Trčanje između redaka

Upravo sam se vratio s treninga. Sve se zabijelilo, dignuo se vjetar, spustila se temperatura. Pada onaj mokar snijeg, ondje gdje nije očišćeno ima bljuzge, noge su mi mokre nakon prve dvije minute trčanja. A trening je trajao dva sata, pretrčao sam nešto više od 18 kilometara.

Da imam blog o trčanju, prijašnji ulomak vrlo rado bih uvrstio u njega, a mnoštvo trkača, utvaram si, vjerojatno bi ga sa zanimanjem čitalo. Sve je više rekreativnih trkača kod nas, pa silom brojki, počinju nicati i trkački blogovi ili, barem, ponešto duži postovi na Facebooku. Trkačka zajednica na ovim prostorima raste, a osim fotografijama, uspjesi i pustolovine bilježe se na društvenim mrežama i portalima.

Već klasičan Murakami...

Paralelno, razvija se i front otpora koji prepoznaju opasnost među svim tim trkačima koji se "preseravaju" i "misle da su nešto posebno". Eto odmah zapleta, tu su dvije sukobljene strane, a onda se može pisati o svemu što dolazi uz trčanje: naporima, natjecanjima, prijateljstvima, zavisti, glazbi, hrani, modi, vremenu, ma bilo čemu. Baš zato što je trčanje sport za nesportaše, kreacija za rekreativce i natjecanje u kojem su glavni takmaci naš organizam, ego i karakter, a ne drugi natjecatelji, sve to može biti i na neki način romansirano.

Među prvima je takve zapise ukoričio japanski spisatelj Haruki Murakami u knjizi O čemu govorim kada govorim o trčanju. O onome što Murakami piše o svojoj opsesiji trčanjem danas govori svaki drugi blog. No, kad o tome zbori svjetski poznati književnik, onda to ipak daje neko drugo svjetlo na storiju o trčanju. Na neki način, njegova knjiga, objavljena prije deset godina, svojevrstan je manual za ono što trčanje uistinu predstavlja rekreativcima. "Za mene trčanje predstavlja kako tjelovježbu, tako i metaforu. Kad trčim iz dana u dan, sa svakim trčanjem podižem letvicu, i dostigavši sebi zadanu razinu ja se sve više dižem. Zbog toga se trudim baš svakoga dana: kako bih podignuo vlastitu razinu. Ja ni slučajno nisam veliki trkač. Ja sam sasvim običan, ili, prije će biti – osrednji trkač. Ali nije u tome stvar. Stvar je u tome jesam li ili nisam bolji nego jučer. U trčanju na velike udaljenosti jedini protivnik kojega morate pobijediti jeste vi sami, tj. onaj kakav ste bili jučer ili prekjučer." Da bi se ovi ciljevi ostvarili, onda trčanju sigurno ne treba prići kao usputnoj zanimaciji u proljeće, na optimalnoj temperaturi i upravo kupljenome fancy modnom asortimanu za trčanje, s nisko postavljenim ciljevima.

Trčanje je jedini sport koji se može odvijati u gotovo svim meteorološkim prigodama, od -10 do 40 stupnjeva Celzija. Poanta trčanja ipak nije u "radosti" treniranja u svim vremenskim uvjetima (budimo realni: najbolji dio trčanja je onda kad trening ili utrka završi), nego u želji da se prakticira zdrav život, kako u tjelesnom, tako i u mentalnom smislu. Murakami objašnjava: "Većinu onoga što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući svakodnevnom trčanju. To su sasvim praktične, tjelesne lekcije. Dokle mogu forsirati samog sebe? Koliko odmora mi je potrebno, a koliko je pretjerano? Koliko daleko mogu otići, a još uvijek biti pun samopouzdanja i dosljednosti? Kada sve postaje prenapregnuto i odveć opterećujuće? Do koje mjere trebam biti svjestan vanjskog svijeta i do koje se točke trebam koncentrirati na unutarnji sklad? Do koje se mjere smijem pouzdati u svoje sposobnosti i kada trebam početi sumnjati u samog sebe?" neke osnove, ponajbolje u nekoj školi trčanja.

Sprint od kauča do hladnjaka

Mnogi su uspjeli istrčati polumaraton u svega pola godine nakon što im je jedini sport bio sprint od kauča do hladnjaka i natrag. Zapravo, trčanje će ponajviše koristiti onima koji imaju pretežno sjedilački način života. O tome piše Jeff Galloway u knjizi Od jogginga do marathona. Knjiga je objavljena prije više od 20 godina, ali sigurno je kako je kao priručnik koriste mnogi treneri u školama trčanja. Galloway u njoj navodi kako su do sredine četrdesetih godina ljudi relativno teško radili, a zbog niskih plaća potrošnja povrća nadilazila je potrošnju mesa. Poslijeratni napredak omogućio je više slobodnog vremena, sjedilačke poslove, a i viškove sredstava za kupnju mesa, vrhnja, maslaca, pa je i stopa učestalosti srčanih bolesti postala sve veća. Upravo stoga su pojedinci u pedesetim i šezdesetima i utemeljili rekreativno trčanje i vježbanje – jogging, aerobiku i fitness. Gallowayeva knjiga sadrži mnošto primjera za treninge prilagođene svaladavanju pojedine razine napora i duljine staze, od onim osnovnih do maratona, odnosno nešto više od 42 km. Kako i zašto uopće započeti moguće je doznati iz knjige Trčanje – vodič za početnike sa savjetima o prehrani, motivaciji, opremi i tehnici, kao i planovima utrke za pet i deset kilometara, odnosno za polumaraton.

Ove dvije knjige imaju savjetodavan karakter, no spektakularne, životne priče nalaze se u knjigama Jedi i trči Scotta Jureka i Rođeni za trčanje Christophera McDougalla gdje se Jurek pojavljuje u sporednoj ulozi. McDougall piše o tajanstvenim Tarahumara Indijancima koji su izolirani u opasnim Bakrenim kanjonima u Meksiku razvili sposobnost trčanja stotina kilometara bez odmora ili ozljeda. McDougall piše o potrazi za njima i susretu s fantomskim trkačem Caballom Blancom, jedinim bijelcem koji živi i trči s njima. Utisak je kako je McDougall povezao nekoliko eseja u jedinstvenu cjelinu, pa malo priča priču o Tarahumarama, malo se osvrće na domete ljudske izdržljivosti, a velik dio knjige posvećen je utrci američkih ultramaratonaca (među kojima je Scott Jurek) i Tarahumara na njihovom terenu. Pritom iznosi zanimljive teorije. Na primjer, piše kako je čovjek na vrhuncu trkače snage negdje u 27. godini, no ona mu vrlo sporo opada, pa onda u 63. godini može svladati iste napore kao i kad je imao 19. Ili – činjenicu da je homo sapiens uspio preživjeti unatoč većoj brzini i krvožednosti divljih zvijeri može zahvaliti uglavnom sposobnosti bježanja na duge staze. Premda su lavovi ili medvjedi brži, čovjek im je u velikom broju slučajeva uspio uteći jer je zahvaljujući pokretima na dvije noge mogao dulje ostati u trku.

Ultramaratonci

U trkačkoj literaturi ipak je najzanimljivija života priča najuspješnijega svjetskog ultramaratonaca Scotta Jureka koji je pretrčao najzahtjevnije svjetske ultramaratone uključujući onaj u američkoj Dolini smrti. Pomoću profesionalnog autora Stevea Friedmana Jurek objašnjava svoju zadivljujuću životnu priču od školskog luzera do jednoga od najvećih svjetskih atletičara. Pritom objašnjava i svoj sustav prehrane koji je isključivo vegetarijanski, pa knjiga obiluje receptima za jela koja će svakom trkaču dati snagu premda u obroku nema mesa. Predgovor knjizi napisala je Veronika Jurišić, jedna od najpoznatijih svjetskih ultramaratonki koja ruši rekorde na 100 i 200 km, kao i na utrkama koje traju 24 sata. Nedavno je kao peta na svijetu završila Spartahlon od 246 km trčeći 27 sati. Uzgred, Veronika je trenerica u mom klubu, pa povremeno kao bonus dobivam fantastične priče o ustrajnosti, usredotočenosti i odricanjima da se stigne do cilja.

Knjige Scotta Jureka, Christophera McDougalla, Jeffa Gallowaya i Harukija Murakamija svakako su pune takvih priča. Murakami tako piše da bi, ako bi to bilo ikako moguće, knjigu volio završiti dojmljivom izjavom nakon završenoga newyorškog maratona. Sadržaj te izjave nije mu se ostvario, pa ju i nije stavio na kraj knjige. No, ja ću njegovom dojmljivom izjavom završiti svoj tekst, pa mi se možda to jednoga dana ipak ostvari:

"'Zahvaljujući brojnim i napornim treninzima, uspio sam ostvariti izvanredan vremenski rezultat na Newyorškom maratonu. A kad sam došao do cilja, bio sam ganut do suza'. A potom ležerno odšetati u sumrak dok iz pozadine s razglasa odzvanja tema iz filma Rocky."