Tomica Šćavina o suživotu s anksioznošću i strahom u suvremenom svijetu

Tomica Šćavina (1975.) diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman, Brod za Lajku, bio je u užem izboru za VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, dok joj je drugi roman, Povratak genija, donio dvije nagrade: Sferu i Artefakt. Treći roman, Soba na dnu mora, također je ušao u uži izbor za VBZ-ovu nagradu. Objavila je i dvije zbirke poezije, Ornamenti pada i Kuća od vjetra, kao i dvije knjige za djecu: Krotitelj oblaka i Legenda o ljubavi. Godine 2025. objavljen joj je četvrti roman, Prešućeni jezik.

Tomica je dugogodišnja suradnica Dramskog programa Hrvatskoga radija. Završila je jednogodišnju edukaciju Master School of Radio Features u organizaciji European Broadcasting Union te je autorica niza dokumentarnih radijskih drama. Predavala je Psihologiju kreativnosti i Psihologiju likova na Sveučilištu Vern u Zagrebu. Boravila je na umjetničkim rezidencijama na Floridi, Rodosu, u Idahou, Alabami, Latviji, Finskoj i Norveškoj. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Anksioznost – jednu od ključnih riječi 21. stoljeća – razjasnila je i pokazala kako joj se suprotstaviti tijekom predavanja „Psihološka pozadina anksioznosti“ druga ovogodišnja gošća Rezidencije Kamov, Tomica Šćavina. Istražujući strah i anksioznost kroz psihološku i evolucijsku perspektivu, nagrađivana književnica i psihologinja pokazala nam je s čime danas imamo posla. 

Ishodišna točka za razumijevanje straha je eksperiment Johna B. Watsona s malim Albertom „u vrijeme kada su psihologija i psihijatrija bili vrlo okrutni.“ Sprijateljivši Alberta s bijelim štakorom, Watson je ubrzo krenuo svaki njihov susret započinjati s nesnosnim zvukom. Albertu nije trebalo dugo da poveže zvuk s dolaskom štakora kojeg se sada počeo izrazito bojati. Njegov strah ubrzo se prelio na sve što je bilo bijele boje. U tome se krije prvi pojam – generalizacija straha. Za Šćavinu to je „temelj anksioznosti“ na kojem stoji dobar dio naših borbi sa svijetom i našom svakodnevicom. „Kada smo povrijeđeni, naš um pokušava simulirati budućnosti u kojima izbjegava sličnu povredu“, ističe autorica, opisujući mehanizam kao „veliku biološku manu“ danas. 

Nadići slične generalizacije je izrazito kompleksan proces obzirom na kako „instinktivno ide sve lošije i lošije“ jer se prijetnje u tim scenarijima jedino mogu multiplicirati. Negativna pristranost mozga je poznat fenomen. Naime, „negativna informacija pet puta jače utječe na mozak“ za razliku od pozitivne informacije. Pomalo paradoksalno, generalizacija straha može rezultirati time da nas „sposobnost preživljavanja na kraju samo iscrpi“, stvarajući nas „nesposobnijima za preživljavanje, a ne sposobnijima, što je bila prvotna namjera mehanizma.“ Pritom je važno uzeti u obzir kako se anksioznost nije pojavila jučer, „nego se samo nije pričalo o anksioznost.“ To se najjasnije vidi kada se govori o transgeneracijskom nasljeđu gdje se događa prijenos traume. One „postaju leće kroz koje gledamo svijet“ s obzirom na to kako se traume okidaju na različitim mjestima u različitim trenucima. „Ako je moj otac bio preautoritaran, a imam šefa čije ponašanje podsjeća na njega, (traume) se probude i preplave me, pri čemu se moram nositi s mješavinom sadašnjosti i prošlosti,“ objašnjava Šćavina koja i podcrtava kako smo svi svjesni toga „koliko čovjeka može uzdrmati da ne može razlikovati stvarnu prijetnju od unutarnjeg straha koji je produkt asocijacija.“

Ipak, „anksioznost je normalan i prirodan dio života“ i moramo se s njome nositi jer od nje nećemo pobjeći. Primjerice, to je lekcija za mnoge roditelje koji gaje prezaštitnički stav spram svoje djece, nastojeći se ne ponašati kao njihovi roditelji. Međutim, to može rezultirati time da „djeca nemaju razvijenu otpornost da se nose s životnim poteškoćama“ s obzirom na to kako se uvijek mogu nasloniti na starije. Pogubno je to i po njihovo donošenje odluka, ali i emocionalnu samoregulaciju koja je prema autoričinom mišljenju temeljni problem tog stila roditeljstva koje jednostavno onemogućava mladima da se suoče u četiri oka sa svojom anksioznošću i spoznaju da je svijet jednostavno „nesigurno mjesto“.

Međutim, što učiniti kada se, konačno, nađemo sami u tom velikom, zastrašujućem svijetu i krenu nam se tresti ruke? Šćavina ističe kako je, za početak, važno „identificirati izvore straha koji se ponavljaju i razumjeti njihove korijene.“ Taj cilj daje „smisao onome što nam se događa“, pomažući nam u raščlanjivanju stvarnosti od prošlosti. Međutim, spoznaja je tek prvi, a nikako zadnji korak jer se „vrlo često dogodi da osvijestimo puno toga, ali i dalje si ne možemo pomoći.“ Ipak, ako uspijemo razaznati trenutak okidanja, možemo nastojati bolje reagirati i regulirati vlastite emocije. Iako sve ovo zvuči sada poprilično jednostavno, predavačica ukazuje kako je važno tražiti stručnu pomoć „što nije jeftino ako želite proći kroz veliku transformaciju.“ Pritom je važno pronaći „nekoga tko vam odgovara i ima određeno znanje“ jer jedino tako pomoći u sprovođenju željene terapije. 

Ipak, dok razmišljate o terapiji, postoji još nekoliko životnih postavki na koja biste mogli utjecati u želji da postanete otpornijima. Primjerice, „zalijevanje ugodnih stanja je jako bitno i ljudi to najčešće ne rade,“ ističe Šćavina, govoreći da je važno osvijestiti ugodu u svakome trenutku kada uvidimo da smo opušteni, sretni... „Možete više i dublje doživjeti to ako svjesno podržavate to stanje,“ ukazujući na to da se trebamo fokusirati na naše osjete ili na odgovore zašto nam je lijepo i kako točno znamo da smo – opušteni? Uz osvještavanje sreće, još jedna stavka je istraživanje prostora samim pogledom jer se „one zadržavaju na onome što je ugodno gledati, što privlači pažnju.“ Drugim riječima, „oči daju informaciju tijelu da smo na sigurnom.“

U konačnici, sve je u našem tijelu koje će nam slati informacije koje vežemo uz misli ili emocije ili osjet. Stoga, jedna mala vježba za kraj je svojevrsno slaganje puzli gdje može biti odveć teško istovremeno uhvatiti se i s mišlju i s emocijom i s osjetom, ali ako ih uspijete razdijeliti na tri različite stavke, onda i borba sa strahom može postati jednostavnije. Iako „ništa nije recept“, ovo su samo neki od načina zahvaljujući kojima se možete suprotstaviti anksioznosti.

Tekst je nastao kao dio programa Književna rezidencija Kamov Gradske knjižnice Rijeka koji se provodi uz podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.