsko s pustolovnim stvarajući bestseler varijantu žanra s naglaskom na zapletu. Osobito su čitane njegove špijunske trilogije, napose s agentom Bernardom Samsonom kao glavnim likom (Spy Hook, 1988; Spy Line, 1989; Spy Sinker, 1990). Treba spomenuti Frederica Forsytha i kulturni mu roman The Day of the Jackal (1971), koji se bavi disidentskim paravojnim organizacijama, plaćenim ubojicama te atentatom na Charlesa de Gaullea, a dvije godine nakon njegova objavljivanja (1973) snimana je kultna ekranizacija Freda Zinnemanna.

Američka tradicija

Britansku popularnu tradiciju prati i američka, koja je čak produktivnija. U američkoj popularnoj književnosti javili su se brojni imitatori Iana Fleminga. Za razliku od europskih, napose britanskih autora, kojima su društveni realizam, psihološka produbljenost, politički komentar te moralno-etičke preokupacije bile bitne karakteristike, američki autori nastavljali su se na popularnu tradiciju čija je primarna preokupacija bila zabavljačka i eskapistička te su znali dobro procijeniti (ne)ukus publike.

Dobar primjer su dvojica čitanih i popularnih autora: Robert Ludlum i Tom Clancy, čiji je prozni stil blizak filmskim strategijama pripovijedanja baštinjenim iz holivudskih produkcija namijenjenih širokoj publici. Zamjetno je to, primjerice, u Ludlumovoj trilogiji o Bourneu: The Bourne Identity (1980), The Bourne Supremacy, The Bourne Ultimatum. U prvome autor uvodi lik obavještajca Jasona Bournea koji pati od amnezije pa mora povratiti pamćenje i posljedično identitet.

Američki autori nastavljali su se na popularnu tradiciju čija je primarna preokupacija bila zabavljačka i eskapistička te su znali dobro procijeniti (ne)ukus publike.

Nastojanje ga vodi kroz različite interesne paraobavještajne skupine, ali i CIA-u koja ga nastoji likvidirati. U pozadini protagonistove potrage ocrtavaju se brojne intrige i obrati. Kod Ludluma je redovito naglasak stavljen na priču i njezine efekte pa su mu romani usmjereni na manje zahtjevnoga čitatelja čiji je primarni cilj uživjeti se u priču i likove te čekati jasno razrješenje zavrzlame, što je dovelo do formulaičnosti zapleta, koji su lišeni društvenih i političkih razmatranja te komentara.

Tom Clancy dodatno simplificira romaneskni diskurz. Romanom Lov na Crveni oktobar (1984) uvodi lik obavještajca i CIA-ina analitičara Jacka Ryana, što će se pretvoriti u cijelu seriju djela (Patriotske igre, Jasna i neposredna opasnost, Zbroj svih strahova). Clancyjevi zapleti su jednostavni i formulaični, s mnoštvom obavještajnoga i vojnoga žargona, pa se svi romani o Jacku Ryanu temelje na istoj shemi.

Protagonist je emblematski primjer američkoga čovjeka iz susjedstva koji sposobnošću i inteligencijom postaje junak. Već Lov na Crveni oktobar, koji nastaje u hladnoratovskom okruženju te u vrijeme neokonzervativne Reaganove administracije (gospodin se predsjednik poprilično afirmativno izražavao o romanu), postavlja jasnu proameričku, prorepublikansku ideološku potku u kojoj je jasno ocrtana binarna opozicija između Amerikanaca i neamerikanaca, u ovom slučaju Sovjeta, koji su stereotipno i negativno okarakterizirani.

Nakon Hladnoga rata špijunski roman gubi bitne teme, likove i narativne okidače te se nastoji prilagoditi novom dobu. Umjesto konflikta na relaciji istok i zapad, komunizam i kapitalizam, sagledava se tematika multinacionalnih kompanija te njihove gramzivosti za novcem, terorističkih skupina i njihovih prijetnji, trgovine oružjem te svega što iz pozadine prijeti stabilnosti svijeta.

Prilagodba suvremenosti

Od suvremenih popularnih autora valjalo bi spomenuti Amerikance Olena Steinhauera i Chrisa Pavonea te Britanca Charlesa Cumminga. Steinhauer se proslavio trilogijom s glavnim likom špijunom Milom Weaverom, počevši od Tourista (2009), koji se bavi kontekstom black operationa unutar CIA-e. Pavone je pažnju na sebe usmjerio romanom The Exparts (2012) o supruzi i majci koja biva uvučena u špijunske djelatnosti mimo svojih intencija.

Cummings je vrlo plodan i čitan autor, čija proza dijelom počiva na njegovim iskustvima u MI6 te se bavi kompleksnim odnosima unutar i među obavještajnim agencijama (A Spy by Nature, 2001; The Hidden Man, 2003; trilogija o Thomasu Kellu: A Foreign Country, 2012; A Colder War, 2014; A Divided Spy, 2016), borbama za postizanje globalnoga utjecaja i moći (Typhoon, 2008), terorizmom (Spanish Game, 2006).

U novonastalim okolnostima, hladnoratovska tematika i motivika postala je anakrona te stvar prošlosti te su špijunski autori morali naći novi set preokupacija.

Sada je vrijeme da se vratimo Johnu Le Carreu. U opusu mu postoji nekoliko krugova preokupacija, a oni su se mijenjali s vremenom kako se mijenjala geopolitička situacija. Iznim špijunskih romana, koji prevladavaju, manji segment opusa čine mu kriminalistička ostvarenja poput Call of the Dead (koji uvodi lik Smileyja) i Ubojstva na visokoj razini (A Murder of Quality).

U kontekstu špijunskoga žanra, Le Carre je doživio sudbinu većine autora koja je započela pisati u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća, a nastavila se baviti književnim radom nakon pada Berlinskoga zida te promjene geopolitičke situacije. U novonastalim okolnostima, hladnoratovska tematika i motivika postala je anakrona te stvar prošlosti te su špijunski autori morali naći novi set preokupacija pa se Le Carre tako okrenuo razmatranju globalnoga crnoga tržišta oružjem, multinacionalnim kompanijama te njihovim utjecajem na političke centre moći, mafijaškim miljeima, a pritom je, zanimljivo, iz novijega segmenta opusa izostala tema terorizma, koja je dvijetisućitih postala osobito atraktivna i aktualna.

Danas prevladava konsenzus među književnim kritičarima da je hladnoratovski segment Le Carreova stvaralaštva mnogo bolji od onoga nakon pada Berlinskoga zida. Za razliku od populističkoga Fleminga i njegovoga glavnoga lika ženskara i kompulzivnoga konzumera, koji se svojim šarmom nastojao dodvoravati širokoj publici, Le Carreovi likovi bili su mnogo prizemniji te su ih često mučili prozaični problemi, koji naoko nisu bili u skladu s njihovim zanimanjem. Ono pak nije glamurozno i egzotično te se njime ne dokazuje odanost domovini i kraljici, nego prljav posao koji iscrpljuje i troši čovjeka, kako fizički tako i psihički, pa govorimo o principu deheroiziranoga pripovijedanja.

Špijuni nisu junaci

U špijunskom zaposlenju ne postoji ništa junačko. Emblematski su primjeru u autorovu opusu George Smiley, koji najviše do izražaja dolazi u trilogiji Karla (Tinker, Tailor Soldier Spy, 1974; The Honourable Schoolboy, 1977; Smiley`s People, 1980) te Alec Leamas u romanu The Spy Who Came In from the Cold (1963). Prvi je neugledan i neupadljiv gospodin srednjih godina, vodi smiren život, propali je obiteljski čovjek, visoke profesionalne etike te katkada kritičan i sumnjičav prema birokratiziranom okruženju u kojem radi. Posrijedi nije akcijski junak, nego osoba koja inteligencijom i promišljenošću dolazi do rješenja pa on manje djeluje, a više istražuje, povezuje i analizira. Drugi je isluženi i ostarjeli agent, čije breme predstavlja neprestani osjećaj izoliranosti i odbačenosti.

Oba ocrtavaju neglamuroznost špijunskoga zanimanja i okruženja, koje iziskuje veliku egzistencijalnu cijenu bivanja društvenim autsajderom, što posljedično utječe na međuljudske odnose, građanski status te identitet. Le Carre i u drugim ostvarenjima bira likove koji imaju element autsajderstva: u Gorkom lijeku to je niži i neambiciozni službenik engleske ambasade u Keniji, u Night Manageru posrijedi je ratni veteran i recepcionist, a u The Little Drummer Girl neuspješna glumica.

Jedna od osobitih autorovim preokupacija odnos je fikcije i fakcije, stvarnosti i fabrikacije, autentičnosti i igranja uloga.

U hladnoratovskom dijelu opusa pisac tako naglasak stavlja na složenije koncipirane likove, odnos političkih procesa te ekonomskih čimbenika, borbu tajni službi, ambivalentan doživljaj špijunskoga zanimanja te negativaca, koji su s pozitivcima više isprepleteni, nego što su im suprotstavljeni. Le Carre je također znao biti narativno sofisticiraniji, skloniji sižejnim poigravanjima, rečenica mu je kompleksnija pa zahtijeva malo veći čitateljski angažman od standardnih špijunskih romana za traćenje vremena.

Jedna od osobitih autorovim preokupacija odnos je fikcije i fakcije, stvarnosti i fabrikacije, autentičnosti i igranja uloga. Špijunski svijet sam po sebi sazdan je na principu iskrivljavanja stvarnosti, njezina udvajanja (dvostruki agenti), fabriciranju narativa. Spomenuto ponajviše dolazi do izražaja u romanu The Little Drummer Girl (1983), koji ima osobito mjesto u spisateljevu opusu jer se u njemu odmiče od hladnoratovske problematike, a naglasak stavlja na propitivanje naravi terorizma te se usredotočuje na prirodu odnosa Izraela i Palestine.

Priča je građena oko engleske glumice Charlie koju mobilizira Mossadov agent Martin Kurtz za svoj plan hvatanja palestinskoga terorista Khalila. Cilj je da se u funkciji dvostruke agentice infiltira u palestinske redove kao osoba koja je političkim stavovima bliska palestinskoj borbi te navodna djevojka Khalikova brata. Odnos stvarnosti i fikcije u romanu je udvojen jer već zanimanjem Charlie upućuje na igranje uloga, a njezin novi zadatak predstavlja životnu joj ulogu. Kako su kod Le Carrea granice često zamagljene, tako će se i Charlie početi gubiti u svom angažmanu.

Ekranizacije "slabijih" djela

Za razliku od Fleminga, Le Carreova je špijunska proza sporije pronalazila put do velikih ekrana, vjerojatno stoga što ju je teže bilo prenijeti na način da bi publici bila prijemčiva kao razbibriga, pošto pustolovnost i akcionost nisu bile njezino bitno obilježje, a glavni su protagonisti često bili antipodi tipu junaka kakvoga komercijalni film zahtijeva. Šezdesetih godina, na vrhuncu hladnoratovske problematike, Le Carre je filmašima bio nešto atraktivniji, što je rezultiralo trima adaptacijama njegove proze: The Spy Who Came in from the Cold (1965) Martina Ritta, The Deadly Affair (1966) (ekranizacija romana Call for the Dead) redatelja Sidneya Lumeta te The Looking Glass War (1969) Franka Piersona.

Nakon toga do dvijetisućitih postoje svega dvije ekranizacije: The Little Drummer Girl (1984) Georgea Roya Hilla te The Russia House (1990) Freda Schepisija. Posrijedi su djela koja nisu ostavila značajniji kako umjetnički tako komercijalni trag. Filmaši Le Carrea ponovno otkrivaju dvijetisućitih, no tada su posrijedi dijela posthladnoratovske tematike, a često privlače ugledne redatelje koje zanimaju društveni i politički konteksti, a ne puko fabuliranje. Posrijedi su sljedeći naslovi: The Tailor of Panama (2001) Johna Boormana, The Constant Gardener (2005) Fernanda Meirellesa, Tinker, Tailor, Soldier, Spy (2011) Tomasa Alfredsona (jedini iz hladnoratovskoga konteksta), A Most Wanted Man (2014) Antona Corbijna, Our Kind of Traitor (2016) Susanne White.

Zanimljivo je da redatelji sada posežu za djelima koja se u autorovom opusu smatraju slabijima zbog izostanka ambivalencije te strogo postavljene polarizacije pozitivaca i negativaca. Posebice bi ipak trebalo izdvojiti dvije ekranizacije: Brižni vrtlar, koji se bavi neokolonijalnom problematikom i gramzivošću multinacionalnih kompanija, te Tinker Tailor Soldier Spy, koji nije film o špijunskim zagonetkama i pustolovinama, nego djelo o ljudima, njihovom odnosu prema poslu koji čine te kako se okruženje reflektira na ljudske interakcije i egzistencije pa jer naglasak na monotoniji i bezličnosti života. Oba naslova nisu pobudila značajniji interes široke publike te nisu ispunila komercijalna očekivanja producenata, ali su imala zapaženu kritičarsku recepciju, kao i onu zahtjevnije publike.

Prilagodba suvremenom ukusu

Zanimljivo je sagledati i Le Carreovu zastupljenost u televizijskim produkcijama. Šest njegovih romana zaživjelo je u televizijskom mediju, od kojih je čak pet snimano u BBC-jevoj produkciji (iznim Murder of Quality (1991): Tinker Tailor Soldier Spy (1979), Smiley's People (1982), A Perfect Spy (1987), The Night Manager (2016), The Little Drummer Girl (2018)). Većina ih je nastala krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih, kada se hladnoratovska problematika počela iscrpljivati.

Le Carre ponovno doživljava revival u vrijeme televizijskoga booma, kada je BBC shvatio da autora može iskoristiti na raskošan i prijemčiv način, tim više što predstavlja nacionalno književno blago. Za razliku od Meirellesova i Alfredsonova filmskoga ostvarenja, koji afirmiraju “prigušeniji” pristup, televizijski producenti se nisu libili odrješiti kasu da snime atraktivna djela, pa gotovo i bombastična djela. Govorimo o dvjema mini serijama: The Night Manager i Little Drummer Girl, u kojima se BBC potrudio oko ekipe ispred i iza kamere kao i produkcijske raskoši. Ostaje dojam da su oba naslova glavne protagoniste/protagonistice morali rekoncipirati da odgovaraju ukusu suvremene publike.

The Night Manager prvi je Le Carreov roman napisan nakon Hladnoga rata, a čitatelja uvodi u problematiku globalne trgovine ilegalnim oružjem. Serija radnju razvija na dvjema razina: prva se odvija unutar kružoka najbližih suradnika Richarda Ropera (Hugh Laurie) te je vezana uz njegove poslove trgovanja oružjem; druga je smještena u obavještajno-politički kontekst Londona, gdje agentica Angela Burr (Olivia Colman) djeluje te se mora nositi s preprekama nadređenih za koje postoji mogućnost da su u dosluhu sa zlikovcima. Radnja je u televizijskoj adaptaciji neznatno osuvremenjena da bi korespodnirala s geopolitičkom situacijom te društveno-političkim zbivanjima iz gledateljeve suvremenosti.

Glavni protagonist Jonathan Pine (Tom Hiddleston) sada je veteran iračkoga rata, onoga u dvijetisućitima, u kojem su Britanci podupirali fabricirani američki rat protiv terorizma. Radnja se otvara 2011. godine tijekom revolucije u Egiptu, odnosno arapskoga proljeća, gdje Pine radi kao noćni recepcioner u luksuznom kairskom hotelu „Kraljica Nefretiti“. Iako se protagonist borio u Iraku, vojnička i patriotska prošlost je iza njega pa se želi naglasiti koncept prosječnoga lika u neobičnoj situaciji. On je običan i društveno povučen, maksimalno profesionalan i uslužan, no distanciran recepcioner uglađenih manira u raskošnom hotelu u Kairu u vrijeme političkih perturbacija.

Fetišizacija

Međutim, kao takav je suvremenom gledatelju krajnje dosadan pa ga je trebalo učiniti zgodnim, pametnim i šarmantnim, a njegova vojna prošlost motivira kasniju preobrazbu u akcijskoga junaka. S obzirom na književni predložak, adaptacija mijenja rod njegova nadređenoga Leonarda Burra u agenticu Angelu Burr, koja u uvjetima ograničenih financijskih mogućnosti nastoji spriječiti trgovinu oružjem kako bi dijete donijela u sigurniji svijet. Njezino londonsko okruženje napadno je skromno kako bi se naglasila razlika naspram kapitala koji donosi crno tržište. Najveća razlika otpada na koncepciju glavnoga lika, koji je više nalik akcijskom junaku u nastojanju da spasi svijet te ga očistiti od ispremreženosti krijumčara oružjem, vlada, špijunskoga miljela te lokalnih tajkuna.

Uvodni segment serije, koji objašnjava protagonistovu traumu te predstavlja inicijalni narativni okidač, njezin je najslabiji dio, izveden u maniri najgorega europskoga orijentalizma.

Oscarom nagrađena redateljica Susanne Bier (In a Better World, Bird Box) željela bi oblikovati politički relevantno djelo, no neprestano je na krivu stranu odvlači scenarij Davida Farra, koji u pojedinim segmentima djeluje anakrono s obzirom na kulturni kontekst dvadeset i prvoga stoljeća. Kao povod za osvetu protiv uspješnoga poslovnoga čovjeka, a zapravo kriminalca i prikrivenoga trgovca oružjem Richarda Ropera, Pine ima osobni razlog. U kairskom hotelu jedne mu večeri prilazi misteriozna Sophie (Aure Atika) te mu daje na čuvanje dokumente koji inkriminiraju njezina važnoga ljubavnika Freddieja Hamida (David Avery), čija je obitelj iznimno utjecajna u Egiptu. Kao pravi junak zlatna srca, Jonathan obećaje da će je zaštiti te se usput zaljubljuje, no odabranica mu stradava.

Uvodni segment serije, koji objašnjava protagonistovu traumu te predstavlja inicijalni narativni okidač, njezin je najslabiji dio, izveden u maniri najgorega europskoga orijentalizma. Istodobno prikazuje Sophienu fetišizaciju europske kulture, ali i europsku fetišizaciju orijentalnoga ženskoga tijela i srca. Sophie je tako egzotična egipatska žena koja bi rado bila Francuskinja, a njezin i Jonathanov susret fatalan je te treba rezultirati činjenicom da će Europljanin spasiti Arapkinju od zlih pripadnika njezina naroda koji su u dosluhu s financijskim interesima bogate elite prvoga svijeta.

Odnos glavnoga lika i žena u seriji, iznim agentice Burr, vrlo je anakron te više odgovara filmovima s Jamesom Bondom kao glavnim likom, nego televizijskoj seriji temeljenoj na predlošku Le Carrea. Kasnije se Pine zaljubljuje u drugu ženu, Jed Marshall (Elizabeth Debicki) – djevojku čovjeka kojem glumi suradnika, što je preslika prve ljubavne priče. U oba slučaja ženski su likovi prikazani kao ovisni o bogatim i zlim muškarcima te nesretni, a Pine dolazi kao bijeli vitez koji ih treba i može spasiti. Ujedno Bier nikako ne uspijeva prevladati zamke logičkih propusta u scenariju te nemotiviranih obrata pa ih jednostavno ignorira. Osuvremenjeni geopolitički kontekst nije valjano iskorišten pa se serija više bavi intimnim proživljavanjima, traumama i promišljanjima protagonista, nego njihovom uhvaćenosti u strujanja svjetske trgovine i kapitala, što cjelini katkada daje nepotreban sentimentalan prizvuk.

Bier ima rafiniran stil, koji glamurozno ocrtava kriminalni milje, no posrijedi nije nastojanje da se on egzotizira, nego da se pokaže kako je mondenost koju likovi uživaju rezultat uništavanja nebrojenih života na brojnim ratnim poprištima diljem svijeta. Ta potonja, neglamurozna perspektiva znakovito izostaje – ona nije toliko lijepa i privlačna pa pred njom valja zatvoriti oči. Uspjeh antagonista upravo počiva na njezinu isključivanju. Pineova infiltracija među Ropera i njegove ljude međutim otkriva da je taj sjaj temeljen na strahu i teroru. Produkcijska ispoliranost, izmjena atraktivnih lokacija, izmještanja protagonista ipak ostavljaju dojam kopiranja visokobudžetnih holivudskih produkcija koja je sada smještena na male ekrane.

Raskoš serije

Seriju s The Little Drummer Girl povezuje propitivanje i poigravanje odnosom fikcije i „stvarnosti“, kao jedne od najupečatljivijih Le Carreovih preokupacija jer dolazi do manipuliranja stvarnošću te igranja uloga. Pine mora glumiti da je netko drugi kako bi se uvukao među opreznoga i sumnjičavoga trgovca oružjem, a navedeno iziskuje fabriciranje i zamišljanje njegove cjelokupne biografije. Upravo u ovome segmentu leže najuspjeliji dijelovi serije, uz izvrsna glumačka ostvarenja, posebice Laurieja i Colman, gdje redateljica vješto uspijeva izgraditi napetost na temelju sitnih indicija, sumnji, propusta u koracima.

Kako to često biva, sve više se briše granica između stvarnosti i fikcije, ona postaje poroznija, dok igranje uloga iziskuje veliki psihički napor aktera, koji sami počinju sumnjati u svoju misiju i ulogu te činjenicu koliko je zapravo lako iskakati i uskakati u različite uloge i identitete. Bier vješto iskorištava i ograničenost komunikacije između Burr i Pinea – ulazak u Roperovo carstvo prelazak je granice, nakon čega nema povratka.

Za The Little Drummer Girl BBC je angažirao korejskoga redatelja Parka Chana-wooka (Oldboy), čime je nastavio praksu upošljavanja uglednih redateljskih imena, ne samo radi umjetničkoga i komercijalnoga prestiža, nego i činjenice da snažna autorska imena mogu razviti kreativne vizije kojima se može uspješno parirati na tržištu televizijskih serija gdje se danas događaju značajnije stvari, nego u kino produkciji.

Autor je prije toga u Sluškinji (Ah-ga-ssi, 2016), inače slobodnoj adaptaciji romana Varalice Sarah Waters, naglasio fascinaciju engleskom kulturom, koja se i ovdje nastavlja. Prvu ekranizaciju romana u formi dugometražnoga igranoga filma potpisuje ugledni američki redateljski veteran George Roy Hill (Butch Cassidy i Sundance Kid, Žalac) s Diane Keaton u glavnoj ulozi, a John Le Carre pojavljuje se kao koscenarist uz Loringa Mandela. Film je snimljen neposredno po objavljivanju romana (1984), a Charlie više nije engleska, nego američka glumica koja djelu u Londonu.

Obiman roman prekrojen je u 130 minuta filma pa je adaptacija pretrpjela nužna skraćivanja zapleta. Time je priča pojednostavljena, a naglasak je stavljen na akciju jer je ipak posrijedi holivudska produkcija. S druge strane, Chana-wooka akcija ne zanima pa radnju kroz šest epizoda u trajanju od šezdesetak minuta razvijaju polagano i sporo, s pomno isplaniranim i odigranim svakim prostornim pomakom protagonistice. Ona je prostorno i vremenski razvedena. Odvija se u Britaniji, Njemačkoj, Austriji, Jugoslaviji, Grčkoj, Libanonu i Izraelu, a redatelj često poseže za vremenskim simultanizmom jer se neprestano više radnji odvija paralelno. Navedena razvedenost stvara sporadičan osjećaj konfuzije i dezorijentacije, koji korespondira s tematsko-idejnim preokupacijama serije te pojačava paranoidnu atmosferu.

The Little Drummer Girl vizualno je i stilski besprijekorno ostvarenje: kostimografski, scenografski, fotografijom, kolorističkom paletom djelo predstavlja pastiš trilera sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Redateljeva pedanterija po pitanju kompozicije kadra te vizualno bogatstvo, rafinirani i stilizirani pokreti kamere neprestano upućuju na artificijelno te specifičnost tvorenja filmske stvarnosti, što korespondira sa zanimanjem glavne protagonistice te naravi špijunske igre. Navedeno je vezano i uz status Martina Kurtza (Michael Shannon), koji je mastermind iza cijele operacije te sam tumači Charlie (Florence Pugh) da je producent, scenarist i redatelj te male predstave. Njegov plan za infiltracijom Charlie među palestinske borce za oslobođenje isključivo je njegova igra u kojoj je rezervirani Gadi (Aleksander Skarsgaard) angažiran da podučava mladu glumicu ljevičarskih stavova kako da što uvjerljivije utjelovi fikciju te je proda za stvarnost.

Nesklad režije i scenarija

Nažalost, serija je mnogo bolje režirana, no što je napisana. Scenarij Michaela Lesslieja (Macbeth, Assasin`s Creed) i Claire Wilson (Partners in Crime) nije loše skrojen, no odveć je politički korektan pa se nikome ne želi zamjeriti, što se ponajviše očituje u završnici te promjenama u karakterizaciju glavne protagonistice. Stoga ostaje dojam da je Chan-wook zaslužio nekonvencionalnije i hrabrije scenariste. U seriji je manji naglasak stavljen na Charlienu radikalnu političku prošlost pa je ona dijelom umanjena. Roman je po pitanju političke potke bio podosta nedefiniran, no kroz sudbinu protagonistice mogli su se izvesti određeni zaključci, što je uostalom išlo ruku pod ruku s onovremenom Le Carreovom ambivalencijom u kojoj nema mjesta za isključivost, nego se razmatra isprepletenost.

Serija je ziheraška po tom pitanju, što se vidi na temelju promijenjene završnice. U romanu Charlie doživljava psihički slom zbog svega što je morala činiti, a u seriji, iako iskazuje Kurtzu negodovanje, odlazi Gadiju kako bi mogli realizirati svoju ljubavnu priču. Time se otupljuje politička i psihološka oštrica nauštrb podilaženja publici ljubavno i romantično intoniranim krajem. The Little Drummer Girl stoga pati od političkoga redukcionizma, a scenaristi nisu htjeli previše zamarati publiku poviješću palestinsko-izraelskih odnosa, iako su time uvelike pojednostavili njezinu idejnu matricu.

U seriji je sasvim do izražaja došla problematika špijunskoga inženjeringa i fabrikacije pa je velika šteta što redatelj nije imao odrješitije ruke po pitanju scenarija i priče. Glavna protagonistica dolazi iz dramskoga konteksta te biva angažirana od Mossada da im pomogne u hvatanju palestinskih terorista, čime je uvučena u složeni proces konstrukcije ne samo lažne, nego paralelne stvarnosti.

S vremenom odnos stvarnosti i fikcije postaje porozan. Glumačko zanimanje često je poima kao glamurozno i egzotično, no ono je ovdje dovedeno u kontekst i poređeno sa špijunskim – oboje imaju dodirnih točaka te mogu razorno djelovati na identitet te dovesti do izolacije i otuđenja. Međusobno ispreplitanje sfera tako pomalo uvjetuje da Charlie ne zna više na kojoj je strani i kome bi se trebala prikloniti, a djelo je nesumnjivo kritično prema tajnoslužbenim metodama.