Turiranje popularne kulture kraj kamiona: Maša Grdešić o solidarnosti, promašenim tvitovima i emancipacijskom potencijalu Seks i grada

Tek u trenutku kada se nađete pred Milordom počinjete razumijevati sukobe unutar njegovog interpretacijskog potencijala. Oni koji su ovdje rušili (samo?) čunjeve govorit će kako nisu imali hrabrosti ući u Milord. Ljudi u prolasku kazat će kako se u nemjestima nalik terminalu osjećaju nesigurno; kada ste vidjeli da je terminal bio mjesto sreće na malom ekranu? Onima kojima Milord nije ispao iz režije Kurta Suttera ili pera Irvinea Welsha, kafić se odaje kao mjesto na samoj periferiji grada; a kojoj legendi je za vjerovati? Zapleten u iskustvenu mrežu onih koji ga gledaju s prozora on se odaje samo kao pripovjedna mašina te sveto mjesto. Naše nezgodno mjesto drage volje prihvaća svaku od tih interpretacija gledajući na njih kao na teret koji dolazi s položajem u riječkoj popularnoj kulturi. No, na njemu je da nas ugosti, a na nama je da pokušamo osvijestiti kada smo se po prvi puta spotaknuli u naše konstrukte.

U potragu za novim interpretacijama su se u večernjim satima bacile moderatorica Dunja Matić Benčić te nova gošća projekta Knjiga na nezgodnim mjestima, Maša Grdešić. Sveučilišna profesorica te autorica knjiga Zamke pristojnosti i Cosmopolitika : kulturalni studiji, feminizam i ženski časopisi bez previše oklijevanja je pred mnogobrojnom publikom podcrtala važnost bavljenjem popularnom kulturom:

„Trebamo se baviti njome baš zato što je to masovan proizvod te ju veliki broj ljudikonzumira. Posebno ljudi koji nisu visoko obrazovani ili žene koje se uvijek stavljaju u kategoriju čitateljica nečeg trivijalnog ili banalnog. Mene je zanimalo zašto tako veliki broj žena kupuje Cosmo. Zašto sam ja kao visoko obrazovana čitateljica isto tako među njima? Što nas tu povezuje? Gdje su zajedničke crte i interesi koje ne bi našle razgovarajući o književnosti jer ne bi mogle o razgovarati o njoj. Međutim, možemo razgovarati o sapunicama, ženskim časopisima itd. Tu vidim vezu sa širom publikom. U teorijskim obrazloženjima to je jedno od glavnih objašnjenja vezanih za popularnu kulturu i zašto je ona važna. Posebno zašto je ona politički važna ili zašto je važno njome se znanstveno baviti. To se meni činio kao dosta jak argument. Kada bi išli i prema nekom populističkom objašnjenju, kulturološki studiji bi rekli da je proučavanje popularne kulture politički važnije od proučavanje visoke kulture zbog političnosti koju one same nose sa sobom te koja je sasvim drugačija od onoga kad razgovaramo o književnosti, odnosno umjetnosti kao jedinom tipu kulture; kad iz kulture izbacujemo sve ono što je „banalno i svakodnevno“.“

Britanski teoretičari popularne kulture uvijek su govorili da bavljenje popularnom kulturom mora ostaviti nekakav trag jer inače ono nema smisla. Meni se često čini da unutar fakulteta i sveučilišta živimo u nekom mjehuriću.

Naravno, Grdešić je svjesna vlastite privilegirane pozicije te lijepog pogleda sa svojeg prozora. Upravo zbog toga jasno ističe kako je na stručnjacima da se češće pojavljuju na nezgodnim mjestima kako bi pokušali drugima pomoći da ih kontekstualiziraju i interpretiraju:

„Britanski teoretičari popularne kulture uvijek su govorili da bavljenje popularnom kulturom mora ostaviti nekakav trag jer inače ono nema smisla. Meni se često čini da unutar fakulteta i sveučilišta živimo u nekom mjehuriću. Ne kuli bjelokosnoj, ali zasigurno u mjehuriću zbog čega ne vidimo uvijek najbolje kako to čime se bavimo utječe na druge, ili kako drugi žive svoje živote.

S druge strane, čini mi se isto tako da kad god počnemo o nečem razmišljati, počinjemo malo apstraktnije razgovarati. Zapravo uvijek govorimo nekim teorijskim jezikom. Pa čak i ako ja kažem samo da čitam roman ili žanrovski odredim seriju. To je već nekakav razgovor koji uključuje teorijske pojmove, pa čak i ako su to vrlo jednostavni svakodnevni teorijski pojmovi. Čini mi se da je teorijsko promišljanje o bilo čemu jako važno te da bez njega nema aktivizma, ali ni obrnuto. Mislim da aktivizam mora biti informiran teorijskim razmišljanjima i dostignućima. Ta teorija se može upregnuti jednim velikim dijelom i u aktivizam. Danas svjedočimo silnim raspravama što je spol ili što je rod te ne možete zapravo razgovarati ili voditi debatu protiv ljudi koji govore o „rodnoj ideologiji“ ako ne razumijete što je rod. Barem neke jednostavne definicije roda moramo znati kako bi ušli u nekakvu raspravu s bilo kime. Tu se pokazuje koliko je važno te stvari proučavati teorijski. Isto tako ne smijemo zaboraviti da ljudi žive svoje stvarne živote koji su udaljeni od teorije te da nemaju privilegij da teoretiziraju o tome. Posebice ne za plaću. Stalno moramo biti svjesni svojeg akademskog privilegija.

Čini mi se da mi je najljepše bilo u ovih zadnjih deset godina raditi na portalu (Muf) koji sam jednim dijelom uređivala s prijateljicama i kolegicama. On je bio zamišljen kao popularni portal gdje smo pisali eseje koji su samo jednim dijelom bili vezani za naše fakultetsko i znanstveno znanje. Trudile smo se pisati za širu publiku zainteresiranu za ta pitanja te koja bi mogla shvatiti neke od teorijskih stvari. Zato mi je jako draga knjiga Zamke pristojnosti jer nisam mislila da ću ikad napisati takvu knjigu,. To se dogodilo zbog portala Mufa. Sada se malo bojim da više nikad neću moći napisati takvu knjigu zbog žrvnja akademskog života gdje trebam razmišljati o tri znanstvena rada koja nitko neće pročitati. No, trebaju mi za napredovanje. Puno bih radije htjela raditi na nekoj novoj knjizi. No, da bi ostala na svojem poslu te mogla raditi na novoj knjizi, moram prvo napisati ta tri rada koja će biti iza paywalla ili će izaći u domaćem časopisu koji sigurno nitko neće ići posuditi u knjižnicu. Tu je taj procijep.

Trebala bi biti neka odgovornost kod ljudi koji se bave znanošću da ipak ne ostanu samo na onome što trebaju napraviti za napredovanje, već da stvarno pokušaju podijeliti svoje znanje na bilo koji način sa širom publikom. Ne samo s ljudima koji gledaju „ajoj, još netko je objavio znanstveni članak o nečemu čime se ja bavim tako da mogu odmah to eliminirati“. Čitate li zato ili jer nešto želite naučiti? Tu ima puno akademske patologije koju bih voljela izbjeći tako da u budućnosti pokušam raditi nešto popularnije. To je opet i sloboda u pisanju koju pruža esej ili jednostavno pisanje bilo gdje na internetu. Ne znanstveni rad sa svojim strogim gabaritima. To je nešto stvarno jako lijepo što mi je drago da sam uspjela iskusiti jer se bojim da bih ostajući iza tih paywallova propustila jedan vrlo zanimljiv i važan dio, a možda i neodvojivi dio bavljenja popularnom kulturom. U tom smislu mi se čini da je to zadaća znanstvenika koji se bave popularnom kulturom da pokušaju svoje znanje kroz raspravu s publikom učiniti dostupnim.“

Uostalom, trebamo započeti osvješćivati činjenicu kako popularna kultura otvara komunikacijske kanale i životne puteve koje ponekad vezujemo uz puke slučajnosti:

„Mogu dati primjere u kojima je popularna kultura djelovala emancipacijski. Ne bih rekla revolucionarno, ali emancipacijski na neke pojedince i pojedinke. S obzirom na to da se time bavim dosta dugo, često mi ljudi pričaju o svojim iskustvima s popularnom kulturom. Govore mi o tome što su nekad vidjeli na televiziji, a za što nisu mislili da je moguće jer su to zapravo bile njihove najdublje želje. Jedan od poznatijih primjera je kad je afroamerička glumica Whoopi Goldberg gledala prvu, staru sezonu Zvjezdanih staza pa je vidjela crnu glumicu koja je glumila Uhuru. Ona je bila i u ljubavnoj vezi s jednim od glavnih likova. I kada ju je Whoopi vidjela, otrčala je mami da joj kaže – „mama, mama, crnkinja je na televiziji, a nije sluškinja“. Tu se vidi neka šira mogućnost.

Mi zapravo ni ne znamo koliko televizija utječe na nas. Sjećam se članaka o tom kako je veliki broj žena pokušavao raditi u FBI-u nakon što su gledali Dosje X zbog Scully ili kako je zbog Nijemog svjedoka i Meg Ryan veliki broj žena pokušalo postati patologinjom.

Jedan moj student – jako drag dečko – mi je rekao da je gledao epizodu u kojoj je Samantha pokušala spavati s gay parom koji na kraju odustaje te ju izbacuje iz kreveta. On je bio u šoku kad je vidio njih dvojicu jer je to bio prvi put da je na mainstream televiziji vidio intimnost između dvoje muškaraca. Ono što je meni osobno bila dosta blesava epizoda, njemu je puno značila. A nikad ne bih rekla – unatoč tome što sam voljela Seks i grad – da ona može biti emancipacijska, posebice za gay muškarca. Nikad ne možemo znati što će nekome nešto značiti. Mantra suvremene televizije je to da je jako važno vidjeti samog ili samu sebe reprezentiranoga na televiziji. Bez obzira na to što se to nama ne čini toliko bitnim. Ako stvarno jeste iz marginalne skupine te vidite na televiziji kako se nekog pripadnika vaše skupine prikazuje na način koji nije stereotipan, to može poslužiti kao pozitivan primjer. Može biti u nekom svakodnevnom smislu revolucionarno jer ljudi mogu vidjeti da postoji nešto drugo. Oni to mogu krenuti istraživati te se upućivati u problematiku. Mogu se početi baviti aktivizmom ili politikom. Mogu odabrati što će studirati ili raditi a da nisu ni znali prije da mogu.

Mi zapravo ni ne znamo koliko televizija utječe na nas. Sjećam se članaka o tom kako je veliki broj žena pokušavao raditi u FBI-u nakon što su gledali Dosje X zbog Scully ili kako je zbog Nijemog svjedoka i Meg Ryan veliki broj žena pokušalo postati patologinjom. Uvijek ima primjera gdje vidite da netko drugi nešto radi. Ako nemate takve primjere u svojoj okolini, možda to možete vidjeti na televiziji. U tom nekom minimalnom smislu je jako važna reprezentacija. Velikom broju ljudi to mnogo znači. Mi ne znamo koliko to znači ljudima koji se nalaze u lošijoj poziciji od nas.“

Potencijalna emancipacija samo je jedan od završnih proizvoda, kako čitanja, tako i djelovanja u drugim sferama popularne kulture:

„Umjetnost ima puno različitih funkcija. Pada mi na pamet jedna od mojih omiljenih teoretičarki čitanja, Rita Felski. Ona ima sjajnu knjigu gdje na jednostavan način govori o četiri vrste čitanja, upotrebljavanja književnosti i čitanja u svakodnevnom životu. Ne mora isključivo biti vezano za književnost. Može biti film, televizija... Svakako je jedan od načina na koji književnost djeluje na nas šok. To je još vezano uz avangardne doktrine o očuđenju, potrebi umjetnosti da nam nešto poznato učini stranim i da na taj način zapravo djeluje šokantno na nas. To će uvijek biti jedna od funkcija umjetnosti.

S druge strane će Rita Felski kazati da umjetnost može imati i funkciju da nas nešto nauči. Primjerice, kada čitamo povijesne romane ili romane smještene u drugim zemljama o kojima ne znamo ništa. Mislim da sve što znam o Indiji sam naučila čitajući Salmana Rushdie ili da sve što znam o Napulju druge polovice 20.stoljeća znam zahvaljujući Eleni Ferrante. Naravno da to uvijek morate uzeti sa zrncem soli jer književnost se ne mora baviti poviješću kao što se povijest bavi istinitim događajima, ali svakako nešto naučite.

Tu može biti i očaranost književnim svijetom kao jedan od razloga zašto čitamo. Ta očaranost je nešto što se često kritizira kod čitanja žena ili djece te posebice kod fanova SF-a ili fantasya. Očaranost i želja da se bude u nekom fikcionalnom svijetu što duže je isto jako važna. Suprotno od ovog šoka može biti i prepoznavanje, ali s time da prepoznavanje isto tako može funkcionirati kao neki oblik šoka. Kroz taj tekst shvatili ste nešto što vam je bilo u nesvjesnom i odjednom vam dolazi na površinu. I to može biti prepoznavanje; u nekom smislu tog osjećaja da ste došli kući i da čitate nešto poznato, ali može biti i nešto što vas uznemiruje iz razloga što niste bili sasvim svjesni da je to bilo nešto što ste prošli ili znate. To su samo četiri stvari koje bih sad tu izdvojila da umjetnost može učiniti za čitatelja ili čitateljicu.

Braneći Girls pisala sam o tom šoku i o tome da umjetnost mora uznemiriti, Odnosno, nisam pisala da mora uznemiriti, nego da Girls uznemiruje i da je to ono što je dobro. No, s druge strane mi se čini da ponekad književnost može biti i nešto što je nama jako poznato, a da onda na nas djeluje inspirativno. Dakle, ne možemo nikada predvidjeti efekte čitanja ili recepcije umjetničkog djela na čitatelja ili čitateljicu. To su stvarno različiti razlozi, Naravno, uvijek se to mijenja kroz vrijeme i ovisno o kontekstu. Ima puno razloga. Mislim da postoje razni razlozi zašto je umjetničko djelo dobro ili važno, Ideja šoka je samo jedan aspekt toga.“

A za Mašu Grdešić je pozitivan šok bio trenutak kada je počela uviđati kako se određene barijere kreću rušiti unutar kulture:

„Odrastajući u devedesetima i početkom dvijetisućitih činilo mi se da su te podjele možda bile jasnije. Pratim kako se stvari malo mijenjaju, a sama glazba je dobar primjer. U moje vrijeme su jako važne bile te podjele, što tko sluša. Bile su stalno svađe između ljudi koji su grungeri, rockeri, rejveri, metalci itd. Uvijek su bila neka prepucavanja tko je bolji, tko je autentičniji i slično. Mainstream muzika, odnosno ona muzika koja se najčešće mogla čuti na radiju ili na MTV-ju, bilo je područje koje se zapravo nije smjelo taknuti jer je bilo trivijalno. Svaki put kad bi se meni svidjela neka pjesma iz tog bazena, bilo bi me iskreno sram. Tako da ima puno bendova i izvođača/izvođačica koje danas srećom slušam, a koje si onda nisam mogla priznati da mi se sviđaju. Mislim da je to krenulo s milenijalcima koji su uspjeli srušiti tu barijeru. Pratila sam jedan američki tinejdžerski site namijenjen mladim djevojkama koji se zvao Rookie, gdje su oni miješali muziku koju sam ja slušala s tadašnjom alternativnom muzikom, a još istodobno uvažavajući One Direction, Beyonce itd. Kako je to moguće? Mislim da je to oslobađajuće, to rušenje nekakvih barijera jer vi onda možete izmiješati različite stvari bez nekog posebnog srama. Bez te ideje da je nešto po definiciji skoro pa moralno bolje ili ispravnije. Mislim da je to veliki pomak."

Činjenica da se u popularnoj kulturi vide razlike između nekih kulturnih snobova i ovih ostalih koji slušaju neku muziku koja nije vrijedna biti alternativnom.

Uostalom, osobno oslobođenje za veliki broj ljudi znači i suočavanje s vlastitim predrasudama na čiji smo spomen dotada reagirali isključivo kiselim smiješkom. Za Mašu je jedno od suočavanja bilo kroz tekst Come As You Were: nostalgija za 90-ima koji je potaknula jedna majica:

„Tekst koji sam pisala o Nirvani za mene isto bio neka lekcija. Mislili ste da je nešto alternativna kultura i da vas čini posebnim, ali vas zapravo ne čini posebnim jer postoje milijuni ljudi koji su slušali Nirvanu ili danas slušaju Nirvanu. Ipak, vi mislite da vas taj alternativni izbor čini drugačijom ili posebnom. Kada vidite tu majicu kao proizvod za široku potrošnju, onda vas to malo štrecne. Trebala sam si priznati da sam prvi put spot od Nirvane vidjela na MTV-ju kada smo dobili satelitsku televiziju, negdje najesen '91 te da u tome nema ništa nekomercijalno. Posebno s obzirom na to da se radi o komercijalnoj glazbi te da se možda radi o starim podjelama koje su uvijek vezane uz popularnu kulturu. Mislim na podjele na nešto što je alternativno, srednja struja, elitno, trivijalno itd. To se provlači kroz naše slušanje muzike.

Činjenica da se u popularnoj kulturi vide razlike između nekih kulturnih snobova i ovih ostalih koji slušaju neku muziku koja nije vrijedna biti alternativnom. Krenula sam malo razmišljati o nekim svojim predrasudama u tom tekstu. Došla sam do toga da nema neke velike razlike između mene ’91 koja si nije mogla priuštiti baš tu majicu te ove neke cure koja će sada s 13 godina kupiti tu majicu u H&M-u i krenuti slušati Nirvanu ako već nije. Mislim da to trebamo jako pažljivo osvijestiti u sebi i u trenucima kada se krenu pojavljivati snobovski i elitistički impulsi. Oni se mogu pojaviti i kada govorimo o popularnoj kulturi. To su ti odnosi morala, kvalitete itd.

To su sve proizvodi na kapitalističkom tržištu. Nije Nirvana bila neki proizvod koji nije proizveden na tom tržištu, a ova majica odjednom je. Trebamo pripaziti da kritizirajući proizvode ne kritiziramo ljude. To je ono što je meni uvijek jako važno te mislim da je to važna granica. Jedno je kritizirati tekst, a drugo je govoriti o publikama kao glupima, zaluđenima itd. To je često nešto što se veže uz žensku publiku i posebno djevojačku publiku kao neku publiku koja se sramoti zato što sluša određeni bend. Trebalo bi se odvojiti od toga i paziti na to da je vaš bend zapravo puno ozbiljniji od te djevojačke publike koja sluša. Dakle, stvarno mislim da upadamo vrlo često u te zamke. I ja sam upadala u njih. Stalno trebamo osvješćivati koje su naše osobne predrasude jer one postoje.“

Samo što nije važno isključivo se suočiti s predrasudama vezanima za popularnu kulturu. Idemo napraviti korak dalje. Nedavno je na društvenim mrežama Yanis Varoufakis napisao sljedeće:“On the day liberal-neocon imperialism was defeated once and for all, DiEM25's thoughts are with the women of Afghanistan. Our solidarity probably means little to them but it is what we can offer - for the time being. Hang in there sisters!“. Paradni tvit nesretno je razotkrio intelektualca u umjetno stvorenom vakuumu, ali je i publiku stavio u poziciju da mora stati i razmisliti o ulozi feminizma, kao i žena u različitim kontekstima:

„Nisam na Twitteru pa nisam pratila raspravu, ali držite se sestre? Kako točno da se drže? Što to točno znači? Mi možemo zamisliti ratnu situaciju, ali ne na isti način jer u našem Domovinskom ratu nije bilo situacija ovako blisko vezanih za život i smrt žena. Barem ne na isti način. Govoriti “držite se” kada ako izađete na cestu vas netko može oteti i silovati... Nije tako jednostavno.

Očito mi se ne čini idealnom varijanta intervencionističkog ili imperijalističkog feminizma, ali definitivno ne mislim da bi svatko trebao rješavati svoje sukobe zasebno. Posebno ne u situaciji u kojoj je stvarno teško ili nemoguće riješiti probleme kao što je situacija u kojoj se nalaze žene u Afganistanu.

Tu je zanimljiva veza ne samo između feminizma i antiimperijalizma nego i feminizma i imperijalizma. Puno puta se u povijesti zapadne civilizacije feminizam, odnosno borba za prava žena, koristila kao neki alibi u osvajanju tuđih teritorija. Posebno je to vidljivo na Bliskom istoku gdje je vrlo često feminizam dolazio u obliku državnog američkog feminizma koji se koristio samo kao alibi u tim trenucima. Sada kada se Amerika povukla vidimo da spašavanje žena ili rješavanje ženskog položaja nikad nije bio njihov stvarni cilj ili želja. On je više služio kao isprika za osvajanje teritorija i druge probitke koje su ratovi donijeli Americi, ali ostatku razvijenog svijeta. Tu se feminizam često veže s nekim oblikom islamofobije. Često na Zapadu postoje žene koje su pobjegle iz sličnih režima te pritom počinju govoriti protiv njega i islama. To je vrlo široka i kontradiktorna, ali i zanimljiva rasprava. Iako nije moje područje, definitivno je zanimljivo pratiti ono što se događa. Po odlasku iz Afganistana feminizam prestaje biti bitnim argumentom, ali možda opet bude bitan u budućim ratovima kada bude odgovaralo zapadnim režimima.“

Pritom sveučilišna profesorica otvara i pitanje pomoći koja može stići sa Zapada:

„Što mi možemo napraviti? Vidjela sam puno stranica gdje se može donirati ili aktivistički uživa. Možda je nama bliskije pitanje migranata/migrantica iz Afganistana koji se često nalaze na hrvatskoj granici. Tu postoje konkretne hrvatske udruge koje se bave time da se njima pomogne. Možda je to mjesto gdje bi se prije mogli uključiti. Makar nekom donacijom. Sigurno neću razriješiti internacionalne probleme vanjske politike. Ipak, čini se da je pitanje kompleksno te mi je zanimljivo promatrati kako feminizam i ženska prava postaju pijun u međunarodnoj igri kad nekome odgovara, a prestaju biti pijunima kad nekome više ne odgovara.“

Gledajući širu sliku, netko bi mogao kazati kako se feminizam već duže vremena nalazi u krizi. Kao jedan od razloga se ističe sve veća, i naoko jasnija fragmentiranost unutar pokreta. Ipak, Maša će među prvima stati na loptu i kazati kako pluralnost pokreta može biti samo dobra:

„Volim odgovarati na pitanja tako da stalno pokušavam vidjeti obje strane, ali na ovo pitanje bih voljela odgovoriti dosta jasno i decidirano. Ne. Čini mi se da nam podjele ne predstavljaju problem, ili barem da nam ne bi trebale predstavljati problem. Ovisi kako shvatimo riječ podjela. Podjela može biti čisto neka klasifikacija, kategorizacija. Podjelu možemo shvatiti kao antagonizam, neprijateljstvo. Često se u zadnje vrijeme govori o tome da se feminizam previše podijelio, ili da se tu pojavilo previše partikularnih i specifičnih identiteta koji su uništili ideju jedinstva feminizma. Međutim, čini mi se da one feministkinje i feministi koji govore o takvoj podjeli ne žele uvidjeti svoju privilegiranu poziciju i da im u tim raspravama možda nedostaje osjećaj empatije prema drugima kojima je u društvenom smislu gore nego njima. Isto tako im nedostaje osjećaj solidarnosti. Često vide samo svoju borbu, a ne vide da su tuđe borbe žena ili ljudi koji su marginaliziraniji, isto tako povezane borbeili borbe koje danas trebaju ipak imati neku prednost.

Ovo sad govorim kao osoba koja se trudi uvidjeti vlastiti privilegij iako ne uvijek savršeno. Kao osoba koja se trudi imati empatiju prema drugim društvenim skupinama koje jesu puno marginaliziranije od mene. Jedino je moj rodni ženski identitet taj koji mene čini eventualno marginaliziranom. Svi drugi identiteti su zapravo dominantni; ja sam bijela, iz srednje klase, straight, cis-seksualna. Kad se počne govoriti o tim podjelama u feminizmu te kad se netko protivi tim podjelama, onda treba biti na oprezu. Ponekad mi se čini da kad se govori o tom jednom feminizmu kako to stvarno može biti taj neki novi, vrlo široki kolektivni pokret empatije, solidarnosti i zajedničke borbe, ali da ta borba mora uključivati sve različite marginalne identitete. Ne samo ovaj od kojeg smo krenuli – bijelog, profesorskog, ženskog, srednjoklasnog, cis-seksualnog itd. Mora uključivati i druge identitete. Tako da kažem da podjelama na razne identitete i intersekcionalnosti, međusobnom premrežavanju različitih identiteta gdje je vrlo teško reći da li je netko podređen samo zato što je žena ili zato što je žena iz radničke klase ili zato što je lezbijka ili crna lezbijka. Tu nije jasno koja je podređenost primarna nego se radi o presijecanju identiteta. U tom smislu – feminizmi.“

Ipak, Maša podcrtava važnost toga da zbroj svih borbi uvijek rezultira istim ciljem:

„U skroz drugom smislu zajedničke borbe, ipak samo jedan feminizam u kojem će se onda stvoriti platforma vrlo široke borbe koja možda neće uključivati samo žene već i rodno nebinarne osobe, ili muškarce u njihovoj borbi protiv patrijarhata. Čini mi se da taj jedan suvremeni feminizam se možda treba odmaknuti od ideje sedamdesetih gdje je bio vezan uz samo jednu žensku borbu. To mi se čini važnim naglasiti. Da trebamo stalno voditi računa o tome da treba uključivati ljude sa svih strana u feminističku borbu te da treba voditi računa o tome da vi uvedete nekoga u vaše područje tko već nije tu. Nekoga izvana, iz marginaliziranije pozicije komu možete pomoći tako što ga uzdignete i uključite na taj neki solidaran način.“

I ne – to nije zamka pristojnosti kao što nije ni naš na poziv na idući susret s Ivicom Prtenjačom na Kozali pored tamošnjeg Mjesnog odbora.

Špigule

Trebalo je to priznati, a onda i progurati

„Sjetim se kako je i meni bilo vrlo čudno kada sam sa studija književnosti krenula prema popularnoj kulturi te kada sam si morala priznati da me popularna kultura itekako zanima i da me zanimaju svi ti - obično se kaže trivijalni, ali ja ću govoriti popularni - žanrovi. Posebno žanrovi namijenjeni ženskoj publici. U vremenu kasnih devedesetih ja sam kupovala Cosmopolitan, gledala Seks i grad koji se počeo pojavljivati na televiziji. Počele su se snimati i prve hrvatske sapunice. Sve sam to pratila uz možda neku malu zadršku koju sam imala, a koju mi je usadila visoka kultura u obliku osjećaja grižnje savjesti, nekakvog guilty pleasurea, užitka koji je zabranjen, a izaziva grizodušje. Trebala sam si priznati kako je to nešto što me zanima i kako me najviše zanima zašto se to meni sviđa, a i drugim ženama (i ne samo njima). Što je vezano uz društveni i povijesni kontekst toga vremena kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih, odnosno naše tranzicije koja je došla po završetku rata.

Zapravo me oko svega toga zanimala političnost. Kad sam se kasnije vratila bavljenju književnošću puno više sam se zanimala za političku funkciju književnosti i političnost književnosti. To je došlo kroz bavljenje popularnom kulturom. Prije sam uvijek književnost gledala kao na visoku kulturu, nešto što bi trebalo biti autonomno te što bi se trebalo proučavati u nekom čistom zraku teorije, a ne prljavosti i svakodnevici kako bi rekao Stuart Hall gdje popularna kultura spada. Bilo je raznih pitanja kada sam se počela baviti ženskim časopisima. Svakako nije dobro prošlo na vijeću poslijediplomskih studija gdje je bilo puno pitanja zašto je to bitno. Kakav Cosmo? Čak su tražili da izbacim Cosmopolitan iz naslova gdje bi onda na kraju naslov doktorata bio “Reprezentacija žena” i ništa drugo. Ali na kraju je prošlo te je sve skupa dobro završilo prvom knjigom.“

Ponekad se dogodi da feministkinje tog radikalnog ili mainstream tipa od vlastite opresije ne vide tuđu opresiju. Jednostavno ne vide da je netko u lošijoj poziciji.

U našem dvorištu

„Kod nas se dosta zaoštrava ta situacija. Ima jako puno feminističkih udruga, ali i Queer udruga, udruga vezanih za radnička prava, udruga koje se bore za prava migranata itd. Za sve njih mislim da rade sjajan posao. Međutim, pojavljuju se neke regresivne struje u feminizmu. Govoreći iz svoje jasne političke pozicije, taj hrvatski radikalno feministički pokret zapravo se bori protiv prava trans osoba. Meni se čini da se tu radi o najranjivijoj i vrlo malenoj i marginaliziranoj skupini. Ne može biti prioritet feminizma zabranjivati trans ženama ulazak u ženski wc. Tu moramo povući crtu jer mi se čini kako to više nije feministička borba. Ona bi trebala biti inkluzivna, voditi računa o ljudima koji su ranjivi.

To mi ne ide u glavu. Ponekad se dogodi da feministkinje tog radikalnog ili mainstream tipa od vlastite opresije ne vide tuđu opresiju. Jednostavno ne vide da je netko u lošijoj poziciji. To se često može odnositi na ljude iz radničke klase (žene i muškarce). A u ovom konkretnom slučaju se to odnosi na jednu vrlo malu i specifičnu društvenu skupinu koja stvarno nikome ne može predstavljati prijetnju. Može nas samo naučiti kako na nove načine razgovarati o rodu ili razmišljati o tome što je spol, rod te na koji način se može promijeniti. Može nas naučiti kako se određuje i kako nekome zapravo spol određen pri rođenju može predstavljati traumu. Može nam samo pomoći da izađemo iz svoje ugodne pozicije gdje se nama to nikad nije činilo i probati zamisliti kako je drugim ljudima. Jednostavno mislim da je to nešto što nedostaje radikalno-feminističkom pokretu, ali nadam se kako se tu radi o manjini te da će se kroz nekoliko godina pokazati da imamo puno više udruga koje se zalažu za prava svih.“

Novinarstvo dolazi u raznim oblicima

„U vrijeme kada sam se bavila Cosmopolitanom i Elleom je Elle uređivala Alemka Lisinski, a Cosmo Silvana Menđušić. Silvanu Menđušić smo znali i kao novinarku koja je često na Dnevniku izvještavala s ratnih područja. Ona se našla u tom procjepu kada je počela raditi u Cosmu. To je sjajan posao, ali njoj je bilo jako teško prihvatiti da ona sada radi za nekakav ženski časopis. Zapravo su joj kolege i kolegice nekako spočitavali što se ona sad ne bavi više ozbiljnim novinarstvom. Kao da to novinarstvo koje se bavi „ženama“ ili ženskim pravima, općenito ženskom kulturom i svakodnevicom, nije isto tako političko novinarstvo na neki način.“

Crtica o Never Have I Ever

„Gledala sam Never Have I Ever kao veliki fan Mindy Kaling. Serija definitivno ima vrlo jasno izraženu edukativnu crtu. Mislim da su tinejdžerske serije često imale tu edukativnu crtu, čak i kad su ih najbolje sakrivale. To je možda jednostavno dio takvog tipa serije. Mislim da je čak i Gossip Girl imala povremenu edukativnu crtu, tako da mislim da je to možda dio žanra.

Političke poruke su svima postale očitima te smo mi postali zahtjevnim gledateljima koji prepoznaju takve stvari, a prepoznavali smo ih i prije. Američke serije koje smo gledali tijekom osamdesetih i devedesetih uvijek su imale poantu na kraju. Na pamet mi pada Dobra borba koja uvijek ima jasnu političku poruku. Mislim da oni to dobro i spretno rade. Ponekad bih napravila razliku između nečega što je politički važno i nečega što će nam ostati u televizijskom kanonu kao tekst koji je bio važan iz estetskih i formalnih razloga. Nekad se te dvije stvari odlično sklope, a nekad ostane u svojim žanrovima ili nišama. Ništa od toga nije loše, a Never Have I Ever mi je simpatična upravo jer je glavna junakinja prikazana kao dosta kompleksna i mlada djevojka koja izlazi na kraj s traumom gubitka oca. Ona ljutnju pokazuje na nezgodne načine, vrlo često povrjeđujući ljude oko sebe. Dakle, ona je daleko od savršene i mislim da je to dosta bitno kod ženskih likova pokazati da mogu biti vrlo različiti i da mogu griješiti na ljudske načine na koje inače griješimo. Mislim da će to biti velika snaga ove serije uz političku korektnost koja je ponekad dvodimenzionalna, ali serija to izbalansira i trodimenzionalnim elementom.“

Soprano, opusti se

„Tu je došlo do značajnih promjena. Televizija možda čak pokazuje promjene do kojih mi nismo ni u društvenom smislu došli (osim u najprogresivnijim zajednicama). Ono što je meni osvježavajuće je da ženski likovi stvarno mogu biti užasni i to je pozitivno. Isto tako muški likovi mogu biti slabiji na različite načine. Važno je muškarcima omogućiti široki raspon njihovih rodnih uloga koje neće biti vezano samo uz tog jedno antijunaka koji ipak rješava sve probleme, već da će se pokazati i osoba s osjećajima koja pokazuje svoje slabosti. Neće biti nužno velike razlike u ponašanju ženskih i muških likova i to je dosta da važno. Jednostavno da se pomaknemo od Don Drapera ili Tonya Soprana prema nekim drugim tipovima ranjivije muškosti.“

Skidaj reklamu za pravog muškarca

„Definitivno se treba time baviti patrijarhalnim nasiljem nad muškarcima i čini se da se sve više bavi njime. To bi isto tako trebalo biti dijelom šire feminističke platforme koja uključuje prava svih ljudi. S obzirom na to kako se ovdje radi o pitanju roda, to je strašno važno za feminizam. Meni je to uvijek bilo važno i iz osobne perspektive. S obzirom na to da imam i brata i muža, pratim na koje su sve načine muškarci ograničeni patrijarhatom te što se sve od njih traži i što im je zabranjeno. Na to vrlo često slijedi nasilna reakcija od drugih muškaraca, najčešće od očinske figure.

Često razne žene u mojem životu koje su mi bliske, a ne bave se nužno feminizmom znaju sa mnom pričati o ženskim pravima, a kada je riječ o muškarcima onda od njih čujem – gdje su nestali pravi muškarci? One su napravile jedan korak, ali nisu napravile drugi korak da vide da partijahat ne šteti samo ženama, već i muškarcima. Ako tražite da prestane nasilje nad ženama, onda to znači da će se morati promijeniti odnos i prema muškarcima kojima se ne smije nasilje više pokazivati kao da je prirođeno ili da se očekuje, a da se ranjivost zabranjuje. To vrlo često završava destrukcijom ili autodestrukcijom. Često mi se čini da su to dvije strane iste patrijarhalne medalje.“

Zaboravili smo pitati da nam objasni kraj

„Twin Peaks kao serija koja je opstala djeluje na gledatelja/ice u bilo kojem trenutku gledanja. Meni se dogodilo da sam seriju gledala kada se pojavila na našoj televiziji te kada sam imala oko 12 godina. Do tada sam gledala serije koje su se vrtjele na našoj televiziji kao Zakona u Los Angelesu. Ovo je žanrovski bilo nešto sasvim drugo.

Nedavno sam bila gledala opet kako se pojavila treća sezona te sam shvatila kako se nekih dijelova uopće ne sjećam jer ih moj mozak nije mogao tada percipirati ni shvatiti. Većinu tih nadnaravnih elemenata sam izbrisala i pretvorila ih u krimi seriju što ona jednim dijelom je, ali zapravo nije. To je bila prva od tih serija koju nisam gledala udobno uljuljkana nakon napornog školskog dana već me ona praktički izbacila iz fotelje. Pitala sam se – šta je ovo? Smatram da svatko od nas ima tu seriju ili film u gledateljskom dosjeu i za mene je to slučajno bio Twin Peaks. Ipak, pokazalo se kako je malo tih serija koje su na sličan način promijenile povijest televizije i omogućile revoluciju serija krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih. I danas je čudno da je to pušteno na nekoj običnoj američkoj kablovskoj televiziji.“

Pogledajte cjelovitu snimku susreta: